Jazzie

Jedno od vječnih pitanja, oduvijek bilo i zauvijek će biti, je prevara! Danas su stvari ipak vjerujem malo drugačije, nego prije, zato što je ženska emancipacija dosegla neslućene razmjere i žene više ne razmišljaju kao prije 50tak godina.

Kako sam vam već rekla, odgajana sam vrlo realistično i nikada nisam živjela u zabludi da su svijet, ljudi i veza/brak savršeni. Zbog toga me nije nikada niti iznenađivalo kada bih zatekla nekoga (ne svog, naravno) u činu prevare. Tako sam bila prisutna na jednom tulumu kada se prijatelj drpao sa prijateljicom, dok mu je zaručnica bila doma i planirala svadbu. Bila sam na toj svadbi. A bila je i njegova „prijateljica“.

Pričala sam prije 3-4 godine s jednom vrlo dobrom prijateljicom o prevari. Na moje pitanje da li je ikada prevarila dečka, ona mi je odgovorila „pa zadnjih par mjeseci nisam...“. Jedna druga mi se pohvalila prije par mjeseci da ima novog dečka i čini joj se dovoljno ozbiljno da ga čak ne bi niti prevarila, njega ne! Razgovarala sam prije par dana opet s jednom prijateljicom na MSNu i pitalu ju kako je bilo na putu. Rekla mi je da je opet prevarila dečka, ali kaže da nakon prvog puta ide lakše!!!

I onda me netko ovih dana pita, jel te dečko ikada prevario? I je li takav tip? Rado bih im rekla nije, niti će ikada, ali mogu li ja u to biti sigurna? To je ona zabluda u koju mnogi upadaju, vjerujući u idealiziranu ljubav. Da li me prevario – moguće, ali ja to ne znam. I dok ne znam, kao da nije.

Da li bi ga ja ikada prevarila? Toliko nezahvalno pitanje. Točan odgovor bi bio „naravno da ne bi“, ali mogu li ja to garantirati? Mislim da nitko od nas ne može. Lako je reći da nismo taj tip osobe, ali riječ „nikada“ treba izbjegavati. Ne znamo u kakvim situacijama ćemo se možda u životu naći.

A sada ono najteže – da li bi oprostili prevaru? Morati ću se opet vratiti na teoriju relativnosti i reći da čovjek ne zna što ga čeka u životu. Ne zna. Mnogi kategorički to odbijaju kao mogućnost, ali ja eto nisam sigurna. Da bi mi bilo lako, ne bi, ali napamet govoriti „ja to ne bih nikada oprostio“ je možda malo prenaglo.

Dao Bog da nikada ne saznamo odgovor...

Kažu da slika govori tisuću riječi...

Događaj vikenda je definitivno bio kada mi je, za vrijeme prakticiranja jutarnje yoge na livadici uz more, točno u međunožje sletilo drekance nekakve ptičurine!

Sljedeći mjesec vjerojatno putujem u dvije velike svjetske metropole... Jedva čekam!

Po nepovezanosti ovoga posta mislim da možete shvatiti koliko sam umorna.... Nadam se da je bar nekima sve jasno iz naslova.*

Laku noć! Lijepo spavajte...

Želim vam ugodan početak novoga tjedna.

*ovo se odnosi na moje trenutno stanje, a ne na putovanja koja sljede

Poštovanje gospodo! I dame! Ma ko da dame ne mogu biti gospoda...

Govori Vam "blog sa baushtele“! Gazdarice danas nema pri aparatu. Računalnom aparatu, naravno. Onaj drugi aparat, digitalni foto je ponijela sa sobom...

Nego, kaže gazdarica da Vam prenesem da nje danas neće biti te Vas zbog toga neće moći uveseljavati svojim budalaštinama. U ovom trenutku ona se nalazi negdje na plaži beskonačnog pijeska, toća svoje nožne prste (baš te!) u moru i izlaže uv-nešto zračenjima svoje batke... I pokazaje svoje divne jabučaste grudi u novokupljenom badekostimu (trokutići, was sonst)!

Poručila je gazdarica da je nabavila karte za Dugmiće (naglasak na „i“ molim lijepo). Ovim putem se gazdarica zahvaljuje svojim curama koje su taj mukotrpan posao i odradile (one naravno čitaju ove bljezgarije, ali se prave da ko fol nemaju pojma).

I upozorava Vas na čestu pogrešku na Vašim cijenjenim blogovima, vezanu uz nepresušnu temu „jurozonga“. Sa cijenjenim gospodinom Novkovićem (onim što još ima kose) nastupale su članice Lada, a ne Ladarice. Molimo ne više griješiti po tom pitanju.

Gazdarica će se javiti čim uzmogne.

Lijepi pozdrav dame i gospodo. Želim Vam ugodan ostatak dana uz vaše tv-prijamnike ili još bolje čašu hladnog piva na terasi vašeg omiljenog kafića!

Klanjam se sa štovanjem!

Blog sa baushtele

Rak dojke je maligno oboljenje koje se može javiti u žena svih dobi.
Nakon kardiovaskularnih oboljenje nalazi se na 2. mjestu uzroka smrti.
Učestalost javljanja raka dojke je od 9% do 11%.
U Hrvatskoj se godišnje javlja oko 2100 novih slučajeva oboljenja od raka dojke.
A smrtnost je oko 900 slučajeva godišnje.
U Hrvatskoj svaka 11. žena oboli od raka dojke.
Prvi i najvažniji korak u ranom otkrivanju i uspješnom liječenju raka dojke je samopregled. Samoopipavanje dojki bi trebalo raditi svaki mjesec, 5 do 10 dana nakon završetka menstruacijskog ciklusa, uvijek na isti i uobičajeni način. Time se, s vremenom, postiže spoznaja o normalnom tkivu dojke, te u slučaju pojavljivanja nepravilnosti tkiva ili tumora, doista se rano i na vrijeme može otkriti eventualni karcinom dojke. Važnost samopregleda dojke je u upoznavanju građe zdrave dojke. Redovitim pregledima žena će naučiti kakva je građa dojke pod prstima tako da će lako prepoznati promjene u smislu bolesti.

Da ispitate desnu dojku podmetnite ručnik ili jastuk pod desnu lopaticu, a desnu ruku stavite pod glavu. Lijevom rukom radite isto što ste prije radili desnom, ali spustite desnu ruku uz bedro prije nego što započnete kontrolirati vanjsku stranu dojke.

Detaljnije informacije na izvrsnoj web stranici www.rak-dojke.hr!

Obzirom da je ovo MOJ blog, mogli bi malo i o meni pisati. Najnovija informacija je da sam postala vegetarijanka! Sad svi onako morate pokazati zgražanje – neeeee, sada će špricati sa zelenim sprejem Vlatke Pokos u bundama po špici i stavljati na blog samo slike klaonica mesa... Ali ne! Većeg mesoždera od mene teško ćete naći – daj mi samo mesa i ja sretna. I baš zbog toga sam odlučila mjesec dana živjeti vegetarijanski – da probam kako je to. Jedino na što pristajem je riba, koju inače isto ne volim jesti, tako da će ovo biti stvarno mjesec dana iskušenja. Dakle možete odahnuti, neću vam zečeve (bunde) uništavati! (ovaj bum koji ste u ovom trenutku čuli je kamen koji je pao Demi sa srca)

Htjela sam se još i čokolade odreći, ali mislim da bi to stvarno bio prevelik šok za moj organizam, tako da ću pokušati jesti puno voća umjesto slatkog, ali ne isključivo.

