Pregled posta

POGLED IZ PRIKRAJKA

Vozačice
Tijekom više dana odvezem se u Trilj. I kao čovjeka i vozača stid me je kako se neki zaustavljaju i parkiraju na glavnoj cesti gdje je i jedno i drugo zabranjeno. To, nažalost, rade i neki svećenici i časne sestre. Ne znači to da su stanovnici triljskoga kraja. Ima ih iz okolnih općina i države.

Terenci su redovito na cesti parkirani. Drže se one: što mi možeš? Ali kad gledam koji su vozači najbezobrazniji, moram priznati da su to žene (ili ženske).U prvoj polovici studenoga vozio sam se prema Vedrinama. Ali ne možeš proći ispod Lipotića guvna jer stoji parkiran auto. Svirao sam sirenom. Ništa. Vozačica je sjedila u kolima. Kad sam je mimoilazio zastao sam da vidim tko je. Kad ona iz auta otežući svaku riječ upita: Štaaaa je? Šta teee muuuuči? (Samo što nije rekla Njofra!) Odgovorio sam ne baš ljubazno: ti, gusko! Neka mi guske oproste jer je više sličila na tuku. Još bi to čovjek i progutao kad ne bi doznao da se radi o „kulturnjačici“ koja, čini mi se, najviše vremena provede pred ogledalom čupajući obrve. Pa kako onda zamjeriti običnoj raji i terencima?

Braća Bajići
Kažu da su podrijetlom bili Hrvati, ali živjeli su i pjevali u Srbiji. Obučeni u šumadijsku ikonografiju.
Tim imenom nazvani su i zglobni (s prikolicom) autobusi kad su počeli voziti na našim cestama.
Braćom Bajići moglo bi se nazvati i dva repetitora iznad Saračevih kuća. Oko podizanja prvoga digla se silna vika, s pravom, jer radijaciju repetitora nitko nije izmjerio niti smije, jer je to „viši interes“, čitaj: prevelika dobit. A danas je, izgleda, najvažnija dobit. FOTO: 17.
I malo je bio jedan repetitor. Trebaju dva. I dok je jedna obitelj odbila prodati ili iznajmiti zemljištu tvrtki TELE2, druga je jedva dočekala. A što će reći susjedi to njih nije briga. Njihova djeca tu ne žive, a i kuće su im podalje. Uz to primaju rentu u visini plaće čovjeka radnika. Opet je Kain ubio Abela ili kako naš narod reče:........... izila dušu!

Blagoslov obitelji
Koliko se sjećam blagoslov obitelji su uvele najprije splitske župe. Gospe od zdravlja, pa zatim ostale. Razlog nije bio samo pastoralni. Nego i ekonomski.
I tako je to trajalo sve do naših dana kada bi svaka župa trebala, ugovorom Hrvatske vlade i biskupa HBK, dobivati dvije prosječne plaće. Jure Radić je tada, kao predstavnik Vlade Republike Hrvatske, rekao biskupima kako bi bilo najbolje da Vlada šalje novac na biskupije pa da biskupi to dijele župama. Znamo, nažalost, da je ovim nastala velika nepravda prema malim župama.
No vratimo se blagoslovu. Velike župe mogu samostalno financirati sve svoje potrebe. Dati i plaću župniku. Male župe, naprotiv, ne mogu.
Stoga u velikom broju u velikim župama nema blagoslova obitelji. Neki zamjenjuju misom i blagoslovom vode koju vjernici pojedinih kvartova nose sa sobom i sami čitaju određeni tekst i škrope blagoslovljenom vodom.
Župnici nekih velikih župa osjetiše potrebu da se to i ozakoni. Sazvan bi sastanak s temom blagoslova obitelji. Rezultat: ništa, ništa!
O malim župama odlučuju veliki i bogati. A najveći dio naših župa, male su župe. Do 500 vjernika.
Tako, nažalost, o svemu: blagoslovu obitelji, krizmi... odlučuju „veliki“, ali veliki samo po broju duša, ne i vjernika.
Cetina će i dalje teći nizvodno kao da se ništa nije dogodilo.

