List Izvori | Čaporice
utorak, 28.12.2010.
|
Božić 2010. / Izvori IV. Broj 3.
|
- 13:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 27.12.2010.
UREDNIKOVA RIJEČ
|
Dragi sumještani i svi vi izvan našeg malog mjesta do kojih stiže ovaj list, iznimna mi je čast što vas mogu pozdraviti kao novi glavni urednik lista. Ovu dužnost i obavezu preuzeo sam na prijedlog našeg župnika don Mirka s ciljem intenzivnijeg uključenja mlađih članova u pripremu lista. Pri tome mislim na članove uredničkog vijeća s kojima očekujem da ću obavljati ovu dužnost na ponos našeg sela. Evo nas sada sa 10. brojem našeg lista. Jako mi je drago što se širi krug ljudi koji pišu članke za list. A posebno zbog toga što su to mlađe i iskrene osobe koje zaista pišu iz srca. I pozivam sve zainteresirane da se pridruže sa svojim člancima, slikama ili prijedlozima da učinimo ovaj naš list boljim. Sa svakim brojem se trudimo poboljšati kvalitetu lista, učiniti ga boljim kako zbog nas koji radimo na njegovom nastanku tako i zbog vas, čitatelja, zbog kojih se i trudimo pružiti našem selu nešto čemu se može radovati. Nažalost sudbina našeg lista je neizvjesna u prvom redu zbog troškova izdavanja lista. Iako se veselim radu na novim Izvorima svjestan sam da svaki broj može ujedno biti i posljednji. Malo smo mjesto i teško se nosimo sa financiranjem lista. Razlog nam je svima poznat, obnova crkve je zaista težak teret koji smo mi Čaporčani preuzeli i mislim da smo ga do sada jako dobro nosili. Možemo biti ponosni na sve što smo kroz donacije za crkvu dali, ma kako male bile, i što smo svojim radom i trudom postigli. Kao novom uredniku lista bit će mi dužnost pronaći i osmisliti budući oblik financiranja, nadam se trajnog. Optimističan sam i mislim da se sve prepreke mogu prijeći. Radom na listu okupila se grupa mladih i sposobnih ljudi zbog koje imam taj optimizam i drago mi je što sam član te ekipe. Na svakom druženju dolaze nove ideje, prijedlozi se iznose i raspravljaju. I sada su neke ideje za idući broj spremne i dorađuju se već dok radimo na izdavanju ovog broja koji će nadam se ispuniti sva vaša očekivanja. S vjerom i nadom da ću vas imati prilike pozdraviti i u idućem broju želim vam veseo i blagoslovljen Božić i sretnu Novu godinu. Tomislav Delić |
- 16:08 - Komentari (7) - Isprintaj - #
EVANĐELISTI
|
Prošlo je 2000 godina otkako je Isus hodao Izraelom i propovijedao. Gledano godinama ljudskog života to je zaista dugo razdoblje, ali zahvaljujući ljudima koji su postali njegovi prvi sljedbenici danas imamo zapisan Isusov život. Njegove riječi i djela su nam prenesena kao svjedočanstvo ljudi koji su ljudskim mislima i riječju prenijeli svoja svjedočanstva ili svjedočanstva ostalih svjedoka toga vremena. Ljudi često nisu svjesni ili nisu ni razmišljali o tome kako je teško bilo u prvim danima kršćanstva širiti Isusov nauk. Vijest se širila riječju ali da bi se zaista prenijela poruka tada se riječ morala potvrđivati i djelima. A prvi apostoli su zaista svojim životom više propovijedali nego riječju. Ali oni koji su s Isusom hodali za vrijeme njegovog naučavanja, imali su potrebu da zapišu njegov život za vrijeme kada njih ne bude da Isusova riječ i dalje bude živo svjedočanstvo. Odlučili su zapisati „veselu vijest“ što u prijevodu na grčki znači „euangelion“ od čega potječe riječ evanđelje. Ipak se jako malo zna o piscima Evanđelja, nisu svi oni bili od onih 12 Isusovih učenika. Neki Isusa nisu ni upoznali već su Evanđelja napisali kao svjedočanstva ljudi koji su Ga poznavali. Iz tih razloga odlučio sam upoznati vjernike sa životima onih ljudi koji su zaslužni za širenje vesele vijesti kroz ovih 2000 godina. U ovom broju donosim živote dvojice evanđelista koji se kroz godinu slave u vremenu od Sv. Roka do Božića. MATEJ - 21. 09.
Slavimo ga na prvi dan jeseni. Prije nego je postao apostolom Matej je obavljao posao carinika. U Evanđelju se Matej spominje i kao Levi jer je za Židove u ono vrijeme bila česta pojava da imaju dva imena, jedno židovsko a drugo grčko. U Isusovo vrijeme taj posao je u Židova bio najomraženiji posao kojeg se moglo obavljati. Ipak obavljajući taj posao Matej je sigurno bio bogat čovjek. Kada je pozvao Isusa k sebi došli su mu mnogi carinici pa se da zaključiti da je Matej sigurno imao imanje i sredstva za prirediti taj domjenak. Pitamo se stoga zbog čega je Matej ostavio taj posao i otišao sa Isusom? Kao carinik Matej je sigurno znao čitati, pisati i računati. Zbog toga je sigurno imao veću naobrazbu od ostalih apostola. Iz njegovog evanđelja može se primjetiti da ga je napisala jako obrazovana osoba koja izvrsno poznaje židovsku tradiciju. Iako neki stručnjaci tvrde da Matej nije mogao sam napisati svoje evanđelje to se vjerovanje smatralo točnim još u starim kršćanskim predajama. Ali svakako je morao Matej sam zabilježiti Isusove riječi i izreke. A i to da njegovo evanđelje sadrži najviše stručnih izraza, novca, poreza i daća može nam potvrditi da je Matej koji je bio carinik sigurno autor evanđelja. Matej je prvo propovijedao Evanđelje Židovima. Zatim odlazi propovijedati Evanđelje u Egipat, Perziju i(ili) Etiopiju(ne u Afriku nego u kraj južno od Kaspijskog jezera). O njegovoj smrti nema konkretnih podataka osim spomena da je umro mučeničkom smrću. Njegove relikvije se nalaze u stolnoj crkvi u Salernu u južnoj Italiji od 1084. godine. LUKA - 18. 10.
Čitajući Lukino evanđelje može se zamijetiti da se u njemu nalaze neki od najganutljivijih izraza beskrajnog Božjeg milosrđa u pričama o izgubljenoj ovci, izgubljenom sinu, milosrdnom Samaritancu. U ovom Evanđelju govori Isus desnom razbojniku dok visi na križu: „Zaista ti velim, još danas ćeš biti s menom u raju!“ Tko je bio evanđelist Luka? Sigurno nije bio jedan od 12 apostola. Luka je rodom bio pogan. Po predaji Sv. Pavla po zvanju je bio liječnik a za to svjedoče i brojni točni liječnički izrazi u njegovom evanđelju. Luka je dosta rano mogao doći u dodir sa kršćanstvom, oko god. 41. ili 42. u području oko grada Antiohije. Ovdje je upoznao Sv. Pavla kojeg kasnije prati na njegovim putovanjima. Uz evanđelje napisao je Luka i kroniku, povijest prvih ljeta crkve, osobito djelovanja i misijsko putovanje Sv. Pavla u knjizi Djela apostolska. U Djelima apostolskim mogu se pratiti putovanja Sv. Pavla ali i dijelovi u kojima piše i o Lukinom apostolskom djelovanju i mjestima koja posjećuje. Po ustanku Židova protiv Pavla u Jeruzalemu Luka ga posjećuje u zatvoru. To vrijeme je mogao upotrijebiti za pobiranje podataka u Svetoj zemlji za svoje Evanđelje. Je li se pri tome Luka sastao sa Djevicom Marijom? Ostaje pitanje. Svakako je Luka najopširnije opisao rođenje i djetinjstvo Isusovo. Luka prati Sv. Pavla na njegovim putovanjima u Rim i pohađa ga za vrijeme njegovih zatočeništava. Podatke o tome imamo u pismu Sv. Pavla Timoteju u kojem piše: „Luka je jedini kod mene.“ U tom vremenu dovršena je i knjiga Djela apostolska. A vjerojatno je nazočio i smrti Sv. Pavla. O kasnijm Lukinim djelovanjim postoje različite legende. Najvjerojatnije je da je nastavio djelovati na području Grčke i po predaji je doživio duboku starost. Njegove relikvije prenesene su 03.05. 357. u novosagrađenu crkvu u Konstantinopolu, današnji Istambul. U njegovom evanđelju spominje se 400 liječničkih izraza ali i 373 riječi grčkoga jezika koje ne nalazimo u drugim evanđeljima. Po predaji Luka je bio i slikar te je načinio sliku i o Djevici Mariji. Kao zaštitnika najviše ga štuju lječnici. Tomislav Delić |
- 16:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #
PODSLJEMENSKI POGLED
|
Nedjelja, 12.03.1995.g. Primiče se konac mjeseca ožujka. Rok 30.03.1995. kad trebaju iseliti iz Hrvatske jedinice UNPROFOR-a iz okupiranih područja Hrvatske. Istekom tog roka očekuje se rat širih razmjera. Martić nije u Kninu uspio smjeniti Boru Mikelića, kojega proglašavaju izdajnikom i koloboracionarom s Hrvatskom. Vrše se velike mobilizacije, Hrvatska istuče da se ne sprema za rat. Uskoro ministar vanjskih poslova Mate Granić najavljuje spektakularan obrat i sporazum iz kojih će proisteći mir i to trajan i pravedan. Preostaje nam sačekati i vidjeti. Nedjelja, 23.04.1995.g. 30.03.1995. g. je prošao. UNPROFOR-zaštitne snage su kasnije otišle. Hrvatska je na velike pritiske međunarodne zajednice pristala na novi mandat međunarodnih snaga, koji se sada zove UNCRO. Ove snage imale cca 7 500 ljudi, raspoređenih na granicama, međunarodno priznatim, Republike Hrvatske. Sinoć je na TV dnevniku javio Mario Nobilo, veleposlanik Republike Hrvatske pri Ujedinjenim narodima u New Yorku, da Hrvatska može biti relativno zadovoljna s Rezolucijom UN-a, koj je po tajniku UN-a Butros Butros Galiju predložena i prihvaćena na Vijeću sigurnosti UN-a. Akoprem (mada, premda, iako) nije donešena točna operacinalizacija primjene mandata snaga UNCRO-a, ipak u cijelosti se sada u Rezoliciji operira terminima: cjelokupni teritorij RH, nema linije razdvajanja, zaštićenih teritorija itd. Gdje i kada će biti granični prijelazi nije utvrđeno. Predviđeno je samo nadgledavanje i evidentiranje-prema tome pobunjeni Srbi mogu dovoziti i oružje, a da snage UNCRO-a i snage Hrvatske policije i vojske to samo promatraju i evidentiraju!!??. Dokle i do