I da, cilj ovog moga eksperimenta nije skidanje kila, nego čisto probati se zdravo, zdravije hraniti... Počela sam u prošli utorak i za sada ide odlično. Još nisam počela sanjati šnicle, iako mi se još u srijedu (drugi dan eksperimenta) skoro omaklo da uzmem picu sa šunkom – na kraju je bila sa sirom i špinatom.

Obzirom da sam zakleti antikrist, nikada se nisam u korizmi odricala ničega. Obzirom da nikada nisam imala problema s kilažom, nisam niti na dijetama nikada bila. Zato, živi bili pa vidjeli, da li sam stvarno karakter ili tako samo volim misliti o sebi!

Danas kada gotovo svatko ima stambenu štedionicu ili barem mašta o kupnji vlastitih kvadrata, kada se razbacujemo sa plus/minus 5 kvadrata, što je zapravo puno tisuća eura, iskristaliziralo se par stvarčica koje u svojem novom domu morate imati – inače niste cool!

Krenuti ćemo od kupaonice. U njoj se nužno mora nalaziti wc-školjka iz zida. Postoji puno argumenata zašto baš iz zida, a ne iz poda (prvestveno pranje), ali to nije niti previše bitno – stvar je stila. U kompletu s njom dolazi naravno i ugradbeni kotlić tj. za one neupućene – ne vidite kotlić, nego samo dva gumbeka, manji i veći. Naravno, seljaci kakvi jesmo gotovo uvijek stišćemo veći, a nakon kake taj veći i par put. Ipak, za daljnju elaboraciju balkanskog kakanja morati ćete posjetiti beštijicu.

U dnevnom boravku se mora nalaziti kutna garnitura. Ona mora biti od eko-kože. I neizostavan dio je boja – do prije par godina morala je biti isključivo plava ili crvena, dok je sada „trendi“ bijela, bež, svijetlo žuta.

U kuhinji se mora nalaziti obavezno kuhalo od staklokeramike! Ako nemate staklokeramiku, jednostavno ste shit. Na toj staklokeramici morate kuhati u isključivo zepterovim loncima – zar uopće postoje drugi??? Jelo se naravno jede zepterovim beštekom, ali iz „konzumovih“ tanjura – jer oni se ipak lako razbiju pa se ne isplati kupovati skuplje.

U spavaćoj sobi „must“ je definitivno ugradbeni ormar s kliznim vratima (u iznimnim slučajevima možete ga smjestiti i u hodnik). Također je od presudne važnosti da su vam vodilice aluminijske, a boje su sada dopuštene i malo veselije. Općenito je nedopustivo ako stanu nemate barem jedan komad namještaja u boji trešnje.

Zavjese su ponovno in! Karniša mora biti srebrna, mat i to ona s ringicama. Zavjese su bijele, imaju često dekore i „na tregere“.

Ovo su definitivo one stvari, koje će za dvadesetak godina izgledati kao sada oni komunistički stanovi – obavezno je bio kauč, ogroman regal preko pola sobe, kuhinja ona nekakva ko „plastificirana“, štednjak gorenje, čipkaste zavjese... Ako ste se prepoznali u barem pola ovoga teksta, morati ću vam reći da ste unikatni kao i pola ostale Hrvatske.

Nije mi jasno zašto Zagreb nema neku onako lijepu i divnu pjesmu? Samo svoju. Naravo da postoje pjesme o Zagrebu, ali je to sve u stilu „Vraćam se Zagrebe tebi“, onako više šlagerski. Ja bih htjela da postoji jedna divna pjesma o Zagrebu, koju bih mogla pjevušiti kada sam negdje vani, a fali mi moj grad.

Nevjerojatno je da se mogu bolje identificirati sa „Sarajevo ljubavi moja“ Kemala Montena, iako u Sarajevu nisam bila od 1989., a bosanske krvi nemam niti mililitar. Kada počnem po stanu vrištati Čolićev „April u Beogradu“ čovjek bi mislio da svake subote paradiram Knez Mihajlovom, a ja ni tamo nisam bila od prije rata, a bome nije niti april bio.

Hoću pjesmu!

Glasovita Coco Chanel je rekla da su najružniji dio ženskog tijela koljena te je inzistirala na suknjama koje ih prekrivaju. E pa, sori Kokić, ali morati ću se nesložiti... Po meni su definitivno najružniji dio ženskog tijela – nožni prsti!!!

Sjetite se samo ljeta. Ja ih već vidim... Onako divna gospodična u gradu, na nogama sandalice sa samo par remenčića, a prsti se prelijevaju preko ruba. Ili je drugi prst duži od palca pa samo on prelazi rub sandalice. Ili one ultimativne, koje režu nokte do krvi što se na palcu najbolje i vidi. Ili one suprotne, koje na nogama imaju duže nokte, nego na rukama, i onda ih još i „frenč izmanikiraju“. Ali nije uopće bitan stil – meni su nožni prsti toliko ružni sami po sebi, da im ništa ne može pomoći...

Vidim da se u modu vraćaju opet sandalice sa rupom na vrhu kroz koju samo palac proviruje. Mene ćete u tome teško vidjeti – ja najčešće nosim naprijed zatvorene sandalice da sakrijem ove svoje prstiće, iako se prisiljavam i na nošenje drugih vrsta jer nisu moji prsteki ništa ružniji od tuđih... Meni su vam jednostavno svi ružni!

Htjela sam vam staviti i neku slikicu uz post, ukucala sam „toes“ u gugl i toliko se zgrozila da sam odlučila ovaj post ostaviti bez sličke...

Amenábarov „Mar adentro“ me potaknuo da malo dublje razmislim o eutanaziji. To je jedno od onih gorećih pitanja današnjice, koje izaziva dvojbe i previranja kao i npr. homoseksualni brakovi. Ja još uvijek pod tim pojmom pomišljam na dostajanstvenu smrt. Jer kao što imamo pravo na dostojanstven život, imamo i na takav njegov kraj. Nemojte misliti da govorim napamet, gledala sam nekoliko godina nedostojanstveni odlazak meni jako drage osobe, koja je bila daleko od onoga što bi bili uvjeti za eutanaziju. Znači i gore je moglo biti.

Nekima je sama pomisao o eutanaziji odbojna, smatraju ju ubojstvom i grijehom protiv Boga. Ne znam da li znaju kolika mora biti ljudska patnja da bi netko želio eutanizirati, oduzeti život, nekome koga voli, a tko to ne može sam za sebe odlučiti. Ogromna. Ipak, mnogi smatraju da nemamo pravo uzimati božju volju u svoje ruke...