Županija
U jednom od prošlih brojeva napisao sam da su županije ustanovljene kako bi trošile novac. Evo i potvrde.
Na jednom ručku, na Malu Gospu prošle godine, jedan kolega reče: Danas se u Županiji dijele novci za župe (Valjda župske programe!). Isti sam dan poslao zamolbu za pomoć za obnovu crkve sv. Roka u Čaporicama. Ni odgovorili nikako nisu.
Godinu dana nakon toga preporučeno sam poslao pismo županu Anti Sanaderu i izvijestio ga o svemu ovomu, naglašujući da pristojnost traži da se odgovori. Pozitivno ili negativno. Dobio sam dopis iz Pošte da je pismo stiglo. No odgovora na pismo nema. Bravo čelnici HDZ-a! Izbori će uskoro!!! A čujem da će se ukinuti Županije. Prava stvar. Ionako su bile, kako napisah, poduzeća za trošenje.
Normalno da dožupan, čijem odsjeku sam poslao zamolbu, nije mogao odgovoriti jer je imao važnijega posla. Tako je morao buduću suprugu zaposliti u Croatia osiguranju. Ali ni to nije sve. Budućeg šurjaka i svastiku je zaposlio u Hrvatskoj lutriji. A nije to mali posao! Pogotovo danas kad mnogi ostaju bez posla. Asfaltirao je i put do didove kuće kako ne bi morao stati, makar na dva-tri metra makadama. A pošten čovjek, diplomirani teolog! Nije on to sam učinio. Drugi su radili za nj.

Majke
Župa sv. Roka, mala je župa. Ima 129 obitelji. Manje od 400 duša. Zato ima šest, sedam majki koje imaju troje ili četvero školske djece i svake su nedjelje na misi, u listopadu na krunici, a u korizmi na križnim putovima (petkom i nedjeljom). Da, to su majke! Svojim primjerom pokazuju kako vjeru treba živjeti. Na ovakve osobe, ali i na neke koje imaju manje djece ili ih nemaju, čovjek može uvijek računati na suradnju. I župa, dakle Crkva, ima budućnost. I narod, dakle država, ima budućnost. Ne žale one nad svojim sudbinama. One nemaju kada, jer rade. Jer bdiju nad svojim obiteljima. Takve osobe i obitelji imaju budućnost!
Na sreću, ima puno obitelji koje imaju ovakve majke. Ali i bake koje su im pomoć. I jedne i druge Bog će jedini nagraditi jer su naše nagrade ograničene, siromašne, subjektivne. Stoga molimo za njih da im Bog dade ustrajati u dobru!

Branimir
Branimir je bio knez Primorske Hrvatske od 879. do 892. godine, posljednji vladar iz dinastije Domagojevića.
Knez je Branimir imao prepisku s papom Ivanom VIII. 7. lipnja 879. Tada, naime, papa Ivan VIII. u svome pismu hvali Branimira jer se vraća Rimskoj crkvi, te ga naziva „ljubljenim sinom Branimirom“, a istovremeno piše i slično pismo ninskomu biskupu Teodoziju, te svećenstvu i svemu puku, svojim „predragim sinovima.“ U Papinom pismu Branimiru piše:
„Dragom sinu Branimiru. Kad smo naime na dan Uzašašća Gospodnjega služili misu na žrtveniku sv. Petra, digosmo ruke uvis i blagoslovismo tebe i cio narod tvoj i cijelu zemlju tvoju, da možeš ovdje uvijek spašen tijelom i dušom sretno i sigurno vladati zemaljskom kneževinom, a poslije smrti, da se na nebesima veseliš s Bogom i da vječno vladaš....Dano 7. dan mjeseca lipnja.“
Radi čega ovo pišem? U svakakvom blebetanju u Hrvatskom saboru o Crkvi u Hrvata, javio se i jedan koji ju je htio braniti. I reče, zastupnik u Saboru i omiški gradonačelnik Ivan Škaričić, da je Papa sklopio Konkordat s knezom Branimirom. A vidjesmo da je bilo samo pismo, nikakav Konkordat. Škaričić svršeni profesor povijesti morao bi to znati.
Što je ustvari Konkordat? Konkordat je jedna vrsta ugovora između Svete stolice i neke od suverenih država. U Konkordatu se rješavaju pitanja vezana položaja katoličkih vjernika u dotičnoj državi. Konkordati sadržavaju odredbe koje se odnose na pitanja vjeronauka u školama, obrazovnog sustava, oslobađanja Crkve od nekih poreza... Dok se države u pojedinim konkordatima konzultiraju kod imenovanja biskupa.
Prvi poznati Konkordat je onaj iz Wormsa (iz 1122) između pape Kaliksta II i rimsko-njemačkog cara Heinricha V.
Ovomu nije potreban komentar osim onoga: nemoj nas tako braniti!

