Jesmo li na pravome putu? Gdje su nestale istinske vrijednosti kao što su rad, poštenje, obitelj, ljubav, prijateljstvo? Vrijedi li uistinu izreka: Homo homini lupus est – Čovjek je čovjeku vuk? Da li smo se udaljili od Boga? Napustili kršćanska načela? Otuđili se jedni od drugih?
Promatrajući stvarnost, posebice onu koja nam je servirana putem medija, teško da bismo na ova pitanja mogli pozitivno odgovoriti. Međutim, još nije došlo vrijeme da se izvjesi bijela zastava i prizna poraz. Istini za volju, danas smo suočeni sa mnogobrojnim nedaćama. Ljudi svakim danom ostaju bez posla a oni koji imaju sreću da i rade ne primaju plaću, mladim osobama po završetku školovanja pronalazak zaposlenja postaje nemoguća misija. Na svakome koraku se može osjetiti nezadovoljstvo, sve je veće međusobno nepovjerenje, nema se vjere u institucije a poglavito u one koji su izabrani od nas i koji bi trebali biti oni koji će nas izvesti na put blagostanja. Što nam je činiti? Što svaki pojedinac može uraditi da se popravi krvna slika naše zajednice? Puno toga. Zaista, svaki pojedinac treba si ponajprije postaviti pitanje na koji način on može doprinijeti sredini u kojoj živi, kako pomoći onima kojima je pomoć potrebna, što napraviti da osobe koje poznaje budu sretne. Svi smo mi u stanju promijeniti stvari nabolje, mi snagu za to nosimo u sebi, pokretačku snagu koja posjeduje moć da sruši svaki zid, svaku prepreku koja stoji na putu našoj sreći. Ne klonimo duhom zbog svega lošega što nam se događa.
Nemojmo biti ovce i dopustiti da drugi odlučuju umjesto nas, nego budimo oni koji će sudjelovati u kreiranju bolje budućnosti za sve nas. Nemojmo se obeshrabriti i kazati da ništa ne možemo poduzeti, jer tada su posljedice neizbježne. Preuzmimo odgovornost. Ne pronalazimo krivce u drugima za nedaće koje nam se događaju. Svevišnji nam je dao razum, iskoristimo ga na najbolji način tako što ćemo stvoriti uvjete za bolji život svih nas. Ne krivimo samo političare, smatrajmo odgovornima i same sebe jer nismo ništa uradili da svakodnevno ne svjedočimo o tome kako nam se Lijepa naša sustavno pljačka, samo zato jer se nismo htjeli miješati, jer nas politika ne zanima. O da, itekako nas interesira da li ćemo se uspjeti zaposliti, zadržati posao, da li će nam djeca dobiti kvalitetno obrazovanje, sve je to politika. Zato aktivno sudjelujmo u političkom životu, upoznajmo se s odlukama koje se donose kako na državnoj tako i na lokalnoj razini. Štoviše, sudjelujmo u procesu njihova donošenja. Stanimo na kraj onima koji žele u čovjeku zatrti svaku želju za životom, stvoriti od nas pokorne sluge koje će bespogovorno izvršavati naredbe.
Bili stari, ili pak mladi pred nama je zadatak da si omogućimo što kvalitetniji i radosniji život. Ne živimo kao da nikada nećemo umrijeti, ne živimo za sebe nego i za bližnjega svoga. Rad i poštenje se trebaju cijeniti, a iskorijeniti svaku pomisao da otimanje tuđega i bogaćenje preko noći jest jedini i najbolji način za uspjeti, da je ono što smo stekli bez žulja na rukama blagoslovljeno. Pljačkajući druge oduzimamo sebi. Ostajemo praznih srca. Labor omnia vincit, da kažem vam, rad sve pobjeđuje. Živimo uzrečicu: Ora et labora! Moli i radi! Bez rada se nemamo čemu nadati. Posao koji imamo definira nas kao osobu. Isto tako neka to bude rad koji će biti adekvatno plaćen, koji će omogućiti uspješnima da budu još uspješniji, te svakom čovjeku pristojan život. Uz minimalan trud ne možemo očekivati velike rezultate. Vjerujmo u Gospodina Boga Našega jer On je uvijek tu sa nama da nam pokaže pravi put a koji smo mi pozvani da popločimo ljubavlju. Molimo se, jer molitvom smo bliže Bogu, jačamo svoj duh. Preko molitve razgovaramo sa Njim. Molimo i za druge, kako za žive tako i za pokojne. Moleći za drugoga molimo i za sebe.
Ne zapuštajmo našu tradiciju, ne zaboravljajmo naša ognjišta jer tu leži istina. Istina kako je obitelj ono najvažnije, kako i sa malo biti jako zadovoljan. Sreća je u malim stvarima. Nemojmo biti sluge materijalnome. Onda ovakve krize ne bi ni bilo. Razmislimo što nas uistinu usrećuje. Jesu li to skupocjene stvari ili pak obitelj, prijatelji, zadovoljni ljudi. Neka nam uspjeh bližnjega bude najveći dar. Ne zatvarajmo se u čahuru, nego oslobodimo naš duh, dajmo sebe za spas brata svoga i biti ćemo spašeni. I znajte da postoje ljudi koji su vam spremni izići u susret i pomoći. Pružiti vam ruku i izvesti vas iz tame, osloboditi od beznađa, dati vam priliku. A vi ste pruženu šansu dužni iskoristiti na najbolji mogući način i biti zahvalni.I ne samo to, nego ste dužni i nastaviti taj lanac pomažući onima kojima je to potrebno.
Mala smo država, s brojem stanovnika većeg grada u Europi. No zemlja koja je bogata poviješću, kulturom, prirodnim bogatstvima. Imamo preko tisuću veličanstvenih otoka uronjenih u plavi nam Jadran. Tu su naše planine i brda, naše zlatne ravnice koje su u stanju prehraniti ne samo nas nego i zemlje u okruženju, rijeke koje donose život u svaki kutak Lijepe naše. Izgradimo dičnu nam Hrvatsku da bude bogata, da njeno stanovništvo bude sretno. Sjetimo se kako su mnogi položili živote, mnogi postali invalidi da bismo mi imali domovinu i uživali u blagodatima slobode. Nastavimo tamo gdje su naši branitelji stali tako što ćemo izgraditi onakvu Hrvatsku kakvu su oni sanjali. Državu blagostanja i sreće. Zemlju u kojoj će biti ponos Hrvatom se zvati, u kojoj će se od rada moći živjeti, u kojoj će čovjek čovjeku bratom postati, gdje će srca biti otvorena za Boga i djecu Njegovu, gdje mržnji, licemjerju, pohlepi, zavisti mjesta neće biti.
Želim vam dragi čitatelji sretan i blagoslovljen Božić!
Marijo Bašura
Post je objavljen 27.12.2010. u 15:34 sati.