Kolika su muka riječi! Kolika je muka izreći svoje misli koristeći se običnim riječima ljudskog jezika, bilo kojeg jezika, koji je nedovoljno bogat, koji je ograničen, krut i nejasan, da bi se jasno i lijepo izrazilo ono, što se zapravo želi! Uvijek ostaje "šum u kanalu" između pisca i čitatelja. Svako ima tu muku: Bog, Krist ili Sotona kada se čovjeku njegovim riječima obraćaju, ili čovjek, koji nastoji napisati priču, pjesmu, esej, reportažu, znanstveni rad, bilo što.
Večina vas koji ovo čitate ste blogeri, dakle pišete i sami, više ili manje, pa znate, o čemu govorim.
Pisci su ljudi kojima je pisanje teško, a ne oni, kojima je to lako.
A onda se pojave nekakvi nadriučeni jezikoslovci, pa vam pričaju da je pogrešan put razmišljati o tome kako da ono što želite reći kažete što jasnije i što ljepše, da je pogrešan put razmišljati o tome kako da svoj jezični izraz učinite što bogatijim i raznovrsnijim.
Nego, kažu uvaženi jezikoznalci hrvatski, trebate se kretati kroz jezik oprezno kao kroz minsko polje, pazeći da govorite PRAVILNO! Da ne biste slučajno ispali loši Hrvati, koji perfidno, mada to i ne ćete, trujete dušu narodnu.
Pa su sada sjedili, prije par dana (u četv. 15. prosinca), jedanaest članova nečega što sebe zove Vijeće za normu hrvatskog standardnog jezika pri ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta (opako zvuči, ha!?), na svojoj sjednici.
Pa zaključili, većinom glasova (sedam) da od sada ima da se piše "ne ću" umjesto "neću". Rastavljeno, a ne zajedno.
To vam se inače zove, "zanijekan enklitički oblik prezenta glagola htjeti". Tako mudro zvući, zar ne? Odmah znaš da su to pametni ljudi.
Odmah izgubiš volju da ne što pišeš.
A meni (ma mora to biti samo zato, što sam Sotona) nekako dolazi pomisao da bi ti ljenguzi mogli naći neki ozbiljan posao.
Predsjednik vijeća, akademik Radoslav Katičić, imao je jako učen elaborat zašto mora biti baš tako, što prikazuje Novi list objašnjavajući kakav je jezik bio u XIX. stoljeću.
Pa je tako neki Veber godine 1871. sve to lijepo objasnio, a poslije nam pokvareni Srbi kvarili jezik (iako je, gle, i Vuk Stefanović bio za "ne ću"!).
Jer, kaže Radoslav da je pisao taj Veber, ako pišemo "neću" zajedno, onda bismo trebali pisati i "name", "pote", "use", a to bi bilo bljek! Da čuj: name, pote i use!? :)
[Pogledati www.bbc.hr da li je tamo tekst jutarnje vijesti]
Reče jedan predstavnik manjine, prof. dr. Ivan Žanić: većina u odboru se ponaša kao da je jezik njihovo vlasništvo. Jezik nije neki savršen mehanizma u kojem nema izuzetaka, jer čovjek nije robot. Postoji navika koja postoji pola stoljeća i to je prvorazredna društvena i samim time jezična činjenica koju treba poštovati. Irelevantan je kontekst u kojem je neka navika stvorena, jer ako idemo unarag ispravljati kontekst, gdje ćemo se zaustaviti?
Jezik se razvija. I to je sve jedno hrvatski jezik. Uvijek je to bio I to je jezik kojim govore i pišu ljudi. Ne će hrvatska propasti zbog "neće". Treba tražiti ljepotu u jeziku, ne normu!
Evo recimo i u Novom zavjetu, hrvatski prijevod Duda-Fućak, koji koristi Katolička crkva, koristi se "neću". Reće moj Otac Pavlu: "Ta ja sam s tobom i nitko se neće usuditi da ti naudi" (Dj, 18:10).
A Ivo Sanader reće: Ja ho ću i dalje pisati "neću"! Pametan je premijer, kuži kako narod diše! Evo kako se fino izvukao glede juršša na HTV: ma nisam ja ništa s tim imao, to su ovi mangupi u mojim redovima dok mene nije bilo. :)
No, naravno, jasno je da je Sotona protiv NORMI. Pogledajte što pisah neki dan o kineskom pojmu "tao", koji je meta-logos. Moj Braco je Logos, kako vam kaže Evanđelje po Ivanu; ja sam Alogos. Bog je cjelina; đavo je u izuzecima.
Ali, bez nelogičnosti i bez nesvodljivih izuzetaka, ne možete shvatiti ovaj svijet!
Tko ima uši, neka čuje.
Post je objavljen 20.12.2005. u 12:27 sati.