Tražeći sebe

Kad pogledam u Nebo znam da dijelimo iste zvijezde…


Foto by Foureyes

Postoje putovi srca nevidljivi očima slučajnih prolaznika.
Mreže i konopi isprepleteni našim riječima i obećanjem koje smo dali onda kad nismo znali jedno za drugo.
Postoje duše tako sliče u svojim samoćama.
Igre, beskonačne igre u kojima postajemo bolji svakom izgovorenom riječi. Igre u kojima umiremo u (tek) naznakama ljeta skrivenog u dlanovima.
Postoje dani koji čekaju da budu, nestrpljivi kao sva djeca koja žele biti rođena.
Postoje noći kada padaš kao rosa na moja ramena dok te čekam na terasi snova.
Postoji moje tiho i duboko zadovoljstvo koje je protkano kroz svaki korak kojeg radim i obavija planove i snove, osmijeh i ruke. Ona sreća neopipljiva a tako stvarna, osjećaj kao da ronim u toplom, plavom (mojem) moru na dubini od desetak metara…
Obavijena, zaštićena, sigurna, voljena od sebe same, sa tobom u mojim jedrima..
Iznad mene je samo nebo i zrake Sunca koje kazuju put…

Znaš li koliko ti se radujem?

(i mala, najmanja želja...hajde iznenadi me)

Otvorena vrata i staza kojom želim poći
Sloboda je stvar izbora (oduvijek)...još samo trenutak ovog stoljetnog sna i bit ću spremna
Dok čekam odgovor na moje pitanje negdje u dubini moga srca čujem ti glas




Foto by chix0r

Osmjehujem ti se (uvijek rastjeraš moje oblake)
Ležim u polju makova kojima polako ističe vrijeme, pa me mudri u svojoj ljepoti zasipaju crvenilom latica.
Puštam vrijeme da poput toplog pijeska curi kroz prste…
Zatvori mi oči poljupcima, učini da zaboravim sva pitanja koja će nam donijeti sutrašnji dan.

Budimo se isprepleteni (vrijeme, ti i ja) u želji koja je poput podivljalog mora.
Iskidala bi sve cime ali fali mi to jedno zrno pijeska u mojim dlanovima.
Voliš li me to na neki svoj način ili se okrutno poigravaš sa našom sudbinom?

Odustani od skrivanja istina – ja ću biti tvoje ogledalo a ti budi moja voda.
Prelit ćemo se iz jednog oblika u drugi (izgubljeni) na početku svijeta.
U zori ćemo nestati u zrncima pijeska koji zametak bisera nose
(nosit će ih jednom naša djeca oko vrata)

…jer tako je davno zapisano..

Samo se srcem dobro vidi



Foto by chix0r

Kad pogledam u ogledalo vidim škrapu i sunce na površini mora
Jedna obala i stepenice koje vode u zapletena jutra (od naših prstiju)
Iza mene (u tvom zagrljaju) izlazi sunce

Snivaš li ove dane zaista ili tek trošiš svoje vrijeme na mene (zanimljivu ovaj trenutak)
I kako se razmišljanja o budućnosti (tvoja i moja) prikradu u razgovoru…

Tko zna…jednom ćeš možda doći da ostaneš....

A moje želje žive svoje snove..

Kad pripadnem tebi, tad konačno potpuno pripadnem samome sebi.



Igre riječima i osmijeh nacrtan u (na) srcu

Skupljene na dlanu šapuću mi noći, valjaju se poput oblutaka skrovite plaže kroz moje snove.
Skupila sam želje u oblake iznad svoje kuće pa stojim sama na vjetru i dozivam ljeto.
Iza mojih zjenica zauvijek isprepleteni žive sunce, more i tvoje usne na mojoj slanoj koži.
Preljeva se tvoj smijeh preko mojih ruku poput valova na žalu….među njima vidim odsjaj tvojih želja.

Tako sam živa dok ležim na ovom suncu prekrivena tvojim riječima.
Ćutim te u zraku koji najavljuje ljeto mirisom i bojom kasnog proljeća.
Ležim na škrapi i čekam i smijem se tvojim riječima
Znam, sve znam...

