Tražeći sebe

Glupo i prožvakano (već bezbroj puta)?

Kad sam ljuta zbrčkana sam sva...sudaraju se i guraju moje riječi.
Bez reda i smisla izlaze iz vrhova prstiju da pobjegnu što dalje od mene.

Ljuta sam na sebe, zbog nečega na što nema smisla biti ljut.

Ti si varalica (varalico široka ti polja )....

Eh kako je bilo lako lagati druge, zar ne?

Kako izgleda pogledati sebe u ogledalo?

Ah ta prošlost

(u pogledu bljeskaju zlatne jabuke)

Za budućnost jedna čaša istine i nada da će varalice brzo skrenuti sa moje staze (bit će ih još..to je sigurno)


Možda (i dogodi se čudo) ?

Umjesto ljubavi ti budi moja ljubav i poklonit ću ti pjesmu satkanu od straha
U njoj se igraju neke čudne rime

...od kada tvoje sreo sam oči...

Kada ću sresti tvoje (neke svoje oči)?

Možda?

Sigurno....

Gdje je ta ljubav?
E jesam i ja neka...a rekla sam mu ne





P.S. ........hvala za "tipkanje" večeras...puno toga bude jasnije i lakše nakon razgovora s tobom....
Lijepo je imati tebe za prijatelja

Without a soul my spirit's sleeping somewhere cold
Until you find it there and lead it back home....



Foto by Feemoa

Jedan dugo smišljani udarac i razbila sam savršen mehanizam (sebe) u tisuće naizgled bezvrijednih komadića.
Pokupila sam se pažljivo, hladnim rukama obuhvatila kormilo i isplovila na duboko more svojih snova.
Nagnutu nad pramcem kupaju me bistre riječi (tvoje).
Rastem u tebi da postanem svoja.
Spasi me (mole tvoje oči).

Čekajući svitanje spajam se sa sivilom nerođenih dana, nestajem u obećanju, čekam nemoguće.
Bacajući u dubinu duše komadiće šarenih boja hranim nesigurnošću praiskonske strahove rođene u trenutku stvaranja Svijeta.
Nose me rijeke snova na obalu moga srca.
Zatvaram oči i puštam svoje godine da cure poput toplog pijeska kroz moje otvorene dlanove.
Spavala sam vjekovima.

Udarci stopala nekog davno izgubljenog djeteta?
Otkucava buđenje davno razbijen mehanizam sata.
Zašto baš sad? Ne znam ali znam da je moje vrijeme.
Polazim da budem ono što ja jesam dok u meni pjevaju oluje.
Na kraju me puta čeka samo more i poznata neka obala od sunca.

Ja sam žena nesavršenog Svijeta i slična sam morem prekrivenoj škrapi.
Dok sigurno stojim u poretku stvari od srca se glasno nasmijem do Neba.

Tu sam da trajem u tvom oku
Tu sam da te zaustavim svojim tijelom

Uživam u osjećaju već viđenog

Kako sam sretna jer živim!

Pobijedi samoga sebe pa ćeš pobijediti i svijet.

Sv. Augustin


Foto by Incredi

Nepomirljivi (moji) svjetovi na trenutak zaspali u dubinama duše.
Pamtim kako nestaju u savršenoj simfoniji naših spojenih tijela, nema ih u dubini mora.
Ponekad se smire sami od sebe, moj smijeh uspava, moja tuga poplavi i onda budem.

Tu sam danas da kroz ukradeno vrijeme, skrivena od skrivanja sebe pretočim Istinu u riječi.
Odvojena, udaljena, zaštićena…između mene i mene stoji ljubav čiji dolazak ćutim.
Gledam podivljale planete u plesu oko Sunca, pogledom pratim neveru koja pokreće more u bijesne valove.
Ispod crnog neba stojim skrivena u kopreni suza

Poznam bezbroj načina za kaznu a samo jedan za preživjeti.

Držim u ruci konop pa nižem na njega riječi i namatam klupko koje na Svijet sliči.
Držim ih na dlanu, oprezno i nježno (jer pomalo volim i taj dio sebe).
U svakoj je riječi osuda i ljutnja – to se moje suze kupaju u njima.
U svakoj je riječi ona divlja ljubav – to su moje oči kada tebe vide.
U svakoj je riječi pjesma divljeg mora – to su moje ruke koje tebe grle.