kada??!! Međutim, valjda će i tome doći kraj. Naime, Srbi hoće državu na područjima koja su zaposjeli-okupirali i istjerali hrvatsko pučanstvo, a na tom području nema nikakvih mogućnosti za postojanje države. To i sami neizravno priznaju. Nema nikakvog gospodarstva, infrastrukture, prometa, cesta, željeznice, zdravstva, baš ništa. Snage Hrvatske vojske zauzele su dominantne točke na Dinari, tako da se Knin vidi kao na dlanu (1,7 km zračne linije). Prema izvješćima snage HV-a mogu tući topništvom po Kninu. Ova zadnja zauzeća dominantnih točaka na Dinari prošla su potiho, bez halabuke Međunarodne zajednice. Ponedjeljak, 01.05.1995. g. Danas je 01.05. (prvi maj), praznik, međunarodni praznik rada. Nema nikakvih proslava, osim u Maksimirskom parku, gdje nazoči predsjednik Vlade Nikica Valentić pa je onda narodno veselje. Nikica je podijelio 20 000 tanjura graha, i to besplatno, svom narodu (circulum et panem!). Jutros su političke snage RH pokrenule akciju ograničenog karaktera na području Pakraca. Poziva se srpsko pučanstvo, građani Hrvatske, na lojalnost. Garantira im se sigurnost, traži se da odlože oružje, koje su uperili protiv svoje države. To mi kažemo svoje države, a koliko je oni smatraju svojom, o tom po tom. Prema izvješću gospodina Ivkanca, šefa Policijske uprave Pakrac, tzv. 18. korpus armije Republike Srpske, žilavo se bori, dok snage MUP-a Hrvatske drže sve pod kontrolom. Žrtava veli da nema. Srpski narod na okupiranim popdručjima, navodno, prema radio izvješćima, oduševljeno dočekuje osloboditelje, snage MUP-a Hrvatske. Koliko je to oduševljenje, teško je kazati jer je akcija MUP-a u tijeku. Ova akcija započeta je zbog toga što Srbi nisu dozvolili promet autocestom i zbog napada na osobni automobil kod Požege. Subota, 13.05.1995. g. Započeta akcija MUP-a Hrvatske je završena. Naime, u Okučanima, Pakracu i ostalim mjestima uspostavljena je hrvatske vlast. Četnici ili osttaju ili bježe preko Gradiške u Bosnu, prema Banja Luci i dalje. U Banja Luci, iz odmazde za poraze u Hrvatskoj, ruše katoliče crkve i progone i ono malo Hrvata što je tamo ostalo. Na području Banja Luke bilo je 80 000 Hrvata, dok se danas taj broj procjenjuje na 25000-30000. Sve je prognano i uništeno. Jednako protjeruju i Muslimane. Srbi ne mogu podnijeti poraze, pa se osvećuju pučanstvu. Danas tuku sa 2000 prijektila Slavoniju, vjetrojatno zbog poraza na koridoru. Prošlog tjedna su u dva navrata tukli po Zagrebu raketama tipa „Orkan“, koje nisu toliko opasne, koliko tzv. „Zvončići“, kojih ima po 280 u svakoj raketi. Ubijeno je u Zagrebu 6 osoba, a preko 150 ih je ranjeno. Našijenac |
- 15:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #
IZLET NA BIOKOVO / A TRIP TO THE MOUNTAIN BIOKOVO
|
Išli smo na bokovo. Bilo je puno djece. Krenuli smo u 7 sati. Biokovo kad ga gledaš iz daleka izgleda kao jedna velika stjena, ali zapravo to je jedno prekrasno mjesto gdje se na samom vrhu nalazi crkva Sv. Jure. Vidi se more, otok Brač i sva brda i ljepota tog kraja. Kad smo se vraćali išli smo u svetište Gospe od Veprica. Bilo je prekrasno i svima preporučujem ako budu imali priliku da odu u Vepric i na Biokovo da to i urade.
We went to the Biokovo mountain, there were lots of children. When you are looking at the Biokovo from afar it looks like a large rock, but actually it is a wonderful place where is the church of St. Jure locuted. From there you can see the sea, the island of Brač, and all hills and beauty of that area. When we got back we went to the shrine of Our Lady of Vepric. It was wonderful and I recommend to everyone if they have a chance to go to Vepric and the mountain Biokovo thay should wisit. Marija Bravić 6.b. |
- 15:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #
I STOJI GRAD
|
Devetnaest godina je prošlo od 18. studenoga 1991. god., dana kada su grad Vukovar zauzeli JNA i četnici. Ovaj dan će ostati zapamćen kao jedan od najtragičnijih dana hrvatske povijesti, ne samo novije povijesti već hrvatske povijesti uopće. S koliko smo samo tuge i očaja gledali one slike protjeranih ljudi, razrušenog grada i one krvoloke koji su uništili naš Vukovar. Vukovar – prekrasan grad smješten na dvije rijeke Vuki i Dunavu.Područje Vukovara oduvijek je bilo sjecište putova, mjesto dodira različitih kultura – zapadnoeuropske i istočne, ali i poprište ratova. Naseljenost vukovarskog kraja prati se kroz pet tisuća godina u kontinuitetu putem brojnih arheoloških lokaliteta. Najpoznatije nalazište je Vučedol gdje je pronađena Vučedolska golubica, simbol grada Vukovara.Ovdje se rodio hrvatski nobelovac Lavoslav Ružička. Vukovar je grad koji obiluje bogatom kulturnom i povijesnom baštinom. Onda je došla 1991. god., u svibnju je ubijeno 12 hrvatskih policajaca u Borovu Selu, zatim 24. kolovoza počinje napad na Vukovar i od tada je grad tri mjeseca bio u potpunom okruženju. Dana 18. studenoga 1991. grad je vojno okupiran. Kroz ta tri mjeseca svakodnevno smo slušali brojna izješća o strahotama koje su proživljavali Vukovarci, o junačkim podvizima znanih i neznanih branitelja Vukovara. Događaji iz tih dana zauvijek će mi ostati urezani u pamćenje, a nadam se i većini Hrvata koji su bili svjedoci tih dana.
Nakon okupacije, nesrpsko stanovništvo je protjerano iz grada ( oko 22 000 ljudi ), a više od 6 000 Vukovaraca odvedeno je u brojne logore u Srbiji, gdje su pretrpjeli teška zlostavljanja, mnogi se nisu vratili. Iz vukovarske bolnice je odvedeno 300 osoba, što ranjenika što medicinskog osoblja. Odvedeni su na Ovčaru gdje su ih pripadnici lokalnih srpskih snaga masakrirali, pogubili i ubacili u već unaprijed iskopanu jamu. Danas možemo čuti da su ove žrtve na Ovčari pokopane – kao da su umrli prirodnom smrću i zatim sahranjeni tu. Koja igra riječima. Vrhunac ovog bezumlja je presuda haškog suda tzv. « vukovarskoj trojci « , Mile Mrkšić ( 20 g. ), Veselin Šljivančanin ( 5 g. ), a Miroslav Radić oslobođen svih optužbi. Unatoč svim dokazima o njihovoj krivnji za zločine na Ovčari. Ovom presudom je ponovno dokazano što zapadni svijet misli o ratu u Hrvatskoj. Za Vukovarce se obično kaže da su prošli tri križna puta. Najprije nezapamćena agresija s tisućama granata danonoćno, srušen grad, ubijeni ljudi, život bez vode i struje, logori. Zatim odlazak u progonstvo, svaka vukovarska obitelj se selila u prosjeku sedam puta. U 125 mjesta Hrvatske su bili smješteni Vukovarci, po Europi i cijelom svijetu. Od Njemačke, Amerike, Kanade do Australije.Treći dio križnog puta je bio povratak u Vukovar nakon mirne reintegracije 1997. godine. Suočavanje sa srušenim gradom, bolnim mjestima i sjećanjima, osobama koje su bile na strani neprijatelja. Još jedan paradoks s kojim su se suočili prognanici – svi se brinu kako će se Srbi vratiti, a nitko ne pita kako će se prognani Vukovarci, Hrvati, vratiti. Početkom studenog, točnije 04. sudenog, ove godine dolazi u Vukovar i na Ovčaru srbijanski predsjednik Boris Tadić, gdje ga je dočekao predsjednik Ivo Joipović.Tadić dolazi u neslužbeni posjet, te kaže da je zadovoljan što u Josipoviću ima bliskog sugovornika, čovjeka koji razumije ovaj jezik i ovu političku filozofiju. Koliko ironije ima u ovim riječima. Tadić se « izvinio « za politiku koja je vladala devedesetih godina, nije rekao da je Srbija bila agresor i da je odgovorna za zločine počinjene u Hrvatskoj. Dapače, nakon posjeta Ovčari odlazi u Paulin Dvor, mjesto gdje je ubijeno 19 Srba. Zar to ne predstavlja izjednačavanje i relativizaciju krivnje? U isto vrijeme dok su Josipović i Tadić polagali vijence na spomen – obilježje majke poginulih i nestalih Vukovaraca, koje su se nalazile u neposrednoj blizini, okrenule su im leđa. Ovim činom su jasno, ali dostojanstveno s krunicom u ruci u svoj svojoj boli, pokazale što misle o ovoj paradi.Nekoliko dana nakon ovog događaja, predsjednik SDSS- a Vojislav Stanimirović, stranke koju financiramo svi mi, izjavljuje da Srbi nisu započeli rat u Vukovaru, niti su u vukovarskoj bolnici bili ranjenici nego vojnici preobučeni u bolesnike. Nitko od hrvatskog političkog vrha nije osudio ovu izjavu – sramotno i žalosno! Od Hrvatske se traži da povuče tužbu protiv Srbije za genocid. Predsjednik Josipović kaže da je to skup i dugotrajan proces, te o tome treba razmisliti. Ne ostaje mi ništa nego se zapitati kamo sve ovo vodi – novoj Jugoslaviji, oživljavanju bratstva i jedinstva. Vukovar i Škabrnja, grad u Slavoniji i selo u Ravnim kotarima, povezuju ih strašni zločini koji su se dogodili isti dan u ovim mjestima. Sve žrtve imaju ime i prezime, isto tako i oni koji su počinili ove zločine, međutim izgleda da za ove zločince ne vrijede uobičajeni zakoni po kojima bi bili osuđeni i kažnjeni za svoja zlodjela. Zar je moguće da smo tako brzo zaboravili ratne strahote, zašto su se dogodile i tko ih je prouzročio, zar je sramota ili zločin voljeti svoju zemlju i braniti je?! Naravno da nije i to moramo uvijek imati na umu. Ne smijemo zaboraviti što se dogodilo, niti se bojati prenijeti istinu o Vukovaru, Škabrnji i mnogim drugim mjestima mladim naraštajima koji nisu bili svjedoci tog vremena. Stara poslovica kaže da se povijest ponavlja, stoga moramo učiti iz ove nedavne prošlosti i ni pod koju cijenu dozvoliti da se ponovi.