...mi smo spašeni...

Meni bez mene

Ure od smole cure besmisleno,
sumorni čovjek snatri bestjelesno,
sutonska strast se boji bezimeno,
a ljubav jeca, jeca bespredmetno;

i sve je danas prazno, beskonačno,
a vjetar duva, duva bezutješno
na gole duše koje neprestano
ištu i grle beznadno, beskrajno.
Tin Ujević



Stojim gledam nebo – zatvara se iznad mene.
Grmi i najavljuje kišu, trguje mirisom obećanja ljeta i nekim notama moga srca.
Toliko toga zapleteno u mojim dubinama.
Potrošila sam more i more je potrošilo mene.
Danas sam bestjelesna i beskonačno prazna.
Danas vrijem poput mora u škrapi i rugam se jugu.
Danas sam besmislena…

Neizbježno danas iz daljine dopire tvoj glas i ruke sklapaš negdje iznad mojih grudi
Želja i riječi zajedno teku
Odabrali smo iste pute (ili su oni birali nas, svejedno je)

Stojim na kiši i perem one duboke rane kojima nikoga ne puštam blizu.
Pa shvaćam dok mi bižu ure ka i ove suze na licu
Smirit će se more

Ako prestaneš htjeti bit bolji, prestaješ biti dobar.
Sv. Bernard

Foto by mesmers

Pogled skriven ispod trepavica i nervozno neprihvaćanje sebe.
Puno skrivenih snova i samo jedan dio koji je oduvijek sve ono što ne prihvaćam.
Pokušati i uspjeti nije isto - dijeli nas planinski masiv.
Znam da mogu
Želim to

Tih je trenutak u kojem dočekujem oluju..

Od sada...

Život se širi ili skuplja proporcionalno čovjekovoj hrabrosti.
Anais Nil



Foto by 2sad-eyes

Ne postoje riječi kojima mogu opisati osmijeh na mom srcu dok te slušam kako pričaš.
Negdje duboko u meni ispod svih ovih nevera nalazi se mir.
Odlučila sam….
Neću ugušiti svoju želju ili se praviti da ne postoji.
Ja ću prihvatit tvoju ispruženu ruku.
Tko zna što će se dogoditi tada a što će nas pratiti na putu do mjesta susreta.

Komunikacija s tobom na svim ljudskim razinama (riječju, smijehom, pogledom, dodirom, laži, šutnjom) je najlijepše što mi se dogodilo u posljednje vrijeme
Rekla sam ti jučer neke istine…
Da si mi olakšao neke strašne periode života
Da su tvoj glas i riječi za mene siguran recept za smijeh
Da smo strašno slični u dubinama naših pomalo čudnih duša
Da sam ljuta
Da se pitam ima li smisla da ti vjerujem ponovo
Čak sam ti rekla koliko sam komplicirana u svojim pokušajima držanja života pod kontrolom (još ne vjerujem da sam ti to rekla)
Rekao si puno toga bojom svoga glasa i smijehom, šutnjom onda kad joj je bilo vrijeme, ne pokušavanjem odgovaranja na nemoguća pitanja i šutnjom opet (baš ondje gdje sam se nadala da ću je naći).
Rekao si da ćeš sigurno doći i da me se nećeš ostaviti dokle god ti ne kažem jasno da to učiniš.
Rekao si da ti je žao i da ne postoji način da se opravdaš.
Rekao si još puno toga…

Puno istine (tvoje i moje), peckanja i „niskih“ udaraca eh da mi je znati hoćeš li me zaista za kaznu ovo ljeto bacit u more u tri ujutro….i smijeha onog iskrenog iz dubine trbuha, tamo negdje oko pupka.

Pa čemu onda opiranje onome što ustvari želim?
I čemu pokušavanje krojenja onoga što ne mogu skrojiti (jer je glavni dizajner negdje gore, daleko i ne znamo mu pute)..
Na krivim mjestima i na krivi način pokušavam zaštiti ono što mi je važno.
Ovaj put je vrijeme za polazak na onim stanicama na kojim već godinama čekam neki dobar vjetar u leđa. Čini mi se da sam ga pronašla u sebi a vjetar neka putuje negdje drugdje gdje ga trebaju.