Pričam o danu kada ću ti doći

O noći na škoju i buri u dvoru
O nebu i škrapi, zemlji i žulju, o lozi koja živi u zapuštenom polju.
O maslini i drači, putu za nebo i vali koja pamti neke bolje dane.
O bolu i strahu i svojoj samoći u noćima koje nikad neće proći
O miru pred jutro kada sve je tiho poput smrti i kraja života
O oku oluje u kojem sada živim….još koji trenutak prije nego krenem.

I namatam tako niti moje duše i sa svakim krugom klupko sve je teže
Vidim u njemu odsjaje sa Neba i oblak jedan kojeg vjetar goni
Čujem kako stijene pjevaju mi pjesmu i osjećam dubine u kojima živim.

Igram se sa Svijetom ispunjenim nebom i okrećem ritam nekih mojih riječi.
Sa svakim je krugom moja duša čišća i ja je vidim kao kaplju vode
Kupam se u njoj i ponavljam riječi:

Nasmiješi se Nebu i nježna budi prema sebi

U jednom okretaju oko središta besmislenosti primijetim da je oko mene sivo i promjenjivo.
Ne znam čemu se mogu nadati od ovog Neba iznad nas.
Vode me kroz rijeke moga srca riječi koje teku oko besmislene besmislenosti postojanja. Pronašla sam ih slučajno prije neki dan.

Snažni borovi rastu u predjelu jakih vjetrova…

Prate me ovih dana tvoje riječi i želja…
Ti daješ što želiš (možeš?) i ne čuješ kad ti govorim da je to malo.
Ja nisam za takve igre (nikad više u životu) i zabavlja me prepoznavanje obrazaca tvog ponašanja. Radujem se točnom predviđanju mjesta, vremena i riječi.
O kako samo smiješno zvuče te riječi kad shvatiš što se krije iza njih.
Nikad nisam znala grubo prekinuti odnose i uvijek se potrudim biti pristojna, čak i u trenucima kada cijelo tijelo i duša vrišti za tim da barem na trenutak budem divljaka koju prepoznaje nutrina mog bića.
Ja to jednostavno ne znam.
Ali dođe vrijeme kad mi više ne bude nimalo važno gdje si, što radiš i misliš li na mene.
Kad mi više nisu važne borbe koje vodiš sa sobom i kad shvatim da ti nikad nisi bio od takvog roda borova.
Ti rasteš na plitkoj zemlji u zavjetrini, pod skutima laži.
Ti nisi spreman skočiti bez razmišljanja u središte Svijeta.

Zato me zaboravi i ostavi na miru.

Ja znam kako izgleda kad te netko voli svim svojim srcem i dušom.
I usporedbe nema…jednostavno nema.
Postoje mnoge vrste ljubavi i ne postoji njen pravi ili jedinstveni oblik.
Ali prava ljubav traje i nikad ne prestaje.
Njegove riječi, razumijevanje i postojanost.
Ponos dok me gleda, njegova neupitna vjera u mene i činjenica da zna za što sam ja spremna u trenucima kad to ne slutim uopće.
Pomoć, smijeh i sreća.
Nikad me nije ostavio samu (ni onda kad sam se udaljila od njega kao ovih proteklih mjeseci).
Za njega sam spremna sve učiniti.

O da, dobro misliš!
Nas dvoje jesmo od onih borova koji rastu u predjelu jakih vjetrova…

I to me čini sretnom, jer lijepo je pripadati svojoj vrsti, zar ne?
Pa čak i onda kad je na nepristupačnom terenu.

Freedom is a state of mind, but that depends on you state.
Sometimes you need to fight for it, but freedom is most real when you cease the fight.




