Jesam li vam već rekao da volim sve vjernike (jer duše mnogih od njih, po smrti, neminovno dolaze u moje castvo - tako je to Otac uredio, i to je igra koju igramo ja i Braco - on ima bijele figure, tako je Otac htio, ali imam ja svoje prokušane trikove), ali osobito volim katolike? :) Ono, nije da su, zapravo, bolji ili gori od drugih (svejedno s koje strane gledaš što je to "dobro", a što "loše"), ali, nekako, način na oni petljaju i muče se u ovom kaotičnom svijetu osobito mi je simpatičan? Ma naravno, pisao sam o tome!
Zabavlja me osobito kako lako padaju vjernici, pa čak i biskupi, u blasfemiju, kada
1. naciji pridaju sveti karakter, a poruka moga brace izrazito je protivna veličanju nacije. On se odriče svoje majke i braće: ""Majka moja, braća moja - ovi su koji riječ Božju slu,šaju i vrše." (Luka 8, 21). Da bi se Njega slijedilo, treba raskinuti prirodne veze ("incestuozne" veze, kaže Erich Fromm): "Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik!" (Luka 14, 26.)
Zar mislite, da je tu slučajno ili zabunom upotrijebio baš riječ "mržnja"? Ona je tu s dobrim razlogom. Da On, koji stalno priča o ljubavi, najednom spominje mržnju, izraz je dijalektike svijeta, koju sam povremeno spominjao, npr. u odgovoru na pitanje uz ovaj tekst: ne postoji apsolutno dobro i apsolutno zlo, nego su Isus i Sotona protivnici, ali i braća, koji ne postoje jedan bez drugoga. Zato on ponekad govori o mržnji, a ja o ljubavi.
Pa ako je tako govorio o ocu i majci, zar mislite, da se to ne odnosi i na narod i na naciju? Pa on je jasno rekao apostolima, da svoju poruku prenesu svim narodima!
"Nacija" jest vrednota, ali ovomaljska, a ne neka koja pripada nebu, to jest svjetlosti; a izraz dijalektike svijeta jest i to, da ne pripada ni meni! samo vama, ljudima. Pročitajte tekst Treba ubijati iz koristi, ali ne u ime…
2. Osobito je smješno, kada se veledostojnici rimokatoličke crkve, onakvi licemjeri kakvi jesu, patetično pozivaju na "narod". Potiče me, naime, na ovo pisanje intervju sa Milom Bogovićem, gospićko-senjskim biskupom, u današnjem Zornjaku. Moramo, kaže, suosjećati s narodom i braniti nejgovo pravo da se čuje; ali kada narod, recimo, kaže da mu se neki svećenik ne dopada, onda ga naravno ne treba čuti. Kada narod recimo kaže da odobrava rastavu braka, također ga ne treba slušati, jer ne zna što je za njega dobro. Crkva, naime, odlučno odbacuje i najminimalnije ideje o demokratizaciji unutrašnjih odnosa, a kada njenim vladarima to odgovara, blazirano se pozivaju na demos!
Pa se, naravno, to pozivanje na populistički način koristi, kako bi se negirala ona vlast, koja je naizborima osvojila većinu glasova, i negirala suvremena, liberalna demokracija; koju crva, naravno ne podnosi, "događanje naroda" puno joj je bliže. Pa tako recimo Ivi Sanaderu zamejra zabrinuti biskup, povjesničar k tome, da je "jako mekan prema onima koji ustrajno rade na destrukciji države i vlasti, a ne koristi se golemim potencijalom onih koji su se za ovu državu borili". (Država: vidi točku 1!)
Pa, naravno, onima "koji rade na destruckiji" treba oduzeti pravo glasa. A i spaliti ih na lomači, ne bi bilo loše.
Mile Bogović je onaj, koji je dao ideju za izgradnju Crkve hrvatskih mučenika, što sam komentirao u tekstuCrkva srpskih mučenika?
Tko ima noge, neka hoda!
Post je objavljen 19.12.2005. u 13:11 sati.