Razmislite što ljudi naprave kada se neka životnja jako ozljedi i nema šanse za preživljavanje. Ma sigurno ste bar jednom vidjeli u filmu, ako ne u stvarnosti nekog konja koji je pao preko prepreke, ležao na zemlji u velikim bolovima i odmah su ga upucali. Da se životinja ne muči, kažemo. Zar su nam životnje postale vrijednije od ljudi?

Ima jedna predivna rečenica u „Mar adentro“ kada glavni lik, inače kvadriplegičar koji želi da ga se eutanizira, želi objasniti što bi ona granica za dozvoliti/nedozvoliti eutanaziju bila – „kada čovjek želi sebi oduzeti život, a ne može to učiniti bez tuđe pomoći“... Jer činjenica je da svatko od nas ima mogućnosti ubiti se, u svakom trenutku. Ja bih sada mogla si žile prerezati, ja bih mogla skočiti kroz prozor – znači ja u svojim rukama držim svoj život. Osoba koja leži u bolnici u posljednjem stadiju raka, u ogromnim bolovima i bez mogućnosti kretanja, tu mogućnost više nema... Njezino pravo da živi svoj život ili ga okonča, joj je oduzeto.

Ne razmišljam u ovom trenutku o mehanizmima kontrole provođenja eutanazije, o zakonu koji bi je odobrio, nego o onome početnom – da li nam uopće treba ili ne. A svi vi koji ste protiv eutanazije, razmislite još jednom i pokušajte mi dati neke bolje argumente od „božje volje“... Postoje li uopće?

Poštujući onu staru „kud svi tud i mali Mujo“ i ja ću vam napisati ponešto o Euroviziji. Obzirom da nemam TV ne mogu napisati da li su vukovi umrli ili će tek umrijeti, sami ili s nekim, ali sva sreća da imam internet pa sam malo istražila sudjelovanje Hrvatske (tj. Jugoslavije) na Eurosongu. Kronološki (u zagradi vam piše mjesto koje je pjesma osvojila): Ovih starijih se nažalost niti ne mogu sjećati, tako da vi stariji blogeri slobodno s nama podijelite svoje utiske, sjećanja i slično. Meni pada na pamet samo Čolić „Gori vatra“ kao ultimativni jugoslavenski frajer, čiju sam pjesmu puno godina poslije prvi put čula, a i dan danas moja majka zadrhti kada ga ugleda na telki. Na Danijelovu „Džuuuuuuuuli“ se na svakoj svadbi odvalim od đuskanja.

„Željo moja“ je bila moja ultimativna pjesma kao klinke (uz obožavanu Lepu Brenu, nemojte nikome reći) i čak postoji jedna plava kazetica Riblje Čorbe, čiji početak „Amsterdama“ zamjenjuje moj mlađahan glasić kako oponaša Doris. „Ja sam za ples“ je također jedan od mojih dječjih hitova, uz onaj vječni „HIK, o jeeee...“! I naravno, „o ti si mangup, veliki mangup, jer nećeš dijete kao ja“ (vau, koji stihovi!), kad se ona tamnoputa djevojčica šeta kroz neki dalmatinski grad, a horde ju slijede...

E onda smo pobijedili! Riva i onaj koji po cijele dane svira „Mozarta, Chopina, Liszta“, a engleski je postao drugi hrvatsko-srpski – rockali smo tada... Donijeli smo Euroviziju u lijepu našu Jugu i to u Zagreb! Naravno, ne bi mi bili mi kada ne bi malo zafrknuli – ostaje mi u sjećanju početak i prva pjesma kojoj su pustili krivu matricu... Nas je predstavljala nikad prežaljena Tajči u onoj narančastoj polupodrapanoj haljinici (naravno, pokrete znamo još i danas – „ajde, zaljubi se u moje oči“ – kladim se da su u Pulp Fictionu to od nas pokupili!)...

Od 1993. nastupamo samostalno nižući manje ili veće neuspjehe. Koketirali smo sa svime i svačim, ponajprije kaskajući za svijetom. Tako se za početak povodimo onom kombinacijom engleskog i hrvatskog koja nam je jednom upalila, s „Don't ever cry“ skraćenom verzijom riječkih Putokaza. Nakon toga pokušavamo „nostalgično“ ugurati opernu pjevačicu jer je godinu prije pobijedila kombinacija klasične i moderne glazbe. Najbliže pobjedi dolazi Doris sa "Marijom Magdalenom", isto kopirajući stil pobjednice prethodne godine Dane International (možda bih trebala reći pobjednika?)...

Vrhunac dosežemo prošle godine kada Mikulić, inače pjevač izvrsnih pjevačkih sposobnosti (sjetite se samo predivne „Pustite me da je volim“) izvodi osrednju pjesmicu na svom sumnjivom engleskom (inače, vjerujem da bi engleski tekst bio bolji da su ga pisala djeca u zagrebačkom engleskom vrtiću). Ali nije mu za zamjeriti, ipak ga je udba trovala!

Ove godine kaskajući za trendovima etna, kao uvijek, šaljemo Borisa. Živi bili pa vidjeli! Javite mi kak je prošlo...

Ne sudjelujem na blogovskom forumu jer me niti namanje ne zanima. Izbjegavam rasprave o listama (fresh, almost i cool) jer ako netko piše blog radi liste (ili komentara) neka se odmah pokrije ušima. O listama sam javno progovorila točno dva puta – jednom se pobunivši što se jedan blog koji veliča četnički pokret nalazi na almost, a drugi put nedavno, zato što se jedna odlična i blogovski stara blogerica nalazila na fresh...

Naravno, da su svi oni koje ja čitam odlični (meni), ali tko sam ja da stalno adminima (nemam pojma tko je tu ko pa ne spominjem imena), guram svoje mišljenje tko bi gdje trebao biti. Svatko od nas ima svoj blog na koji može staviti koliko god lista želi – svatko je urednik svog bloga. I samo njega.

Općenito mi idu na živce oni, koji smatraju da je njihovo mišljenje izrazito važno te stalno potežu rasprave tko bi i zašto trebao biti na naslovnici, ovoj ili onoj listi. Imaš čovječe, svoj blog, piši ako hoćeš, ako nećeš nemoj, i gotovo. Tko te pita što ti misliš! Naravno, oni koji me posebno oduševljaju su „ja mislim da bi moj blog trebao biti na xxx jer odlično pišem i imam prosječno 13 komentara po postu“! Wtf??? Otkud samo ljudima toliko samodopadnosti! Otkud im toliko drskosti da to na koncu, i na glas kažu!

Svi koji ste se prepoznali u ovome – a što vam ja tu mogu...

E sad vas ja pitam – da svatko od vas ima mogućnosti točno jednu promjenu na listama napraviti, recite koja bi to bila? Čisto me zanima da li će se kroz komentare iskristalizirati možda koje ime, za koje će nas dosta zaključiti da je podcijenjeno ili precjenjeno. Možda je u tom slučaju stvarno propust napravljen jer više glavi je uvijek pametnije od jedne. Ali pazite, svatko jedno ime! Ne čitavu listu...

