utorak, 15.04.2008.

Bilo bi dosta!

Kad vas jedno određeno stanje počne mučiti, kad postaje neizdrživo, nemojte stajati na mjestu jer bolje neće biti, još manje pomišljajte na bježanje natrag jer se od toga pobjeći ne može.
Da biste se spasili, idite naprijed, tjerajte do vrhunca, do apsurda. Idite do kraja dok ne dotaknete dno, dok vam se ne ogadi. U tome je lijek. Pretjerati, znači isplivati na površinu, osloboditi se.
To važi za sve: za rad, za nerad, za poročne navike kojih se stidite a kojima robujete, za život čula, za muku duha.
Ivo Andrić


Image Hosted by ImageShack.us

Na putu prema poslu pomislim pa čekajući zeleno na semaforu odlučim podijeliti istinu s ovim proljetnim danom prepunim kiše (poslušaj i čuti ćeš kako raste divlja radost u meni):
Tako sam sretna što jesam, tu i sada, što imam sve…

Kad dozvolim uklanjanje svih brana i kad obrišem slojeve prašine kojima sam prekrila neke stare rane, kad utihnu riječi hvale i opravdanja, kad umre krivnja, kad skinem s lica usiljeni grč prihvaćanja …
Kad ostanem potpuno gola pred ispitivačkim očima svoje duše shvatim da se smiješim tom stvorenju koje me gleda iz ogledala.
Odakle te godine na mom licu? I one bore smjehuljice? A one nezarasle rane?
I upitam se (čisto retorički) dali bi ove riječi pročitane kojih par godina ranije promijenile moje putove?
Promijenile moj život?
Priča uvijek ima početak. Čini mi se da traje oduvijek, od kad je mene.
Moja pitanja zašto i pogledi u nekom drugom pravcu, plavo nebo moje Šolte i crne dubine mora oko nje u kojima se ogledaju zvijezde.
Jedino mjesto na kojem sam pripadala negdje, na kojem sam bila savršena u svojoj ljudskoj nesavršenosti: na minimalno pet metara dubine u zagrljaju podatnog (mog) mora.
Stajanje na mjestu: disciplina koju nikad nisam odveć dobro savladala.
Bježanje natrag: izvrsna Igračica sa posebno naglašenom komponentom zalaganja u ovoj disciplini.
Paralelno s bježanjem u nepostojeći spas radila sam danonoćno na tjeranju sebe do apsurdnih vrhunaca..

O kako sam ja dobra Igračica bila…

A oprezna tek: nikad, ali nikad nisam dozvolila sebi da pretjeram u nekom od nekoliko mojih paralelnih Svjetova. Nikad mi ni jedan nije ispao iz ruke (šarene kugle u zraku koje bacam rukama iskusnog glumca zabavljača, u njima se preljeva Sunce i tako krije moje suze).
Nikad nisam otišla do kraja pa sam bila osuđena na neminovnost ponavljanja već dobro naučenih nivoa Igre. I na ona glupa pitanja koja počinju riječju zašto…
Ali jednom davno u nekoj plavoj zori prva je kugla pala na pod rasipajući se u tisuće sitnih komadića.
Ostatak je bio prirodni slijed događaja.
Kad jednu ispustiš ostale će sigurno pasti.
Što se dogodilo tada?
Ne sjećam se najbolje i danas mi se čini da je to bila neka smiješno jednostavna kretnja.
A zaboravljam da sam trebala sve naučiti ponovno.
Danas su moje ruke slobodne a moji Svjetovi imaju svoje Sunce oko kojeg kruže bez moje pomoći (zato i postoje).
I ja sam slobodna od sebe.
Riječi koje trebam, ljudi koje volim, dani koji me prate u svojoj ljepoti dolaze u moj život baš onda kad im je vrijeme.

Ove sam riječi trebala danas…
Da se sjetim
Da osvijestim neke činjenice
Da objasnim neke svoje porive

Zato se smijem još jednom dijelu sebe s kojim vodim borbu i kažem…
Hajde, hajde Igračice...Ne skrivaj tu jednu kuglu iza leđa.

Bilo bi dosta!
15:49 - Komentari (38) - Isprintaj

<< Arhiva >>