Poticaj
U poticaj spadaju sredstva koja država daje osobama kako bi podigla svoja imanja i živjela od rada svojih ruku. Uz poljoprivredne imate i voćarske poticaje. Tako na: sadnju loze, voćaka i još nekih kultura.
Država je i preko triljskih gradskih ureda dijelila sadnice i ovoga i onoga. Besplatno. I ti ljudi dobivaju i sada poticaje na iste sadnice. A što je s njima. Neke nisu ni posađene. Druge posađene i zapuštene. Treće prodane. Ali poticaj stiže.
Zanimljivi bi bili rezultati brojenja: goveda, konja, ovaca, koza, ali i voćnjaka. I tu bi se vidjelo gdje se sve: „lijepa naša“, „jedina naša“, „voljena naša“ krade!

TV kuće
Zna se odavno da Hrvatska televizija nije hrvatska. Sve se više na njoj propagira od Hrvatske same.
Ne interesiraju me pisani mediji, nego tv kuće. Dobro znamo da HTV plaćamo mi građani. Mi plaćamo, oni odlučuju o svemu: programu, minutaži, temama, jednom riječju – o svemu. I nikomu tko ih plaća ne odgovaraju nizašto. Uzmu, onako usput, nekog propalog svećenika u neko vijeće kako bi nam zamazali oči. I to je sve.
RTL ima svoje korijene u Luxebourgu. Odatle se, nakon II. svjetskog rata proširio na njemačko područje i poprilično ispunio medijski prostor. Vlasnik mu je Židov. Čini mi se obitelj Bertelsmann. Ali i obitelj Mohn. Bertelsmann je bio i najveći nakladnik nacističke promidžbe u Trećem Reichu za vladavine Adolfa Hitlera.
Vlasnik Nove TV je, također Židov, Ronald Lauder američki veleposlanik u Beču, podtajnik ministarstva obarane i NATO-a, ali i jedan od najistaknutijih židovskih aktivista i patriota u svijetu.
Vlasnik Nove TV bio je Ćaleta. Od njega se tražilo da proda Novu TV. Nije htio pa su mu propucali noge. Kad nije ni to uspjelo zaprijetili su mu obitelji. Popustio je i osnovao u susjednoj BiH novu tv kuću OBN.
Zanimljivo da nitko s istragom nije ni krenuo, kamoli započeo ozbiljnu istragu. O svemu tomu pisale su domaće tiskovine. No bez rezultata.

Svećenici
Zna se da bi moja mjesečna plaća trebala iznositi 4.750 kuna bruto. Nikad je u cjelini, nakon Austrije, nisam dobio. I ne bunim se. Ima ih koji više od mene rade i ne dobivaju plaću. Ali među nama svećenicima ima i onih koji, gotovo, ništa ne rade, a dobivaju veću plaću redovito.
Kako? Jednom mi je u Donjem Dicmu došao tridesetogodišnjak i izrazio želju da primi sve sakramente: od krštenja do vjenčanja. Rekoh mu da je pravo vrijeme (rujan mjesec) kad se prijavljuju na Ordinarijat osobe koje se žele krstiti. Nadalje sam mu rekao da je pouka iz vjeronauka do Velike subote kad se primaju novi odrasli članovi u Crkvu. Našao se u neprilici. Svejedno mi reče da će mi se javiti kroz dva dana.
I javio se riječima: Da ste bili pametni dobili biste vi 650 DM (marke su bile platežno sredstvo). Nadalje mi reče da je toliko dao jednom seoskom župniku u blizini Splita. Odgovorio sam mu: da sam i prostitutka ne bih bio toliko jeftin! A dotični nosi Rai ban naočale tako da čovjek ne zna gdje on gleda. Voza dobro auto i, uglavnom malo radi.
Ne mogu shvatiti kolege koji imaju i po tri auta, a samo se u jednom voze. Osim onih koji su bili u Njemačkoj, ili imaju nekoga: sestru ili brata u inozemstvu, nitko ne može kupiti skupo auto, a kamoli dva. Za godinu dana rada svećenik, župnik najviše (legalno) primi do 60.000 kuna. A što se za to može uzeti kad bi sve stavljao na štednju?
Ni „ljepotane“ koji imaju umjetničke brade i brkove ne mogu razumjeti. Znam, star sam. Ali to ne opravdava ponašanje ovakvih svećenika jer bode oči ljudima.
Razumjeti ne mogu ni kolege koji se stalno motaju oko privrednika, najčešće nepoštenih, ali i jalovih političara. Znak je da zvanje koje žive ne žive kako to dolikuje.
I donacije raznih sumnjivih tipova više štete Crkvi od ne znam kakvih nedostataka.