E pa vjerovali ili ne, ja sam to stvarno i vidjela. Ne naravno ovo u Rumunjskoj, nego nešto slično. Vozila se grupa nas u autobusu u jednoj dalekoj „dolje-ispod“ zemlji. Gledajući kroz prozor skužila sam žensku na suvozačkom mjestu jednog automobila, kojoj je majica na bratelice bila potegnuta toliko dolje da su joj sise bile potpuno vani. Ja gledam i čudim se. Staje naš bus na semforu, staje i taj auto pored nas. Čim se zaustavio ženska se saginje i počinje pušiti vozaču, do sebe (inače, vozač joj je bio desno). Živo je čudo da se naš autobus nije prevrnuo na njih kako smo svi nahrupili na tu stranu da to vidimo svojim očima. Vidjela je ona da mi zabezeknuto gledamo kroz prozor, ali nije se dala smesti.

Htjela bih sad nešto pametno napisati, ali ne pada mi ništa na pamet. Potpuno shvaćam da je ljudima došlo da to naprave i nisu se željeli suzdržavati. Jedino je sreća što je ova u Rumunjskoj bila dovoljno pribrana pa mu ga nije u trenutku sudara odgrizla, kao u onoj priči što je nedavno punila novinske stupce.

Ipak, ljudska seksualnost i pohota nemaju sat koji se isključuje kada smo u prometu ili na nekom trećem mjestu. A nekim od nas, se teško suzdržavati. Ili to jednostavno ne želimo. Sretna sam što je moj dragi dovoljno pribran dok vozi, a sjedala mog auta nisu crna!

Što vam prvo padne na pamet kada vidite Pamelu Anderson? Da, dobro, nemamo je baš običaj viđati ono na tržnici i to... Mislim, kad vidite njenu fotku. Meni obavezno činjenica da ima prevelike cice za svoje tijelo, ali stvarno too-big. Čak i sada kada ih je navodno smanjila.

Dragi mi uporno tupi da cice nikada ne mogu biti prevelike! Kako ne bi mogle??? Pa jebemu imamo svi oči, svi vidimo što je proporcionalno, a što nije. Naravno, nije nitko od nas građen po zlatnom rezu, ali takva abnormalna odstupanja od onog što bi nazvali skladnim meni stvarno ne mogu biti sexi. Ozbiljno... Možda jednostavno mi žene nikada nećemo shvatiti povezanost muškaraca s našim cicama, sisama, grudima ili kako god ih htjele zvati.

Nije da ja imam nešto protiv sisa općenito ili čak svojih, ali imati velike sise je poprilično naporno. Kada vam Bog (ili tko to već dijeli) na 165cm visine da četvorku, ali da se morate krpati s većim trojkama zbog širine leđa, onda vam nije svejedno. Kada je jebeni problem kupiti kupaći kostim koji donekle pristojno izgleda i stoji, opet se zahvaljujem siso-djelcu što mi ih je obilno udijelio. Kada se na plaži ne smijem leći na bok da mi sve ne poispada van, opet se prisjetim siso-djelčeve majke. Svaku večer kada idem spavati i shvatim da ne mogu spavati na trbuhu bez bolova u cicama, opet zahvaljujem siso-djelcu na darovima. A bolove u mojoj skromnoj kičmi da ne spominjem... I onda kažu, jačaj leđne mišiće! Pa nisam vam ja siso-rob!

I nemojte mi se samo vi muškarci javljati – za tih sat vremena dnevno što se vi s njima poigrate, mi ih ostalih 23 sata dnevno nosimo! Pitam ja vas, jel to pravedan omjer???

Pod hitno moramo taj omjer mijenjati!

EDIT:
Pardon ljudovi, ali ja želim samo omjer mijenjati! To bi značilo više igranja, manje tegljenja!

Da bi vi zapravo shvatili kako sam ja otkrila taj svoj madež, potrebno je da se vratimo u daleku prošlost, kada je Jazzie još bila jako mala, a crvene zvijezde zrakom se vijorile. Jednu večer je mama maloj Jazzie odlučila objasniti kako se rade djeca, iako to nju nije uopće zanimalo. Ali eto, mama se mora uvijek slušati. Mala Jazzie je ostala šokirana, nije mogla doći k nikome, a kamoli sebi. Samo je vikala po stanu „tako je tata tebi gurao pišu u pipicu?“, onda je trčala do bake i dede i smijala im se, onako kako to samo djeca znaju. Mama je naravno vikala psssstttttt... Bio je to šok broj jedan. Među vršnjacima Jazzie je sljedećih dana bila glavna faca jer je svima otkrila tu veliku misteriju da rode ne donose djecu...

Godine su prolazile... (sad zamišljajte onako stranice kalendara kako se ubrzano vrte ili kidaju, kao u filmu)

Jazzie je imala jednu prijateljicu koja je živjela u stanu preko puta. Ta prijateljica je bila i ostala najluđa osoba koju je Jazzie u životu upoznala. Jednu Novu godinu te dvije 10godišnje djevojčice su odlučile zajedno proslaviti. Uz porniće. Prijateljica je posudila pornić (nevjerojatno!), zapravo dva i one su to odgledale. E to je bio šok broj dva. Tada je Jazzie shvatila da nije mama uopće bila blesava (kako se činila u prvom treutku)...

Godine su prolazile, a Jazzie nije više gledala porniće.

Onda je jedne godine Jazzie dobila doma kabelsku televiziju, i na njoj TV1000. A kad tamo iza ponoći pornići! Jazzie se sjetila svog slavnog dočeka Nove godine kada su dvije desetogodišnjakinje gledale porniće. Osmjehnula se. Bila je potpuno na to zaboravila. I pogledala je Jazzie malo toga i shvatila da ne zna ona da to zapravo tako izgleda. I otišla je do kupaonice...

E sad se opet moramo vratiti u davnu prošlost, još prije one prošlost s početka (iako su se i tada crvene zvijezde vijorile) – sad zamislite film kako se onako ubrzano vrti unazad...

Jazzie je kao mala, još manja, najmanja, imala jednog papagaja doma. Ime mu je bilo Kiki. Kiki je bio Jazzin omiljen papagaj (i jedini), iako se Jazzie oduvijek bojala životinja (niti danas joj nisu previše drage). Kiki je bio pomalo luckast i volio je letjeti po stanu, kada bi ga pustili, a čak je jednom dedi u juhu uskočio. Kada je ostario malo je ponorio pa je gurao nogicu kroz krletku dok ga jednog dana deda nije našao mrtvog. Kada se Jazzie vratila iz vrtića (a Jazzie se uvijek vraćala u 12h jer su tada obični smrtnici išli na spavanje, a po malu razmaženu Jazzie je dolazio deda jer ona nije voljela spavati po danu), rekao joj je deda da Kikija više nema. Od malena su Jazzie odgajali realistično, nije tu bilo uvijanja nikakvog. Inače Kiki je u kavezu imao jedno malo ogledalce u koje se gledao, valjda. Kada je Kiki uginuo Jazzini sustanari su to ogledalce oprali, dezinficirali i što ti ja znam, i objesili o jedan čavlić u kupaonici da bi u duetu s velikim ogledalom, služilo za provjeravanje frizure odostraga i tako to. Znate kao kod frizera...

