Posjetitelji bloga:
Counter
Counter






List Izvori | Čaporice

ponedjeljak, 27.12.2010.

I STOJI GRAD

Devetnaest godina je prošlo od 18. studenoga 1991. god., dana kada su grad Vukovar zauzeli JNA i četnici. Ovaj dan će ostati zapamćen kao jedan od najtragičnijih dana hrvatske povijesti, ne samo novije povijesti već hrvatske povijesti uopće. S koliko smo samo tuge i očaja gledali one slike protjeranih ljudi, razrušenog grada i one krvoloke koji su uništili naš Vukovar.

Vukovar – prekrasan grad smješten na dvije rijeke Vuki i Dunavu.Područje Vukovara oduvijek je bilo sjecište putova, mjesto dodira različitih kultura – zapadnoeuropske i istočne, ali i poprište ratova. Naseljenost vukovarskog kraja prati se kroz pet tisuća godina u kontinuitetu putem brojnih arheoloških lokaliteta. Najpoznatije nalazište je Vučedol gdje je pronađena Vučedolska golubica, simbol grada Vukovara.Ovdje se rodio hrvatski nobelovac Lavoslav Ružička. Vukovar je grad koji obiluje bogatom kulturnom i povijesnom baštinom.

Onda je došla 1991. god., u svibnju je ubijeno 12 hrvatskih policajaca u Borovu Selu, zatim 24. kolovoza počinje napad na Vukovar i od tada je grad tri mjeseca bio u potpunom okruženju. Dana 18. studenoga 1991. grad je vojno okupiran. Kroz ta tri mjeseca svakodnevno smo slušali brojna izješća o strahotama koje su proživljavali Vukovarci, o junačkim podvizima znanih i neznanih branitelja Vukovara. Događaji iz tih dana zauvijek će mi ostati urezani u pamćenje, a nadam se i većini Hrvata koji su bili svjedoci tih dana.

Photobucket



Nakon okupacije, nesrpsko stanovništvo je protjerano iz grada ( oko 22 000 ljudi ), a više od 6 000 Vukovaraca odvedeno je u brojne logore u Srbiji, gdje su pretrpjeli teška zlostavljanja, mnogi se nisu vratili. Iz vukovarske bolnice je odvedeno 300 osoba, što ranjenika što medicinskog osoblja. Odvedeni su na Ovčaru gdje su ih pripadnici lokalnih srpskih snaga masakrirali, pogubili i ubacili u već unaprijed iskopanu jamu. Danas možemo čuti da su ove žrtve na Ovčari pokopane – kao da su umrli prirodnom smrću i zatim sahranjeni tu. Koja igra riječima. Vrhunac ovog bezumlja je presuda haškog suda tzv. « vukovarskoj trojci « , Mile Mrkšić ( 20 g. ), Veselin Šljivančanin ( 5 g. ), a Miroslav Radić oslobođen svih optužbi. Unatoč svim dokazima o njihovoj krivnji za zločine na Ovčari. Ovom presudom je ponovno dokazano što zapadni svijet misli o ratu u Hrvatskoj.

Za Vukovarce se obično kaže da su prošli tri križna puta. Najprije nezapamćena agresija s tisućama granata danonoćno, srušen grad, ubijeni ljudi, život bez vode i struje, logori. Zatim odlazak u progonstvo, svaka vukovarska obitelj se selila u prosjeku sedam puta. U 125 mjesta Hrvatske su bili smješteni Vukovarci, po Europi i cijelom svijetu. Od Njemačke, Amerike, Kanade do Australije.Treći dio križnog puta je bio povratak u Vukovar nakon mirne reintegracije 1997. godine. Suočavanje sa srušenim gradom, bolnim mjestima i sjećanjima, osobama koje su bile na strani neprijatelja. Još jedan paradoks s kojim su se suočili prognanici – svi se brinu kako će se Srbi vratiti, a nitko ne pita kako će se prognani Vukovarci, Hrvati, vratiti.

