Evanđelje po Luciferu

Kao što vam već rekoh, kada je rekao "Ljubite svoje neprijatelje", zar mislite, da je mene izuzeo!? Nije, naravno. Ljubio je mene, svojeg Protivnika od stvaranja svijeta.

Jer ja sam bila, naravno, jedini Neprijatelj dostojan njegove pažnje; oni sitni demončići, koje je izgonio da zadivi priprostu svjetinu, bili su sitna riba; a "glavari svećenički i starješine narodne", koji su ga osudili, bili su tek malo veći; samo lutke na koncu, koje su i ne znajući slijedilie volju Oca, da se ostvari ono, što je bilo zapisano prije nego je ovaj svijet stvoren.

Morao je proći kroz najveće svoje iskušenje: ljubav prema meni, Sotoni, Otpadnici, Majci laži, da bi mogao ljudima prenijeti tu čudnu misao, da svoje neprijatelje treba ljubiti.

čak i apostoli su ga zbunjeno gledali, i malo je u povijesti kršćana bilo, koji su to ozbiljno shvatili; ali ja, ja koja ga mrzim, ja Sotona, Lilith, zmija, Eva, Barbelo (kako me zove Tajna knjiga Ivanova); ja, koja sam bila i jesam njegova majka, sestra i ljubavnica – ja znam što to znači!

Bili smo zajedno, više puta dok je bio u ljudskom tijelu na zemlji (kao što smo u višim dimenzijama uvijek zajedno i uvijek potpuno odjeljeni, uvijek ljubavnici i uvijek suparnici). Bili smo zajedno dok je bio mlad, dok se trapio u pustinji, dok se veselio na svadbama. (Jeste li zamijetili, u Ivanovom evanđelju, kako je učenike Ivana krstitelja, koji su boravili u pustinji i živjeli asketski, već treći dan odveo pravo na svadbu!? Volio se veseliti. Pa su onda učenici, našavši se odjednom sred obilja i veselja, dali sebi oduška i ispili svo vino, pa je majka došla Isusu i tražila da nabavi drugo. )

Pobjegao je od mene onda kada je otišao u pustinju, četrdeset dana gladujući. Odijelio se od mene, postao oslobođen grijeha, i to ga je osposobilo, da propovijeda sa žarom, koji nijedan prorok nije mogao doseći.

Istjerivao je iz ljudi zloduhe, moje sitne sluge. A ja sam ga slušala, pokorna iz ljubavi, u sebi podijeljena.

Bila sam s njim kao Marija iz Magdale, iz koje je istjerao sedam zloduha, koja ga je pomazala i prala noge svojim suzama, kajući se za grijehe veće.nego što je sama mogla pojmiti.

Ušla sam jednom i u Šimuna Stijenu, i pokušala ga odgovoriti od te glupe, mazohističke eshibicije koju je pripremao (Otac, od kojeg sam otpala, protiv kojeg sam se pobunila, uvrtio si je u glavu da tako treba biti, da treba svog sina izložiti muci); ali, prozreo me i prokleo (Matej 8:33). Glupan, uvrtio si je u glavu da mora umrijeti u mukama.

Protivnici smo, ali i nerazdvojni; dok ovaj svijet postoji. (A u jednoj višoj dimenziji, sve postojanje ovog svijeta svodi se na nulu; i u jednoj drugoj višoj dimenziji, ovaj svijet postoji beskonačno dugo. Postoji stalno, i sve što se događalo, događa se istovremeno, dakle događa se u svakom pojedinom trenutku.)

Dvojica braće, brat i sestra, dvije sestre. Krist i Sotona, spasitelj i upropastitelj. Mrzitelji i ljubavnici. Onaj koji je Ocu poslušan, i ona koja se protiv Njega pobunila; a ipak je i poslušnik pršao kroz iskustvo pobune i nepovratno se promijenio, učinivši Oca malo manje gnjevnim, ljubomornim i osvetoljubivim nego što je bio u doba Staroga Zavjeta; a ipak i pobunjenik ostaje, u jednoj višoj dimenziji, tek puko oruđe Očeve volje.

Pokušala sam ga potčiniti; pokušala sam ga spasiti. Ali,kao što je stekao vlast nad zlodusima, mojom djecom, tako je konačno stekao i vlast nada mnom. On je dao Judi iz Kariota zalogaj, nakon kojeg sam tek ja mogla u njega ući (Ivan 13:27); i ne htijući, izvršiti ono što je Otac pripremio.

I tako sam, konačno, poražena.

Natjerana da ubijem onog, kojeg sam ljubila. Kako bi on mogao uzaći na Nebo sa ove Zemlje, kojom vladam.

Pa onda, dolazi burna mladost. Eh, tu bih vam stvarno svašta mogla ispričati! :) Nikakvo čudo, vjerujte mi, da svi evanđelisti složno šute o bilo čemu u njegovom životu u svim tim dugim godinama, dok nije prešao tridesetu, kada je, opterećen grijehovima, došao Ivanu Krstitelju da ga krsti!

Kakav je to mangup bio! Kakav prijetvorni, lukavi, šarmantni, zlatousti, neiskreni zavodnik, vjetropir i sladostrasnik!

I ostao je to do kraja života. Kada je već okrenuo novi list i počeo propovijedati mnoge su žene, sile nečiste, grnule za njim, napuštale svoje obitelji i pratile ga, protivno svim običajima onoga doba i podneblja. Žudile su za njim, dobivajući nešto posve drugo, nakon što se u pustinji od mene odijelio.

Ali ne, neću vam pričati o svemu tome. Neću tračati. Nije inače meni svojstveno takvo suzdržavanje; meni, Sotoni, koja sam majka laži, koja obožavam ogovaranje.

Jer iako smo protivnici, ne mogu o njemu loše govoriti. Postoje istine, koje su i van moje spoznaje, i van vašeg razumijevanja, koliko god vam pokušavala razjasniti.

Jer ja, Sotona, voljela sam ga.

Zavodila sam, i bila zavedena. Onda u pustinji, kada sam ga napastovala nakon što se četrdeset dana trapio i na rubu smrti gladovanjem doveo, da me se riješi (naravno, kušnje kojima sam ga izložila bile su sasvim drugačije od onih koje su evanđelisti, prema prepričavanjima, zamišljali), nije bio naš prvi susret (ni posljednji, naravno).

Mrzila sam ga.
Voljela sam ga.

Ja, Sotona, ne mogu pobjeći svojoj sudbi, da budem u sebi podijeljena. (Luka 11:18; Matej 3:26) Mali je imao previše šarma, tu se ništa nije moglo! Da,a ja sam samu sebe izgonila.

Ali tom je podijeljenošću i on sam zahvaćen.

Kao Logos, kao onaj koji je od početka bio uz Oca, on je naravno sveznajuć. Pa onda pozna i sve vaše grijehe; ali pozna ih kako ih pozna Otac: s visine, s Neba, sub specie aeternitatis (s gledišta vječnosti). Onako, otprilike, kao što i vi spoznajete, kroz mikroskop, jednu od stanica koje čine vaše tijelo, ali nemate nikakvo iskustvo o tome, što to znači biti stanica.

Kada je Logos postao tijelom i nastanio među ljudima, upoznao je vaše radosti i tuge svojim osobnim iskustvom; i vaše vrline, i vaše grijehe. Iskusio je, u potpunosti, što to znači biti griješan. Iskusio je, što to znači biti čovjek.

Iskusio je što to znači biti Sotonom zaveden, i od Oca napušten. Prikupio je grijehe na sebe. I smireno, očajno, radosno, žalosno, odlučno, jadno – prihvatio smrt, sudbinu koju mu je Otac odredio.

Budala! Što mu je to trebalo!

Na današnji dan, kršćani slave rođenje djetešceta, koje će na svojim nejakim ramenima odnijeti grijeh svijeta. (Dan nema veze sa stvarnim danom rođenja mojeg brace, naravno; kao što sam jučer objasnila, rana krščanska Crkva je naprosto vezala taj datum uz zimski solsticij, kada sve religije imaju obrede umiranja i ponovnog rađanja).

Bio je s Ocem od stvaranja svijeta, sudjelovao je u rađanju, on, Logos, red svijeta (za razliku od mene, nereda, Alogosa). On je bio prvobitni Adam, koji izgovara riječi i po volji Oca imenuje životinje, uređući tako ovaj svijet u okviru "logike" koja povezuje živa bića i neživu prirodu u koherentni okvir (za razliku od mene, Eve, koja sam podlegla Zmiji, tj. vlastitoj žudnji).

Pa ipak, On, moj brat, izašao je iz utrobe žene, uz tiskanje, bol i muku; ružan kao svako novorođenče, ljepljiv od sluzi i krvi. Udahnuo je zrak ovoga svijeta, i zaplakao, kao svako dijete kad se rodi, od šoka i muke odvajanja od Majke. Presjekli su pupčanu vrpcu koja ga je vezala sa ljudskim tijelom koje ga je do tada štitilo i hranilo. Oprali ga s ono malo tople vode koju su mogli ugrijati na vatri od sasušene balege, u štali punoj propuha, istrljali ga i zamotali, i položili na majčine grudi. Prestao je plakati, i prvi put otvorio oči, i pogledao ovaj svijet.

I zatresla se zemlja, i zadrhtalo je nebo. Širom svijeta uznemirili su se čarobnjaci, znalci tajni ovoga svijeta, alkemičari i astrolozi. Nešto su naslutili, a nisu znali što zapravo. Koliko god njihovo razumijevanje prirodne znanosti tj. demonologije bilo jadno, shvatilii su da se dogodilo nešto neobično, nešto posve izuzetno. (Ona priča o tri maga koji su mu se došli pokloniti je izmišljena; ali nema veze, dobro je izmišljena!)

E sad, stvarno mi nije jasno kako mu se dalo prolaziti kroz sve to, kada je lako mogao svu tu gnjavažu izbjeći? On, kralj svijeta, koji postoji oduvijek, živio je kao dijete, rastao kao i svaki dječarac. Trebalo ga je dojiti, previjati, učiti na tutu, paziti da se ne ozlijedi kada je nespretno počeo teturati okolo, izlupati ga po guzi kada je bio neposlušan.