A tebe ljubim mili moj….do našeg slijedećeg susreta ma gdje on bio…
Znam da će biti

I am sailing home again cross the sea...



Foto by kuschelirmel

Vrimena su od bonaca i moja obišena jidra tužna čekaju niki dobri vitar.
Sunce me cidi ka zrilu naranču pa pobignen dikod (kad jeman bar dil snage u rukan i nogan da se dignen s poda). Sakrijen se u štivi u kojoj ležidu davno zaboravljene mriže kojima san tražila jude. Pribiren po njima i krpin ono ča se zakrpit ne more…ma isto vidin da pleten nike nove mriže od mojega srca. I da kroza te rupe neće čovik ispast…pa neka ih onda tu.
Bacan ih i smišljan arte za bit još bokun iskrenija i još bokun više ja….vadin ih prazne ali bacat ću jih opet, dokle god mi sol ne izi ruke…dokle god san živa.
Budim se zoron da pozdravin Sunce, da počnemo još jednon ovi ples u kojen umiren opet u ovome danu. I sa svakin pleson i bačenin srcen u more ja san još koju milju bliže doma.
U noći oko mene pivaju dupini i smiju se mome strahu. I igraju se oko moga broda da donesu iskupljenje i mir.
Prid zoru se pokrivan nebon koje zvizadama lita obasja moje misli. Kapi na me rosa pa takne nike davno izgubljene riči u mome srcu.
I pustin dikod koju suzu za sve krive izbore i pute (ma to me samo sol peče u očima).
Upitan se koji put jeli mi bilo pametno otisnut se sama na more…
Pa se nasmijen…ka da ne znan odgovor….
Ma san samo čovik
I koliko god bila sigurna u svoje pute postoje dani i ure u kojima ih ne vidin niti ćutin ka svoje.
Ma brzo projdu te milje od kajanja.

Ćutin duboko u sebi vitar i kraj ovih bonaca
Ka da pivaju jidra i čujen brod kako cipa more
I zvuk potpune slobode (trenutak povratka sebi)
Uvaćen vitar, nategnuta jidra, trag u modrin putima i zvuk zagrljaja mora i prove…

Sometimes I feel....


Foto by nep2111


I rastu moje ruke poput podatnih vodenih trava i čekaju da budu prekrivene algama i zarasle u šaš.
U krugu se vrtimo (moje ruke i ja) i pritom izmišljamo nove načine za biti
Pletemo konope i mrsimo mreže, nalazimo putove za bijeg
Gropamo se u grope i zaboravljamo koji smo konop provukle prvi


A kad se okrenem vidim jedno prazno gnijezdo i ruke koje stare u želji da te zagrle

U prijateljstvu postoji neko trenutno priznanje - svojevrsna ljubav.
Za to je potrebna samo jedna riječ, u prolazu dodir ruke....a opet....
Odlazak je tako velik gubitak i ona sitna bol žaljenja ostaje uz nas zauvijek
Helen M. Exley




Napisala si mi u jednom mail-u (naša Igra „napiši priču“) prošlog prosinca….

Zar nije dovoljno živjeti život bez straha te tako svakodnevno svjedočiti hrabrost?
Hrabrost bi definirala kao odsutnost straha, bilo realnog ili nerealnog. Iako je većina strahova neutemeljena i nerealna, onome koji strahuje to apsolutno ništa ne znači, jer je za njega njegov strah i te kako stvaran.
Bježanje i skrivanje, odnosno spremnost da se uhvate u koštac s odgovornošću, uspjehom i neuspjehom za svoje postupke je ono što čini razliku između hrabrih i onih manje hrabrih. Spremnost da po ko zna koji put nakon neuspjeha, s osmjehom na licu, hrabriji nego ikad ponovno kreneš ispočetka.
Hrabri su i oni koji žive svoj život bez ijedne maske na licu. Koji su toliko oslobođeni straha od eventualnih posljedica, slobodni od svih kalkulacija da su uvijek svoji. Hrabri su i oni, ako ne i najhrabriji, koji su spremni sami sebe ogoliti do srži samom sebi, oni koji su spremni upoznati samoga sebe.

