"Mali ratni dnevnik"
Stjepan Tomaš:
Moj tata spava s anđelima
(Mali ratni dnevnik)
Lektira za šesti razred OŠ
Knjiga u formi dnevničkih zapisa dvanaestogodišnjakinje.
Mislija bi čovik:
lagano štivo prikladno za plažu...
i krivo bi mislija.
Knjiga se lako čita, rečenice su kratke,
riječi primjerene za tu dob,
na prvo letimično iščitavanje par stranica
ne možeš a da se ne zapitaš
kako je taj uradak završio u obveznoj lektiri za šesti razred.
Da, po kurikulumu,
šestaši detaljnije uče Hrvatsku povijest,
a vrijeme radnje iz knjige je za njih povijest,
bliža, al ipak prošlost.
Vjerujem da je nekim roditeljima sadašnjih šestaša
to isto povijest,
nekima je to doba ranog djetinjstva
pa pamte samo iz prepričavanja
ali ima nas dosta koji "tadašnjost" pamte
kroz osobna previranja i stvarna događanja
sa bliskim ili poznatim ljudima.
Ajmo ispočetka!
Vratih se na početak knjige i krenuh polako:
"Rujan 1991. u Osijeku... "Što je najgore na svijetu?...
Najgore je u podrumu. U njemu je, uz svjetlo svijeće, kao u kapelici....
Baranja je šaptom pala....
Između 1000 pitanja nisam našla Zašto ljudi ratuju?Ni odgovora....
"Ovde velika skupština SAO..."Nečiji neljudski, metalni glas...
Ti izjednačavaš agresora i žrtvu....
Nisam joj se usudila reći da ponekad osjetim kao sa mi dolje kuca malo srce....
Počela je Radio-škola, u trajanju od tri minute....
Svakodnevno televizija prikazuje plodna slavonska polja.Neobrana....
Vidjela sam njihove podrume: izgledaju kao kaznionice u američkim filmovima...
U toku dana vijesti su sve kraće, traju dvije-tri minute....
Ivana Vujić...Pogođna je i moja škola....
Ja bih želio umrijeti, a ne poginuti!....
Za Vukovar nema propusnice....
došla je struja nakon pedeset sati.
Ako je sunce izvor života na Zemlji, tada je struja izvor života u kući...
Mogli su uzeti bar jednoga, majka im je Hrvatica...
Takva(svijeća) će gorjeti devet sati, dva centimetra na sat...
Izmišljam i neke svoje molitvice...Pismo tati u potpuno razrušenom Nuštru...
Moraš se brijati da im ne budeš nalik...Moja tata spava s anđelima....
Moja usta su prljava od riječi koje sam izgovorila videći sve ovo...
Tko se dima ne nadimi, taj se vatre ne nagrije...
Pročitam samo naslove i podnaslove, pogledam fotografije, izbrojim osmrtnice...
Četa đaka u jednome danu...
Koliko raketa stane u višecijevni bacač?Osam raketa u četiri reda...
što mi se više smanjuje obzor, domovina je u meni sve veća...
Opet kršćani moraju u podzemlje, u katakombe...
Posljednjih šest stranica osječkog dnevnog lista ispunjeno je osmrtnicama poginulih gardista....
Poigravanje i treperenje prozorskih stakala, nakon ispaljivanja običnog minobacača, više me ne budi...
Te večeri još nismo znali da je pao Vukovar...
Što Dejan radi u Hrvatskoj?...
Dok za našu istinu sazna Europa, srpska će laž triput zemaljsku kuglu obigrati...
umjesto kiše padaju granate...
Opkoljen grad postaje i napušteni grad...Bože, hoću li osijedjeti?...
Tebe moramo sačuvati, a nama što Bog da...
stalno bježanje u podrum neće ostaviti samo bljedilo na licu nego i neku bolest u tijelu, traume u duši....
Osijek nikada neće biti Ocek...
iz daljine se čuo dobro nam znani fijuk granate.Nije bio zaglušujući.Neprirodni, reski, metalni zvuk.
Strah koji se čuje. Vidjet će se kad utihne...
Neka nam Bog pomogne..."
Ne mogu vam dočarati
koliko mi je bilo potrebno samokontrole
da pročitam prvi dio knjige,
na plaži, ono "kao laganini",
a ustvari knedla u grlu i pune oči suza.
Možda će vam se činiti apsurdno,
uspjela sam izdržati "da ne provali sve iz mene"
ugledavši jednu opasku
napisanu na kutu stranice knjige.
Našvrljano je grafitnom olovkom,
lako je izbrisati
ali mi se čini da mora ostati tamo
kao podsjetnik, nama odraslima,
da ne zaboravimo svojoj djeci prenijeti
makar dio emocija koje smo, bremenito i poletno,
nosili kroz to razdoblje povijesti,
bliske ali ipak prošlosti.
Nekima je to ipak važan dio života
koji nas je oblikovao u osobe kakve smo sada,
još važniji utoliko ako shvaćamo
da djeca moraju biti djeca
i da trebaju čitati Alana Forda
ali i Dnevnik Anne Frank
i ovu knjigu...
zajedno s roditeljima.
|