Predsjednik
Vozio sam se 16. studenoga autoputom od Biska do Šestanovca, s dvojicom župljana. Bilo nam je neobično da je gotovo na svakom mostu, prijelazu za životinje, i ne znam gdje, bio po jedan snajperist. Razgovarasmo o tom putom do Zadvarja. Pomislio sam da je zasjeda i da očekuju nekog kriminalca.
Vratili smo se za tridesetak minuta. Kad iznad Blata n/C na drugoj strani autoceste kolona vozila pod pratnjom. Među njima i blindirani kamion. Nije nam bilo jasno tko je dok se jedan suputnik nije sjetio da je u jutarnjim vijestima čuo da predsjednik Josipović ide u Mostar.
I sad moram konstatirati da se ništa promijenilo nije. Tito je tako radio i mnogi ga oponašaju. Pa tako i sadašnji predsjednik. A sve ih je narod volio. Pa se pitam: od koga to predsjednike čuvaju kad ih narod voli?
A Josipović svaki dan na putu pa mi dođe sumnja da možda ne bježi od žene.

Mijauuu
Nemojte misliti da posebno volim mačke. Draži su mi psi. Ima jedna osoba koja pokretima tijela i govorom glumi mačke. A javna je osoba. Radi se o voditeljici na HTV-u Karmeli Vukov Colić.
Neprimjereno je kako se ponaša, onako okrupna, nesimpatična – ne samo meni, dok vodi emisiju Dobrojutrohrvatska. Ponaša se kao da je u kući s ljubavnikom koga treba zavesti. A govor: Jaaaaadran za Jadran. Čudi me da Jarun izgovara ispravno, a naglasak i izgovor su slični.
Inače, malo tko na HTV-u zna hrvatski. A plaćeni su da ispravno hrvatski govore. Ne čine to ni Bosanci i Hercegovci koji znaju hrvatski jezik.

Komentatori
Ovdje mislim na dva sportska komentatora – novinara iz Splita. To su Edo Pezzi i Slaven Alfirević. Nekoliko sam puta čuo Edu Pezzija da u eter izvještava, s neke regate, i upotrebljava riječ: upražnjavati. Slaven Alfirević tako piše u svojoj kolumni u lokalnom dnevnom list.
Sama riječ nama nije razumljiva. Srpska je to riječ i znači upotrebljavati. U našem jeziku ta je riječ potpuno promašena. Jer upražnjavati dolazi od riječi prazniti, dakle činiti praznim. A upotrebljavati znači služiti se s nečim.

Milana
U drugoj polovici srpnja mjeseca, godine 1987. pozvan sam na sastanak u vikendicu dr-a Nedjeljka Mihavovića na Mali rat u selu Jesenice. Na taj su sastanak došli ljudi iz oblasti kulture, vjere i drugi domoljubi. Bilo nas je desetak. Nismo svi tada živjeli u Hrvatskoj. Jedan sudionik živio je u SAD-u, neki u Njemačkoj, ja u Austriju .
U zakazano vrijeme nije došao jedino odvjetnik Milan Vuković. Velika vrućina učini nas i pomalo nervoznim radi činjenice da kasni. Nakon tridesetak minuta pojavi se na vratima i odmah će: Odlučio sam, spomenik se mora zvati spomenikom poljičkom popu glagoljašu. S njim je došlo dijete, curica. Pomislih da mu je unuka radi razlike u godinama. On neprimjereno obučen (u kratkim hlačama i mornarskoj majici) i obuven (u japankama), te s djetetom kojemu nije bilo mjesta na tom sastanku.
Reagirao sam: Vi ste bezobrazan čovjek. Kasnite, neprikladno ste obučen i odjeven i s visoka dijelite lekcije. Dogovor je bio, na početku, da se spomenik podiže, ne osobi, nego ideji popa glagoljaša koji je stariji i širi od Poljica. Popu svih vremena i pokrajina od Boke do Istre. Milan se tada obrati don Frani Mihanoviću: Frane, ti imaš ovdje najveće pravo. Reci! Odgovorih mu da se vidi da je pravi fiškal kad ide starijem čovjeku na osjećaje. A on će meni: Znate li vi tko sam ja? Znam, odgovorih, odvjetnik Milan Vuković. A on će: Znate li vi da sam ja jedini branio i branim disidente u Jugoslaviji? Znam, odgovorih i upitah: recite mi, molim Vas, kako to da ste ih Vi jedini mogli braniti, i koliko ste ih obranili? Odgovora nije bilo. A onda je domaćin Nedjeljko Mihanović u pomirljivom tonu nastavio sjednicu. Svakako spomenik je posvećen popu glagoljašu.
Spomenuta djevojčica, imenom Milana, kći je odvjetnikova. Završila je fakultet i magistrirala doznah od prijatelja. I odala se pisanju. Pisala je jedan tjednik za koga se ne može reći da je hrvatski. Onako nesimpatična o čemu bi pisala nego o seksu. Može biti da ima kompleks manje vrijednosti pa se želi istaknuti.
U najnovije vrijeme ponekad je vidim kao voditeljicu emisije Peti dan na hrvatskoj televiziji. Izabrala je za sugovornike – komentatore četvoricu muškaraca. Valjda joj nedostaje muško društvo. Govori usnicama s malo otvorenim zubima što stvara neugodan dojam. A o temama o kojima raspravljaju ne želim razgovarati jer ih ne gledam. Dosta mi je kad nju vidim.
U pitanju je i kriterij po kojem vodi emisiju.