Kad ovi dani postanu prošlost i kad te pronađem u srcu mila moja prijateljice, tvoj osmijeh će otvoriti vrata sjećanja a ja ću sjesti do tebe i tiho ti šapnuti…ti si najhrabrija osoba na svijetu…

Što sam ja ako se usporedim sa Svemirom?
Beethoven



Adio prijateljice....i neka su ti lake staze kojima sad hodaš, zaslužila si to

Dok se ne sretnemo ponovno uvik ću čuvat dio srca za tebe

Ljudi u potrazi za ispunjenjem
i srećom biraju različite puteve.
Ako se ne nalaze na vašem putu,
ne znači da su zalutali.
H. Jackson Brown, Jr.


Foto by Foureyes

Poznato dijete preskače konopac cijeli dan (i pjeva neku pjesmicu brojalicu).
Izranjavanih koljena i sa pokojom modricom na duši ja se puštam vremenu da me nosi.
Rijeka obavija moje raširene ruke i kosu mi upliće među brzake tvoga srca. Ponekad me gurne u vrtlog pa se vrtim, vrtim držeći te čvrsto za ruke i smijem se.
To bježe moje misli i želje, zveckajući poput perlica rasutih niz stepenice mojih godina.
Bježe zagrljene, nepromijenjene i u odlasku vidim Sunce koje se skrilo u njima.
Znam da ću ih naći ponovno na nekoj obali nasukane (kad nestane snova na trenutak).
U razdobljima kiša izlijemo se rijeka i ja po prostranstvima prijateljskih duša. Rastemo tada skupa (plodna zemlja i ničija voda) sjedimo i čekamo čudo. Gledamo neke jače i hrabrije od nas kako veslaju sigurni u svoj put, ispraćamo ih dobrim željama. Nakon nekog vremena pođem prema moru noseći u sebi dio vas.
U razdobljima suše, kad su vaša polja mrtva i prazna prikradem se tiho i ispunim odavno suha korita, isperem sasušenu tugu.
I budemo opet plodna zemlja i nježna voda do trenutka u kojem polazimo nekuda.

Na putu prema sebi (moru) ponekad izgubim smisao.
Na putu prema sebi shvatila sam da vrijeme ne postoji.
Na putu prema sebi našla sam voljene ljude.

Prolazim tako kroz dane koji broje nepostojeće vrijeme i shvaćam da se nalazim u ljetu svoga života.
Spojilo se more, nebo, škrapa i ja.
Sve diše u ritmu mojeg srca i želje se spuštaju na dlanove poput zvijezda u toplim noćima kolovoza.
Obavija me smislenost života, bez prevelikih pitanja, poput dubina mora.

Kao igra dani su nam svi…obećavam, doći ću slijedeći put

Daleko od nas još dalje, tko zna gdje
Nekad spava, nekad ne ova ljubav dugo nama ruga se
Ova ljubav iza nas nestala je davno negdje, tko zna gdje,
Nekad spava, nekad ne daleko od nas još uvijek putuje



Foto by Strany

Tražim riječi kojima bi te ogrnula u mojim mislima ali ne nalazim ih lijepe i meke poput moje želje danas.
Sunce sam u ljetnoj večeri i smijem se zvijezdama koje dolaze.

Tražim riječi koje opisuju nemir (slično imenu mome), one koje će zakovitlati prašinu i u visine odnijeti svu prljavštinu ostavljenu Svijetu u nasljeđe.
Vjetar sam, u dahu nosim samoću planinskih vrhova i dotičem hladnoćom uzavrelu krv tvoju.

Tražim riječi da prelijem ljubav iz moje duše u tvoju, bujicu hranjenu teškim zimskim kišama. Proljetni sam pljusak i veselo bubnjaju riječi poput tvojih prstiju po mojoj vreloj koži.

