Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.
Glasovita je to rečenica kojom Lav Nikolajevič Tolstoj započinje svoju Anu Karenjinu. Ali bez brige, neće nitko ovdje pod vlakom završiti...
Pročitala sam prije par dana kod Ptice post o njezinom očuhu i nekako me indirektno nagnao da napišem ovaj dolje post, o svom ocu. Stajao je jedan dan taj .doc u mom blogovskom folderu. Nisam bila sigurna da li ga objaviti ili ga ostaviti za sebe. Bio mi je preintiman, a ja ne volim takve osjećaje (ili možda bezosjećanje) iznositi u javnost. Nemojte odmah s psihoanalizom započinjati, molim vas...
Ali ono što me definitivno iznenadilo su vaši komentari, nekako sam očekivala nešto potpuno drukčije. Očekivala sam da se većini to neće niti dati pročitati, a kamoli tek nešto suvislo iskomentirati. Ali valjda kada čovjek iskreno i jednostavno iznese dio sebe, ljudi to prepoznaju... Velika Hvala za sve vaše komentare, stvarno ste me uspjeli dirnuti. Glup je svatko tko napusti blogersku zajednicu, pokraj ovako divnih ljudi!
Ipak, ponajviše me iznenadilo da toliko tužnih obitelji ima. Svatko nosi neki svoj križ, izgleda. Odmah sam se sjetila jedne rasprave s prijateljicama. Rekoh da ne vjerujem u brak – ne zato što moji nisu imali uspješan, nego sam svakog dana suočena sa sve više i više neuspjelih. Uspješan brak je postao više iznimka, nego pravilo.
Naime, dok je većina djece odgajana pod staklenim zvonom, izolirana od takvih uvjetno rečeno abnormalnosti, mene su oduvijek odgajali realistično. Tako sam ja odmalena znala koji susjed je koju susjedu (a ne svoju ženu) stisnuo u haustoru, koji obiteljski prijatelj ima ljubavnicu i koja mamina prijateljica je ljubavnica nekog moćnog direktora.
Prijateljice se nisu složile samnom. Krenule su od svojih obitelji i zaključile da je kod njih sve idealno. Za prvu sam znala da joj tata ima ljubavnicu (naravno, nisam joj rekla). Za drugu sam saznala nakon par mjeseci da je tata opasno zakoračio u alkoholizam i da maltretira čitavu obitelj doma. Treća mi je nakon par mjeseci priznala kako je „bila glupa“ jer je vjerovala kako mama stvarno često pada po stepenicama.
I rekli ste u komentarima da sam ja jaka žena. Pa baš i nisam. Ja sam bila i još uvijek jesam obično dijete, oko kojeg ih se više trudilo da ne osjeti taj nedostatak. Mislim da je u cijeloj priči samo jedna osoba jaka. Ona je voljela tog čovjeka. Ona je uzela njegovo prezime. Ona mu je rodila dijete. Ona je živjela s njim. I ona je bila na kraju napuštena, razočarana, prepuštena praktički sama sebi. Sama je bila i na mirenju i na brakorazvodnoj parnici. Jedino što joj je ostavio sam ja. A i ne znam baš koliko je dobar dar...