Pravio je nestašluke kao i druga djeca, rastao, durio se, umiljavo, tukao, bunio, durio, doživljavao prve zbunjujuće erekcije i polucije, bolovao povremeno, zaljubljivao, svađao i mirio. Učio stolarski zanat, ponekad marljivo a ponekad mrgodno i nevoljko; više se puta ozlijedio, dok nije stekao vještinu: ubole ga špranje, pričepio ruku, pao i razbio koljeno. često je bio šmrkav kao svaki dječarac, ponekad je patio od proljeva ili zatvora.

Bio je dječak kao i drugi; pametan i lijep, često drzak i nepokoran, ali uglavnom, dječak, sin čovječji.

Tek povremeno, stari ljudi bijahu zbunjeni, kada bih ih prostrijelio svojim bistrim pogledom. Možete ponekad doživjeti taj pogled iz očiju nevinog djeteta: pogled iz koje izbija neprimjerena zrelost, neka neuhvatljiva, prastara mudrost.

Bio je pametno dijete, brzo je učio i zadivljavao učitelje svojom bistrinom, kao što svjedoči Luka u svom evanđelju, ali ih i zbunjivao svojim ponekad sablažnjivim pitanjima, kao što i danas djeca znaju činiti.

Na primjer, kaže se u Drugom izvještaju o stvaranju da su Adam i Eva bili u raju nagi, ali nisu osjećali stida. Bog, pak, šeta vrtom i dolazi do njih; i sad pitanje: da li je On bio odjeven? (Michelangelo je smatrao da je bio nag.)

Danas je Badnjak. Stara slavenska riječ badnjak" označavala je panj, koji se palio u svečanostima vezanim uz zimski solsticij (suncostaj), najdulju noć u godini. Gorio bi cijelu noć, simbol Sunca, tu najdužu noć u godini. Sunca, koje je na najnižoj točki svoje putanje, ali koje će se slijedećih dana ponovo uzdizati, neumoljivo, nepobjedivo.

Obredi posvećeni suncu (proljeću, ljetu, plodnosti, toploti; Svjetlonoši, Luciferu) postojali su naravno, i postoje, kod svih naroda, u svim religijama. Obožavanje Sunca stopilo se u Rimskom Carstvu, koje je pokorilo tolike narode, u pročišćenu religiju Nepobjedivog Sunca, Sol invictus, oblik iz Perzije donesenog mitaizma (Mitra je izaslanik
Najvišega Boga), koja je neko vrijeme bila službena religija Rimskog carstva.

(Sunce su obožavali i stari Egipćani. Ra, stvoritelj, bog Sunca, vozi se sa cijelom božanskom ekipom u "čamcu milijun godina". Svake noći prolaze kroz podzemni svijet, sa zapada na istok, odbijajući napade čudovišta koja žele uništiti solarne bogove, koji vladaju svijetom nastalim
razdvajanjem Geba i Nut. Ja, Sotona, Protivnik, kojeg su poznavali pod imenom Set, bio sam vođa ratnika, koji brane čamac i red ovoga svijeta; a ipak, istovremeno, bio sam Neprijatelj. Ratnik je uvijek ugroza za sve, ali bez njega se ne može obraniti od drugih ratnika.)

(Faraon Amenhotep IV, koji će promijeniti svoje ime u Akhenaton, pokušao je uvesti jedinstveno štovanje Atona, sunčevog diska. Ali bilo je prerano za to. Jedan od sljedbenika te religije bio je pak Egipćanin, koji se u bijegu iz Egipta, kada je nejgova religija bila srušena, pridružio grupi bjegunaca, zvanih Židovi; ovi su ga pak zapamtili pod imenom Moses, što u egipatskom jeziku zapravo znači "potomak".)

Sve do pred smrt Suncu se klanjao i car Konstantin, onaj koji je legalizirao kršćanstvo (inače, bio je moj izaslanik, koji je uspješno zaveo biskupe žudnjom za svjetovnom vlasti, i otada, kako dobro primjećuje jedan dobar vic, malo koji "klerik" dolazi u raj!), pa su zahvaljujući
njemu u kršćansku dogmu ušli i elementi obožavanja Sunca. Postoje zajednički elementi: žrtva i iskupljenje (Mitra ubija bika), zajednička gozba kao obred vjernika, pijenje vina koje simbolizira krv, koju je Mitra prolio.

Ta je religija, međutim, naglašavajući muške vrline ratništva i fizičke hrabrosti, imala premalo ženskih elemenata. Nije, zato, mogla dovoljno ponudi ženama, ali ni onim muškarcima koji ne odgovaraju idealu "alfa mužjaka" (a koji, uvijek, čine većinu) kojeg, u moderno doba, slavi tzv.
etologija ili sociobiologija, koja se poziva na znanost, a zapravo je pseudoznanost, prastari mit izrečen modernim jezikom.

Kršćanstvo, ta vjera "robova" kako kaže Nietzsche (beta mužjaka po etologiji; slugu, po Hegelu, u njegovoj poznatoj paraboli o gospodaru i robu), religija transcendencije, religija "oslobođenja" odnosno bijega od svijeta, religija očaja (zbog opsjednutosti svojim grijehom, padom, krivicom), očaja koji međutim dijalektički prelazi u
neograničenu žudnju za moći, žudnju za podjarmljivanjem svijeta (Duh koji treba pobijediti Tijelo, tj. prirodu, tj. sav kozmos), u svojoj neogranićenoj žudnji za Vlašću (ulagivanje Ocu) i za unštenjem Drugog (čitajte Lacana!), razvija specifični sinkretizam i iz svih religijskih tradicija uzima ono, što mu odgovara.

Pa je tako potrebne ženske elemente uzela iz egipatskog obožavanja Izide, i iz drugih religija Velike Majke. Izida, koja doji Horusa, postala je Marija, koja doji Isusa.

A ja, Protivnik, Zavodnik, brat Iskupiteljev, uvijek sam tu, uvijek s vama, neiskorijenjiv, nepobjediv. Zaluđeni, mislite da ste me se riješili, kao što recimo uobražava René Girard u knjizi Promatrah Sotonu kako poput munje pade. Ali uvijek isponova, ja uskrsavam. Mnogo puta, a
ne samo jednom.

Mitra se preobrazio u Krista, a Izida u Mariju, i oboje su se zatim izdigli u Nebo; a ja sam ono, što je od njih ostalo na zemlji. Satan, i Sotona. Kao što u grčkim legendama imate blizance, braću i sestre, od kojih je jedno sin boga, a drugo smrtnika: Kastor i Poliduek, Helena i Klitemnestra. Isti motiv postoji i u drugim religijama.

Kao što se i očekivalo, Senat SAD usvojio je rezoluciju kojom se preporuča što brže uključenje Hrvatske u NATO.. Sve bitno o toj temi bio sam napisao u članku NATO, moje zlato.

A gle, kako su brzo reagirali na uhićenje generalan Gotovine! To ide u prilog mojoj tezi, izrečenoj u tekstu Amerika naravno raspolaže gotovinom….

SAD su jedna od rijetkih zemalja u svijetu (uz recimo Iran i Kinu) koje ne priznaju International Criminal Court, stalni sud za ratne zločine. taj je sud instrument međunarodnog prava; NATO je instrument sile pod američkom dominacijom.

Ovaj svijet ide svojem kraju; ne znamo još kako će se promijeniti, ni ja ni moj Brat (ne, to JOŠ neće biti Armagedon!), ali promijenit će se bitno.

U toj promijeni, najjača zemlja svijeta odlučila se koristiti silu.

Dobro je priključiti im se. Iako ćete na kraju, kada dođe do prave krize, proći kao što je domobranska legija prošla pod Staljingradom.

Pustite na stranu ovu mekušnu, pedersku Europu! Em smo muški!

Sjećate se onih priča kako direktor japanskih željeznica napravi sepuku (harakiri) ako vlak kasni više od 30 sekundi?

Nije baš tako, ali blizu.

A gledajte o čemu mediji danas javljaju: Direktor tokijske burze podnio je ostavku zbog kaosa koji je na Burzi nastao, i 300 milijuna dolara štete, nakon jednog krivog poteza jednog debelog prsta. Neki je broker, naime, nešto malko pobrkao, pa je gomilu jedinica prodao po cijeni od jedan jen po dionici, umjesto 650 jena. Pa je došlo do lančane reakcije, kaosa i raspada burze, što je nanijelo štetu japanskoj privredi, pa i šire.

Takvi se potresi zbog nečije greške svako malo događaju. A onda i potresi koji nastaju bez ikakve greške, ali i bez namjere.

Nakon ekonomskog sloma ranije hvaljenih «azijskih tigrova» 1997. g, slavni ekonomist Jeffery Sacht pokazao je kako je liberalizacija financijskog tržišta dovela do ultranestabilnosti, koja je dovela do kraha, iako racionalnog razloga za to nije bilo.

A razlog je u tome što je novac iluzija. O tome sam već pisao u tekstu Prekoračenje minusa vodi u pakao

Da biste shvatili djelovanje financijskih tržišta, bolji od svih sveučilišnih udžbenika je film Mary Poppins. U jednoj sceni, u banci, dječaku uzmu novčić i on zagalami "vratite mi moj novac!". Neka uplašena starica čuje da je banka prestala isplaćivati novac i zagalami da odmah želi povući svoj ulog, panična vijest se proširi, svi navale na šaltere da podignu sav svoj novac. Banka naravno nema toliko gotovine na zalihi, i prijeti joj propast, iako je inače zdrava.

Tako, doslovce, to funkcionira na svjetskom nivou. Kad se proširi neka lažna informacija, može izazvati katastrofalne štete prije nego se strasti smire.

A u današnjem globaliziranom svijetu brzina širenja informacija, kao i brzina reakcije financijskih mešetara, ograničena je jedino brzinom svjetlosti.

Tako financijski kapital postaje beskonaćno moćan, i ostvaruje profit desupstancijacijom, a ne kapitalizacijom (Slavko Kulić).