Najduže tražim riječi koje smo zasadili u dubinama naših dana..
Hranili smo ih svim čekanjima i smijehom, lažima i željom, dodirima i obećanjima. Natopile ih kaplje rose u jutrima iz naših priča, grijalo ih ljetno sunce našeg otoka.
Zaboravljene u tvojoj šutnji i mom prkosu.
Gdje su?
Možda nas dočekaju rascvjetane u rano šoltansko jutro ispod onih skala koje vode do mora

Nedostaje mi tvoj glas i onaj savršeno/nesavršeno loše i krivo izgovoren i pojeden "r", smijeh i nepoznate riječi (prijevod molim), sati provedeni u filozofiranju, neupitna i gola ljubav prema otoku…
Najviše od svega nedostaješ mi ti (baš takav ti).

Teško nam je ponekad voljeti sebe jer slika koju vidimo u ogledalu znatno se razlikuje od one koju osjećamo.

Odgovor na tvoje pitanje Hemera…ona iz ogledala.

Zaista je teško ponekad voljeti svoj odraz u ogledalu.
Upitam se kako ona ima zatvorene oči a ja to vidim…znači li to da su moje oči u stvari otvorene?
I tko je tu original a tko je klon?



Foto by sweety-mausiii

Danas si donio osmijeh kao zalog za Igru. Pružio si mi ruku i pomogao da prohodam kroz ovaj dan u kojem sam čekala vijesti. Red smijeha i partija Igre, poznate riječi i virtualni govor tvog tijela.
Znam kuda hodamo i brzo dođemo na onaj dio kojeg nismo uspjeli proći. Pa se vrtimo kao početnici na prvom nivou.
Tvoje riječi pa moje, nabacivanje mišljenjima, ljutimo se da bi se trenutak kasnije zaljubljeno slušali.
Ispod svega, duboko u našim venama je loše skrivena želja (tvoja i moja) koja ne jenjava već raste neovisno o razumu koji ima neke svoje ideje gdje bi mi trebali biti. Naša sličnost i potreba za uviranjem i spajanjem: Sloboda koju tražimo oduvijek (osim u sebi). To smo mi.
A nismo dospjeli ni pokušati. Razlog nije činjenica što živiš daleko jer postoje veze kojima se to može premostiti. Razlog nije ni trenutačan raspored planeta jer one se kreću (ustvrdili smo to davno).
Vidim sve i puštam vremenu da donese prave odgovore na pitanje koje je duboko skriveno u meni.

Jesi li ti čovjek za kakvog te ja smatram?

Iznenadi me…

Odvedi me...rado ću te slijediti

Svaki je čovjek cijeli Svijet. I svatko od nas je želja puštena u more.
Još da nam je naučiti voljeti sebe onakve kakvi jesmo...
Ah kad bi to znali…

Kako čudno...bio si tako blizu ovih dana, bez onih pustih kilometara između nas. Prošetao si pored moje kuće (šapnula mi je moja draga nevista "čavka"..ona ti sve vidi), igrao se s našim psom i zavirivao preko zida.
Gledam večeras vozni red i znam da si sada već satima daleko, tamo, u drugoj državi.
Ljut si zar ne?
Ljut si na mene, ćutim to. Ljut jer se nisam prilagodila onome čemu se ne želim prilagoditi.
Znam negdje duboko u sebi…dotakla sam danas slučajno mislima vrijeme koje čeka na nas.
Ovo nisu bili ti dani.
Ne mogu i neću pristati na ništa manje…

Neka Igra počne!!!
Zanima me tvoj slijedeći potez….

Svemir se razvija točno onako kako treba
pročitala sam maloprije ove riječi u Desiderati na blogu jedne drage blogerice pa pomislim..

Život je čudna igra...

Vjerujem u tvrdnju da je sve točno onako kako treba biti i to srcem i dušom bez upitnika, nevjerice ili sumnji.
Vjerujem da postoji razlog zašto smo baš tada na tom mjestu.
Vjerujem da sve ima svoj smisao.

Vjerujem to i u trenucima kao danas dok palim svijeće za jedan mladi život koji je polako gasi.
Vjerujem u to dok se vozim mojim predivnim proljetnim Splitom poluslijepa od suza.
Vjerujem u to dok pišem ove riječi.

Ali to ne umanjuje bol koju ćutin.