U tamnim noćima koje najavljuju ljeto sanjam polja prekrivena maglom.
Izdaleka do mene dopire zveket ukrštenih mačeva, miriše zrak na krvi i dim, bubanj poziva.
Hodam po vodi koja hlapi i prekriva poljane na kojima vodim bitke - one traju otkada me ima.
Velike vojske hodaju uz moj bok, okružuju me i prate, ostavljaju smjerokaze koji vode na put za nikuda.
Šutim i tiho klizim među njima…pa gledam…
Glancaju se čizme, oštre se koplja i grije ulje, premazuju kožu koja se sjaji, izvikuju riječi umjesto cjelova, griju se oklopima i grle hladnu zemlju umjesto tijela ljubavnika.
Nježno poput mora započimlje ritual star koliko i ja.
Uzimam oklope prepune ožiljaka od riječi i pogleda, platnene trake iskuhane tisućama puta, ljekovito bilje ubrano usput, oči koje ne vide…pa polazim.
Obavijam tijelo oklopima, slažem ih da me štite od svake nesreće. Red bilja, red platna pa malo nevidljivosti, red bilja, red platna i oklop iznad svega.
Nevidljiva, oklopljena, pokrivenih očiju koračam u još jednu bitku protiv sebe.
Dio sam toga i sve je to za mene, zbog mene.
Penjem se uz brijeg da bi sa vrha ugledala vojsku koja prekriva nepregledna polja.
Crni se zrak od njihova daha, zemlja podrhtava pod nemirnim kopitima i stopama na rat pozvane sile, gore vatre.

Vidim te, stojiš ispred svih sa kosom koja vijori na vjetru i samo meni poznatom kretnjom pozivaš na još jedan sraz.
Vidim te dok iznad tebe raste Sunce još jednog dana

Oslobodi me…mole moje oči
Oslobodi me…ispisuje poziv tvoja kosa šibana zrakom na toj vjetrometini snova
Oslobodi me…

Gledaš me i ne skrivaš osmijeh
Miluju me tvoje neizgovorene riječi dok ti ruke udaraju o štit u ritmu moga srca
Iznad mene oluja bijesni

Oslobodi me…

Stojimo tako Ja i Ja, svaka na svojoj strani polja.
Velike riječi i velika voda, vatra i dim, polugola tijela pozvana u rat.
Vjera u ono što jesmo i u sve ono što nikad nisam bila

U čije ime izvlačim mač?

Kad vas jedno određeno stanje počne mučiti, kad postaje neizdrživo, nemojte stajati na mjestu jer bolje neće biti, još manje pomišljajte na bježanje natrag jer se od toga pobjeći ne može.
Da biste se spasili, idite naprijed, tjerajte do vrhunca, do apsurda. Idite do kraja dok ne dotaknete dno, dok vam se ne ogadi. U tome je lijek. Pretjerati, znači isplivati na površinu, osloboditi se.
To važi za sve: za rad, za nerad, za poročne navike kojih se stidite a kojima robujete, za život čula, za muku duha.
Ivo Andrić




Na putu prema poslu pomislim pa čekajući zeleno na semaforu odlučim podijeliti istinu s ovim proljetnim danom prepunim kiše (poslušaj i čuti ćeš kako raste divlja radost u meni):
Tako sam sretna što jesam, tu i sada, što imam sve…

Kad dozvolim uklanjanje svih brana i kad obrišem slojeve prašine kojima sam prekrila neke stare rane, kad utihnu riječi hvale i opravdanja, kad umre krivnja, kad skinem s lica usiljeni grč prihvaćanja …
Kad ostanem potpuno gola pred ispitivačkim očima svoje duše shvatim da se smiješim tom stvorenju koje me gleda iz ogledala.
Odakle te godine na mom licu? I one bore smjehuljice? A one nezarasle rane?
I upitam se (čisto retorički) dali bi ove riječi pročitane kojih par godina ranije promijenile moje putove?
Promijenile moj život?
Priča uvijek ima početak. Čini mi se da traje oduvijek, od kad je mene.
Moja pitanja zašto i pogledi u nekom drugom pravcu, plavo nebo moje Šolte i crne dubine mora oko nje u kojima se ogledaju zvijezde.
Jedino mjesto na kojem sam pripadala negdje, na kojem sam bila savršena u svojoj ljudskoj nesavršenosti: na minimalno pet metara dubine u zagrljaju podatnog (mog) mora.
Stajanje na mjestu: disciplina koju nikad nisam odveć dobro savladala.
Bježanje natrag: izvrsna Igračica sa posebno naglašenom komponentom zalaganja u ovoj disciplini.
Paralelno s bježanjem u nepostojeći spas radila sam danonoćno na tjeranju sebe do apsurdnih vrhunaca..