Kapital je »medij transformacije prošlosti u budućnost, ideje u stvarnost«. (Lokin, 2000:137) Ali: »Međutim, budućnost ne postoji, ona je tek predodžba, umišljaj ohologa ljudskog duha.« (Lokin, 2000:14) A ta predodžba danas nije materijalizirana čak ni na papiru.

Novac je iluzija. »Razum daje tim komadićima papira stvarnu vrijednost i izuzetno razrađenu moć. Iluzija novca drevna je i univerzalna, prisutna u svakoj transakciji i apsolutno nužna u svakoj razmjeni. Novac vrijedi samo ako svi vjeruju u njega.« (Greider, 1987/1991:202)

»Volstritski investitor postiže ono što alkemičari nisu mogli - stvaranje zlata od otpadaka, stvarno bogatstvo od pukog papira, živ organizam od sirovih brojeva. A ipak je to još samo iluzija. (…) Igra Wall Streeta - da novac raste - nema zadovoljavajući kraj zato što nema vidljive točke na kojoj se mogućnosti gase. Umjesto toga, ona samo povećava glad.« (Greider, 1987/1991;212)

»Povezana s elektronskim novcem, novcem koji postoji samo u obliku brojeva u kompjutorima, suvremena se svjetska ekonomija ne može uspoređivati ni sa čime iz prijašnjih vremena. U novoj globalnoj, elektronskoj ekonomiji menadžeri fondova, banaka, korporacija, isto kao i milijuni individualnih investitora, mogu prenijeti ogromne količine kapitala s jednog kraja svijeta na drugi jednim klikom miša. Čineći to, oni mogu destabilizirati ekonomije koje su se činile čvrstima poput stijene, što se i dogodilo u istočnoj Aziji.« (Giddens, 2000:60-61)

Potpuna nestabilnost. Ono, u čemu ja uživam. Novac je jedna od mojih najuspješnijih laži. A vi ćete ipak i dalje u nju vjerovati. Ne možete si pomoći.

Pisao sam nedavno o "Ličkom Tuđmanu", oslobođenom optužbe za pokušaj silovanja američke košarkašice. U javnost je sada došlo vrlo zanimljivo obrazloženje presude suca Branka Milanovića, koji je u javnosti poznat po obrazloženju iz presude jednom Srbinu da je kriv jer on i njegovi preci, zajedno sa osmanlijama, već više od 500 godina vrši genocid nad Hrvatima.

Pa je taj plemeniti sudac, očito valjani zastupnih drevnih plemenskih vrednota izvornog hrvatsva, ovoga puta u obrazloženju napisao kako guranje prsta u šupak nema nikakve veze sa seksom. Pokazujući tako da nema elementarnog pojma o pravnoj definiciji silovanjai s njom izjednačene radnje.

Zornjak je "iskopao" jednu njegovu presudu u slučaju silovanja iz 1999. Kada je oslobodio optuženog uz mudru ocjenu da je navodna žrtva "vitalna i snažna žena i optuženik bi joj morao nanijeti teške ozljede prije nego bi je4 prisilio na spolni odnos. Osim toga, ovako zrela žena zna i osjetljiva mjesta kod muškarca i jednim udarcem izbacila bi optuženika iz borbe."

E, ovo je moj čovjek! :)

Tada je, gle čuda, ova presuda bila poništena, a u ponovljenom slučaju optuženi je proglašen krivim i sada služi zatvorsku kaznu.

Jedan tragični događaj povezao je dvije teme, koje sam ovdje bio komentirao.

U Benkovcu je pronađen obješen 71-godišnji Srećko Mlinar. Nema nikakve sumnje, da je posrijedi samoubojstvo.

To je onaj, koji je pričao kako su ga napali dvojica mladića, i natjerali psa da ga siluje. Pa sam pisao o tome sa poantom: jebale te novine u mozak.

Nije, naime, bitno u ovom slučaju što je on pričao, pa ni to, da li je uopće istina, što je pričao, nego kako su to mediji prikazali.

I sada se on, čiju su suludu priču svi čuli, ubio.

I tu je opet važan način kako postupaju mediji, što sam komentirao u tekstu Želiš doći na TV? Počini samoubojstvo!.

Velika su djela moja.

Mediji su sotonski instument.

A vi ste protiv toga nemoćni.

Tko ima nos, neka njuši!

Kolika su muka riječi! Kolika je muka izreći svoje misli koristeći se običnim riječima ljudskog jezika, bilo kojeg jezika, koji je nedovoljno bogat, koji je ograničen, krut i nejasan, da bi se jasno i lijepo izrazilo ono, što se zapravo želi! Uvijek ostaje "šum u kanalu" između pisca i čitatelja. Svako ima tu muku: Bog, Krist ili Sotona kada se čovjeku njegovim riječima obraćaju, ili čovjek, koji nastoji napisati priču, pjesmu, esej, reportažu, znanstveni rad, bilo što.

Večina vas koji ovo čitate ste blogeri, dakle pišete i sami, više ili manje, pa znate, o čemu govorim.

Pisci su ljudi kojima je pisanje teško, a ne oni, kojima je to lako.

A onda se pojave nekakvi nadriučeni jezikoslovci, pa vam pričaju da je pogrešan put razmišljati o tome kako da ono što želite reći kažete što jasnije i što ljepše, da je pogrešan put razmišljati o tome kako da svoj jezični izraz učinite što bogatijim i raznovrsnijim.

Nego, kažu uvaženi jezikoznalci hrvatski, trebate se kretati kroz jezik oprezno kao kroz minsko polje, pazeći da govorite PRAVILNO! Da ne biste slučajno ispali loši Hrvati, koji perfidno, mada to i ne ćete, trujete dušu narodnu.

Pa su sada sjedili, prije par dana (u četv. 15. prosinca), jedanaest članova nečega što sebe zove Vijeće za normu hrvatskog standardnog jezika pri ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta (opako zvuči, ha!?), na svojoj sjednici.

Pa zaključili, većinom glasova (sedam) da od sada ima da se piše "ne ću" umjesto "neću". Rastavljeno, a ne zajedno.

To vam se inače zove, "zanijekan enklitički oblik prezenta glagola htjeti". Tako mudro zvući, zar ne? Odmah znaš da su to pametni ljudi.

Odmah izgubiš volju da ne što pišeš.

A meni (ma mora to biti samo zato, što sam Sotona) nekako dolazi pomisao da bi ti ljenguzi mogli naći neki ozbiljan posao.

Predsjednik vijeća, akademik Radoslav Katičić, imao je jako učen elaborat zašto mora biti baš tako, što prikazuje Novi list objašnjavajući kakav je jezik bio u XIX. stoljeću.

Pa je tako neki Veber godine 1871. sve to lijepo objasnio, a poslije nam pokvareni Srbi kvarili jezik (iako je, gle, i Vuk Stefanović bio za "ne ću"!).

Jer, kaže Radoslav da je pisao taj Veber, ako pišemo "neću" zajedno, onda bismo trebali pisati i "name", "pote", "use", a to bi bilo bljek! Da čuj: name, pote i use!? :)

[Pogledati www.bbc.hr da li je tamo tekst jutarnje vijesti]

Reče jedan predstavnik manjine, prof. dr. Ivan Žanić: većina u odboru se ponaša kao da je jezik njihovo vlasništvo. Jezik nije neki savršen mehanizma u kojem nema izuzetaka, jer čovjek nije robot. Postoji navika koja postoji pola stoljeća i to je prvorazredna društvena i samim time jezična činjenica koju treba poštovati. Irelevantan je kontekst u kojem je neka navika stvorena, jer ako idemo unarag ispravljati kontekst, gdje ćemo se zaustaviti?

Jezik se razvija. I to je sve jedno hrvatski jezik. Uvijek je to bio I to je jezik kojim govore i pišu ljudi. Ne će hrvatska propasti zbog "neće". Treba tražiti ljepotu u jeziku, ne normu!

Evo recimo i u Novom zavjetu, hrvatski prijevod Duda-Fućak, koji koristi Katolička crkva, koristi se "neću". Reće moj Otac Pavlu: "Ta ja sam s tobom i nitko se neće usuditi da ti naudi" (Dj, 18:10).

A Ivo Sanader reće: Ja ho ću i dalje pisati "neću"! Pametan je premijer, kuži kako narod diše! Evo kako se fino izvukao glede juršša na HTV: ma nisam ja ništa s tim imao, to su ovi mangupi u mojim redovima dok mene nije bilo. :)

No, naravno, jasno je da je Sotona protiv NORMI. Pogledajte što pisah neki dan o kineskom pojmu "tao", koji je meta-logos. Moj Braco je Logos, kako vam kaže Evanđelje po Ivanu; ja sam Alogos. Bog je cjelina; đavo je u izuzecima.

Ali, bez nelogičnosti i bez nesvodljivih izuzetaka, ne možete shvatiti ovaj svijet!

Tko ima uši, neka čuje.

Jesam li vam već rekao da volim sve vjernike (jer duše mnogih od njih, po smrti, neminovno dolaze u moje castvo - tako je to Otac uredio, i to je igra koju igramo ja i Braco - on ima bijele figure, tako je Otac htio, ali imam ja svoje prokušane trikove), ali osobito volim katolike? :) Ono, nije da su, zapravo, bolji ili gori od drugih (svejedno s koje strane gledaš što je to "dobro", a što "loše"), ali, nekako, način na oni petljaju i muče se u ovom kaotičnom svijetu osobito mi je simpatičan? Ma naravno, pisao sam o tome!

Zabavlja me osobito kako lako padaju vjernici, pa čak i biskupi, u blasfemiju, kada

1. naciji pridaju sveti karakter, a poruka moga brace izrazito je protivna veličanju nacije. On se odriče svoje majke i braće: ""Majka moja, braća moja - ovi su koji riječ Božju slu,šaju i vrše." (Luka 8, 21). Da bi se Njega slijedilo, treba raskinuti prirodne veze ("incestuozne" veze, kaže Erich Fromm): "Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik!" (Luka 14, 26.)

