Amenábarov „Mar adentro“ me potaknuo da malo dublje razmislim o eutanaziji. To je jedno od onih gorećih pitanja današnjice, koje izaziva dvojbe i previranja kao i npr. homoseksualni brakovi.
U svom izvornom značenju eutanazija je označavala čovjekovu želju i molitvu za dobrom, tj. blagom, brzom i bezbolnom smrću, bolje rečeno za blagim umiranjem.
Na sljedećem stupnju, eutanazija označuje pozitivnu brigu, zauzimanje, kao i njegu da se umiranje, koliko je samo moguće, proživi bez tjelesnih boli i duševnih tjeskoba – poštujući i život i naravni dolazak smrti.
Treće, suvremeno značenje uključuje u sebi ona dva prva, dodajući mu novi, agresivni sadržaj. Taj se pojam danas uglavnom upotrebljava u njegovom »preciznijem – i iskvarenom – značenju«, tj. u smislu namjernog i nasilnog oduzimanja života. U istom se smislu upotrebljava i u crkvenim dokumentima: „Pod izrazom eutanazija misli se na čin ili propust koji po svojoj naravi ili s nakanom uzrokuje smrt kako bi se na taj način uklonila svaka bol.“
Ja još uvijek pod tim pojmom pomišljam na dostajanstvenu smrt. Jer kao što imamo pravo na dostojanstven život, imamo i na takav njegov kraj. Nemojte misliti da govorim napamet, gledala sam nekoliko godina nedostojanstveni odlazak meni jako drage osobe, koja je bila daleko od onoga što bi bili uvjeti za eutanaziju. Znači i gore je moglo biti.
Nekima je sama pomisao o eutanaziji odbojna, smatraju ju ubojstvom i grijehom protiv Boga. Ne znam da li znaju kolika mora biti ljudska patnja da bi netko želio eutanizirati, oduzeti život, nekome koga voli, a tko to ne može sam za sebe odlučiti. Ogromna. Ipak, mnogi smatraju da nemamo pravo uzimati božju volju u svoje ruke...
Razmislite što ljudi naprave kada se neka životnja jako ozljedi i nema šanse za preživljavanje. Ma sigurno ste bar jednom vidjeli u filmu, ako ne u stvarnosti nekog konja koji je pao preko prepreke, ležao na zemlji u velikim bolovima i odmah su ga upucali. Da se životinja ne muči, kažemo. Zar su nam životnje postale vrijednije od ljudi?
Ima jedna predivna rečenica u „Mar adentro“ kada glavni lik, inače kvadriplegičar koji želi da ga se eutanizira, želi objasniti što bi ona granica za dozvoliti/nedozvoliti eutanaziju bila – „kada čovjek želi sebi oduzeti život, a ne može to učiniti bez tuđe pomoći“... Jer činjenica je da svatko od nas ima mogućnosti ubiti se, u svakom trenutku. Ja bih sada mogla si žile prerezati, ja bih mogla skočiti kroz prozor – znači ja u svojim rukama držim svoj život. Osoba koja leži u bolnici u posljednjem stadiju raka, u ogromnim bolovima i bez mogućnosti kretanja, tu mogućnost više nema... Njezino pravo da živi svoj život ili ga okonča, joj je oduzeto.
Ne razmišljam u ovom trenutku o mehanizmima kontrole provođenja eutanazije, o zakonu koji bi je odobrio, nego o onome početnom – da li nam uopće treba ili ne. A svi vi koji ste protiv eutanazije, razmislite još jednom i pokušajte mi dati neke bolje argumente od „božje volje“... Postoje li uopće?