Nikada narod zaboravit neće Vukovar! Kristina Pešo |
- 15:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #
U ČEMU JE NAŠ SPAS?
|
Jesmo li na pravome putu? Gdje su nestale istinske vrijednosti kao što su rad, poštenje, obitelj, ljubav, prijateljstvo? Vrijedi li uistinu izreka: Homo homini lupus est – Čovjek je čovjeku vuk? Da li smo se udaljili od Boga? Napustili kršćanska načela? Otuđili se jedni od drugih? Promatrajući stvarnost, posebice onu koja nam je servirana putem medija, teško da bismo na ova pitanja mogli pozitivno odgovoriti. Međutim, još nije došlo vrijeme da se izvjesi bijela zastava i prizna poraz. Istini za volju, danas smo suočeni sa mnogobrojnim nedaćama. Ljudi svakim danom ostaju bez posla a oni koji imaju sreću da i rade ne primaju plaću, mladim osobama po završetku školovanja pronalazak zaposlenja postaje nemoguća misija. Na svakome koraku se može osjetiti nezadovoljstvo, sve je veće međusobno nepovjerenje, nema se vjere u institucije a poglavito u one koji su izabrani od nas i koji bi trebali biti oni koji će nas izvesti na put blagostanja. Što nam je činiti? Što svaki pojedinac može uraditi da se popravi krvna slika naše zajednice? Puno toga. Zaista, svaki pojedinac treba si ponajprije postaviti pitanje na koji način on može doprinijeti sredini u kojoj živi, kako pomoći onima kojima je pomoć potrebna, što napraviti da osobe koje poznaje budu sretne. Svi smo mi u stanju promijeniti stvari nabolje, mi snagu za to nosimo u sebi, pokretačku snagu koja posjeduje moć da sruši svaki zid, svaku prepreku koja stoji na putu našoj sreći. Ne klonimo duhom zbog svega lošega što nam se događa. Nemojmo biti ovce i dopustiti da drugi odlučuju umjesto nas, nego budimo oni koji će sudjelovati u kreiranju bolje budućnosti za sve nas. Nemojmo se obeshrabriti i kazati da ništa ne možemo poduzeti, jer tada su posljedice neizbježne. Preuzmimo odgovornost. Ne pronalazimo krivce u drugima za nedaće koje nam se događaju. Svevišnji nam je dao razum, iskoristimo ga na najbolji način tako što ćemo stvoriti uvjete za bolji život svih nas. Ne krivimo samo političare, smatrajmo odgovornima i same sebe jer nismo ništa uradili da svakodnevno ne svjedočimo o tome kako nam se Lijepa naša sustavno pljačka, samo zato jer se nismo htjeli miješati, jer nas politika ne zanima. O da, itekako nas interesira da li ćemo se uspjeti zaposliti, zadržati posao, da li će nam djeca dobiti kvalitetno obrazovanje, sve je to politika. Zato aktivno sudjelujmo u političkom životu, upoznajmo se s odlukama koje se donose kako na državnoj tako i na lokalnoj razini. Štoviše, sudjelujmo u procesu njihova donošenja. Stanimo na kraj onima koji žele u čovjeku zatrti svaku želju za životom, stvoriti od nas pokorne sluge koje će bespogovorno izvršavati naredbe. Bili stari, ili pak mladi pred nama je zadatak da si omogućimo što kvalitetniji i radosniji život. Ne živimo kao da nikada nećemo umrijeti, ne živimo za sebe nego i za bližnjega svoga. Rad i poštenje se trebaju cijeniti, a iskorijeniti svaku pomisao da otimanje tuđega i bogaćenje preko noći jest jedini i najbolji način za uspjeti, da je ono što smo stekli bez žulja na rukama blagoslovljeno. Pljačkajući druge oduzimamo sebi. Ostajemo praznih srca. Labor omnia vincit, da kažem vam, rad sve pobjeđuje. Živimo uzrečicu: Ora et labora! Moli i radi! Bez rada se nemamo čemu nadati. Posao koji imamo definira nas kao osobu. Isto tako neka to bude rad koji će biti adekvatno plaćen, koji će omogućiti uspješnima da budu još uspješniji, te svakom čovjeku pristojan život. Uz minimalan trud ne možemo očekivati velike rezultate. Vjerujmo u Gospodina Boga Našega jer On je uvijek tu sa nama da nam pokaže pravi put a koji smo mi pozvani da popločimo ljubavlju. Molimo se, jer molitvom smo bliže Bogu, jačamo svoj duh. Preko molitve razgovaramo sa Njim. Molimo i za druge, kako za žive tako i za pokojne. Moleći za drugoga molimo i za sebe. Ne zapuštajmo našu tradiciju, ne zaboravljajmo naša ognjišta jer tu leži istina. Istina kako je obitelj ono najvažnije, kako i sa malo biti jako zadovoljan. Sreća je u malim stvarima. Nemojmo biti sluge materijalnome. Onda ovakve krize ne bi ni bilo. Razmislimo što nas uistinu usrećuje. Jesu li to skupocjene stvari ili pak obitelj, prijatelji, zadovoljni ljudi. Neka nam uspjeh bližnjega bude najveći dar. Ne zatvarajmo se u čahuru, nego oslobodimo naš duh, dajmo sebe za spas brata svoga i biti ćemo spašeni. I znajte da postoje ljudi koji su vam spremni izići u susret i pomoći. Pružiti vam ruku i izvesti vas iz tame, osloboditi od beznađa, dati vam priliku. A vi ste pruženu šansu dužni iskoristiti na najbolji mogući način i biti zahvalni.I ne samo to, nego ste dužni i nastaviti taj lanac pomažući onima kojima je to potrebno. Mala smo država, s brojem stanovnika većeg grada u Europi. No zemlja koja je bogata poviješću, kulturom, prirodnim bogatstvima. Imamo preko tisuću veličanstvenih otoka uronjenih u plavi nam Jadran. Tu su naše planine i brda, naše zlatne ravnice koje su u stanju prehraniti ne samo nas nego i zemlje u okruženju, rijeke koje donose život u svaki kutak Lijepe naše. Izgradimo dičnu nam Hrvatsku da bude bogata, da njeno stanovništvo bude sretno. Sjetimo se kako su mnogi položili živote, mnogi postali invalidi da bismo mi imali domovinu i uživali u blagodatima slobode. Nastavimo tamo gdje su naši branitelji stali tako što ćemo izgraditi onakvu Hrvatsku kakvu su oni sanjali. Državu blagostanja i sreće. Zemlju u kojoj će biti ponos Hrvatom se zvati, u kojoj će se od rada moći živjeti, u kojoj će čovjek čovjeku bratom postati, gdje će srca biti otvorena za Boga i djecu Njegovu, gdje mržnji, licemjerju, pohlepi, zavisti mjesta neće biti. Želim vam dragi čitatelji sretan i blagoslovljen Božić! Marijo Bašura |
- 15:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #
MOJA PRVA VELIKA ODLUKA
|
Kada mi 15-godišnjaci razmišljamo o našim velikim odlukama dosta puta nam se čini da ih baš i nemamo, a tako sam razmišljala i ja. Završetkom 8. razreda shvatila sam da ću i ja sada morati donijeti jednu veliku odluku koja će vrtloglavo preokrenuti moj cijeli život. Ta odluka se odnosila na upis srednje škole. Dok sam pohađala niže razrede mislila sam da je to odluka o kojoj trebamo razmisliti samo nekoliko minuta, a ne cijelo razdoblje 7 i 8 razreda. Pa tako i cijelo ljeto. Iako možda na prvi pogled izgledam kao obična osoba kojoj je lako donjeti odluke ipak o preusmjerenju mi nije bilo lako. Od malena sam htjela upisat veterinu jer sam htjela pomagat životinjama. Na svijetu postoje koji žele pomagati ljudimja time što lječe njihove tjelesne i duševne boli, ali ja nisam jedna od njih. Ja naime pripadam onoj skupini ljudi koji žele pomagati životinjama i koji smatraju da životinje nisu ništa gore od ljudi. Puno puta sa svojim ukućanima znam diskutirati o tome kako će životinje nekad postupit razumnije od ljudi. Zato sam ja upravo zbog toga i naravno zbog moje ljubavi prema životinjama upisala zanimanje koje me privlači, a to je veterinarski tehničar. Kada sam tu odluku kao konačnu iznijela pred moje ukućane oni su me podržali, no u životu ćemo se uvijek susretati sa onima koji nas ne razumiju i često ćemo se u njih razočarati, ali ja sam i dalje ustrajala u mojoj odluci. Ti su mi ljudi govorili kako bi bilo bolje da upišem gimnaziju ili neku školu „bolju“ za mene, ali ja sam se oglušila na govore takve vrste jer su tu bili moji roditelji zajedno sa mojom bakom koji su me jačali svojom podrškom. Naravno tako je i došao dan upisa u srednju školu. U mojih tek navršenih 15 godina to je bilo najteže razdoblje. U školu sam se upisala bez problema, sa odličnim ocjenama i zasjela na prvo upisno mjesto. Upisom u školu morala sam se upisati i u učenički dom. U dom sam se isto tako upisala bez problema, no ipak na kraju nije sve teklo tako glatko. Približavao se kraj ljeta. Početak škole i moj odlazak. U isto vrijeme sam htijela biti sa svojim ukućanima i sa svojim prijateljima jer se ni od jednih ni od drugih nisam htjela odvojiti. Ipak i taj dan je došao. Oprostila sam se od svojih prijatelja i od svoje bake i sa svojim roditeljima pošla u Kaštel Štafilić gdje se nalazi moja odabrana škola, a time i dom. Prvi tjedan je bio najgori jer nisam nikoga poznavala, ali već drugi tjedan mi je bilo bolje. Sada, kada ondje boravim već 2 mjeseca osjećam da je moja odluka bila pun pogodak. Neka sve vas koji želite upisati isto što i ja, a isto tako morate boraviti u domu ne obeshrabri odvajanje od vaših voljenih jer se isplati. Ali ovaj moj tekst nije samo poruka budućim veterinarskim tehničarima nego i ostalima koji imaju svoje želje i planove. I poručujem vam nemojte mjenjat vaše odluke zbog tamo nekih ljudi iz prikrajka koji vas obeshrabriju nego podignite glavu visoko i upišite ono što volite. Ja vam od srca želim uspijeh na upisima i u životu. Lucija Klarić |