Zar mislite, da je tu slučajno ili zabunom upotrijebio baš riječ "mržnja"? Ona je tu s dobrim razlogom. Da On, koji stalno priča o ljubavi, najednom spominje mržnju, izraz je dijalektike svijeta, koju sam povremeno spominjao, npr. u odgovoru na pitanje uz ovaj tekst: ne postoji apsolutno dobro i apsolutno zlo, nego su Isus i Sotona protivnici, ali i braća, koji ne postoje jedan bez drugoga. Zato on ponekad govori o mržnji, a ja o ljubavi.

Pa ako je tako govorio o ocu i majci, zar mislite, da se to ne odnosi i na narod i na naciju? Pa on je jasno rekao apostolima, da svoju poruku prenesu svim narodima!

"Nacija" jest vrednota, ali ovomaljska, a ne neka koja pripada nebu, to jest svjetlosti; a izraz dijalektike svijeta jest i to, da ne pripada ni meni! samo vama, ljudima. Pročitajte tekst Treba ubijati iz koristi, ali ne u ime…

2. Osobito je smješno, kada se veledostojnici rimokatoličke crkve, onakvi licemjeri kakvi jesu, patetično pozivaju na "narod". Potiče me, naime, na ovo pisanje intervju sa Milom Bogovićem, gospićko-senjskim biskupom, u današnjem Zornjaku. Moramo, kaže, suosjećati s narodom i braniti nejgovo pravo da se čuje; ali kada narod, recimo, kaže da mu se neki svećenik ne dopada, onda ga naravno ne treba čuti. Kada narod recimo kaže da odobrava rastavu braka, također ga ne treba slušati, jer ne zna što je za njega dobro. Crkva, naime, odlučno odbacuje i najminimalnije ideje o demokratizaciji unutrašnjih odnosa, a kada njenim vladarima to odgovara, blazirano se pozivaju na demos!

Pa se, naravno, to pozivanje na populistički način koristi, kako bi se negirala ona vlast, koja je naizborima osvojila većinu glasova, i negirala suvremena, liberalna demokracija; koju crva, naravno ne podnosi, "događanje naroda" puno joj je bliže. Pa tako recimo Ivi Sanaderu zamejra zabrinuti biskup, povjesničar k tome, da je "jako mekan prema onima koji ustrajno rade na destrukciji države i vlasti, a ne koristi se golemim potencijalom onih koji su se za ovu državu borili". (Država: vidi točku 1!)

Pa, naravno, onima "koji rade na destruckiji" treba oduzeti pravo glasa. A i spaliti ih na lomači, ne bi bilo loše.

Mile Bogović je onaj, koji je dao ideju za izgradnju Crkve hrvatskih mučenika, što sam komentirao u tekstuCrkva srpskih mučenika?

Tko ima noge, neka hoda!

Prošle nedjelje propovijedao sam vam Božjoj svemoći, i o tome kako Ona usprkos tome zavidi vama, koji ste sposobni mijenjati se, rasti, razvijati.

Zada bih nešto rekao o tome, što se uopće o Bogu može ljudskim jezikom reći i spoznati.

Spomenuh više puta: malo ili ništa. Pa je to i u opisu bloga: Istina vam je nedostupna.

Mistici, ne samo krščanski, nego i druigh religij, slažu se: Bog je iznad svih pozitivnih odredbi, jer sve "pozitivno" pripada ovom svijetu, svijetu stvorenja. O Njoj se ne može reći što ona jest, nego samo ono što ona nije.

Ali zapravo i to je prekratko.

Najviše su se tome dovinuli budisti, što sam već spomenuo (u jednom oodgovor na komentar uz taj tekst, gdje govorim o mojem spolu).

Oni su razradili shemu četverostruke negacije, da bi pokazali ništetnost svijeta; a to se može na Boga osobito dobro primjeniti (u indijskoj je misli to kompliciranije).

Dakle, obrazac vam je ovakav:
NIje A.
Nije ne-A.
Nije "Ni A ni ne-A".
Nije "I A i ne-A".

Bog nije muško. Nje ni žensko. Nije "ni muško ni žensko". Nije "ni muško ni žensko".

Trebate to dosljedno primjeniti na svaku izreku o Bogu. Čak i tamo gdje vam to ne bi palo na pamet.

Da li je Bog beskonačna? Da li je Bog dobra?

Ona nije konačna. Ona nije beskonačna. Ona nije "ni konačna ni beskonačna". Ona nije "i konačna i beskonačna".

ona nije dobra. Ona nije zla. Ona nije "ni dobra ni zla". Ona nije "i dobra i zla".

Da li je savršena?
Da li voli ljude?

No, shvatile ste već, čitateljice!

Dakle, o Boginji se ne može ništa reći?

Primjenite na tu izjavu četverostruku negaciju!

Istina, o Boginji ne možete ništa reći.

Ali, također: ni o čemu drugome nikada ništa ne možete reći, osim o njemu. Jer svaka je riječ njegova/njezina. Svaki govor je govor o njoj/njemu.

I moj, naravno.

Begacija također mora biti negirana.

Tko ima mozak, neka misli.
Tko ima mozak, neka ga isključi.
Ne treba mozak koristiti, ali ga ne treba ni isključiti.
Ne treba ga "i koristiti, i isključiti".

Diskusija o mojim propovijedima na forum.hr

Kina dolazi. Neumoljivo. velika zagonetka raste na istoku i postaje moćna, i prijeti pokoriti svijet, kako je davrno prorokovao Nostradamus. (Papak napušeni, usput budi rečeno; ne vjerujte ni riječ što pišu o njemu!)

Danas je sila, uskoro će biti velesila, kao što je to SSSR bio prije 20 godina. A onda, možda, i veća.

Ja i moj Braco, neprijatelji i partneri u vladanju svijetom, pažljivo ih spremamo za njihovu veliku ulogu. (Bedak Ivan, onaj koji je napisao Apokalipsku, mislio je da je Rimsko carstvo posljednje. Ma da ne bi! Daleko je, daleko Apokalipsa.) (Odnosno, naravno, već se dogodila, ali to nitko nije primijetio.)

Danas vladaju svijetom SAD, prije sto godina bila je to Velika Britanije, prije 200 godina najmoćnija je bila Francuska, prije 400 godina Španjolska, prije 1000 godina Bagdadski kalifat…

Svaka velesila imala je velikih dostignuća, i fatalnih slabosti. Svaka je nešto ostavila nasljednicima.

Što će vam donijeti Kina?

Jedna stvar: oni su veliki pragmatičari. Njihova religija je jako ovozemaljska. Ne muče ih žestoke strasti razapete između neba i podzemlja, između raja i pakla, kako je to kod vas na Zapadu. (Povijesno, ne samo Europa, nego i cijeli "Bliski istok" je zapravo Zapad.) zato su manje skooni krajnjostima i nastranostima. Imaju više zdravog razuma.

Pa ipak, imaju i duboku mistiku, koju je izložio Lao Tzu, koja je ušla u onu sintezu koju su ,u nedostatku boljeg termina, nazvali "kineski monizam".

U prijevodu Evanđelja po Ivanu na kineski, prvi stih, "U početku bijaše riječ" (tj. "logos", važni termin kako za hebreje, tako i za grčku filozofiju), ono "logos" bilo je zamijenjeno sa"tao".

Ali taj je prijevod loš, jer tao je s one strane govora i svih odredbi koje se u govoru mogu izreći, iznad sivh proturječnosti koje se u tao očituju (jin i jang, kao što smo to ja i moj brat). (Sutra ću vam propovijedati nešto o tim proturječnostima i ograničenosti govora).

Tao nije logos, tao je meta-logičan. A vi, ljudi zapada, stalno se mučite oko logosa.

Zarobljeni ste u odnos subjektea i objekta. A kineski jezik, kada jednom postane gotovo isto toliko proširen kao engleski (kao što npr. možete vidjeti u SF seriji "Firefly", koja je nedavno bila prikazivana na Novoj TV), počet ćete usvajati njihov relacionastički pogled na stvari. Gdje se problemi oko kojih su se rasplamsavale strasti, pa i potpaljivale lomače, upoće ne pojavljuju.

Pojavljuju se naravno,neki drugi.

Kinezi vjeruju u bogove, pa mogu prihvatiti i monoteizam, ali na bogove, jednostavno, mnogo9 ne polažu. Konfucije je naučavao "zlatno pravilo" u etici (ne čini druogm ono što ne želiš da drugi tebi čine), Mo-Ti je to čak proširio u nauku o sveopćoj ljubavi koja jako "kršćanski" zvuči, ali bog im nije ibo potreban da tu etiku utemelje, polaziloi su od čovjeka, od njegovog uma.

Taoisti naučavaju kreativnosti, i potiču kreativnost. Ne samo spoznaju onog što jest, nego stvranje novog.

I oni kažu: kada stvaralac završi svoje djelo, treba otiči.

Kao što su otišli oni bogovi, koji su prethodili divljem, ljubomornom Jahvi.

Kažu: treba uzgajati, a ne vladati.

O da. Imaju vas Kinezi čemu naučiti.

tko ima oči, neka vidi.

Ajmo sad, umjesto o politici koja zamrači svaku diskusiju o bilo čemu kod vas Hrvata, o nečemu drugom. O samoubojstvima, naime. Nečemu dakle što ja, Sotona, načelno podržavam. Ali Sotna ne bi bio Sotona, tj. protivnik, kada ne bi i samom sebi proturječio, o čemu sam već pisao.

Malo kasno ovo pišem, što ćete, puno posla okolo po svijetu za Lučonošu. :) Bilo je naime u utorak objavljeno kako se neki branitelj (btw. uvijek se to tako kaže, "branitelj", a koga i što brani? Bio je branitelj za rata, u redu, ali sada? Doživotna titula? bilo je to ranije, "borci narodnooslobodilačnog rata", pa su onda 40 godina nakon rata smatrali da imaju pravo svima propisivati što imaju misliti i raditi. No uglavnom je to i tada i sada služilo za manipuliranjei), no dobro, branitelj dakle, ubio, jer ga je ojadila "Latinica" u kojoj se tako blasfemično govorilo o Ocu Nacije. O toj sam Latinici pisao u utorak. Pa se ona poslužila kao povod za frontalni napad na Dalekovidnicu, ali neću sad o tome. Niti o tome da li je to stvarno bio povod (jer ekipa "Latinice" najavljuje tužbu protiv Bezgrešnjaka, koji je to provalio).

