Ja tovar

Stihoklepac

LXXI

Noć je punog mjeseca.
Oku je 14% veći i 30% sjajniji nego inače.
Pogled mi pobjegne kroz ponistru.
Nikako da uhvati od početka do kraja
baš toliki mjesec,baš takvog sjaja.
Vid me još dobro služi,nalazi ne lažu.
Problem je negdje drugdje,kažu
a ja sad ne znam gdje da tražim.
Valjalo bi poći leći,jutrom krenuti na misu
ali moje čizmice tim putem hodale nisu,
moje uho ove godine nije slušalo riječ,ni slovo,
tek brujanje,smetnje u komunikaciji,ništa novo.
Zastrašujuće,zaglušujuće stanje mi smeta
ne čujem sad ni zvukove svog malog svijeta,
gluha kod ušiju,slijepa kod očiju.
Kao zid,ma kupola što ehom odzvanja,
ni van ni unutra tek glas iznutra,
sve tiho,još tiše kroz pustu buku
pokušava reći mi poruku:
svemir je u tebi.
Sve zvijezde i tijela,ma tek su točka sjajna
spram osmjeha njena,lica snena
i šale na račun mješanja gena.