O kako sam ja dobra Igračica bila…

A oprezna tek: nikad, ali nikad nisam dozvolila sebi da pretjeram u nekom od nekoliko mojih paralelnih Svjetova. Nikad mi ni jedan nije ispao iz ruke (šarene kugle u zraku koje bacam rukama iskusnog glumca zabavljača, u njima se preljeva Sunce i tako krije moje suze).
Nikad nisam otišla do kraja pa sam bila osuđena na neminovnost ponavljanja već dobro naučenih nivoa Igre. I na ona glupa pitanja koja počinju riječju zašto…
Ali jednom davno u nekoj plavoj zori prva je kugla pala na pod rasipajući se u tisuće sitnih komadića.
Ostatak je bio prirodni slijed događaja.
Kad jednu ispustiš ostale će sigurno pasti.
Što se dogodilo tada?
Ne sjećam se najbolje i danas mi se čini da je to bila neka smiješno jednostavna kretnja.
A zaboravljam da sam trebala sve naučiti ponovno.
Danas su moje ruke slobodne a moji Svjetovi imaju svoje Sunce oko kojeg kruže bez moje pomoći (zato i postoje).
I ja sam slobodna od sebe.
Riječi koje trebam, ljudi koje volim, dani koji me prate u svojoj ljepoti dolaze u moj život baš onda kad im je vrijeme.

Ove sam riječi trebala danas…
Da se sjetim
Da osvijestim neke činjenice
Da objasnim neke svoje porive

Zato se smijem još jednom dijelu sebe s kojim vodim borbu i kažem…
Hajde, hajde Igračice...Ne skrivaj tu jednu kuglu iza leđa.

Bilo bi dosta!

Ovo je moje vrijeme...

Kroz otvorena vrata balkona prikralo se proljeće i hoda ruku pod ruku sa toplim, mirisnim zrakom.
Šapuće mi…još malo…samo malo i ljeto je tu.
Miris zemlje obavija moju oazu za rane jutarnje kave a ja čekam da procvjeta ono što sam zasadila jučer


Izležavanje po narančastom kutu, smijeh i opsesivna potreba da pronađem pjesmu koja će biti ja danas.
Hrpa radova koji čekaju da budu pročitani.
Sunce od kojeg se skrivam i veliki bijeli oblaci.

Lijena sam danas baš kao ovo nedjeljno jutro

Prepuna sam sunca kao ljetni dan na Šolti
Ležim na škrapi, topla i podatna.
Ćutim vjetar u jedrima dok na rubu sna tiho klizi jedna riječ



Gnijezdim se u zagrljaju kamena pa utišam misli da bi čula sebe
More se miluje sa škrapom i glasno ljubi
Gore iznad meštral svira najljepše note u granama borova
Sunce prebire po srebrenim oblacima i nudi ih na dlanu
Nebo plavo poput mora i škrapa tvrda poput riječi koju sam dala sebi



To sam ja....
I tako sam sretna jer jesam...

Oduvik i samo more (od snova i pjene)
Pritače se iz jedne škrape u drugu
(dili me baš ta škrapa od one druge polovice moga srca)



I jedino što jest zauvik je to da si moje more
Ako gledaš izdaleka (dok ne znan) vidit ćeš svu lipotu i mir duše koja je došla doma



Svaka tvoja rič, jedan kamenčić više u ogrlici na mom vratu
Obavijam nježno te krhke oblutke ljubavlju za te
I pokrivan ih svojin tilon i onda kad misliš da me nima tu



Ja jedno poznajen more...
Mada se ponekad učini tako drugačijim i novim
Ka da su naresle nove škrape na starome mistu
(to se samo Sunce igra mojom maštom)



Danas sam more prepuno sunca
Zatvarajući oči napipala san lipotu obične Istine
(život je puteljak prepun iznenađenja)
Ako cviće može u kamenu cvitat virujen da ima mista za nas

Jer moje si more....

Voli me….ne voli me….
Želi me….ne želi me…..
Pa u toj igri otkidam laticu po laticu i dan po dan moga života
Pa se upitah danas: Želim li ja uopće tebe?
I što ja to želim?