- 15:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #
DJECA PIŠU
|
ŠTO SVE MOŽE JESEN |
- 15:27 - Komentari (1) - Isprintaj - #
KRONIKA
|
Kod vjenčanja uvijek zamolim fotografe koji snimaju mladence da mi pošalju mailom koju od fotografija. Dam im i vizit kartu. Obećaju, a ne učine. To je i razlog zašto nisam uvrstio vjenčanje koje smo imali 15. svibnja ove godine. Tada su se vjenčali Zlatko Poljak, sin Ivice i Ivke rođ. Pavlović, kuhara rodom iz Glavica i Ivane Klarić, kći Mira i Ive rođ. Živaljić, ekonomistice iz Čaporica. Svjedoci su im bili Jurica Poljak i Ivana Tukić, a vjenčao ih je župnik don Mirko Skejić. Članovi obaju župskih vijeća na sjednici 13. srpnja, zaključili su da svaka obitelj koja ne stanuje ovdje u Čaporicama, a ne plaća ništa za potrebe župe, dužna je prilikom sprovoda dati župi 2.000 kuna. Ako ne plaća remeti, i njemu moraju dati 500 kuna. Odluka vrijedi odmah. Hodočasnički dan za našu župu bio je u ponedjeljak 9. kolovoza u 7 sati. Pobožnost trodnevnice u čast sv. Roka počeli smo 13. kolovoza sv. misom. Nakon mise naši su mladi izveli recital. Sutradan je nakon mise nastupao KUD Srijane pjevajući „po naški“. Nekoliko vjernika iz naše župe pridružilo im se u pjevanju. Na Veliku Gospu imali smo treći dan trodnevnice. Nakon mise pjevali su Pučki pivači iz Dubrave. Prve godine kad su pjevali bilo je jedva tridesetak ljudi. A sada stotinjak. Eto kako počinje tradicija! Zanimljivo je da je 2008. godine svaki dan bilo oko tridesetak osoba na misi. A ove prvi se dan pričestilo 68 osoba. Drugi dan 74 pričesnika, a treći dan 98. Na samu svetkovinu našeg zaštitnika župnik je imao jutarnju misu za one koji nisu mogli sudjelovati na svečanoj misi. Procesiju i svečanu misu predvodio je don Jure Strujić, župnik župe Gospe od Pohođenja u Spinutu u Splitu. On je, govoreći o svetom Roku između ostaloga naglasio kako se Rokova svetost očitovala dijeljenjem novca od prodanog obiteljskog imanja siromasima, posjetom svetim kršćanskim mjestima, pomaganjem u liječenju gubavaca, ali „i potvrđena još jednim dokazom: križem, patnjom. U Piacenzi se Roko sam razbolio od kuge. Građani su ga zbog toga prognali iz svoga grada, a sam se osjetio osamljen kao Krist na križu, no nije očajavao. Sklonio se u jednu šumu i ondje se hranio biljem uzdajući se u Božju providnost“. Patricij Gottardo Pallastrelli ga je našao u šumi i s njim se upustio u razgovor. Roko je na njega ostavio izvanredan dojam pa se obratio. Njegovao ga je dok se Roko nije oporavio. Vrativši se u rodni Montpellier dočeka je neprijateljski. Bačen je u tamnicu. Prije smrti se ispovjedio i svećeniku priznao tko je. Umro je 16. kolovoza 1327. a Gospodin ga je proslavio raznim čudesnim znacima. Propovjednik je iznio u daljem tijeku propovijedi strahote našeg vremena: - Paradoks našeg vremena kroz povijest je da imamo veće zgrade - kraće živce; šire putove - uža gledišta. - Trošimo više, imamo manje; kupujemo više - uživamo manje. - Imamo veće kuće – manje obitelji; veće pogodnosti – manje vremena. - Imamo više diploma – manje razuma; više znanja – manje rasuđivanja. Više stručnjaka – i više problema; više medicine – manje zdravlja. - Umnogostručili smo svoj imetak – smanjili svoje vrijednosti. - Govorimo previše, prerijetko volimo i mrzimo prečesto. - Dodali smo godine životu, ali ne i život godinama. - Stigli smo do mjeseca i natrag, ali imamo poteškoću prijeći ulicu i upoznati susjeda. - Svladali smo atom, ali ne i svoje predrasude. Pišemo više, učimo manje. - Planiramo više, postižemo manje. Naučili smo žuriti, ne i čekati. - Gradimo više kompjutera da sadrže više informacija, da proizvedu više kopija nego ikad, ali međusobno komuniciramo sve manje i manje. - Ovo je vrijeme brze prehrane i spore probave, velikih ljudi i sitnih karaktera, brzih zarada i plitkih odnosa, luksuznih kuća i uništenih domova. - Vrijeme kad ima puno toga u izlozima, a ništa u skladištima. - Vrijeme kad vam tehnologija može donijeti ovaj tekst, ali i vrijeme kada se možete zatvoriti daleko od ljudi. Inače prostor pred crkvom bio je popunjen. Nisu to bili samo Čaporčani. I iz drugih mjesta bilo je hodočasnika. Nakon mise, negdje oko 11,30 sati, donijeli su nam iz tiskare novi broj lista Izvori. Troškove tiskanja podmirio je gosp. Ivica Babić vlasnik pršutane. U Klarićima je završio turnir balotaša u čast sv. Roka. Voditelj turnira bio je Joško Klarić. On je od dobivenih sredstava darovao crkvi 1.500 kuna. Bog mu platio! Susret s roditeljima budućih prvopričesnika imao sam u nedjelju 29. kolovoza i dogovorio uvjete za prvu pričest, kao i sam datum, a taj je 1. svibnja 2011. godine. Školsku godinu započeli smo sv. misom 6. rujna u 8 sati. U Vepric su župljani hodočastili 7. rujna, a vozili su se autobusom Čović. Vođa puta bio je član ŽPV-a Slavko Roguljić – Slaven. S vjeronaukom smo počeli 11. rujna. U međuvremenu su neki zlonamjernici: pijanci, beštimaduri, neradnici, oni koji ne dolaze u crkvu, ne samo iz naše župe prosuli „vijesti“ o tom zbog čega crkva nije gotova. Znate kad se takva bratija skupe da onda lupetaju. Krštenje Stipe Pavela sina Ivanova i majke Anite rođ. Dujić, rođenoga 30. lipnja ove godine u Palmanovi u Italiji imali smo 19. rujna. Djetetu je kumovao Mirko Kurtović Vileta, a krstio ga je župnik don Mirko Skejić. Vlade Čikara sin pok. Milan i majke Ane Vesne rođ. Mladina vjenčao se s Jelenom Bravić Ivanovom i majke Nedjeljke rođ. Kavain, 25. rujna u župskoj crkvi premda još nije bila potpuno obnovljena. Mladencima su kumovali Petar Romac i Petra Rako, a vjenčao ih je župnik don Mirko Skejić. Još jedno vjenčanje, 2. listopada, imali smo također u župskoj crkvi. Vjenčali su se Miro Stančić sin Bože i majke Kose rođ. Jukić Bračulj i Vedrana Guvo kći Mirka i majke Ive rođ. Sikirica. Kumovali su im Ivica Šaribok i Tanja Krolo, a vjenčao ih je župnik don Mirko Skejić. Vjenčanje Ive Buktenice sina Vickova i majke Dunje rođ. Sinovčić i Anđele Klarić kćeri Mira i majke Ive rođ. Živaljić imali smo u župskoj crkvi 16. listopada. Kumovali su im Joško Markoč i Ivana Dominis, a vjenčao župnik don Mirko Skejić. Članovi župskih vijeća, 18. listopada, odlučili su da se prigodom vraćanja u obnovljenu crkvu počaste svi koji budu na misi. Dogovorili smo se za kruh, uštipke, sir, kolače, vino i drugo piće. Kako smo i planirali u crkvi smo imali svečanu sv. misu u nedjelju, 31. listopada. Hvala Bogu. Ali hvala i ljudima. Župnik je to ovako izrekao: Dolazeći u ovu župu od više osoba čuo sam kako su Čaporčani nejedinstveni, ne mare za zajedničke interese, kako se neće odazvati na najavljenu obnovu crkve. I tako redom. Zainteresiralo me to sve pa sam odlučio i sam provjeriti gdje je istina. Najavio sam, naime, obnovu crkve. Kolege su, uglavnom sumnjičavo vrtjeli glavom. Pa i neki vjernici nisu bili uvjereni u mogućnost obnove crkve. Pogotovo kad su saznali koliko smo dugo čekali na nacrt za obnovu. U svibnju prošle godine iselili smo se iz crkve u prostorije NK Čaporice. Tijekom tog vremena Nadbiskupija je prekrila crkvu i izvela radove na kupoli. Ostalo smo morali mi sami.
Hvala Bogu dočekali smo i ovaj dan. Dan koji će biti upisan u povijest ove župe. Čekali smo ga godinu i pol dana i dočekali. Bez njegove pomoći ne bismo uspjeli. Pogotovo u vrijeme besparice i besposlice. Hvala našem zaštitniku sv. Roku čijim smo zagovorom opet u njemu posvećenoj crkvi. Vjerujem da se i on u nebu s nama ovdje raduje ovoj prekrasnoj crkvi.