Vratimo se sad u onaj trenutak kad je Jazzie odgledala pornić na TV1000 i otišla u kupaonicu.

E Jazzie je u kupaonici uzela to ex-Kikijevo ogledalce, stavila jednu nogu na zahodsku školjku i promotrila situaciju kod sebe dolje... Tamo je ugledala taj glasoviti madež.

Ha, a vi ste mislili da je to netko Jazzie rekao! Pif, perverznjaci jedni!

Vjerovanje je da će osoba puna madeža imati u životu puno novaca. Ipak, ljudi ih često na sebi ne vole, posebice oni koji ih imaju na izraženim mjestima poput lica. Nekim slavnim glumicama i manekenkama upravo su madeži postali zaštitni znak. Sjetite se samo Marilyn Monroe i Cindy Crawford; primjera ima dosta. Ja sam onda embrionalno poprilično poremećena jer ih imam po svuda. Ako je vjerovati onoj staroj s početka priče, nije za žaliti se, bit će para. Stvarno ne postoji dio moga tijela gdje nemam madež. Ne vjerujete mi? Imam ga čak i na guzi! Ali ni to nije sve. Imam i na usnama tj. na gornjoj usnici imam malu tamu mrlju jer je madež zapravo nekako odispod. A imam čak i na onim drugim usnama (nemojte me pitati kako sam to otkrila!)...

U skladu s jednom od novogodišnjih odluka, krenula ja na tečaj njemačkog jezika. I tako vam sa mnom u grupi ima jedan Azerbajdžanac. Za početak malo osnovne kulture: A onda dođosmo i do mog Azerbajđanca. Mislim ak Xiola može imati svog Gruzijca, onda mogu i ja Azerbajđanca (btw, morati ćemo mu naći nick jer je ovo predugo za pisati). Znači, dečko od svojih 20 i par godina. Niži. Crna kosa, dužine malo preko uha, naprijed kraća, otraga duža. Posrijed glave razdjeljak, preko pola čela šiškice. Na nogama nike-patike od svojih par air-bagova. Traperice indigo plave boje, naravno u mrkvu, visokoga struka! Oko struka drekasto smeđi remen. Majica u hlačama. Od poliestera, onako sjajna – pederuša. Nekada na V-izrez, nekada U. Napinju se njegovi, valjda 24h-tesani-u-teretani mišići. Ispod ruku veliki krugovi od znoja – nekada mokri, nekada osušeni (ovisno o vanjskoj temperaturi). Oko vrata odeblji srebrni lanac. Na ruci jetin sat. I redovito diže ruku „Kann ich?“ da pročita svoju zadaću, na svom lošem i nerazgovjetnom azerbajdžanskom njemačkom... Ne brini dragi, ne bih ga ni štapom!

Bila sam jučer predvečer u špeceraju. Zanimljivo je da sam ovaj put kupila toaletni papir koji ne samo da miriši i da je oslikan, nego je i 4-slojni (do sada su uvijek bila samo tri lejera). Kupila sam i jagode i šlag za jedno svoje društvance. Onda smo se navečer vidjeli i saznala sam da su se oni dogovorili da idu na četiri dana u Kopenhagen. Dvije cure koje nitko nije zvao su se pak dogovorile i idu u Beč. Mene nitko nije zvao, više mjesta u niti jednoj varijanti nema pa tako ja ostajem doma.

A sad trkam u kino - Amenábar (primijeti naglasak!) je na repertoaru.



EDIT:
Sorkač ljudi, ali u ogromnoj žurbi sam zabrijala pa napisala Almodóvar, umjesto Amenábar...

Glasovita je to rečenica kojom Lav Nikolajevič Tolstoj započinje svoju Anu Karenjinu. Ali bez brige, neće nitko ovdje pod vlakom završiti...

Pročitala sam prije par dana kod Ptice post o njezinom očuhu i nekako me indirektno nagnao da napišem ovaj dolje post, o svom ocu. Stajao je jedan dan taj .doc u mom blogovskom folderu. Nisam bila sigurna da li ga objaviti ili ga ostaviti za sebe. Bio mi je preintiman, a ja ne volim takve osjećaje (ili možda bezosjećanje) iznositi u javnost. Nemojte odmah s psihoanalizom započinjati, molim vas...

Ali ono što me definitivno iznenadilo su vaši komentari, nekako sam očekivala nešto potpuno drukčije. Očekivala sam da se većini to neće niti dati pročitati, a kamoli tek nešto suvislo iskomentirati. Ali valjda kada čovjek iskreno i jednostavno iznese dio sebe, ljudi to prepoznaju... Velika Hvala za sve vaše komentare, stvarno ste me uspjeli dirnuti. Glup je svatko tko napusti blogersku zajednicu, pokraj ovako divnih ljudi!

Ipak, ponajviše me iznenadilo da toliko tužnih obitelji ima. Svatko nosi neki svoj križ, izgleda. Odmah sam se sjetila jedne rasprave s prijateljicama. Rekoh da ne vjerujem u brak – ne zato što moji nisu imali uspješan, nego sam svakog dana suočena sa sve više i više neuspjelih. Uspješan brak je postao više iznimka, nego pravilo.

Naime, dok je većina djece odgajana pod staklenim zvonom, izolirana od takvih uvjetno rečeno abnormalnosti, mene su oduvijek odgajali realistično. Tako sam ja odmalena znala koji susjed je koju susjedu (a ne svoju ženu) stisnuo u haustoru, koji obiteljski prijatelj ima ljubavnicu i koja mamina prijateljica je ljubavnica nekog moćnog direktora.

Prijateljice se nisu složile samnom. Krenule su od svojih obitelji i zaključile da je kod njih sve idealno. Za prvu sam znala da joj tata ima ljubavnicu (naravno, nisam joj rekla). Za drugu sam saznala nakon par mjeseci da je tata opasno zakoračio u alkoholizam i da maltretira čitavu obitelj doma. Treća mi je nakon par mjeseci priznala kako je „bila glupa“ jer je vjerovala kako mama stvarno često pada po stepenicama.

I rekli ste u komentarima da sam ja jaka žena. Pa baš i nisam. Ja sam bila i još uvijek jesam obično dijete, oko kojeg ih se više trudilo da ne osjeti taj nedostatak. Mislim da je u cijeloj priči samo jedna osoba jaka. Ona je voljela tog čovjeka. Ona je uzela njegovo prezime. Ona mu je rodila dijete. Ona je živjela s njim. I ona je bila na kraju napuštena, razočarana, prepuštena praktički sama sebi. Sama je bila i na mirenju i na brakorazvodnoj parnici. Jedino što joj je ostavio sam ja. A i ne znam baš koliko je dobar dar...