Pričaš mi sinoć …žao ti je i htio bi još jednu priliku.
Nisi ti kriva, oprosti ja sam takav oduvijek.
Hajde Igračice ne budi kukavica, hajde budi mi prijateljica, znaš da bi bilo šteta propustiti večeri, priču, čaše pune vina i smijeh u ovim našim tako sličnim dušama.
Hajde pa što ima veze da se ništa u mom životu nije promijenilo.
Ah Igračice, ta tvoja pitanja spadaju u metafiziku…prepusti se trenutku…jer ja te tako želim i ti mi donosiš dašak osvježenja i zadovoljstva u život.
Stapaju se riječi i smijeh u sate…brzo će ljeto…
Lažnu i loše uglazbljenu pjesmicu pjevaju tvoje riječi a ja te puštam da pričaš i ne govorim ti ono što želim reći. Jednostavno kupujem vrijeme i igram se da vidim gdje su granice moje tolerancije, gdje je granica samopoštovanja koju nikad više neću prijeći.
Pozdravljam te i zaželim ti mirnu noć a ti pomalo ljutito odlaziš, ne osvrćući se i bez poljupca.

Udahnem duboko i skočim ispod površine.
Ne čujem svoje srce (glasno je more) i ne čujem tvoj glas.
Pa priznam sebi onako iskreno, bez ljutnje ili prezira…onako kao tebi, nekome tko je bilo tako poseban mom srcu:
Mili, te isprazne riječi pokloni onoj koja je pored tebe, onoj koja te ne pozna kao ja.
Ono što me plaši u pojedinim trenucima samoće je baš ta činjenica da smo tako slični, da se tako dobro razumijemo i nadopunjujemo na svim onim temeljnim nivoima, a opet nikad nećemo biti zajedno.
Znam zašto to činiš i baš zato što znam (kako paradoksalno) ne pomažem ti, jer tu pomoći nema.
Ono što te plaši duboko je skriveno u tebi...spoznaja da nikad nećeš znati istinski voljeti i biti jer ti si sebi centar svijeta. Možda uspiješ provesti život pored neke žene koja će osjećati da nešto nedostaje i da nikad nije sasvim tvoja kao ni ti sasvim njen. I kako vrijeme bude teklo pokušavati će te sve jače vezati za sebe ne znajući da je svaki novi konop u stvari korak dalje.
I tako u krug.

Kad dozvolim sebi istinu onda znam da je gotova ova naša priča, gotova je zauvijek.
Miluje me more i ljulja moju pronađenu dušu a ja tako želim isprati tvoje ime i zaboraviti tvoje lice u oblaku dima.
Skidam te večeras sa svoje duše poput premalog kostima kojeg sam prerasla u jednoj od bezbroj predstava ili pokrpanih rukavica koje su odradile svoje one davne zime.
Dok te polako ostavljam na obali i stapam se sa podivljalim oceanom moje tijelo pjeva i tako sam živa…od vrhova prstiju do moje kose prepune pijeska.
Poželim vjetar, kuću, more i noći na terasi snova..
Nedostaje mi kostim i ruke su mi hladne…
I što na kraju ostaje?
Otkinute latice naših dana koje vjetar nosi nekim dalekim prostranstvima
I ono pitanje (metafizičko) na koje nitko nema pravi odgovor…

Možda ti večeras kažem da odlazim

Foto by wb-skinner's


Prstohvat sunca posut mjesečinom…pa dodaj naramak riječi koje je napisalo moje ludo srce.
Jedno jezero smijeha koje nosim na usnama pomiješano sa zvukom bisera rasutih po skalama i dvoru.
U zlatnom polju procvalih snova berem crvene makove i usnama dotičem otpale latice.
Valjam se u travi koja me grli oko struka (zelene se moje čarape).
Na putu kući berem čudotvorne bobice kojima ću obojiti kosu u crveno.
Ja sam dijete u svijetu čarolije…
Širom otvorenih očiju i srca hodam stazama do mora, sa rukama raskriljenim u želji da zagrlim Svijet.