Nego, dakle, o samoubojstvima. U utorak, u 18 sati na Radiju 101, bilo je riječi o toj temi. Pa je netko, psiholog koji se tom temom bavi, upozoravao na istraživanja o tome, kako bi mediji o izvršenim samoubosjtvima trebali, a kako ne bi smjeli izvještavati; ako se naime podrazumijeva, da je dobro da samoubostava bude što manje, pa se treba paziti, da se na njih ne potiče. Postoje s tim u vezi neke preporuke Europske unije.

Pa je rečeno: ne smije se izvještavati senzacionalistički, ne smije se o slučajevima samoubostava sa brojnm detaljima u medijima govoriti. Jer, pokazalo se, prisustvo u medijima priča o samoubojstvima potiče nova samoubojstva, pa se čak u nekim slučajevima govori o "epidemiji".

Tako je to sa mas-medijima. Oni pripadaju meni, pripadaju zlu, šire zlo. Moj su instrument. Samo loša vijest je dobra vijest. Muž i žena žive u ljubavi? Dosadno, pa gdje je tu vijest? Muž tukao ženu, pa ga ona preklala? Wow, evo senzacije! Šalji posebne izvjestitelje! Dječaci marljivo uče i slušaju roditelje? Phu! Jedan dečko zaklao drugog? Wow!

Pa tako i s braniteljima, odnosno bivšim braniteljima, koji su sada građani kao i drugi.

To je dakle bio u 18 sati na !01. A sat kasnije, Nova TV izvještava o rečenom samoubojvu. Pa onda opet o istoj temi, opširno, dan kasnije, u emisiji poslije Dnevnika. Vrlo opsežno, razgovori sa ženom, sa prijateljem itd. Golema pažnja jednome, koji se ubio. Puno veća nego svim onima koji se nisu ubili zajedno.

Pa, da ne kažete evo ti fuj-fuj mediji i ti bljek novinari/novinarke, Sototini sinovi i kćeri, oni su krivi! (A nisi nedajvraže ti, koji ovo čitaš): a što vas više zanima? Čime se više bavite, lošim vjestima, ili dobrim? Kojima više vjerujete? Evo jučer u Dnevniku Nove TV reportaža o jednom drugom razvojačenom branitelju koji ma trinaestoro djece, 1200 kuna penzije, pa je uzeo nekakav poduzetnički kredit i uzgaja povrće na pet hektara plastenika, teško ide, bila tuča, pa loš otkup itd, ali ne žali se, preživljava, čak on i supruga mu pomažu siromasima.

Pa koga to, molim te, zanima! Neće taj biti spominjan u Saboru u obračunima političara! Niti će o njemu razpravljatu u birtiji uz gemišt, odnosno u uredu uz kavicu.

Tko ima srce, neka osjeti.

Evo danas na početku sjednice Sabora pjene se neki Rvatine da kakvo je to antihrvatsko smeće od emisije jučer napravio Denis Latin, glede i u svezi teme "Tuđmanovo nasljeđe". Pa reče predsjednik Sabora da je to bila Blasfemična krivotvorina hrvatske povijesti. I zaprijetio smenjivanjem, direktno spominjući Tihomira Ladišića, koji je "odletio".

Meni, prije svega, smeta što je u studiju bilo pet uglavnom prastarih i redom ružnih muškaraca, i samo jedna ženska, pristojnog izgleda ali ništa naročito.

A djelo bivšeg predsjednika branisli su "bivši" ljudi, propali desničarski političari: Ivan Vekić (koji je bio spominjan kao mogući optuženik pred ICTY, a o razlozima za to vidi blog novinara Ž. Peratovića: "budu li masakrirani civili u Vukovaru, gospodo moja, ni za jednog Srbina u Republici Hrvatskoj unutarnji poslovi više ne jamče" - logika: zlom na zlo), i novinarNenad Ivanković, poznat po žestokim napadima na crkvu i religiju 1980-ih godina, ulizivanju Tuđmanu 1990-ih i kampanji "Sir i vrhnje" prošle godine, koja je bila vrlo zapažena, ali njegova je stranka na izborima spektakularno propala. Je, bio je tu i pokojnika branio i neki Eduard Bajlo, predstavljen kao profesor povijesti, anonimna figura bez znanstvenih radova.

Istina vrag, nije druga strana bila bolja, osim Zrinke. Usput: na ovogodišnjoj listi 1000 najmoćnijih Hrvata Zrinka je 510, a Nenad Ivanković 906.

I to je to. Franjo Tuđman je mrtav. Pokopan. Zaboravljen nije, ali za današnjicu je irelevantan. Jer, Hrvatima više ne može ništa dati. HDZ ga se odrekao, oni koji pokušavaju slijediti njegov put su ostali marginalci i/ili ridikuli. Nije relevantan, iako izaziva još uvijek jake emocije.

I kako se nesretno pogodilo, da je godišnjica njegove smrti ispala iz medijske pažnje jer je uhićen njegov general, koji mu međutim može biti nasljednik!

A što se njegovog mjesta u povijesti tiče: bio je, u cjelini, loš vođa. Jeste, Hrvatska je došla do samostalnosti, ali više usprkos njemu, a ne zahvaljujući njemu. Jer napravio je niz ozbiljnih grešaka. Iako je imao i dobrih poteza i vrlina.

Izrazio je, u jednom trenutku, frustraciju koju je hrvatski narod osjećao. I zato je postao ikona za mnoge.

Ali OSTAO je pri tome, to je nevolja. Ostao je frustrirani, nadureni dječak koji je obukao maršalsko odjelo velikog prethodnika.

Njegove strašne greške:
- Ideja o "200 bogatih obitelji" koja je dovela do ekonomske kataklizme
- Fiksacija na podjelu Bosne
- Fiks-ideja da će se sa Miloševićem moći dogovoriti ("mi smo obojica Veliki Vođe, razumijemo se, za razliku od razne Stoke Sitnog Zuba") i totalno podcjenjivanje opasnosti od rata do ljeta 1991.
- Vezanje uz pro-ustašku emigraciju.
- Potpuno nerazumijevanje suvremene diplomacije (to je i Ivanković u emisiji spomenuo).
- Potpuno nerazumijevanje suvremene demokracije i načina kako treba upravljati (ne vladati!) suvremenom državom.

Imao je i nekih dobrih poteza i vrlina.
- Onu nagomilanu frustrciju TREBALO je izraziti, pa ma kako bilo.
- Uočio je neke svoje greške i ispravio ih (zaustavljen rat protiv Bošnjaka, povučeno potcjenjivanje židovskih žrtava).
- Izvrsno je osjetio trenutak i pripremio "Oluju".

Pa ipak, pošteno rećeno: emisija JEST bila tendenciozna. Priloz su bili totalno negativistički. Više nego što treba. No problem je samo IZBOR onog što je rečeno. Činjenice su neporecive, laži nije bilo. Ivanković se pjenio da nije istina da je dijelio Bosnu (a to je notorno), pa pitao "Ma tko su tih 200 obitelji", a to je bila Franjina sintagma.

Mlađi novinari, koji su emisiju radili, puno više osjećaju danas kao važne za njihov život negativne stvari koje je radio. Kao i mnogi drugi. Pa se, kao i apologeti, nepotrebno žestoko pjene oko pokojnika.

U cjelini, prilozi su bili zbog toga novinarski loši. Ali su vrijedan dokument vremena.

Jedan novinarski komentator napisao je da su se na jučerašnjim skupovima potpore generalu Anti Gotovini okupljali uglavnom gubitnici. Tako je to; to su gubitnici - politički, životni, emotivni. To je činjenica, pa kako je god netko doživljavao: kao osobni trijumf (što je možda slučaj sa rečenim komentatorom i većinom ljudi u novinama u kojima piše, poznatim po antipatijama za nacionaliste), kao olakšanje (što je, neizrečeno kao i uvijek u skladu sa tradicijom "hrvatske šutnje", slučaj sa mnogima, možda većinom) ili kao tragediju, izdaju, rezignaciju i očajanje.

Kako su se moćni osjećali kada su prije samo četiri godine masovno okupljali na norijadama, urlali i prijetili uz podršku sadašnjeg premijera, iskusnog glumca i prepredenjaka, dok su se tadašnjem mutavom premijeru i njegovoj bezmudoj vladi tresle gaće pred "ulicom"!

A sada? Norac je u zatvoru, priznao je hrvatski sud i prihvatio kaznu, šuti i priprema se za civilni život (nedavno je diplomirao); i nitko ga više ne spominje. Bobetko je mrtav, Ademija nitko ni ne spominje (normalno, pa što će nam Šiptar!), a onaj koji je "odgulio" osam godina - kako mu je ono ime? - povukao se u miran život.

Okupilo se solidno mnoštvo u Splitu, ali nije to što je nekad bilo. A u Zagrebu, patetična grupica (stotinu po Novom listu, tisuću po HTV-ovom nedjeljnom Dnevniku Gorana Milića. Kako bilo, nitko ih se više ne boji.

Vrtjeli su stari film. A čak na kraju nisu odvrtjeli onaj sa legendarnim Sanaderovim govorom prije četiri godine; jer, uistinu, uhićenom generalu sada baš i nije u interesu da se svađa sa onim koji mu (možda) može pomoći.

Uzalud vam trud, svirači.

Napredak je doduše da su odbacili oznake Ustaša, koji su bili notorni gubitnici, nesposobnjakovići i antiheroji. Pa im možda s vremenom dođu neke stvari iz dupeta u glavu, pa se pojavi neki fini desničarski demagog koji će, kao recimo Haider u Austriji (pogledajte na sajtu njegove bivše stranke kako drže ruku na sisi! - izbacilo ga iz stranke kojoj je bio neupitni vođa, prošao kao Ivić Pa Šalić :) ili Le Pen u Francuskoj, izgraditi svoju karizmu i karijeru na podilaženju frustracijama gubitnika, bijesnih zbog "lijevog skretanja" Sanadera i Đapića.