Početkom studenog, točnije 04. sudenog, ove godine dolazi u Vukovar i na Ovčaru srbijanski predsjednik Boris Tadić, gdje ga je dočekao predsjednik Ivo Joipović.Tadić dolazi u neslužbeni posjet, te kaže da je zadovoljan što u Josipoviću ima bliskog sugovornika, čovjeka koji razumije ovaj jezik i ovu političku filozofiju. Koliko ironije ima u ovim riječima. Tadić se « izvinio « za politiku koja je vladala devedesetih godina, nije rekao da je Srbija bila agresor i da je odgovorna za zločine počinjene u Hrvatskoj. Dapače, nakon posjeta Ovčari odlazi u Paulin Dvor, mjesto gdje je ubijeno 19 Srba. Zar to ne predstavlja izjednačavanje i relativizaciju krivnje?

U isto vrijeme dok su Josipović i Tadić polagali vijence na spomen – obilježje majke poginulih i nestalih Vukovaraca, koje su se nalazile u neposrednoj blizini, okrenule su im leđa. Ovim činom su jasno, ali dostojanstveno s krunicom u ruci u svoj svojoj boli, pokazale što misle o ovoj paradi.Nekoliko dana nakon ovog događaja, predsjednik SDSS- a Vojislav Stanimirović, stranke koju financiramo svi mi, izjavljuje da Srbi nisu započeli rat u Vukovaru, niti su u vukovarskoj bolnici bili ranjenici nego vojnici preobučeni u bolesnike. Nitko od hrvatskog političkog vrha nije osudio ovu izjavu – sramotno i žalosno!

Od Hrvatske se traži da povuče tužbu protiv Srbije za genocid. Predsjednik Josipović kaže da je to skup i dugotrajan proces, te o tome treba razmisliti. Ne ostaje mi ništa nego se zapitati kamo sve ovo vodi – novoj Jugoslaviji, oživljavanju bratstva i jedinstva.

Vukovar i Škabrnja, grad u Slavoniji i selo u Ravnim kotarima, povezuju ih strašni zločini koji su se dogodili isti dan u ovim mjestima. Sve žrtve imaju ime i prezime, isto tako i oni koji su počinili ove zločine, međutim izgleda da za ove zločince ne vrijede uobičajeni zakoni po kojima bi bili osuđeni i kažnjeni za svoja zlodjela.

Zar je moguće da smo tako brzo zaboravili ratne strahote, zašto su se dogodile i tko ih je prouzročio, zar je sramota ili zločin voljeti svoju zemlju i braniti je?! Naravno da nije i to moramo uvijek imati na umu. Ne smijemo zaboraviti što se dogodilo, niti se bojati prenijeti istinu o Vukovaru, Škabrnji i mnogim drugim mjestima mladim naraštajima koji nisu bili svjedoci tog vremena. Stara poslovica kaže da se povijest ponavlja, stoga moramo učiti iz ove nedavne prošlosti i ni pod koju cijenu dozvoliti da se ponovi.

Photobucket


Nikada narod zaboravit neće Vukovar!


Kristina Pešo


- 15:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

  prosinac, 2010 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Svibanj 2012 (28)
Kolovoz 2011 (17)
Svibanj 2011 (7)
Prosinac 2010 (18)
Opis bloga
List župe sv. Roka, Čaporice

Photobucket

e-mail: list-izvori@hi.t-com.hr

Osnivač i izdavač:
Župa sv. Roka
Čaporice, 21240 Trilj

tel./fax. 021/831-096


e-mail: mirko.skejic1@st.t-com.hr

Glavni i odgovorni urednik:
Don Mirko Skejić - župnik

Uredničko vijeće:
Marijo Bašura, Anita Čović-Pavišić, Dragica Čović, Tomislav Delić, Ivana Pešo, Kristina Pešo, Martina Pešo, Antonija Sarač, Mirko Skejić, Ante Šipić-Sokol

Lektura:
Maja Franić
Dragica Čović


Tisak:
DES - Split Boktuljin put bb



Photobucket