Sjećam se rođendana, možda trećeg. Bila sam mala, frčkava i imala traper suknjicu na sebi. On je došao, iza svih i ne sjećam se da li mi je išta donio. Zagrlio me, malo podignuo i netko nas je slikao. Zapravo, ne znam da li je to uopće pravo sjećanje ili je moja mašta izgradila tokom godina taj događaj, iz te fotografije.

Sjećam se da su me djeca pitala često gdje je on, a ja nisam znala što odgovoriti. Osjećala sam se manje vrijednom, ali ne zato što ga nemam, nego zato što nemam odgovor na njihovo pitanje.

Sjećam se da je bila zima, a ja sam s bakom pekla kolače. Zapravo, ona je pekla, a ja sam samo trčkarala oko nje. Imala sam negdje 8 godina. Zazvonio je telefon, a ja sam se javila. Rekao mi je da siđem dolje. Baka mi je obukla tamno ljubičasti kaputić i nekakvu ljubičast kapu/šubaru sa bijelim krznom koju organski nisam mogla podnijeti. Ona je rekla da će se to njemu sviđati. Došla sam i otišli smo na sok. Na kraju mi je dao neke stvari iz svoga kombija. Rekao je da će mi poslati paket sa još puno stvari. Nikada to nije napravio. Već 15 godina ga nisam vidjela, niti čula glasa od njega.

Nikada mi nije falilo ljubavi u životu – imala sam je na pretek. Nikada mi nije falilo niti pažnje, niti materijalnog – sve sam ja to imala. Nikada mi nije niti on falio. Imao mi je tko popraviti bicikl. Imala sam s kime otplesati valcer na maturalnoj zabavi. Nisam nikada htjela biti bolja od ostalih, već samo ravnopravna. To mi je falilo! To mi je on oduzeo. Htjela sam ravnopravno s ostalima reći tko i gdje mi je tata, a ne na to pitanje samo spuštati glavu.

Nije obitelj samo mama-tata-djeca, obitelj se poznaje po mnogočemu drugome. Ali je teško djetetu objasniti „ti tatu imaš, ali njemu nije stalo do tebe“. Teško je to shvatiti. A najteže je to ponoviti kad vas netko pita...

Kada me netko pita da li imam braću ili sestre, ja kažem da nemam, da sam jedinica. Ali to nije istina. Postoje oni negdje, znam da postoje. Postoje negdje djeca kojima je on pravi tata, bar se nadam da je. Nadam se da je njima dao sve ono što meni nije nikada. Oni vjerojatno niti ne znaju da ja postojim. A isto prezime nosimo...

Nedavno sam pronašla u telefonskom imeniku njegov broj telefona. Pokazala sam ga mami. Pitala me što ću s njim. Rekoh - baš ništa.

On je ono nešto vrhunsko. On je ono nešto toliko željeno. Zbog njega su padale glave. O njemu se toliko priča. Nije sex uopće bitan, bitan je On (danas ga pišemo velikim slovom). On dolazi na kraju kao šlag na tortu. On je njegovo veličanstvo - Orgazam. Nama je Bog dao tu veliku mogućnost da ga odglumimo. Njima je dao mogućnost da ga gotovo uvijek mogu i doživjeti. Nekako mi se čini da su oni bolje prošli, a?

Kako je sex dugo godina u nas bio tabu, nitko nije uvidio potrebu da se i Njegovo Veličanstvo obilježni jednim danom. Ako postoji Dan rada, Dan majki, Dan žena, Dan očeva, Dan planeta Zemlje, Dan nepušenja, pa što ne bi postojao i Dan orgazma??? Možda da mu i jedan oltar napravimo da se idemo moliti za one intenzivije ili možda višestruke? Mislim, kad sve ostale „miluj mi G-točku“, „kama sutra“ i slične metode propadnu...

Ipak vidim da se danas otvara Hrvatska prema svemu. Novi roditelji su moderniji i otvoreniji u pogledu sexa. Razgovaraju sa svojom djecom bez zadrške o tome, u skladu sa njihovim godinama. Pričala mi je jedna blogerica kako njezina majka neće ocu „pružiti“ oralni sex (za drugu stranu ne znam) i kako otvoreno o tome pričaju! Drugoj blogerici djeca pronalaze iskorištene kondome po kući. Ili su to možda bila samo pakiranja, nikada neće biti razjašnjeno... :))))
Proglašavam 10.05. hrvatskim "Danom orgazma"!

Što da vam na kraju poželim nego da se lijepo, fino i puno orgazmajte! Ako nemate s kim, ručicu u gaće i uživaj!

EDIT: Zbog prekasnog obavješćivanja javnosti o "Danu O" iznimno je ove godine dozvoljeno obilježavanje i 11.05.

U Britaniji je provedno istraživanje o najpopularnijem izumu od 1800. godine do danas. Rezultati su sljedeći: Pa ja ne znam da li su ti ljudi munjeni ili koji je njima vrag! Po čemu je bicikl najpopularniiji izum??? Kužim ja taj današnji trend zdravog života, ali što je previše je stvarno too much. Sto posto sam sigurna da u ovom trenutku imate doma više čipova, nego bicikala. Sigurna sam da bi bez električne energije, živjeli teže nego bez bicikla. Sigurna sam da bi bez antibiotika veliki dio ljudi bio mrtav, a bez bicikla??? A da ne pričam o kompjuterima i internetu koji su uz masu loših stvari učinili znanje dostupnim gotovo svakom čovjeku na svijetu, a ne samo onima najbogatijima.

Dalje, na pitanje „za koji izum bi htjeli da nikada nije izumljen“, čak 26% je glasalo za genetski modificiranu hranu, a 19% za nuklearnu energiju. Opet po meni totalno plitko i neuko. Kad se spomene GMO ljudi odmah vide pred očima one vodenaste paradajze bez arome (koji su btw uzgojeni u stakleniku i nemaju veze s GMOom), a nitko se ne sjeti milijuna gladnih ljudi na ovome svijetu, kojima je GMO možda jedina šansa za preživljavanjem. A da ne pričamo o tome da su sve trenutno dopuštene GM kulture, višestruko ispitane i dokazano neškodljive za ljudsko zdravlje. A baš me zanima od ovih 19% koji su glasali protiv nuklearne energije, koliko bi ih pristalo na recimo samo 2h dnevno električne energije???

Na pitanje što bi najviše htjeli da se izumi – na prvom mjestu je cjepivo protiv side, a na drugom međuplanetarna putovanja. Opet kreten do kretena! Ako znamo na koji način je većina (naglašavam većina, ne svi) ljudi dobila sidu ne razumijem po čemu je lijek protiv side, važniji od lijeka protiv raka??? A ova međuplanetarna putovanja neću niti komentirati...

Da mi je netko rekao da pogađam, rekla bih da je ova anketa provedena u SADu, ali kako znam da je rađena u VB, jedino mi preostaje da zaključim da se amerikanzacija strelovito brzo širi...

(podaci preuzeti sa www.vecernji-list.hr)

I nek vam sad bude žao što niste učili matematiku u školi...