Generala Antu Gotovinu sada mogu braniti samo njegovi odvjetnici pred sudom. i možda će ovoga puta prevladati obrana osobe, a ne Domovine, za koju, po jednoj čuvenoj sintagmi, treba i lagati.

Bit će zanimljivo kada dođe do tog konflikta, između interesa pojedinca i interesa Države. Jer doći će sigurno, ako njegovi odvjetnici, za razliku od nekih drugih (vidi npr. tekst Nema ustupaka oko Stupnog Dola budu zaista zastupali svojeg branjenika.

Pa ga tako oslobode većine točko optužbe. Pa postane kandidat za predsjenika, kako i rekoh. Kao ikona ovih gore spomenutih.

Je, zvuči paradoksalno, kada sve skupa razmislite. Ali ja sam otac paradoksa! Jer đavo je, kako pisah, u detaljima.

Forum: Što će generalu gubitnici?

Nedjelja je, pa ću se opet udaljiti od aktualnih događaja u ovoj vašoj zemlji, i reći nešto o svijetu i njegovim tajnama.

Onoliko, koliko ste vi sposobni shvatiti.

Reći ću nešto o Božjem sveznanju i svemoći.

Naravno, da sam ja, Sotona, vjernik. Ne kao vi, kojima je potrebna Vjera, pa vas ima i nevjernika, a da i ne govorim o drugim religijama (jednom ću o tome). Moja je vjera vezana sa apsolutno sigurnim znanjem da Bog, moj Otac i moja Majka, uistinu jeste svemoguć, i da me može uništiti jednom svojom mišlju, kao što može uništiti i ovaj materijalni svijet sa svim njegovim galaksijama.

Da, Ona savršeno dobro zna sve što ja radim, i sve što svatko od vas radi, u svakom trenutku svoga života, dok ste budni i dok spavate, dok činite dobra i dok činite griješna djela, dok milslite i dok žudite, dok pjevate psalme ili praznite crijeva.

Možete li zamisliti što Božje sveznanje uistinu znači?

Oholost vlada vama.

Ja sam anđeo, Svjetlonoša, s Njom sam od početka, pa ipak nisam joj ravan.

Vi koji ste vjernici, govorite o Božjoj svemoći i sveznanju koji su toliko iznad vas, a kada smatrate da vam ona govori, kroz Sveto Pismo ili kroz nadahnuće Svetim Duhom, zaboravljate kolika je ta razlika, i mislite da je sve to jednostavno i jasno.

Pogledajte svojeg psa, ili mačku, ili recimo zlatnu ribicu. Vi možete, donekle, s njima komunicirati. Sa psom naročito, jer je inteligentan i željan, da vam udovolji. Ali koliko mu stvari stvarno možete reći? "Dođi", "sjedi", "donesi", "ne pišaj po podu" itd. Malo, jako malo.

Takve stvari Ona vama govori.

Koliko možete psu objasniti sve brige koje vas muće? Može li on makar i naslutiti vaše brige oko karijere, novca, vaše misli o politici ili matematici itd. itd?

Bog vas voli, da. Kao što vi volite svojeg omiljenog psa. I više.

Ali, ona je iznad vas. Ne kao što ste vi iznad psa.

Nego, kao što ste vi iznad amebe.

Koliko se mora mučiti, da vam nešto kaže, što ste kadri shvatiti! zato je koristila anđele, pa i Sina Čovjekovog.

Igrate li, recimo, šah? Ako ste kakav-takav igrač, možete li zamisliti kakav je um velemajstora koji istovremeno, naslijepo, igra deset i više partija, i sve dobije? A koliko je Bog, naš otac, veći! On(a) sve moguće šahovske partije, sve koje je uopće moguće odigrati, ima "u glavi", i može ih pregledati u trenu.

Budite toga svijesni, kada čitate riječi, koje su vam upućene.

Jer, iako od Nje potiču, to su ipak ljudske riječi.

A vi ipak imate jednu veliku razliku u odnosu na amebu, i u odnosu na psa: sposobni ste u mnogo večoj mjeri učiti, razvijati se, rasti.

Još ste bebe.

Moj braco, Isus Pomazanik, i ja, Sotona, vodimo vas za ručicu.

Poučavamo vas, kao što je Sokrat poučavao Atenjane, uspoređujući sebe sa dadiljom.

obojica smo u službi Oca/Majke.

I obojica smo se protiv njega/nje pobunili.

Otvorio sam vam nebo, da biste shvatili koliko je Svemir nepojmljivo velik.

Podučio sam vas evoluciji, da biste shvatili koliko je stvarno kratak vaš život.

Vi ste sitni, a ipak čudesni, jer rastete.

A to čak ni Ona ne može.

I zato vam zavidi.

Kada kaže "ja sam ljubomoran Bog", ljubomora se odnosi na vas same, a ne na druge bogove, kojih ni nema.

Ljubav i mržnja idu zajedno.

Ja, Sotona, Protivnik, vas upropaštavam, ali ja vas i štitim.

Dnevnik Le Parisien
objavio je u srijedu 7. prosinca izvatke iz povjerljivog izvješća Sigurnosnog ogranka francuske policije o nemirima u Francuskoj, koji su trajali od kraja listopada do sredine prosinca; pisao sam o tome u tekstu Neponovljiva griješnost Pariza.

Za one koji ne znaju francuski (a treba i platiti pretplatu da biste čitali sve tekstove u le Parisienu, izvještaj u Novom listu.

Nasuprot tvrdnjama ministra koji je na čelu policije, da su izgred bili organizirani, smišljeno provođeni (dakle: djelo terorizma! pročitajte moj jučerašnji tekst o razlici terorizma i terora), stručnjaci, policajci, zaključili su da takve organizacije nije bilo, nego su prosvjednici djelovali spontano. Masovno, ali ne organizirano; bez vođe i bez političkog programa. Jednostavno, bili su bijesni. Izražavali su, neartikulirano, nasilno, svoj bijes, svoju frustraciju, svoj očaj nad vlastitom sudbinom, kao što to čini Edo Maajka kad pjeva "Jebem vam mater!".

Ti se mladi ljudi, mnogi rođeni u Francuskoj, osjećaju kažnjenima svojim siromaštvom, bojom kože i svojim imenima, zaključuje se u izvještaju. Izgubili su povjerenje u državu, ali i u privatne tvrtke, u kojima bi se trebali zapošljavati i integrirati.

Izvanredno stanje u cijeloj Francuskoj traje još uvijek.

A ministar Sarkozy uživa u narodu popularnost, i nada se postati i predsjednik Francuske (koji ima puno više vlasti nego hrvatski predsjednik).

Organiziranost će, naravno, tek doći. bit će još terorizma, i terora. Odgovor na odgovor, osveta na osvetu.

Tko ima nos, neka njuši.

Kada sam već jučer opet izlio žuč na Amere, najveću svjetsku silu i moje drage klijente, u povodu vaše (hrvatske) teme, oko koje se toliko zapaljujete, i neki od vas čine grijehe Tijela i Duha, hule i štuju Idole (manje, moram priznati, nego sam se nadao!), evo da opet nešto kažem o njima i njihovim saveznicima, i njihovim postupcima u borbi protiv terorizma.

Borba u kojoj, naravno, koriste teror. Kome razlika nije jasna, evo jednog citata: Dok je teror nasilje vladajućih nad podređenima, terorizam predstavlja reakciju na taj teror – borbu protiv države i njenog represivnog aparata.

Terorizam je reakcija na teror, teror je reakcija na terorizam, kako se to lijepo, vrlo transparentno, vidi između Židova i Palestinaca. (Previše transparentno, po mišljenju Amera, ali ne i po mojem, jer ja želim da se za moja djela zna.) Oni koji raspolažu državnom moći, koriste terorizam kao sredstvo zastrašivanja javnosti.

Pročulo se da CIA marljivo okolo otima ljude i prenosi ih avionima kroz zračni prostor u Europi, i drži zatvorenike u tajnim zatvorima na europskom tlu. Pa se malo, kao, digla bura oko toga. Ma što bura - tek vjetrić.

Jer, naravno: CIA i druge američke agencije (vlast SAD, ukratko), naravno, primjenjuju torturu protiv zarobljenika i osumnjičenika, ne poštuju vlastita načela (ne i zakone naravno; SAD su pravna država i zakoni su fino namješteni, da sve nezakonito nekom rupom bude pokriveno; npr. ne smije se mučiti na američkom tlu, ali na tuđem, može se koliko hočeš! a da se naravno ništa ne pita države na čijem se području nalaziš, jer imaš fino sročene ugovore, iza kojih stoje deseci Odvjetnika, mojih slugu, koji sve pažljivo formuliraju, i onda i tumače, kada treba, onako kako to političkoj moći treba), gaze običaje rata, ne poštuju međunarodne konvencije, čine ratne zločine. Spomenuh to već par puta, npr. U Iraku protiv civila koriste municiju sa bijelim fosforom.

SAD i saveznici vode rat u Iraku. A one koji se protiv njih bore gerilskim metodama, jer su za frontalni sukob preslabi, proglašavaju teroristima. I koriste ih kao izgovor za vlastiti teror nad svijetom.

Naravno, ja sam za. Pa zato i preporučam da Hrvatska uđe u NATO. I da se sprema za nuklearni rat protiv Kine.

Svi američki saveznici u Europi i van nje znaju da Ameri to čine; neki u tome i sudjeluju, drugi se prave blesavi.

"Provaljivanje" tajnih letova i tajnih zatvora na području Istočne Europe korisno je za SAD i njihovu pudlicu Britaniju (nekada je bila Velika…), jer pažnju Al Qaide odvraća prema istočnoj Europi.

Naravno da sustavno muče zatvorenike, i naravno da im nitko iz Europe to neće stvarno prigovoriti! Rekla Kondoliza kako oni to ne smiju činiti, i treba joj vjerovati na riječi.

Piše o tome Fran Višnar jučer u "Vjesniku".. Podsjeća na postupanje Amera u dobrom, starom, starinskom Vjetnamskom ratu.