Ne skrivam ništa i nemam potrebu skriti se ikad više u životu…to sam ja…

Dok pada noć polako shvaćam da jasna slika podnevnih sati nije ista kada sjene dotiču riječi i obećanja. Svaki dodir mijenja putanje naših života, nepovratno i zauvijek.
Miluju me neke nepoznate ruke i pletu moju neukrotivu kosu u pletenice
Iza zatvorenih vjeđa u mojim zjenicama vidim oduvijek sanjanu kuću na obali oceana i terasu stvorenu za duge noćne filozofije o životu.
Večeras umjesto tebe na nju pozivam bijes, razočarenje i bol da isperu skale koje vode moru za jedan novi početak.
Podivljalo more donijeti će jugo i oblake tako niske u svom brzom letu…isprat ću te iz očiju da postaneš tek trag soli na mom licu.
Zatvori čvrsto večeras škure svoje duše jer to ja hodam u urliku vjetra i plešem na tamnoj strani života. Ne čujem svoje srce jer glasno je more, ne čujem sebe u molitvi za rastanak, ne čujem tvoje isprazne riječi. Ne želim biti odmjerena i ona tako divna žena.
Razbit ću Svijet večeras…

Ne skrivam ništa i nemam potrebu skriti se ikad više u životu…i ovo sam ja…

A kad se probudim sutra u divnom ljetu moga života učinit će mi se da te nikad nije ni bilo kraj mene….
Kad me sutra dodirne sunce dok se protežem lijeno među plahtama i zatvaram oči prepune smijeha i želje
Bosa stopala i prohladan pod, miris kave u rano jutro i osjećaj da živim sve ono što želim, sve ono što jesam.
Par koraka i iskradem se tiho...spuštam se do mora..
Lutam plažom dok mi pijesak podatno miluje stopala i odjednom u sekundi proleti misao
Nisam znala kako ću daleko trebati otići da bih pronašla sebe…
Raširim ruke i zagrlim more dok se iznad mene sklapa olujno Nebo..
Došla sam kući i lutam zlatnim poljima svojih snova

Sve pjeva u ritmu dobrodošlice...i govori...dobrodošla kući

I nemoj se nikad više skrivati od sebe

Walked out this morning, don't believe what I saw
Hundred billion bottles washed up on the shore
Seems I'm not alone at being alone
Hundred billion castaways, looking for a home...





Lutam posljednjih dana izmaglicom opravdanja, prepuna riječi i onoga što želim dati Svijetu. Shvaćam polako da ovo nisu dani za istine pa odustajem i puštam se valovima. Ljuljaju me kao majka i ljube dodirom poput najnježnijeg ljubavnika dok sebično, skrivenu duboko u sebi nosim poruku koju sam željela odaslati davnih dana u Svijet.
Dođu dani kad sam ispod svih osmjeha koje poklanjam Svijetu jedna čvrsto zatvorena školjka, napuštena od mora.....polako umirem čekajući plimu. Povode mojih oseka poznam ali razlog mi izmiče još, kao poznato lice u vrevi šetnice kojem ne mogu pridružiti ime.
A znam da je Mjesec onaj koji vodi moju vodu…
Nosim u sebi želju da budem pronađena, otvorena, pročitana…i da u otkrivanju budem osmijeh na licu onoga tko me je pronašao.
Probudi me ponekad tvoj glas u postelji od mora…ležim prekrivena Nebom koje su protkale nečije brižne ruke (milijun zvijezda je tu da se ogledaju u mojim očima). Tiho je i mirno, sretna se ljuljam na vrhovima valova koji me nose prema nepoznatim a opet tako znanim obalama (to pjeva moje srce). Čujem glasove i zvukove obale koja razbija brodove, smijem se Suncu koje izlazi tamo na istoku i pozdravljam još jedan dan moga života.
Možda se sutra probudim na toj obali ali danas je daleka i nepostojeća, poput snova koji nestaju u ranim svitanjima ljeta.