Ne, neću pisati o Guccijevim majicama ili Repleyevim trapericama, nego onoj snobovštini koja leži u dosta ljudi, a jednostavno je ne primjećujemo. Iako se uvijek razvijaju rasprave da li neki odjevni predmet vrijedi toliko koliko košta ili je cijena dignuta samo radi branda, o nekim sličnim stvarima ne razmišljamo. Dakle, ja sam snob u pogledu svih vrsta kupovina, ali prije svega zbog kvalitete takve robe (kad kažem robe mislim da na sve ono što kupujemo, a ne samo na odjeću) ma koliko god neki željeli reći da razlike nema, unatoč cijeni. Naravno tu ne mislim na pamučnu majicu od 2000 kuna što je za svaku normalnu osobu previše, nego uspoređujem one od 30 i 200 kuna. Ali to nije niti bitno sada...

Dakle, danas ja želim pisati o svom snobizmu po pitanju hrane i kućanskih potrepština. Prvo, nije li zanimljivo da inzistiram na Barilla tjestenini dok postoje mnoge druge vrste koje su možda jednako dobre, ali ja ih jednostavno ignoriram i plaćam tu svoju Barillu (pakiranu u one plave kutije, umjesto plastične vrećice) i dva do tri puta više, nego neke druge vrste. Drugo, u mojoj kući se jede isključivo Scotti riža i niti jedna druga. Toga se držimo ko pijan plota. I to točno određena vrsta Scotti riže, ali morala bih provjeriti s gospođom majkom točno koja...

Također, papirnate maramice ne vrijede pola pišljivog boba ako nisu Kleenex ili neke slične, a izuzetno je bitno da i miriše te da su atraktivnog pakiranja. Toaletni papir mora biti obavezno troslojni, mirišljavi, oslikani, mekan i nikako bijeli, nego u boji koja je u skladu s bojom mog wc-a. Mojoj guzi i guzama mojih ukućana je to od životne važnosti!

I tako bih ja mogla do preksutra nabrajati... Pitam se samo koliko sam novaca u životu mogla uštedjeti, a ne imati ništa manje kvalitetan život.

Odlučila sam da ću malo smiriti svoju pohotu i da ću ovih par mjeseci šparati. Ne, to ne znači da ja inače plaćam za sex! Pohotu prema najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu – ne, nije niti nogomet... Pa shopping ljudi. Zapravo, Shopping – mislim da zaslužuje da se piše velikim slovom. Nego, htjedoh vam reći da sam odučila prestati trošiti nemilice. Odlučih prišparati malo jer već dugo nisam nigdje putovala... Hahaha...

Rekoh sebi da ću ove godine otpirjati u Grčku malo, ali nekako mi to sve izmiče. Onda barem da mi ljeto bude dobro pa da ne provedem mjeseca dana na istom mjestu, nego da se malo dragi i ja izvrtimo po našoj obali, a za to mi trebaju pare. I tako se ja nisam dala. Šparam i točka.

I u proteklih mjesec dana šparanja sam si kupila jednu H&M torbu, Campers cipe, par komada mrežastih čarapa različitih dužina, visina i širine mreže, kozmetike ko u priči: Vichy krema za lice, protiv celulita, Lancome deodorans u kremi, sredstvo za kovrčanje kose, komad Berlinskog zida... E onda je krenuo peti mjesec i rekoh sebi- E nećeš! Ovaj mjesec ništa!

I onda sam prije dva dana zaletila se samo kupiti ono Beyonce-sredstvo za ravnanje kose i usput samo jedan crni kožni remen. Ali samo zato jer je bio povoljan. I ništa više ovaj mjesec.

I onda sam jučer samo navratila do grada malo proštetati i ušla sam u veliku robnu kuću samo malo pogledati kaj ću dragom za rođendan kupiti. Ali ona me zvala... Vikala je zamnom „Jazzie...“, „Jazzie, tu sam...“, „Jazzie, ne ostavljaj me ovdje...“. I kaj sam trebala napraviti???? Niš, uzela sam ju, izvadila plastiku i proštancalu ju! A tek je 05.05...

Eto Tija, imam i ja novu Picardovu torbicu...

I nek ide sve k vragu! Živi se jednom, živi se kratko i sad bum se ja tu živcirala za par stotina kunića? Ma puca mi kita!

Ovo je par onih ultimativnih situacija koje mogu pokvariti i najbolju atmosferu na tulumu. Prvo je definitivno odvratno prepijana ženska, po mogućnosti jedna od popularnijih i zgodnijih, koja je u tom svom pijanstvu došla do ogromnih emocionalnih otkrića i cmolji, galami i glumi totalnu glupaču. A možda to stvarno i je.

Druga je kad se nađu usred tuluma tri plave, možda bolje reći bijele, iskvarcane damice, puste si svoju rock muziku, stanu na sred improviziranog podija i počnu vrištati. Sve bi to bilo ok, da one nisu islanđanke, a muzika na islandskom. Pa tko je još u životu čuo islandski?

Treća stvar je definitivno to što se pred kraj svi oni kvalitetni ljudi, s kojima ste čitavu večer pričali i zafrkavali se, međusobno pospajaju i izmjenjuju tjelesne tekućine u nekom skrovitom ili manje skrovitom kutku sobe. A ti ostaneš sam jer se, pod a, nećeš spajati jer si zauzet, ili pod b, nemaš s kime spojiti. Obje mogućnosti su valjane, ali ova prva je ipak lakša za dušu...

A definitivno je najgore, kad vam se te sve tri stvari dogode na istom tulumu...

Ovi ljudovi s kul blogovima (ne mislim na listu) se uvijek zgražaju na ovakve postove pa eto, da im ne bude sve po volji, i od mene jedan takav što-sam-danas-radila post. Ustadoh se u devet sati, što je za moju finu guzu totalno prerano. Još zatvorenih očiju upalih personalno računalo i pročitah vijesti, objavih novi post koji sam jučer navečer uredno načvrčkala i odoh u toalet. Tamo sam piškila, oprala ruke, zube i lice, utrljala kremicu. Onda sam se obukla – e to je bila pogreška broj jedan! Naime, naivno sam obukla vunenu dolčevitu na koju sam na kraju još natrofrljila traper jaknu i prsluk, ko u sred zime. Onda sam se našminkala, nekaj pojela i zgibala na predavanje.

Putem do faksa mi je bilo jebeno vruće, ali sam se nekako dovukla. Odslušala sam predavanje i otišla u menzu na ručak, oko 13h. Fino sam papala. Neki šnicl zapečen s nekim vragom koji nemam pojma kaj je, pomfri i nekakvo kuhano povrće. Mislim da je to bio karfiol, mrkva i ono treće bi mogle biti šparoge. Uglavnom, neke zelene gliste. Iako povrće organski ne podnosim, sjetila sam se da ću morati ubrzo vam javiti kako napreduju novogodišnje odluke pa da ne bi trebala lagati, moram nešto povrća stvarno i pojesti.