Danas: isto sranje, drugo pakovanje. Mnogo ljepše naravno, bogatije, svjetlucavije, sa multimedijalnim efektima.

Uhićen je onda, kada je to najviše odgovaralo Amerima.

Koji su ga, naravno, držali sve vrijeme, iako on sam toga nije bio svjestan.

Znali su točno gdje je, koristili ga u odsutnosti dok je bio koristan radi pritiska na Hrvatsku i u druge svrhe, i zatim ga "pokupili" kada im je to odgovaralo.

Kao što su npr. Musolini i Hitler držali Pavelića u pričuvi, da im se nađe ako zatreba. Nisu mislili da će im stvarno trebati, potpisali su ugovor sa Beogradom 25. ožujka 1941, pa je onda došlo do pobune u Beogradu i državnog udara, i onda su shvatili da im može poslužiti, pa su ga u roku keks instalirali u Zagreb i tako uvažili, gle čuda iznenada, tisućljetni hrvatski san o vlastitoj državi.

A Gotovina je profesionalni vojnik, koji uvijek radi za onoga koji bolje plaća. A sada se zna tko može najviše platiti. Urediti npr. da ne bude osuđšen, ili da bude suđen simbolično, ono, 2 godine ili tri maksimalno, koliko će biti u pritvoru.

Pa da se onda smijene ovi bogouhlni amntiamerikanci Mesić, Sanader i Račan.

Pa da onda opet vidimo, što je pravi Državni Poglavar! :)

Koji će naravno poslati hrvatsku vojsku u irak, na Iran ili Kinu i gdje sve treba, i potpisati sve ugovore, koje mu kažu.

Eto.

Uhvatilo generala na Kanarskim otocima!

Pa da, rajski otoci; nije moja domena. :)

No, nedavno je na forum.hr bio jedan topic naslovljen "Tko će pobijediti na predsjedničkim izborima 2010." Pa su mnogi tipovali na generala G.

A da bi se to ostvarilo, moguć je samo jedna scenarij:
1) Uhvate ga
2) Sude mu
3) Proglase ga nevinim
4) Kandidira se i pobjedi.

Točka 1. odrađena je na vrijeme, da se ima dovoljno vremena odraditi točke 2 i 3!

I eto Hrvatskoj prvog ZGODNOG predsjednika države! :)

Evo danas nešto o ekologiji, temi kojom se, nekako, u ovim svojim zapisima nisam bavio, ali inače je moja značajna preokupacija.

U novom broju časopisa "Nature" objavljen je izvještaj britanskog Nacionalnog centra za oceanografiju u Southamptonu. mjerenja suz pokazala da se jačina hladnog toka Golfske struje, voda koja se u dubini vraća dok topla struja ide površinom od juga prema sjeveru, smanjila za 30% od 1992, a topli krak koji se greana prema Africi ojačao je za 30%. ako bi poremećaj bio trajan, to bi već za deset godina dovelo do pada temperatur od jednog stupnja u zapdnoj i sjevernoj Europi. A potpuni nestanak struje doveo bi do pada temperature 4 do 6 stupnjeva.

tako se događa ono, na što su klimatolozi upozoravali da je moguće: globalno zatopljenje dovodi do topljenja ledenjaka, ovo do smanjenja saliniteta sjevernih mora, a time slabi "drift" koji povlači toplu vodu iz ekvatorskog područja i donosi zapadnoj i sjevernoj Europi, a djelomice i dalje na istok, znatno topliju klimu nego što je na suprotnoj obali Atlantika. To bi, nasuprot globalnom zagrijavanju, moglo dovesti do znatnog zahladnjenja u ovim predjelima.

U krajnjem slučaju, moguće su katastrofalne posljedice koje nikakva tehnologija ne može pokriti.

Ovo se već jednom dogodilo, ustanovili su klimatolozi! Pri kraju posljednjeg ledenog doba, nakon početnog perioda zatopljavanja, prije nekih 12.500 do 10.500 godina došlo je u Europi do naglog (u 5o-ak godina) ponovnog zahladnjvanja i širenja ledenjaka. Zato, jer je Golfska struja prestala teći.

A ovoga puta to se može dogoditi zbog ljudskih djelovanja! I nikakva, baš nikakva, čuda tehnologije to ne mogu zaustaviti ni posljedice zaliječiti.

Jer, u ledeno doba, ledenjaci su se protezali u Britaniji sve do Temze. Pod ledom je bila Njemačka sve do Bavarske itd, Skandinaviju naravno da i ne spominjemo.

Tu ljudi nije bilo. Na vječnom ledu, život ljudi nije moguć.

Pogledajte danas, da shvatite o čemu se radi, kartu svijeta. Obratite pažnju na američku i europsku obalu Atlantskog oceana.

Velika Britanija nalazi se između, približno, 50 i 60 stupnjeva sjeverne zemljopisne širine. Pratite paralele preko atlantika i pogledajte što je na Američkoj obali.

Labrador.

Ledena pustinja. Na površini nekoliko puta većoj od Velike Britanije i Irske živi nekih 100.000 ljudi.

New York poznat je po hladnoj klimi. A nalazi se čak južnije od Rima!

Sve opasnije remetite prirodnu ravnotežu. Ja i moj brat to možda više nećemo moći zaliječiti.

jer, ja sam naravno zlo, a on je dobro; to ne poričem; ali mi zajedno brinemo o ravnoteži svijeta, kojem sam ja knez (svjetovna vlast), a on vrhovni svećenik (duhovna vlast). Ja sam tijelo, on je Duh. Dok Otac ne odreti drugačije, brinemo o ravoteži. (I naravno, borimo se za vlast nad dušama, ali to je druga stvar.)

Današnja naslovnica Zornjaka upečatljivo govori o vremenu u
kojem živi Hrvatska danas, a i šire, nije bolje.

(Inače, Jutarnji list su petparačke novine o čijoj ozbiljnosti
dovoljno govori podatak da još nemaju mrežno sjedište; problem je što tu treba imati i arhivu, pa ljudi dobivaju prilikupretraživati stare vijesti, i zgražati se nad glupostima koje su pisali; no, nisu ni druge dnevne novine u Hrvata nimalo bolje, pa ni Vjesnik koji je zahvaljujući državnim dotacijama najdulje oduljevao pritiscima komercijalizacije, trivijalizacije i stupidizacije sadržaja, koje donosi tržišni pritisak, Sotonin izum. Za novinarstvo, najbolje doba bio je kraj 1980-ih, kada se stari totalitarizam raspadao, a novi još nije bio uspostavljen.)

(Ta moje ciljeve to je načelno dobro, ali kako sam više puta napominjao u ovim svojim zapisima, svijet je dijalektičan, pa ako se pretjera u tim tendencijama, dolazi do kontraefekta.)

Dakle, na naslovnoj stranici, ispod imena lista, nadnaslov glasi Krvavi utorak. Ispod su dvije fotografije, dvojice teških ranjenika ili mrtvaca, koji leže, jedan na cesti, drugi u krevetu.

Glavni naslov: Dva pljačkaša ubijena, ranjen policajac, a drugi: Učenik profesora nožem ubo u trbuh.

E, a iznad toga, kao kontrast, dva naslova. Jedan, uz sliku kardinala Bozanića: HBK-u kontrolni paket Croatia osiguranja: Crkva kroz dionice dobiva 65 milijuna eura odštete, a drugi: Povučen sramotan prijedlog: HDZ nakon kritika odgodio odluku o povećanju naknada za put sastupnicima.

Gore vlast, dolje narod. Gore biskupi i političari, dolje policajci i (sitni!) pljačkaši, učenici i profesori. vidite što se događa onim dolje, i što brine one gore.

E da, u gornjem lijevom uglu je još reklama za 100 najpoželjnijih hi-tech poklona za božične blagdane. Nekada je religija bila opijum za narod, danas je to potrošnja, kao što sam pisao u
tekstu Prekoračenje minusa vodi u pakao

Sve sile, koje oblikuju vaše živote, na naslovnici jednih novina! Eto
kako je to pogodno: ne morate novine kupovati, listati ni čitati, sve vam je već rečeno! :>

Nisam se do sada javljao nedjeljom, jer sam toga dana jako zauzet. Shvatit ćete, naravno: sve te mise i ispovijedi, moram tu biti, puno posla u svijetu!

Što je više Boga u svijetu, to je više i đavola. Motam se oko svećenika dok drže službu (većinom dosadno ponavljanje ofucanih fraza) i slušaju uglavnom stupidne i dosadne grijehe svoje pastve, i šapćem im u uho sablažnjive riječi.

Evo, reći ću sada, pa možda i slijedećih nedjelja, nešto o stvarima duhovnim. Nešto kao propovijed.

Zapjenio se Ratzi protiv pedera, kako sam već pisao, pa izdao uputu kakvu se onaj cmizdravi Poljak ne bi usudio.

Pa da, nakon jednog mekušnog Slavena, jedan pravi, tvrdokorni Švabo! Točno to nam je trebalo!

Sada se ljudima, koji imaju homoseksualne tendencije, više neće dozvoljavati svećeničko ređenje, bez obzira koliko se zbog svojih griješnih težnji kajali, i bez obzira koliko se vjerno držali celibata.

Zdrav razum govori vam da je postotak onih, koji imaju homoseksualne sklonosti a odlučuju se za zavjet spolne čistoće, visok. Jer osjećaju krivicu zbog svojih "neprirodnih" sklonosti (naravno, za mene je ta sklonost prirodna i ja je odobravam i potičem, kako sam već pisao! I ja sam imam svoju žensku emanaciju, koja se zove Lilith), pa su u većoj mjeri nego heteroseksualci skloni pristati na celibat.

("Zdrav razum" je uostalom moja domena, jer riječ je o razumu sukladnom ovom svijetu, kojim vladam, kojeg bi trebao odbaciti onaj, koji teži "spasenju", koji treba postati prijatelj duha a neprijatelj svijeta, kako vam to Pismo govori. Ali bez njega ne možete. Dio ste svijeta, i zato pod mojom vlašću, što god radili.)