Kako je tebi to ni zamislit ne mogu...

Draga moja prijateljice jedino što mogu je moliti za tebe da izdržiš još malo, samo malo...pa ćeš bit mirna....zaslužila si to.

Što god možete ili mislite da možete, započnite;
Hrabrost ima genij, moć i magiju u sebi.
J.W. von Goethe



Foto by mjagiellicz


I ništa više nije isto...

Budim se nakon sraza mene i mene... dugo sam padala kroz prazan prostor da bi dotakla more - nisam znala da će toliko boljeti.
Svaki djelić duše, zglob, osmijeh i dlaka, svaka moja kost treperi od istine

Po prvi put u životu ljuta sam na nekog drugog a ne na sebe.

I to (zamisli Igračice) s dobrim razlogom

Danas sam ljuta jer nisi znala ili htjela davno, davno, još kad je tvoja ruka bistrila moje svjetove.
Tu je sve počelo, moja želja i potreba, moj bijeg i odbijanje, moj osjećaj bezvrijednosti i strah od napuštanja.
U paralelnom Svemiru postojanje nespojivih stvari
Jedne zaslijepljene oči na koje polako dolazi svjetlo
(jesu li razvijeni vidni putovi?)

Sa novim saznanjima došla je i naša priča na red.
Ljuta sam na tebe jer si igrao nepošteno kao što igraš i sada. Pri pomisli na laži koje hladnokrvno prostireš ljudima oko sebe...strašno...zaista strašno.
čemu zavaravanje, ti drugi kojima lažeš su mi nevažni trenutno.
ALI LAGAO SI MENI (a to je neoprostivo)
Izvani naizgled pripadaš "normalnim" ljudima ali iz tvoje duše dopire miris truleži. Prikriti je ne mogu sve tvoje laži.
Ljuta sam jer se praviš da je sve normalno i da mi ustvari nisi uradio ništa nažao. Za to vrijeme pružaš svoje pohlepne pipke i hraniš svoj bolesan ego mojom (ili nečijom drugom..tebi nije važno čija je) ljubavlju i pažnjom i ne prestaješ dok ne uništiš i zadnju vlat zelene trave (poput biblijske pošasti skakavaca).
Da to si ti...
A ja? Što sam ja radila svo ovo vrijeme? Pitala se zašto i mislila kako ne vrijedim dovoljno. Tjerala sebe daleko, najdalje. Ljutila se na svoju slabost, trgovala svojim srcem. Kažnjavala sebe i vrtila se u krug.

Ah kako je lijepo znati kome što pripada. Kako je lijepo moći razlučiti zasluge za pojedine događaje u našim životima.
Svaka medalja ima dvije strane.
Ali ponekad je jedna strana nemoćni promatrač trenutka i događaja.
Do prvog puta (a onda krenem)

Danas me boli svaki dijelić tijela kao da sam stari, izranjavani brod nakon nevere.
Danas sam pospremala svoj stan i uživala u redu kojeg su ostavljale moje ruke.
Danas je dan kad znam da mogu

I zato sam počela....

Danas sam poput stupova u pijesku...
Tamna sa ranama od Sunca, izgrižena solju.
Ja postojana, ja kao putokaz
Ja između mora, pijeska i neba
Ja ljuta na tebe


SRETNA JA....

Sidin na mulu (oko mene raste plima mojih suza)
Misli su moje poput klupka zaigranih mačića
grebu, cvile i bježe pa kidaju finu potku moga srca

Ovo je mjesec za promjene
Mogu ja to (zaslužujem to)

Posljednje pripreme pred polazak

Stojim na mulu, more dira moja stopala
Pada kiša od moje tuge i sve se sklopilo u nepregledni sivi zid boli (nebo, more i ja)
Skupi se ponekad u meni more mojih prijekora sebi, osjećaj da propadam na dno neke beskonačne crne rupe, beskorisnost i bespomoćnost pred duboko u sebi ukorjenjenim navikama.
Poznati krugovi kojima hodam

To nisam ja

Jedno Sunce i dubina mora
Beskonačna sloboda i prihvaćanje bez nepoštenih igara

Polazim....