Jazzie

Jedno od onih vječnih pitanja je što na čovjeku prvo primjetimo. I onda odgovori najčešće variraju od boje očiju, preko kose, do oblika guze. Nikada nisam znala odgovoriti na to pitanje za sebe. Nikada mi nije bilo jasno što ja prvo percipiram. I danas sam shvatila. Koliko god glupo zvučalo, ja prvo primijetim inteligenciju.

Naravno, inteligencija je nešto potpuno apstraktno i definitivno se ne može vidjeti iz fizičkog kontakta, ali dovoljno mi je s osobom par rečenica progovoriti da stvorim svoje mišljenje o njoj. I tada mi prestaje biti bitno jel osoba debela, loše odjevena, ružna, prljava – bitno mi je samo što ima u glavi. Zašto? Zato što u mom životu nema mjesta za glupe ljude.

Upoznala sam zadnja tri tjedna jako puno novih ljudi. Jako puno. I sve sam ih fino odmah potrpala u ladice svoje glave. S nekima je i par rečenica bilo dovoljno da shvatim da su to ljudi koji imaju nešto za ponuditi, koji imaju nešto u glavi, koji znaju koristiti to nešto što imaju. Drugi pak, su oni priglupi, zatucani...

Prije tjedan dana sam upoznala jednu djevojku. Zgodna djevojka koja studira fiziku. Odmah sam pomislila da mora biti jako pametna jer je to izrazito težak studij i definitivno je potrebna inteligencija i vrlo razvijena logika za to studirati. Ipak, već prvih par rečenica s njom ostavilo me šokiranom. Na svako moje pitanje ona je odgovorila nešto što nema gotovo nikakve veze. Logika njezinog razmišljanja je na razini djeteta od 3 godine. Mislila sam da jednostavno nismo krenule kako treba. Danas sam je opet vidjela i odlučila sam joj dati još jednu šansu u svojim očima. Nije prošlo. I dalje je glupa ko noć. Grozno zvuči, ali ne da je tupa, nego je tupa na kvadrat.

U tom trenutku sam shvatila da su zapravo svi ljudi koje poznajem potrpani u neke ladice u mojoj glavi, upravo prema inteligenciji, pameti ili kako god to htjeli nazvati. Ne očekujem ja da ljudi znaju riješavati diferencijalne jednadžbe ili da su članovi Mense, ali izrazito mi je bitno da ljudi kojima sam okružena imaju to svojstvo logičkog zaključivanja, da s njima mogu razgovarati o nečemu više, a ne samo o vremenu. Shvatila sam da mi je to zapravo najvažnije.

Dobro je. Sretna sam s tim. Nisam materijalist, nisam intelektualni snob, ne cijenim ljude po fizičkom. Istina, može i neinteligentan čovjek biti dobar, ali o čemu da ja s njim pričam? Ničemu.