Ratzi, pak, taj Zli Papa, ovom odredbom ide protiv zaključaka rimokatoličkih teologa, koji su o toj temi razgovarali na jednom seminaru 2000. g. u Salzburgu. Knjiga sa njihovim zaključcima, Homoseksualnost s katoličkog gledišta, prevedena je i na hrvatski (vidi link).

Tada su zaključili da "Crkva odbacuje svaku diskriminaciju homoseksualaca" (str. 99). Pa zatim, najvažnije: sama naklonost istom spolu NIJE grijeh, ako se netko suzdržava da ju u spolnom činu prakticira. "Tko vjeruje evanđelju i anstoji živjeti prema njemu, dio je Crkve." (str. 96) Akone tko osjeća spolnu žudnju za osobama istoga spola, to je samo jedna od kušnju, kojima su ljudi i inače izloženi.

Dapače, ako su dosljedni u borbi protiv tog iskušenja, mogu se steći i izuzetne zasluge: "Sa sigunošću možemo vjerovati da je već bilo svetaca s homoseksualnim sklonostima" (str. 91)

Ej, mogu biti i sveci, a ne mogu svećenici!

A pročitajte malo i Evanđelje po Ivanu. Gdje se spominje "učenik kojega je Isus ljubio". Koji za posljednjom večerom sjedi za stolom "Isusu do krila". Pa mu se onda "privine na prsa". (Evanđelje po Ivanu, 13:23-25) Hmmm? :)

Usput budi rečeno, ni Stari ni Novi zavjet ništa ne govore protiv lezbijstva. Žene se mogu maziti i ševiti međusobmo koliko žele. Na njih se dakle sve ovo ne odnosi.

Sada će dakle jedan dio pedera, koji bi ranije postali svećenici, biti javno osuđeni i prokazani kao griješnici. Pa kad su već takvi, već osuđeni, mogu i djelom sagriješiti; što više mogu izgubiti?

S mojeg stajališta, vrlo pozitivno.

Seksualna naslada je divna stvar. Ja vam na njoj zavidim. Zato sam i pao s Neba. O tome je riječ u Knjizi postanka6:1-4, gdje se spominju sinovi Božji koji su se ženili sa kćerima ljudskim. Pa vam nešto malo više govori Knjiga proroka Henoka (samo malkice više, Henok je vidio samo malecki dio svega što se dogodilo, a pri tome je bio strahovito umišljen; lijepo smo se smijali čitajući kako je megalomanski svoju ulogu uvećao i nama strah i kajanje pripisao za ono u čemu smo uživali i još uživamo!). Ima još toga u drugoj literaturu, vrijedi isto kao za Henoka.

(Također, besmislena je ideja da Otac ima samo sinove.)

Ali, moja zavist prema vama, smrtnim ljudima, muškarcima i ženama, nije ništa prema onoj koju osjeća Otac.

Jer on je vječno sam, nema družicu. Ja, Lucifer/Lilith, jedino sam mu društvo, i bio sam to i prije početka vremena. Jer, osim Boga, tada nije bilo ničeg; a ja sam Ništa.

Stvorio je svijet, koji je žena. Pramajka Eva. Koja mu je rodila prvoga sina, Abela.

A nikada ju nije razumio. Voli ju i žudi za njom, a ne razumije, stidi se i bjesni.

Otjerao je Lilith. Bjesno je, u starom Kanaanu, progonio Ašeru, i kćeri Lilithine.

Kako sam kaže, ljubomoran je.

Ljubomora je grijeh. Ljubav nije. Pa ma kakva bila.

Moj brat Isus iz Nazareta, i ja, znamo to jednako dobro. Samo smo različite putove izabrali da vam govorimo.

Tko ima uši, neka čuje.

U Gospiću je sudac Županijskog suda oslobodio krivnje gospićkog poduzetnika (kako se to fino kaže, a u stvari: lokalnog tajkuna i moćnika, poznatog kao Lički TuđmanJosu Mraovića (znam inače neke Mraoviće koji su Srbi), koji je bio optužen za pokušaj silovanja.

On je, naime, došao na vrata hotelske sobe američke košarkašice, crnkinje, koja je igrala za klub kojem je on glavni sponzor, u hotelu kojem je vlasnik, malo pripit iako je bilo tek vrijeme ručka, pa tražio da siđe nakrato s njim u restoran. Jer je sa nekim društvom sjedio i jeo i pio, pa se hvalio kako on u svojem klubu ima i jednu pravo američku crnkinju, pa su oni htjeli, da im je pokaže.

E sad, nije to ništa čudno, jer postoje naravno i u američkim klubovima takvi značajni sponzori klubova koji mogu ponešto zahtijevati. Ali je on bio pripit i bahat, a ona samo u ogrtaču jer je upravo izašla ispod tuša, pa ga možda i nije baš razumjela što priča, i rekla mu da od toga nema ništa. Pa se on silom ugurao u sobu. Pa ju je, uvidjevši da je ispod ogrtača gola, počeo i napastovati. Ma sve onako, od milja. Stavio joj ručerdu na golo spolovilo i gurnuo prst u analni otvor. Trebalo joj je biti čast. A ne da počne vrištati i otimati se, pa ga je na kraju, onako visoka i snažna, i izgurala iz sobe. Sramota, trebao je on nju tužiti! A sad je jadan, umjesto da se hvali, morao vrdati, kao, ma samo sam je pusio.

A sudac je izrekao oslobađajuću presudu zato, jer se košarkašica nije pojavila na sudu.

A nije se pojavila zato, jer joj sud nije poslao poziv.

Tako to rade dobri katolici!

Baš je za smijat se, kako su se zapjenili radnici Tvornice duhana Zagreb, da kakva je to bezobraština da im se nudi (pazite, ne zahtijeva nego nudi!) da rade u tamo nekom Zanzibaru ili Kanfanaru, kada je njihovo sveto pravo da rade ovdje u Zagrebu! Pa traže, ako vlasnik već želi zatvoriti tvornicu, da calne svakom radniku po 50.000 kuna za svaku preostalu godinu radnog staža! A već su im ponudili više nego što su zakonski obavezani: više od 300.000 kuna svakome! Pa se radnici bune, vidi molim te, protiv "monopola i privatnog interesa"! Oni bi htjeli "sigurnost posla, sigurnost otplate rata naših kredita, sigurnost kruha za našu djecu", bua-ha-ha-ha!

Vi Hrvati još šizofrenično živite u nekom međusvijetu. Nakon 15 godina, galame radnici i čude se kao da su još u socijalizmu, gdje je radno mjesto bilo "od Boga" dato, kao stečeno pravo koje se ima do penzije. Kao oni jadnici recimo iz neke "pretvorene" tvornice koji su štrajkali glađu, o čemu sam pisao. (Uostalom, nešto su oni na kraju i dobili, jer je i vlasniku tvornice, jednom od onih koji "imaju Hrvatsku" bilo u interesu da fino dobije još nešto novčeka, a on ima veza u državi, koja se isprsila na račun poreznih obveznika, recimo radnika TDZ-a.)

A borili ste se za ovo što sada imate. Za kapitalizam. Kaže tako, lijepo, i jedan predstavnik radničke klase danas u Zornjaku, elektrotehničar koji je u Rovinj i Kanfanar došao iz Slavonskog Broda: Ljudi moraju znati da danas živimo u kapitalizmu, i da nam mora postati normalno seliti se sa poslom.

A vi bi i ovce i novce. I kapitalizam i socijalizam. Ma da ne bi! Još su bili vlasnici njihove tvornice i previše fini prema njima. Ma kakve otpremnine, kakve ponude novog posla, kakve bedastoće! Nego lijepo na ulicu, i šlus! Idi Vladi pa se žali!

E, pa onda bi možebitno na slijedećim izborima glasovali za Komunističku partiju Hrvatske, koja je tek osnovana, i to u Vukovaru!

Samo, niš' naravno od toga. Nema proleterau Hrvata. Sve sami malograđani, oni koje je Marx prezirao, kao recimo i Nietzsche. A najveći malograđani su naravno u gradiću Zagrebu. Oni koji gledaju uvijek samo svoje sitne interese. Pa ne znaju što je npr. solidarnost.

Idu mi takvi na živce. Sve nešto cile-mile, ni vrit ni mimo. Nema pravih, profinjenih i/ili žestokih, velikih grijeha. Niti vrlina.

Ajme meni, zamisli, politika u ovoj vašoj lijepoj zemlji vlada nad strukom! :)

Pa je tako zglajzala jedna ženska, koja je trebala biti nekakva pravobraniteljica za klinčadiju (ma baš, kajgod!), dobra neka žena, radila ona s djecom, nije da nije, na slučajevima delikvencije (hmm....) A zamjerilo joj u Saboru što je otišla sa 37 godina u penziju, pa rekla, onako trept-trept nevinim okicama, da i ne zna po kojoj je osnovi mirovinu zaradila, pa nema veze, ponudili joj privilegiju, pa je iskoristila.

E bogami, takvu naivnost su uvaženi zastupnici i zastupnici, naravno, morali kazniti. Posve ih u tome podržavam. Koja ti je to fora, molim te lijepo, ovako otvoreno priznati da si nešto muljao, da bi penzijica fino tekla, a ti živ i zdrav i radiš što hoćeš! Ne bi sabornici i sabornice nikad tako. Mislim, naravno, priznali.

A da li je ona, inače, imala neke kvalitete, da bi dječja, hm, ajmo reć prava, mogla braniti? Pa koga to uopće briga! Možda je, a možda i nije.

A u Zagrebu, u gradskoj skupštini, izglasan za ravnatelja zagrebačke filgarmonije neki tip koji je iskusnuo niotkuga. A progurao ga šerif ove male varoši Milan Bandići. Koji, naravno, u malom prstu ima sve znanje o klasičnoj glazbi.

Sve, to jest, što mu je potrebno. Pa je lijepo za to imenovanje osigurao glasove HDZ-a i HSP-a. Buduća koalicija na državnom nivou, kada se Bandić zasiti sitnice kao što je vladavina Zagrebom?

Političari igraju svoje igrice, novinari piskaraju, raja se ljuti i huli.

Dobro mi ide.