Nadbiskupiji Splitsko-makarskoj hvala na materijalnoj pomoći. Gradu Trilju s gradonačelnikom gosp. Ivanom Šipićem i dogradonačelnikom gosp. Jozom Hržićem koji su nam bili uvijek od pomoći. NK Čaporice na čelu sa predsjednikom gosp. Nedjeljkom Živaljićem. Da nismo imali njihove prostore nikada se crkva ne bi obnovila. Tvrtki Lavčević skupa s gosp. Zrinkom Pešom na novčanoj pomoći. Trrtki ALMONT i njezinu vlasniku gosp. Anti Dodig na darovanim prozorima. Gospodinu Stipi Mariću koji je besplatno obojao kupolu. Gospodinu Vinku Krnjači i njegovom sinu dipl. Ing. Hrvoju na besplatnom postavljanju rasvjete. Dipl. Ing. Josipu Vlahoviću koji nam je savjetima pomagao tijekom gradnje. Gospodinu Mirku Paveli na novčanoj pomoći. Tvrtki Pavela trade koja je više toga besplatno učinila. Zdenku Paveli koji je uredio svetište. Miru Čoviću – Barbi koji je dao materijal i uredio kor. Stipi Kavain – Ćipi koji je skupa s Zdravkom Pešom osmislio i postavio drvenu ogradu na koru. Majstorima Duji Šipić i Mladenu Vuci. Gospodinu Anti Vuko koji se brinuo za stručnu stranu obnove crkve. Ivicu Sokolu Šipić i Ivanu Jozić koji su nam besplatno dovozili materijal. Gospodinu Vendu Grubišiću. Gospodinu Kostji Bulj. Gospodinu Mariju Čelik. Hvala svima koji su radili na i oko crkve. Od najmlađega Ivana Svaline do najstarijega Vlade Pavele. Veliku ljubav prema crkvi na poseban način je pokazao i gospodin Ivan Žuljević, koji i sam bolestan, postavio uz druge majstore kamene ploče u crkvi. Moram pohvaliti naše umirovljenike koji su od svoje male mirovine svaki mjesec darivali po 50 kuna. Hvala i Ljekarni Čović Pavišić i njezinoj vlasnici na pomoći Posebna hvala gospodinu Ivici Nevoljiću koji je učinio više dnevnica nego nekoliko zaselaka zajedno. Hvala osobama koji su se uključili u proslavu današnjega dana: darovateljima, ženama koje su ispekle kruh i kolače, osobi koja je pekla odojke i svima koji su pomogli proslavi. Dvjema osobama koje su oltarnike pripremile u samo par dana. Jednom riječju: Bog vam svima platio! Župnik je Ivici Nevoljiću, kao znak zahvalnosti, darovao Jeruzalemsku Bibliju. U zaseoku Bravići održana je kratka predstava koju su osmislili i odglumili mladi iz tog zaseoka. Tema predstave je bila „Kako je bilo u staro vrime“. Sudjelovali su Mihaela Bravić koja je glumila dida, Tina Bravić koja je glumila unuku, Marija Bravić koja je glumila babu, a u predstavi su sudjelovale Ana Bravić i Anđela Roguljić. Krštenje: Iva Sarač Mirkova i majke Ljubice rođ. Grubišić, rođena je.... a krštena 31. listopada. Iva je prvo dijete kršteno u obnovljenoj crkvi. Kumovala joj je Ines Jozić, a krstio ju je župnik don Mirko Skejić. Mala Iva krstila se u novootvorenoj obnovljenoj crkvi. Konačno, nakon, gotovo godinu i pol, vratili smo se misnim slavljima iz prostorija NK Čaporice u Župsku crkvu. Bogu hvala. Nogometaši NK Rijeka, uoči utakmice s NK Splitom 19. studenoga, u popodnevnim satima imali su trening na igralištu NK Čaporice. Dopisom br. 60/10. od 20. listopada 2010. Župnik don Mirko Skejić je predložio župljane da ih se imenuje članovima Župnog pastoralnog vijeća. Prijedlog je uvažen, pa se se u smislu odredaba ZKP-a i 55. Splitske sinode, imenuje na pet godina članovima ŽPV-a predloženi: Marijo Bašura, Ana Bravić, Marijana Čović, Mira Klarić, Kristina Pešo, Luca Roguljić, Anita Svalina, Marijana Žuljević. Dopisom br. 60/10. od 20. Listopada 2010. Župnik don Mirko Skejić je predložio župljane da ih se imenuje članovima Župnog ekonomskog vijeća. Prijedlog je uvažen, pa se se u smislu odredaba ZKP-a i 55. Splitske sinode, imenuje na pet godina članovima ŽEV-a predloženi: Tomislav Čović, Ivica Nevoljić, Zdenko Pavela, Petar Svalina. Župnik |
- 15:11 - Komentari (3) - Isprintaj - #
UPOZNAJMO BIBLIJU
|
Rebeka Rebeka je bila žena Izakova i majka Ezavova i Jakovljeva. Živjela je otprilike 2000. prije Krista, rođena je u Aram Naharajim: Gornja Mezopotamija (Aram /dviju/ Rijeka). Abraham je tražio ženu za svog sina Izaka i doveo je svoju rođakinju iz stare domovine kako mu se sin ne bi morao oženiti nevjernicom iz kanaanske zemlje. Po Bibliji, Abraham je u Aram poslao svoga najstarijega slugu Eliezera koji mu je trebao naći ženu za Izaka, a on ju je našao na bunaru jer je, po proročanstvu žena za Izaka, trebala biti ona koja mu kao prva dade vode za piće. I tako ju je doveo Izaku. A Rebeka dugo vremena nije mogla imati djecu, no nakon toga dobila blizance. Trudnoća joj je teška jer su se dva djeteta „stalno svađala“ u utrobi. Bog se u snu obraća Rebeki i govori joj kako će njena dva djeteta biti začetnici dva naroda i kako će stariji biti sluga mlađeg. Rebeka rađa Ezava i Jakova. Ezav i Jakov Izak se oženio u 40. godini s Rebekom. Imao je 60 godina kad je dobio blizance, dva dječaka kojima nadjene imena Ezav (runjav) i Jakov (onaj koji se drži za petu). Kad su se rađali, prije nego se rodio prvi sav runjav, pojavila se i ručica drugoga. Stoga i dobiše ova imena. Ezav bijaše jedan iskusan lovac, pustolov, koji je krstario poljima, a ništa nije u obitelji pomagao. Jakov je bio skućan i živio u obitelji. Izak je više volio Ezava, jer je cijenio divljač koju je on pripravljao, ali i zbog njegove bećarske naravi. Rebeka je, pak, više voljela Jakova. Jednom se Ezav vratio gladan iz lova. Jakov je pripremio leću za sebe. Ezav ga je molio da mu dadne. No Jakov mu zatraži pravo na prvorođenstvo u zamjenu za leću. Gladni Ezav promisli što će mu prvorođenstvo ako umre. Ionako će pripasti Jakovu. I pojede leću, ali i pravo na prvorođenstvo. Pred smrt je Izak oslijepio. Znajući da mu se bliži kraj zatraži od Ezava da mu pripravi jelo od divljači. Ode on u lov, a majka koja je slušala njihova razgovor brže bolje pripravi janjeće jelo. Svjetuje Jakova da bekinom obavije ruku i odnese ocu. To on i učini. Kad je pozdravio oca on ga upita tko je on. Jakov mu odgovori da je on njegov sin Ezav. Pozva ga Izak bliže, opipa ruke i reče: glas je Jakovljev, ali su ruke Ezavove. Pojeo je jelo i blagoslovio Jakova. Nakon toga dođe i Ezav noseći zgotovljenu divljač. Otac mu reče što se dogodilo. On zatraži da i njega blagoslovi. Izak to i učini, ali ne kao prvorođenca, nego kao podložnika. Normalno da je Jakov tada morao pobjeći od obitelji. SAM |
- 15:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Pred zidom
|
Ponekad mi se čini velikom dilemom u životu - imati ili nemati… Iako se čini da je novcem moguće kupiti gotovo sve, tako se uistinu samo čini. A novcem, u biti, trenutno kupujemo sve - lakše plovimo od prvog do prvog, bez većih razmišljanja iz novčanika isukavamo kreditne kartice, savjest daje zeleno svjetlo: peglaj, limeni ljubimci se ponosno presijavaju pred našim domovima, markice oblačimo, markice obuvamo, markice čak i jedemo… Svi smo sretni kada trošimo, a nitko nas ne čeka iza prvog ugla i ne poteže za rukav jer trošimo njegove novce. Istina je ipak drugačija - ljudi su prezaduženi i sve veća je gomilica onih kojima se ne usude pogledati u oči jer ni toga dana, kao ni svih onih prije, ne mogu vratiti davno dospjeli dug. Ne možemo kriviti ni previsoko podignutu letvicu standarda i kvalitete življenja jer ne treba biti mudrac pa da zaključiš da su i osnovne potrepštine bitne za opstanak prerasle cijenu tolerancije. Luksuz je danas biti sit, pristojno obučen, podmirenih režija i, što je najžalosnije, zdrav. Sve to zbrojeno nadvisuje skromnu cifru mjesečnog dohotka prosječne obitelji. Ni dvije plaće nisu garancija da će prethodni uvjeti biti uvijek i u svemu ispunjeni, a dvije plaću su rijetkost - barem u našem kraju. I to redovne - to je tek san nedosanjani u posljednje vrijeme. I kako će takav čovjek koji novcem (svojim) ne može osigurati ni najosnovnije, a kamoli živjeti k'o „gospon čovik“ ostati zdrav… FOTO: 27. Naleti panike i straha za sutra kad već danas ne obećava ništa, nemoć da nešto mijenjaš, nedostatak hrabrosti da se pobuniš pred nepravdom i pred velikima koji gaze jače no ikad, dovode do stanja kad i razum i tijelo popuštaju. Događaju se slomovi i odjednom se, uslijed nekakvog srčanog ili moždanog udara, nađeš doveden pred zid u malenoj bolničkoj sobici - ukoliko si sretan da preživiš. Nakon par dana uredno ti ispostave bolnički račun - jer, naravno, kao radnik trebao si uplaćivati dopunsko osiguranje - a nitko ne pita od čega, a ti si uvijek mislio kako ti to valjda neće ni trebati. Platiš i idemo dalje… A kamo? Do iduće slične epizode. Nema čarobnog štapića- jedno vrijeme svi te tapšaju po ramenu, tješe, obećavaju pomoć… i to je više-manje to što se može očekivati. Nakon bolovanja, vrlo vjerojatno se može desiti i otkaz. Osjećaj kao na konju!!! S druge strane, da se vratim malo na početak. Imati ili nemati?! Idemo probati sa imati- sa scenarijem nemati nije se baš slavno završilo. Dakle, ovaj (ne)sretnik ima u životu sve što poželi. Kupljenih stvari i ljudi na tone. Uživancija - godišnji odmori, jahtice, egzotične zemlje, novci na sto računa, par automobila, nekoliko kuća, stanova… Nos do neba. Sve pet! Razmišljanja o sutrašnjem danu kod ovog profila nema - njega ne mori kako će se i s čim probuditi iduće jutro, jer - ima se… Međutim - ima li se stvarno? On je, naravno, trošio više no što je zarađivao. I to je, u biti, pravilo tih i takvih jer nakon prvog milijuna valjda se, između raznoraznih osjećaja, izgubi i onaj za mjeru. Nevjerojatnom brzinom i ovakav je doveden pred zid - nad stanovima i kućama su hipoteke, ni njegova vozila više nisu njegova, sad se u njima vozikaju neki drugi ljudi, jahtice su vraćene moru, daleke zemlje su dalje no ikad. Prevelike obveze, previše vjerovnika - čak i u likovima onih kojima su se do jučer rugali i smijali. Kratak osvrt oko sebe i misao - ovo više ništa nije moje… A pitanje je li i bilo njegovo - jer svakakvi su načini da se tolika količina materijalnog namakne - a rijetko je to poštenim radom. Nameće se pitanje hoće li jedan takav čovjek moći na kraju platiti i boravak u bolničkoj sobi… Poslije sobice može ruku pod ruku s onim koji nije imao ništa. Izvući zaključak bilo bi jednostavno - niti imati niti nemati. Držati se sredine, zlatne sredine. Čast svaka onom tko to postigne. Jer takav zna i čuvati i trošiti, ulagati i štedjeti, platiti i naplatiti, balansirati između prava i odgovornosti. Čak i kad se postigne ta bitna ravnoteža, ipak ne znači da smo uspjeli. Jer odgovornost kolika jest da jest opet sobom nosi veliki teret konstantne brige za posao, za obitelj, za kuću, ona je jedan veliki čekić koji tupo, ali neprestano tucka po glavi. Najlakše bi bilo reći da trebamo svi mi zajedno malo usporiti, okrenuti se bližnjima, znati se opustiti, razumjeti i poslušati jedni druge jer, izgleda, da se svatko od nas - imao, nemao ili se držao sredine vrlo lako može naći u onoj bolničkoj sobici. Pred zidom. A tada bi moglo biti kasno za puno lijepih stvari koje život pruža, a koje smo putem negdje zaobišli… Anita Čović-Pavišić |
- 15:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #
POGLED IZ PRIKRAJKA
|
Vozačice Tijekom više dana odvezem se u Trilj. I kao čovjeka i vozača stid me je kako se neki zaustavljaju i parkiraju na glavnoj cesti gdje je i jedno i drugo zabranjeno. To, nažalost, rade i neki svećenici i časne sestre. Ne znači to da su stanovnici triljskoga kraja. Ima ih iz okolnih općina i države.