Na izlasku iz menze se stvorio neki red jer se nešto dijelilo. Odmah sam se i ja upucala u red i dobila svoju vrećicu. Krenula sam prema gradu i u tramvaju čitavu vrećicu rastrančirala. Bio je to kao neki vilkomen paket za studente. Uglavnom dobih raznorazne prospekte, vrećicu Milford čaja od višnje i vanilije, primjerak ženskih novina star dva mjeseca, bočicu kole, nekakve druge kole, bočicu lipton ledenog čaja, mali detergent za suđe, mars čokoladicu, vrećicu nescafe cappuccina sa extra puno pjene, mali blokić namjenjen dijeljenu telefonskog broja zgodnim frajerima, dva različita paketića kauguma i dva durexova kondoma. Jedan je „pleasuremax“, a drugi „play“. Ako ste pročitali moj zadnji post onda znate da sam i u Berlinu u diskaču dobila kondom – zaključujem da mora da izgledam jebački.

Na putu do grada sam malo i taj magazin prolistala i odmah na prvoj strani otkrila neki novi Lorealov preparat za ravnanje kose koji djeluje u duetu sa toplim zrakon fena i pegle. Na reklami se smješi Beyonce, sa savršeno popeglanom kosom. Uletjela sam u prvi dm i odmah si kupila to rozo čudo. Onda mi je blizu bio još jedan dućančić pa sam si kupila i jedan crni, kožni remen. A već kad sam tak blijeda, onda sam otišla i do solarija. I pif, gotova pauza.

Odradila drugi dio predavanja. Vratila se doma. Uletjela u kupaonicu i utrljala dnevnu dozu Vichijevog Liposyna (anticelulitni gel) jer ako ću biti tamna i ispeglana ko Beyonce, moram imati i noge i guzu ko ona! Onda sam popala jedan Ritter Sport da natučem bar dvostruku dozu celulita, od one koju sam sprašila gelom. I sad idem peglati kosu pa vam javim kako je bilo!

Btw, jeste znali da je u Njemačkoj prostitucija legalizirana?

I što da vam još pišem? Puno sam toga još lijepog vidjela u Berlinu što me manje ili više oduševilo. Posebno mi je bio zanimljiv muzej pod imenom Berlinska priča, u kojem se na vrlo atraktivan način pokazuje povijest grada od samih začetaka do današnjih dana. Izuzetno je zanimljiv baš u onoj fazi Drugog svjetskog rata i kasnije podjele. Definitivno must-see kada navratite u Berlin. Najbolja mi je bila prostorija u kojoj se u jednom kutku nalazi tipična soba u Istočnom, a u drugom u Zapadnom Berlinu – dvije stolice, stolić, radio/tv, kauč – tako isto, a tako različito...

Posjetila sam i zgradu Bundestaga, poznatu pod nazivom Reichstag. Prije je baš tu u blizini prolazio Zid, tako da se točno vidi gdje je bio. U čitavom gradu, na mjestu Zida su ostavljene posebne kockice koje ga simboliziraju. Zanimljivo je da se na vrhu Reichstaga nalazi jedna staklena kupola na koju se može i popeti. Pogleda na grad je fantastičan. Inače mene je to podsjetilo na pariški Louvre jer kako je tamo staklena piramida u kontrastu sa starom zgradom, tako je i ovdje ta kupola dodana na zgradu. Ispred Reichstaga se nalazi predivna livada na koju Berlineri ponekad dolaze, samo da bi ležali u travi i sunčali se. Inače, moram sada primijetiti da je u velikom dijelu svjetskih, ili ajde barem europskih metropola (nisam baš cijeli svijet prošla) najnormalnije da ljudi leže za sunčanih i toplih dana na travici usred grada, dok to kod nas rade samo pijani punkeri ili hipiji. Pretpostavljam da je to zato što si mi „kulturni ljudi“ ne želimo umočiti guze u pseće drekece. Ali to je već za neku drugu raspravu...

Bila sam i u dvorani Bundestaga gdje nam je održana prezentacija o povijesti Reichstaga i današnjem Bundestagu. Vrlo rado bi vam nešto prenjela od svega toga što je vodič ispričao u tih pola sata, ali nažalost, on je svoj dio izverglao izuzetno brzo tako da ga ništa nisam shvatila. Naravno, na početku sam bahato rekla da ne treba na engleskom, nego da može na njemačkom pričati, da ću ja sve shvatiti... Inače, mogu reći da je njihovim parlamentarcima lošije nego našima. Kada žele nešto reći moraju se ustati do glavne govornice, a ne samo podignuti guzu s mjesta i upaliti osobni mikrofon. Također, prebrojavanje glasova se vrši ručno, a ne elektronski jer njima se kakti sviđa taj tradicionalni način. Je da, nakon kaj su nama, za koliko ono stotina tisuća, prodali Siemensov sustav za elektronsko glasovanje, koji btw ne radi kak spada!

Ne znam da li znate da je simbol Berlina onaj čovječuljak sa semafora, koji vam se (crveni ili zeleni) upali za pješake. Priča je pomalo smješna. U Istočnoj Njemačkoj je čovječuljak na semaforu bio simpatičan – sa šeširićem i kao veseo, dok je u Zapadnoj bio onaj obični normalni. Kako su mijenjali semafore, nakon ujedinjenja, počeli su svuda stavljati te obične čovječuljke, na što su se Istočni ljudovi pobunili jer je njihov čovječuljak bolji i ljepši. To nekako simbolizira tu podjeljenost, različitost. Jer i dan danas postoji određeni ponos u ljudim prema dijelu (bolje reći strani) Njemačke iz koje dolaze.

Posjetila sam i ostatke Zida (1961-1989) u blizini Istočnog kolodvora, sa istočne strane. Danas kad čovjek stoji pored te hrpe betona uopće nije zaplašen i ne shvaća koliko je života tu palo, i koliko je patnje on prouzročio. Zid je oslikan, ali nažalost su divljaci to sve išarali. Valjda svaka budala koja je tu došla (turisti!) se morala potpisati preko umjetničkih djela, prvenstveno talijani i španjolci. Inače, sa te strane zid prije nije bio oslikan jer Istočni režim to nije dozvoljavao, nego je to iscrtano tek nakon službenog pada Zida. I svakih par godina umjetnici se vraćaju, kako bi obnovili svoje crtarije. Btw, suvenir koji sam si donijela iz Berlina je upravo oslikani komadić Zida (i možete mi do preksutra tupiti da to uopće nije s tog zida, ja tvrdim da je!).

Subotnju večer u Berlinu sam provela u jednom fantastičnom disku sa 5 florova, na kojima se pušta različita mjuza pa tako si svatko izabere što mu odgovara. Pogledala sam muški i ženski striptiz, dobila besplatno kondom (nisam ga upotrijebila, dragi) i naplesala se do mile volje. Ipak, treba još reći da su cijene paprene, ali opet ne toliko koliko u Londonu ili Parizu. Samo garderobu sam platila 1 euro, što je tri do četiri puta više nego što bi ju čovjek u Hrvatskoj platio.

THE END

(photos by Jazzie - Berlin Story, Reichstag, kupola@Reichstag, Berliner Mauer)