Ponekad mi se čini velikom dilemom u životu - imati ili nemati… Iako se čini da je novcem moguće kupiti gotovo sve, tako se uistinu samo čini. A novcem, u biti, trenutno kupujemo sve - lakše plovimo od prvog do prvog, bez većih razmišljanja iz novčanika isukavamo kreditne kartice, savjest daje zeleno svjetlo: peglaj, limeni ljubimci se ponosno presijavaju pred našim domovima, markice oblačimo, markice obuvamo, markice čak i jedemo… Svi smo sretni kada trošimo, a nitko nas ne čeka iza prvog ugla i ne poteže za rukav jer trošimo njegove novce.
Istina je ipak drugačija - ljudi su prezaduženi i sve veća je gomilica onih kojima se ne usude pogledati u oči jer ni toga dana, kao ni svih onih prije, ne mogu vratiti davno dospjeli dug. Ne možemo kriviti ni previsoko podignutu letvicu standarda i kvalitete življenja jer ne treba biti mudrac pa da zaključiš da su i osnovne potrepštine bitne za opstanak prerasle cijenu tolerancije. Luksuz je danas biti sit, pristojno obučen, podmirenih režija i, što je najžalosnije, zdrav.
Sve to zbrojeno nadvisuje skromnu cifru mjesečnog dohotka prosječne obitelji. Ni dvije plaće nisu garancija da će prethodni uvjeti biti uvijek i u svemu ispunjeni, a dvije plaću su rijetkost - barem u našem kraju. I to redovne - to je tek san nedosanjani u posljednje vrijeme. I kako će takav čovjek koji novcem (svojim) ne može osigurati ni najosnovnije, a kamoli živjeti k'o „gospon čovik“ ostati zdrav… FOTO: 27.
Naleti panike i straha za sutra kad već danas ne obećava ništa, nemoć da nešto mijenjaš, nedostatak hrabrosti da se pobuniš pred nepravdom i pred velikima koji gaze jače no ikad, dovode do stanja kad i razum i tijelo popuštaju. Događaju se slomovi i odjednom se, uslijed nekakvog srčanog ili moždanog udara, nađeš doveden pred zid u malenoj bolničkoj sobici - ukoliko si sretan da preživiš. Nakon par dana uredno ti ispostave bolnički račun - jer, naravno, kao radnik trebao si uplaćivati dopunsko osiguranje - a nitko ne pita od čega, a ti si uvijek mislio kako ti to valjda neće ni trebati. Platiš i idemo dalje… A kamo? Do iduće slične epizode. Nema čarobnog štapića- jedno vrijeme svi te tapšaju po ramenu, tješe, obećavaju pomoć… i to je više-manje to što se može očekivati. Nakon bolovanja, vrlo vjerojatno se može desiti i otkaz. Osjećaj kao na konju!!!
S druge strane, da se vratim malo na početak. Imati ili nemati?! Idemo probati sa imati- sa scenarijem nemati nije se baš slavno završilo. Dakle, ovaj (ne)sretnik ima u životu sve što poželi. Kupljenih stvari i ljudi na tone. Uživancija - godišnji odmori, jahtice, egzotične zemlje, novci na sto računa, par automobila, nekoliko kuća, stanova… Nos do neba. Sve pet!
Razmišljanja o sutrašnjem danu kod ovog profila nema - njega ne mori kako će se i s čim probuditi iduće jutro, jer - ima se… Međutim - ima li se stvarno? On je, naravno, trošio više no što je zarađivao. I to je, u biti, pravilo tih i takvih jer nakon prvog milijuna valjda se, između raznoraznih osjećaja, izgubi i onaj za mjeru. Nevjerojatnom brzinom i ovakav je doveden pred zid - nad stanovima i kućama su hipoteke, ni njegova vozila više nisu njegova, sad se u njima vozikaju neki drugi ljudi, jahtice su vraćene moru, daleke zemlje su dalje no ikad.
Prevelike obveze, previše vjerovnika - čak i u likovima onih kojima su se do jučer rugali i smijali. Kratak osvrt oko sebe i misao - ovo više ništa nije moje… A pitanje je li i bilo njegovo - jer svakakvi su načini da se tolika količina materijalnog namakne - a rijetko je to poštenim radom. Nameće se pitanje hoće li jedan takav čovjek moći na kraju platiti i boravak u bolničkoj sobi… Poslije sobice može ruku pod ruku s onim koji nije imao ništa.
Izvući zaključak bilo bi jednostavno - niti imati niti nemati. Držati se sredine, zlatne sredine. Čast svaka onom tko to postigne. Jer takav zna i čuvati i trošiti, ulagati i štedjeti, platiti i naplatiti, balansirati između prava i odgovornosti. Čak i kad se postigne ta bitna ravnoteža, ipak ne znači da smo uspjeli. Jer odgovornost kolika jest da jest opet sobom nosi veliki teret konstantne brige za posao, za obitelj, za kuću, ona je jedan veliki čekić koji tupo, ali neprestano tucka po glavi.
Najlakše bi bilo reći da trebamo svi mi zajedno malo usporiti, okrenuti se bližnjima, znati se opustiti, razumjeti i poslušati jedni druge jer, izgleda, da se svatko od nas - imao, nemao ili se držao sredine vrlo lako može naći u onoj bolničkoj sobici. Pred zidom. A tada bi moglo biti kasno za puno lijepih stvari koje život pruža, a koje smo putem negdje zaobišli…
Anita Čović-Pavišić
Post je objavljen 27.12.2010. u 15:07 sati.