Kamenice
Kamenice su kamene posude koje su služile za više svrha. U jednima se držalo maslinovo ulje. Druge su služile za hranjenje svinja. Treće za poj blaga. Četvrte za pranje rublja. Pete za soljenje mesa. I tako redom. Bilo ih je puno. Svaka je obitelj imala po nekoliko kamenica. Bogatije obitelji su imali najviše komada jer su kamenice bile znakom i društvenog statusa. Danas, nažalost, sve ih je manje. Današnja generacija ne zna cijeniti kamenice. Osim lopova.
Bijah u predjelu zvanom Kosmaš. Teško je do njega doći prijevoznim sredstvima, osim traktorom. Svejedno to nije prepreka lopovima. Ukrali su: kamenice, kamene vace, pragove kuća, ploče za krov, stubišta, jednom riječju: sve što je vrijedilo. Nitko nije za krađe odgovarao. A i neće iz jednostavnog razloga jer lopove nitko nije ni prijavio. FOTO: 23.
U Čaporicama u Bračkoj strani svaki je izvor imao kamenicu za pojenje blaga. Jedna po jedna nestajala je. Bile su toliko teške da ih ljudi ne bi mogli sami odnijeti a da ih ne oštete. Ali pojaviše se bageri. A njima se mogu podignuti i veći tereti. Epilog je: kamenica nema. Svi pošteni, a što su preci stjecali nasljednici ne mare. Živjeli lopovi koji ih jedini znaju cijeniti!

Političari
Bilo me sram gledati i slušati što je Damir Kajin govorio u Saboru. Takav prostak ne bi trebao imati mjesto ni ja javnim trgovima, kamoli u Saboru. No nije jedini. I kad čovjek njih sluša može vidjeti za kavo je smeće od ljudi glasovao.
Političari su se uspjeli nametnuti narodu kao najvažniji dio društva zahvaljujući medijima. A mediji su, možda, i najveće zlo ovoga društva. Tek pokoji je savjestan novinar. Ostali su u službi poslodavaca koji znaju kako vjetar puše. Tako i pišu.
Ne pišu o uzrocima katastrofalnog stanja u društvu, već o posljedicama. Ne prozivaju prave lopove, nego se bave malima jer se boje velikih.
O grijesima nekih ljudi iz redova Katoličke crkve pišu li pišu. Neumorno. I ponavljajući se. A o grijesima Romana Polanskog ne samo da ne pišu nego gotovo sa simpatijama komentiraju.

Pederi
Ne znam što je kolega Jurčević pisao o skupu pedera u Beogradu. Njegov ordinarij je komentirao za medije, ne baš pošteno niti uvjerljivo. Ne odobravam nasilje, pa se pitam zašto oni nama silu nanose. A zašto se nitko nije pozabavio činjenicom da pederi, uz to što su bolesni, i nasilni su. Znaju da ih većina svijeta, najblaže rečeno, žali i ne trpi, a oni ih izazivaju svojim skupovima. Čemu to?
Zašto ne idu paradirati u Iran, Pakistan, Saudijsku Arabiju i druge muslimanske zemlje. Znaju da bi dobili što i zaslužuju. Ali kod nas svatko tko je nastran, lopov, pokvarenjak ima veća prava od poštena čovjeka.

Ante Metes


Post je objavljen 27.12.2010. u 14:51 sati.