Terenci su redovito na cesti parkirani. Drže se one: što mi možeš? Ali kad gledam koji su vozači najbezobrazniji, moram priznati da su to žene (ili ženske).U prvoj polovici studenoga vozio sam se prema Vedrinama. Ali ne možeš proći ispod Lipotića guvna jer stoji parkiran auto. Svirao sam sirenom. Ništa. Vozačica je sjedila u kolima. Kad sam je mimoilazio zastao sam da vidim tko je. Kad ona iz auta otežući svaku riječ upita: Štaaaa je? Šta teee muuuuči? (Samo što nije rekla Njofra!) Odgovorio sam ne baš ljubazno: ti, gusko! Neka mi guske oproste jer je više sličila na tuku. Još bi to čovjek i progutao kad ne bi doznao da se radi o „kulturnjačici“ koja, čini mi se, najviše vremena provede pred ogledalom čupajući obrve. Pa kako onda zamjeriti običnoj raji i terencima? Braća Bajići Kažu da su podrijetlom bili Hrvati, ali živjeli su i pjevali u Srbiji. Obučeni u šumadijsku ikonografiju. Tim imenom nazvani su i zglobni (s prikolicom) autobusi kad su počeli voziti na našim cestama. Braćom Bajići moglo bi se nazvati i dva repetitora iznad Saračevih kuća. Oko podizanja prvoga digla se silna vika, s pravom, jer radijaciju repetitora nitko nije izmjerio niti smije, jer je to „viši interes“, čitaj: prevelika dobit. A danas je, izgleda, najvažnija dobit. FOTO: 17. I malo je bio jedan repetitor. Trebaju dva. I dok je jedna obitelj odbila prodati ili iznajmiti zemljištu tvrtki TELE2, druga je jedva dočekala. A što će reći susjedi to njih nije briga. Njihova djeca tu ne žive, a i kuće su im podalje. Uz to primaju rentu u visini plaće čovjeka radnika. Opet je Kain ubio Abela ili kako naš narod reče:........... izila dušu! Blagoslov obitelji Koliko se sjećam blagoslov obitelji su uvele najprije splitske župe. Gospe od zdravlja, pa zatim ostale. Razlog nije bio samo pastoralni. Nego i ekonomski. I tako je to trajalo sve do naših dana kada bi svaka župa trebala, ugovorom Hrvatske vlade i biskupa HBK, dobivati dvije prosječne plaće. Jure Radić je tada, kao predstavnik Vlade Republike Hrvatske, rekao biskupima kako bi bilo najbolje da Vlada šalje novac na biskupije pa da biskupi to dijele župama. Znamo, nažalost, da je ovim nastala velika nepravda prema malim župama. No vratimo se blagoslovu. Velike župe mogu samostalno financirati sve svoje potrebe. Dati i plaću župniku. Male župe, naprotiv, ne mogu. Stoga u velikom broju u velikim župama nema blagoslova obitelji. Neki zamjenjuju misom i blagoslovom vode koju vjernici pojedinih kvartova nose sa sobom i sami čitaju određeni tekst i škrope blagoslovljenom vodom. Župnici nekih velikih župa osjetiše potrebu da se to i ozakoni. Sazvan bi sastanak s temom blagoslova obitelji. Rezultat: ništa, ništa! O malim župama odlučuju veliki i bogati. A najveći dio naših župa, male su župe. Do 500 vjernika. Tako, nažalost, o svemu: blagoslovu obitelji, krizmi... odlučuju „veliki“, ali veliki samo po broju duša, ne i vjernika. Cetina će i dalje teći nizvodno kao da se ništa nije dogodilo. Županija U jednom od prošlih brojeva napisao sam da su županije ustanovljene kako bi trošile novac. Evo i potvrde. Na jednom ručku, na Malu Gospu prošle godine, jedan kolega reče: Danas se u Županiji dijele novci za župe (Valjda župske programe!). Isti sam dan poslao zamolbu za pomoć za obnovu crkve sv. Roka u Čaporicama. Ni odgovorili nikako nisu. Godinu dana nakon toga preporučeno sam poslao pismo županu Anti Sanaderu i izvijestio ga o svemu ovomu, naglašujući da pristojnost traži da se odgovori. Pozitivno ili negativno. Dobio sam dopis iz Pošte da je pismo stiglo. No odgovora na pismo nema. Bravo čelnici HDZ-a! Izbori će uskoro!!! A čujem da će se ukinuti Županije. Prava stvar. Ionako su bile, kako napisah, poduzeća za trošenje. Normalno da dožupan, čijem odsjeku sam poslao zamolbu, nije mogao odgovoriti jer je imao važnijega posla. Tako je morao buduću suprugu zaposliti u Croatia osiguranju. Ali ni to nije sve. Budućeg šurjaka i svastiku je zaposlio u Hrvatskoj lutriji. A nije to mali posao! Pogotovo danas kad mnogi ostaju bez posla. Asfaltirao je i put do didove kuće kako ne bi morao stati, makar na dva-tri metra makadama. A pošten čovjek, diplomirani teolog! Nije on to sam učinio. Drugi su radili za nj. Majke Župa sv. Roka, mala je župa. Ima 129 obitelji. Manje od 400 duša. Zato ima šest, sedam majki koje imaju troje ili četvero školske djece i svake su nedjelje na misi, u listopadu na krunici, a u korizmi na križnim putovima (petkom i nedjeljom). Da, to su majke! Svojim primjerom pokazuju kako vjeru treba živjeti. Na ovakve osobe, ali i na neke koje imaju manje djece ili ih nemaju, čovjek može uvijek računati na suradnju. I župa, dakle Crkva, ima budućnost. I narod, dakle država, ima budućnost. Ne žale one nad svojim sudbinama. One nemaju kada, jer rade. Jer bdiju nad svojim obiteljima. Takve osobe i obitelji imaju budućnost! Na sreću, ima puno obitelji koje imaju ovakve majke. Ali i bake koje su im pomoć. I jedne i druge Bog će jedini nagraditi jer su naše nagrade ograničene, siromašne, subjektivne. Stoga molimo za njih da im Bog dade ustrajati u dobru! Branimir Branimir je bio knez Primorske Hrvatske od 879. do 892. godine, posljednji vladar iz dinastije Domagojevića. Knez je Branimir imao prepisku s papom Ivanom VIII. 7. lipnja 879. Tada, naime, papa Ivan VIII. u svome pismu hvali Branimira jer se vraća Rimskoj crkvi, te ga naziva „ljubljenim sinom Branimirom“, a istovremeno piše i slično pismo ninskomu biskupu Teodoziju, te svećenstvu i svemu puku, svojim „predragim sinovima.“ U Papinom pismu Branimiru piše: „Dragom sinu Branimiru. Kad smo naime na dan Uzašašća Gospodnjega služili misu na žrtveniku sv. Petra, digosmo ruke uvis i blagoslovismo tebe i cio narod tvoj i cijelu zemlju tvoju, da možeš ovdje uvijek spašen tijelom i dušom sretno i sigurno vladati zemaljskom kneževinom, a poslije smrti, da se na nebesima veseliš s Bogom i da vječno vladaš....Dano 7. dan mjeseca lipnja.“ Radi čega ovo pišem? U svakakvom blebetanju u Hrvatskom saboru o Crkvi u Hrvata, javio se i jedan koji ju je htio braniti. I reče, zastupnik u Saboru i omiški gradonačelnik Ivan Škaričić, da je Papa sklopio Konkordat s knezom Branimirom. A vidjesmo da je bilo samo pismo, nikakav Konkordat. Škaričić svršeni profesor povijesti morao bi to znati. Što je ustvari Konkordat? Konkordat je jedna vrsta ugovora između Svete stolice i neke od suverenih država. U Konkordatu se rješavaju pitanja vezana položaja katoličkih vjernika u dotičnoj državi. Konkordati sadržavaju odredbe koje se odnose na pitanja vjeronauka u školama, obrazovnog sustava, oslobađanja Crkve od nekih poreza... Dok se države u pojedinim konkordatima konzultiraju kod imenovanja biskupa. Prvi poznati Konkordat je onaj iz Wormsa (iz 1122) između pape Kaliksta II i rimsko-njemačkog cara Heinricha V. Ovomu nije potreban komentar osim onoga: nemoj nas tako braniti! Poticaj U poticaj spadaju sredstva koja država daje osobama kako bi podigla svoja imanja i živjela od rada svojih ruku. Uz poljoprivredne imate i voćarske poticaje. Tako na: sadnju loze, voćaka i još nekih kultura. Država je i preko triljskih gradskih ureda dijelila sadnice i ovoga i onoga. Besplatno. I ti ljudi dobivaju i sada poticaje na iste sadnice. A što je s njima. Neke nisu ni posađene. Druge posađene i zapuštene. Treće prodane. Ali poticaj stiže. Zanimljivi bi bili rezultati brojenja: goveda, konja, ovaca, koza, ali i voćnjaka. I tu bi se vidjelo gdje se sve: „lijepa naša“, „jedina naša“, „voljena naša“ krade! TV kuće Zna se odavno da Hrvatska televizija nije hrvatska. Sve se više na njoj propagira od Hrvatske same. Ne interesiraju me pisani mediji, nego tv kuće. Dobro znamo da HTV plaćamo mi građani. Mi plaćamo, oni odlučuju o svemu: programu, minutaži, temama, jednom riječju – o svemu. I nikomu tko ih plaća ne odgovaraju nizašto. Uzmu, onako usput, nekog propalog svećenika u neko vijeće kako bi nam zamazali oči. I to je sve. RTL ima svoje korijene u Luxebourgu. Odatle se, nakon II. svjetskog rata proširio na njemačko područje i poprilično ispunio medijski prostor. Vlasnik mu je Židov. Čini mi se obitelj Bertelsmann. Ali i obitelj Mohn. Bertelsmann je bio i najveći nakladnik nacističke promidžbe u Trećem Reichu za vladavine Adolfa Hitlera. Vlasnik Nove TV je, također Židov, Ronald Lauder američki veleposlanik u Beču, podtajnik ministarstva obarane i NATO-a, ali i jedan od najistaknutijih židovskih aktivista i patriota u svijetu. Vlasnik Nove TV bio je Ćaleta. Od njega se tražilo da proda Novu TV. Nije htio pa su mu propucali noge. Kad nije ni to uspjelo zaprijetili su mu obitelji. Popustio je i osnovao u susjednoj BiH novu tv kuću OBN. Zanimljivo da nitko s istragom nije ni krenuo, kamoli započeo ozbiljnu istragu. O svemu tomu pisale su domaće tiskovine. No bez rezultata. Svećenici Zna se da bi moja mjesečna plaća trebala iznositi 4.750 kuna bruto. Nikad je u cjelini, nakon Austrije, nisam dobio. I ne bunim se. Ima ih koji više od mene rade i ne dobivaju plaću. Ali među nama svećenicima ima i onih koji, gotovo, ništa ne rade, a dobivaju veću