Lutam pored mora i skupljam kamenčiće…ovih dana oni su za tebe lipi moj Anđele…Volim te riječima, osmijehom i tišinom u kojoj nisam imala pametnih riječi, u nemoći da ti pomognem, ljutnjom jer mogu samo čekati s tobom da sve ovo završi jednom zauvijek. Volim te dok sjedim pored tebe, zatvaraš oči i dodirujemo rijeku vremena...sve je brža...
Spremila sam duboko u svom srcu sve suze kojima si oprala moje ruke, mudre i tako tople riječi, sate i dane koje smo trošile pričajući o svojim željama i snovima…
Naučila si me toliko toga…pitam se znaš li koliko si važna meni?
Gledajući te tako hrabru prihvatila sam smrt kao sastavni dio naših života i prirodni kraj jednog kruga iz kojeg izrasta neki novi put.
Patnja je manja kad je podijeliš s nekim koga voliš... ali spoznaja ne umanjuje bol (samo je bistri u svojoj veličini).
Budim se ponekad u čudne sate i onda pomislim…kako li će izgledati ovaj Svijet bez tebe?
Gledam kamenčiće koji tonu…za koji mjesec ću ih izroniti..
Brzo će ljeto (bez tebe mila) i učini mi se da kroz koprenu od suza vidim na žalu nešto…
Čudni su razlozi zbog kojih se nađemo jedni drugima na putu. Ja sam tu da te držim za ruku dok odlaziš. Ti si tu da mi otvoriš oči.
Kad zatvorimo krug biti će gotovo.
Možda zato odbijamo to učiniti dok nam vrijeme klizi kroz prste…
Pa hodam obalama naših samotnih sati i prebirem po bocama koje je more izbacilo na obalu…
Tko zna možda ima neka za mene..
Možda si mi davno poslala poruku u boci...
Tako smo sami u satima koji tuku u dubini najtamnijih želja..i nikako da otkrijem zašto….
A tako je lijepo kad nečije oči obasjaju naše mračne pute...

Tu sam draga prijateljice...tu sam za tebe...

Cijeli svoj život tragam za nekim tko će biti spreman biti istina, kome će i crnilo kojim nas ona ponekada oboji biti dovoljno prozirno da ipak može vidjeti kroz njega ... i još tragam, mila moja.
Ljudi na trenutak pomisle da to mogu, da su spremni, i ja otvaram svoje srce, dišem u istini. No onda, odjednom, čini se ničim izazvana, dotakne me laž.
Zašto je tako teško živjeti istinu kada bi to trebao zapravo biti blagoslov, ne znam.
Ali ne odustajem, tragam i dalje.
Možda ću jednom susresti nekoga tko će istinu ljubiti jednakim žarom
kao ja.
Dream Maker




Jedno preplašeno srce koje ne pripada i bujica mojih nemirnih riječi koje ruše svaki skriveni zaklon.
I iznova obećam, pa pogazim…nikad više, ovaj put je to zauvijek.

Moja želja nije loša i neću obrisati sve one riječi, snove i dane koje želim u svom životu.
Sanjala sam noćas jednu daleku zemlju i obalu oceana koja me zove dugo već..pa rekoh…zašto ne?
Rekla sam naglas danas istinu a to je pola puta:
Nije kraj tvoga svijeta Igračice, ako pokušaš dobiti (naći) sve ono za čime žudiš duboko u sebi….I nije tragedija ako ne uspiješ (to znam).

Ima li većeg prokletstva od toga da se nesigurnom čovjeku ispune najtamnije i najveće želje?

Naučila sam da je teže odustajati zbog straha i godinama živjeti sve ono što nisam i nikad neću biti…
Pa neka mojih želja i koraka koji vode tamo gdje mi je mjesto.
Ja želim neke druge svjetove a ne ovaj u kojem sam zarobila svoje snove..
Plaču ruže i more je plavo od tuge. Nebo je prozirno staklo po kojem kapaju suze …dok ga magli moj dah zatvaram oči i želim jako, najjače…pa plivam u vodi koja rađa nanovo ovaj Svijet i mene.
Ostajala sam samo zato jer sam se bojala… bilo je sigurnije plivati u poznatim i tako toplim morima moga djetinjstva….ma koliko ja govorila da mi to ne odgovara.
I ništa nije crno i bijelo…živimo u pretežito sivoj zoni.

Danas sam uradila ogromni korak (možda je ocean ono što je za mene?)
Hodat ću bosa pješčanom plažom.
Nije važno hoću li doći, ja sam krenula prema njemu.

A kad se otvore vrata znati ću kamo mi je dalje za poći.

A gdje ću s tobom?
Ne znam, pokaži mi (jesi li ti moja istina?)…



Draga Dream Maker "ukrala" sam tvoje riječi i počela s njima ovu priču...jer tako si lijepo napisala ono što je meni najvažnije, ono što sam ja
Hoćemo li sresti naše istine?
Da, hoćemo...jer to je neizbježno i prirodno kao disanje, kao život i kao smrt...