plaću redovito. Kako? Jednom mi je u Donjem Dicmu došao tridesetogodišnjak i izrazio želju da primi sve sakramente: od krštenja do vjenčanja. Rekoh mu da je pravo vrijeme (rujan mjesec) kad se prijavljuju na Ordinarijat osobe koje se žele krstiti. Nadalje sam mu rekao da je pouka iz vjeronauka do Velike subote kad se primaju novi odrasli članovi u Crkvu. Našao se u neprilici. Svejedno mi reče da će mi se javiti kroz dva dana. I javio se riječima: Da ste bili pametni dobili biste vi 650 DM (marke su bile platežno sredstvo). Nadalje mi reče da je toliko dao jednom seoskom župniku u blizini Splita. Odgovorio sam mu: da sam i prostitutka ne bih bio toliko jeftin! A dotični nosi Rai ban naočale tako da čovjek ne zna gdje on gleda. Voza dobro auto i, uglavnom malo radi. Ne mogu shvatiti kolege koji imaju i po tri auta, a samo se u jednom voze. Osim onih koji su bili u Njemačkoj, ili imaju nekoga: sestru ili brata u inozemstvu, nitko ne može kupiti skupo auto, a kamoli dva. Za godinu dana rada svećenik, župnik najviše (legalno) primi do 60.000 kuna. A što se za to može uzeti kad bi sve stavljao na štednju? Ni „ljepotane“ koji imaju umjetničke brade i brkove ne mogu razumjeti. Znam, star sam. Ali to ne opravdava ponašanje ovakvih svećenika jer bode oči ljudima. Razumjeti ne mogu ni kolege koji se stalno motaju oko privrednika, najčešće nepoštenih, ali i jalovih političara. Znak je da zvanje koje žive ne žive kako to dolikuje. I donacije raznih sumnjivih tipova više štete Crkvi od ne znam kakvih nedostataka. Predsjednik Vozio sam se 16. studenoga autoputom od Biska do Šestanovca, s dvojicom župljana. Bilo nam je neobično da je gotovo na svakom mostu, prijelazu za životinje, i ne znam gdje, bio po jedan snajperist. Razgovarasmo o tom putom do Zadvarja. Pomislio sam da je zasjeda i da očekuju nekog kriminalca. Vratili smo se za tridesetak minuta. Kad iznad Blata n/C na drugoj strani autoceste kolona vozila pod pratnjom. Među njima i blindirani kamion. Nije nam bilo jasno tko je dok se jedan suputnik nije sjetio da je u jutarnjim vijestima čuo da predsjednik Josipović ide u Mostar. I sad moram konstatirati da se ništa promijenilo nije. Tito je tako radio i mnogi ga oponašaju. Pa tako i sadašnji predsjednik. A sve ih je narod volio. Pa se pitam: od koga to predsjednike čuvaju kad ih narod voli? A Josipović svaki dan na putu pa mi dođe sumnja da možda ne bježi od žene. Mijauuu Nemojte misliti da posebno volim mačke. Draži su mi psi. Ima jedna osoba koja pokretima tijela i govorom glumi mačke. A javna je osoba. Radi se o voditeljici na HTV-u Karmeli Vukov Colić. Neprimjereno je kako se ponaša, onako okrupna, nesimpatična – ne samo meni, dok vodi emisiju Dobrojutrohrvatska. Ponaša se kao da je u kući s ljubavnikom koga treba zavesti. A govor: Jaaaaadran za Jadran. Čudi me da Jarun izgovara ispravno, a naglasak i izgovor su slični. Inače, malo tko na HTV-u zna hrvatski. A plaćeni su da ispravno hrvatski govore. Ne čine to ni Bosanci i Hercegovci koji znaju hrvatski jezik. Komentatori Ovdje mislim na dva sportska komentatora – novinara iz Splita. To su Edo Pezzi i Slaven Alfirević. Nekoliko sam puta čuo Edu Pezzija da u eter izvještava, s neke regate, i upotrebljava riječ: upražnjavati. Slaven Alfirević tako piše u svojoj kolumni u lokalnom dnevnom list. Sama riječ nama nije razumljiva. Srpska je to riječ i znači upotrebljavati. U našem jeziku ta je riječ potpuno promašena. Jer upražnjavati dolazi od riječi prazniti, dakle činiti praznim. A upotrebljavati znači služiti se s nečim. Milana U drugoj polovici srpnja mjeseca, godine 1987. pozvan sam na sastanak u vikendicu dr-a Nedjeljka Mihavovića na Mali rat u selu Jesenice. Na taj su sastanak došli ljudi iz oblasti kulture, vjere i drugi domoljubi. Bilo nas je desetak. Nismo svi tada živjeli u Hrvatskoj. Jedan sudionik živio je u SAD-u, neki u Njemačkoj, ja u Austriju . U zakazano vrijeme nije došao jedino odvjetnik Milan Vuković. Velika vrućina učini nas i pomalo nervoznim radi činjenice da kasni. Nakon tridesetak minuta pojavi se na vratima i odmah će: Odlučio sam, spomenik se mora zvati spomenikom poljičkom popu glagoljašu. S njim je došlo dijete, curica. Pomislih da mu je unuka radi razlike u godinama. On neprimjereno obučen (u kratkim hlačama i mornarskoj majici) i obuven (u japankama), te s djetetom kojemu nije bilo mjesta na tom sastanku. Reagirao sam: Vi ste bezobrazan čovjek. Kasnite, neprikladno ste obučen i odjeven i s visoka dijelite lekcije. Dogovor je bio, na početku, da se spomenik podiže, ne osobi, nego ideji popa glagoljaša koji je stariji i širi od Poljica. Popu svih vremena i pokrajina od Boke do Istre. Milan se tada obrati don Frani Mihanoviću: Frane, ti imaš ovdje najveće pravo. Reci! Odgovorih mu da se vidi da je pravi fiškal kad ide starijem čovjeku na osjećaje. A on će meni: Znate li vi tko sam ja? Znam, odgovorih, odvjetnik Milan Vuković. A on će: Znate li vi da sam ja jedini branio i branim disidente u Jugoslaviji? Znam, odgovorih i upitah: recite mi, molim Vas, kako to da ste ih Vi jedini mogli braniti, i koliko ste ih obranili? Odgovora nije bilo. A onda je domaćin Nedjeljko Mihanović u pomirljivom tonu nastavio sjednicu. Svakako spomenik je posvećen popu glagoljašu. Spomenuta djevojčica, imenom Milana, kći je odvjetnikova. Završila je fakultet i magistrirala doznah od prijatelja. I odala se pisanju. Pisala je jedan tjednik za koga se ne može reći da je hrvatski. Onako nesimpatična o čemu bi pisala nego o seksu. Može biti da ima kompleks manje vrijednosti pa se želi istaknuti. U najnovije vrijeme ponekad je vidim kao voditeljicu emisije Peti dan na hrvatskoj televiziji. Izabrala je za sugovornike – komentatore četvoricu muškaraca. Valjda joj nedostaje muško društvo. Govori usnicama s malo otvorenim zubima što stvara neugodan dojam. A o temama o kojima raspravljaju ne želim razgovarati jer ih ne gledam. Dosta mi je kad nju vidim. U pitanju je i kriterij po kojem vodi emisiju. Kamenice Kamenice su kamene posude koje su služile za više svrha. U jednima se držalo maslinovo ulje. Druge su služile za hranjenje svinja. Treće za poj blaga. Četvrte za pranje rublja. Pete za soljenje mesa. I tako redom. Bilo ih je puno. Svaka je obitelj imala po nekoliko kamenica. Bogatije obitelji su imali najviše komada jer su kamenice bile znakom i društvenog statusa. Danas, nažalost, sve ih je manje. Današnja generacija ne zna cijeniti kamenice. Osim lopova. Bijah u predjelu zvanom Kosmaš. Teško je do njega doći prijevoznim sredstvima, osim traktorom. Svejedno to nije prepreka lopovima. Ukrali su: kamenice, kamene vace, pragove kuća, ploče za krov, stubišta, jednom riječju: sve što je vrijedilo. Nitko nije za krađe odgovarao. A i neće iz jednostavnog razloga jer lopove nitko nije ni prijavio. FOTO: 23. U Čaporicama u Bračkoj strani svaki je izvor imao kamenicu za pojenje blaga. Jedna po jedna nestajala je. Bile su toliko teške da ih ljudi ne bi mogli sami odnijeti a da ih ne oštete. Ali pojaviše se bageri. A njima se mogu podignuti i veći tereti. Epilog je: kamenica nema. Svi pošteni, a što su preci stjecali nasljednici ne mare. Živjeli lopovi koji ih jedini znaju cijeniti! Političari Bilo me sram gledati i slušati što je Damir Kajin govorio u Saboru. Takav prostak ne bi trebao imati mjesto ni ja javnim trgovima, kamoli u Saboru. No nije jedini. I kad čovjek njih sluša može vidjeti za kavo je smeće od ljudi glasovao. Političari su se uspjeli nametnuti narodu kao najvažniji dio društva zahvaljujući medijima. A mediji su, možda, i najveće zlo ovoga društva. Tek pokoji je savjestan novinar. Ostali su u službi poslodavaca koji znaju kako vjetar puše. Tako i pišu. Ne pišu o uzrocima katastrofalnog stanja u društvu, već o posljedicama. Ne prozivaju prave lopove, nego se bave malima jer se boje velikih. O grijesima nekih ljudi iz redova Katoličke crkve pišu li pišu. Neumorno. I ponavljajući se. A o grijesima Romana Polanskog ne samo da ne pišu nego gotovo sa simpatijama komentiraju. Pederi Ne znam što je kolega Jurčević pisao o skupu pedera u Beogradu. Njegov ordinarij je komentirao za medije, ne baš pošteno niti uvjerljivo. Ne odobravam nasilje, pa se pitam zašto oni nama silu nanose. A zašto se nitko nije pozabavio činjenicom da pederi, uz to što su bolesni, i nasilni su. Znaju da ih većina svijeta, najblaže rečeno, žali i ne trpi, a oni ih izazivaju svojim skupovima. Čemu to? Zašto ne idu paradirati u Iran, Pakistan, Saudijsku Arabiju i druge muslimanske zemlje. Znaju da bi dobili što i zaslužuju. Ali kod nas svatko tko je nastran, lopov, pokvarenjak ima veća prava od poštena čovjeka. Ante Metes |
- 14:51 - Komentari (2) - Isprintaj - #
MORAL
|
Riječ „MORAL“ nam je došla iz latinskog jezika, od imenice „MOS“. Značilo bi: običaj, ponašanje, vladanje. Označava ljudsko ponašanje. Kad su Hrvati počeli stvarati svoje znanstveno nazivlje, oni su etiku i moral preveli svojom riječju ćudoređe. Znači ćud i red. Naš narod poistovjećuje ćudoređe s čašću i dostojanstvom ljudske osobe. Pa krenimo od prvog(običaj, ponašanje, vladanje). Od nas pojedinaca, preko zajednice, do vrha politike. Iz iskustva znamo da smo mi nasljednici i rasadnici obitelji. Tu stječemo vladanje i ponašanje. Ne kaže se uzalud za nekog taj i taj je iz dobre ili loše obitelji. Obitelj je stup. Kako postupamo prema svojim roditeljima i prema vlastitoj djeci? Jesmo li ih ostavili, zaboravili i odbacili? Njih se ne ostavlja i ne napušta! Ovdje riječ moral ima dosta posla. Idemo dalje u zajednicu. Kad kažemo da smo nešto dobro napravili kažemo da je to za korist čitavoj zajednici. Kad se pojedinac osramoti, najčešće debelo (tisak, tv, radio...). Onda sramoti cijelu zajednicu. Morala nigdje, skriva se iza lošega. A sada politika! Svatko radi po svojoj osobnoj savjesti. Tko je upotrebljava radi korisno, pozitivno. Ima i toga. A oni koji ne znaju što je savjest, nažalost, oni najčešće „kroje“ naše sutra. Svakako mi sami određujemo ciljeve, kako do njih dolazimo i dali na tom putu koristimo -moral- najbolje znamo sami. Lakše je živjeti u svijetu međusobnog povjerenja i poštovanja, nego u svijetu podređivanja i nasilja. Gdje dvije trećine životne snage trošimo da otkrijemo što nam drugi spremaju i kako da im uzvratimo. A ipak biramo ovaj drugi način. To je zato što u moralu vidimo okove, a ne ono što nas oslobađa. Mirjana Čović |
- 13:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #
JEHOVINI SVJEDOCI
|
Tko su oni? Jehovini svjedoci uglavnom su ljudi kao i svi drugi. Imaju uobičajene probleme - financijske, fizičke i emocionalne. Ponekad čine greške, jer nisu savršeni, nadahnuti ili nepogrešivi. Možda ste ih već upoznali kao svoje susjede i kolege na poslu ili u bilo kojim drugim svakodnevnim životnim aktivnostima. Možda ste vidjeli kako nude svoje časopise prolaznicima na ulici, ili ste možda kratko porazgovarali s njima na svojim vratima. Jehovini svjedoci su pripadnici međunarodne vjerske zajednice koja broji oko 7,1 milijuna pripadnika širom svijeta. Broj pripadnika ove zajednice u Hrvatskoj je oko 5500. Jehovini svjedoci smatraju da su oni pripadnici jedine istinite kršćanske crkve i odbijaju suradnju sa svim kršćanskim zajednicama. Također smatraju da njihova zajednica nastavlja djelo ranokršćanske, apostolske zajednice iz 1. stoljeća. Nijedna druga kršćanska crkva ne priznaje Jehovine svjedoke kao kršćansku zajednicu zbog njihovog odbijanja vjerovanja u Trojstvo, jednu od glavnih kršćanskih dogmi. Jehovini svjedoci vjeruju da Isus ima božansko podrijetlo, ali da je stvoren od strane najvišeg boga Jehove. Sljedbu je utemeljio trgovac Charles Taze Russel ( 1852.-1916 ). Kao mladić je čitao Bibliju i zaključio kako joj treba dati novo tumačenje. Roditelji su mu pripadali prezbiterijalnoj crkvi, ali on je odgojen u kalvinističkom protestantizmu koji pretjerano naglašava doslovno nadahnuće Svetog pisma. Bibliju drže za jedinu normu i zakon po kojemu se mora urediti sav svijet i ljudski život. Zaključio je da je Bibljija knjiga zagonetki i računica pomoću kojih se točno dade izračunati kako i kada će Bog spasiti svijet. Tako je izračunao „točno“ datum početka svijeta i stavranja čovijeka . Tako je po njemu čovijek stvoren 4128. god. Prije Krista, a istočni grijeh dvije godine kasnije. Sa 17 god počeo je proučavati Bibliju, u 20. godini skuplja oko sebe mlade istomišljenike od kojih niti jedan nije imao teološke naobrazbe. Svršetak svijeta prognozirao je dva puta, 1914. g. i 1918. g, ali svoj drugi neuspjeh nije uspio dočekati jer je umro 1916. god. Kako djeluju? Svaki je član sljedbe dužan svakoga mjeseca nekoliko sati posvetiti širenju vjere. O tome se vodi detaljna kartoteka i objavljuju rezultati.Grad gdje se djeluje dijeli se na zone. Na velikom planu grada ucrtana su konkretna područja na koja se vješaju papirići s imenima onih koji su zaduženi za taj dio ići od vrata do vrata naučavajući list "Kula Stražara". Osoba sa više iskustva čita unaprijed određeni tekst iz Kule stražara i zatim postavlja pitanja. Nauk o Bibliji Biblija je za nas katolike Božja riječ izrečena ljudskom riječju. Pisana je u određenim povijesnim razdobljima, u raznim kulturama i na raznim jezicima. Biblijski pisci koristili su razne književne vrste da bi prenijeli Božju poruku. Upravo ovo nedostaje većini sekti. One se oslanjaju samo na nadahnuće Duha Svetoga, a znanstveno tumačenje Biblije mnogi smatraju «đavolskom napašću». Neke će se sekte upustiti u ponovno prevođenje Biblije kao što su to učinili Jehovini svjedoci, ali ne iz težnje za istinom, nego da iz Biblije izbace sve ono što se ne uklapa u njihovu nauku. Nauk o Trojstvu po njihovu je mišljenju nebiblijski, poganski, to je Sotonin izum. Duh Sveti nije božanska osoba, nego sila. Isus Krist je prvi, jedino izravno Božje stvorenje. Krist je izvorno bio arkanđeo jedno od njegovih imena je Mihael. U samim počecima kršćanstva Arije je isto tvrdio: „Bog je imao dva sina Mihaela i Lucifera. Lucifer se pobunio protiv oca i postao sotona , dok je Mihael poslušni sin, a rodio se kako Isus Krist koji je svojom smrću zaslužio besmrtnost“. Jehovini svjedoci niječu istinitost Isusova uskrsnuća i tumače ga kao „duhovno uskrsnuće“ , a za prazan grob tvrde da je Bog uništio ili sakrio Isusovo tijelo. Tako se , po njihovom nauku Isus nakon 40 dana ponovno vraća na nebo, opet kao arkanđeo Mihael, koji počinje kraljevati 1914. god. izbacivanjem Lucifera sa neba. To je znak svršetka svijeta. Blaženu Djevicu Mariju drže kao grešnicu. Po njima je ona imala još djece jer Sveto pismo piše o njegovim rođacima kao o Isusovoj braći. Niječu Katoličku crkvu, znaju samo za Božju skupštinu od 144.000 članova i drže da će se samo toliko ljudi spasiti, tj vječno živjeti. Sakramenti su im samo simboli. Krštenje je dokaz da se netko potpuno predao Jehovi, niječu stvarnu Isusovu prisutnost u euharistiji, ne priznaju ni ostale saktamente. Božić i Uskrs smatraju »poganskim svetkovinama«, odbacuju štovanje križa kao idolpoklonstvo, svojim članovima zabranjuju slavljenje rođendana i imendana jer smatraju da je to nespojivo sa pravim štovanjem Boga. Odbijaju transfuziju krvi jer tvrde da se čovjekova duša nalazi u krvi. Njihov cilj je pridobiti novog člana za sektu. Treba imati u vidu da su njihovi propovjednici školovani kako prići čovjeku, kako započeti razgovor,a to treba izbjegavati i dati im jasno do znanja da smo katolici i da smo radosni u vjeri Isusa Krista .Također nije dobro uzimati njihove brošure jer im tako dajemo do znanja da mogu ponovno doći. Martina Pešo |
- 13:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Krizma 2010.Čaporice
|
Pozdrav na početku Poštovani monsinjore Ante, Posebna mi je čast pozdraviti Vas u ima svih krizmanica i krizmanika župe Sv. Roka i zaželjeti Vam dobrodošlicu ! Danas je poseban dan za cijelu našu župu a posebno za nas krizmanike. Za svakog od nas postoje trenuci kada trebamo donijeti osobnu odluku, osoban izbor, osobito kada se radi o životnim izborima i opredjeljenjim. Osobnim odabirom odlučili smo primiti sakrament Svete Potvrde. Želimo učvrstiti svoju povezanost s Crkvom, dublje se povezati s Kristom te umnožiti darove Duha Svetoga, koje ćemo primiti polaganjem vaših ruku. MUDROST - da postanemo sposobni razlikovati važno od nevažnog. Da nam Bog bude jedino mjerilo u prosuđivanju svih božanskih i ljudskih stvari. RAZUM - da budemo sposobni razumjeti Božju riječ. Darom SAVJETA - želimo postati sposobni savjetom pomagati drugima i biti sposobni primiti savjet od drugih. JAKOST - da hrabro živimo i zadržimo povjerenje, vjeru i nadu i onda kad nam bude teško. Darom ZNANJA želimo tražiti i prihvaćati istinu. Dar POBOŽNOSTI da živimo blisko povezani s Bogom. Da ne bismo uvrijedili Boga, izbubili njegovo prijateljstvo te bili ravnodušni prema zlu,ulij nam dar STRAHA BOŽJEGA. Duh Sveti bit će nam Branitelj, Prosvijetitelj, Tješitelj i Posvetitelj te ćemo po njegovom daru biti u milosti Božjoj a za to smo prije svega zahvalni Vama mons. Ante, jer ćemo upravo polaganjem Vaših ruku primiti Duha Svetoga. Hvala Vam što ste došli i srdačno vas pozdravljamo! Martina Pešo |
- 13:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #
OBITELJ - JEZGRA ŽIVOTA
|
O Bože, nebeski oče koji me stvori
|
- 12:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #
subota, 25.12.2010.
Sretan Božić
Sretan i blagoslovljen Božić te uspješnu Novu godinu želi vam uredničko vijeće lista Izvori! |
- 14:51 - Komentari (10) - Isprintaj - #
Svibanj 2012 (28) Kolovoz 2011 (17) Svibanj 2011 (7) Prosinac 2010 (18) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
List župe sv. Roka, Čaporice  e-mail: list-izvori@hi.t-com.hr Osnivač i izdavač: Župa sv. Roka Čaporice, 21240 Trilj tel./fax. 021/831-096 e-mail: mirko.skejic1@st.t-com.hr Glavni i odgovorni urednik: Don Mirko Skejić - župnik Uredničko vijeće: Marijo Bašura, Anita Čović-Pavišić, Dragica Čović, Tomislav Delić, Ivana Pešo, Kristina Pešo, Martina Pešo, Antonija Sarač, Mirko Skejić, Ante Šipić-Sokol Lektura: Maja Franić Dragica Čović Tisak: DES - Split Boktuljin put bb  |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||