Kad vas jedno određeno stanje počne mučiti, kad postaje neizdrživo, nemojte stajati na mjestu jer bolje neće biti, još manje pomišljajte na bježanje natrag jer se od toga pobjeći ne može.
Da biste se spasili, idite naprijed, tjerajte do vrhunca, do apsurda. Idite do kraja dok ne dotaknete dno, dok vam se ne ogadi. U tome je lijek. Pretjerati, znači isplivati na površinu, osloboditi se.
To važi za sve: za rad, za nerad, za poročne navike kojih se stidite a kojima robujete, za život čula, za muku duha.
Ivo Andrić
Na putu prema poslu pomislim pa čekajući zeleno na semaforu odlučim podijeliti istinu s ovim proljetnim danom prepunim kiše (poslušaj i čuti ćeš kako raste divlja radost u meni):
Tako sam sretna što jesam, tu i sada, što imam sve…
Kad dozvolim uklanjanje svih brana i kad obrišem slojeve prašine kojima sam prekrila neke stare rane, kad utihnu riječi hvale i opravdanja, kad umre krivnja, kad skinem s lica usiljeni grč prihvaćanja …
Kad ostanem potpuno gola pred ispitivačkim očima svoje duše shvatim da se smiješim tom stvorenju koje me gleda iz ogledala.
Odakle te godine na mom licu? I one bore smjehuljice? A one nezarasle rane?
I upitam se (čisto retorički) dali bi ove riječi pročitane kojih par godina ranije promijenile moje putove?
Promijenile moj život?
Priča uvijek ima početak. Čini mi se da traje oduvijek, od kad je mene.
Moja pitanja zašto i pogledi u nekom drugom pravcu, plavo nebo moje Šolte i crne dubine mora oko nje u kojima se ogledaju zvijezde.
Jedino mjesto na kojem sam pripadala negdje, na kojem sam bila savršena u svojoj ljudskoj nesavršenosti: na minimalno pet metara dubine u zagrljaju podatnog (mog) mora.
Stajanje na mjestu: disciplina koju nikad nisam odveć dobro savladala.
Bježanje natrag: izvrsna Igračica sa posebno naglašenom komponentom zalaganja u ovoj disciplini.
Paralelno s bježanjem u nepostojeći spas radila sam danonoćno na tjeranju sebe do apsurdnih vrhunaca..
O kako sam ja dobra Igračica bila…
A oprezna tek: nikad, ali nikad nisam dozvolila sebi da pretjeram u nekom od nekoliko mojih paralelnih Svjetova. Nikad mi ni jedan nije ispao iz ruke (šarene kugle u zraku koje bacam rukama iskusnog glumca zabavljača, u njima se preljeva Sunce i tako krije moje suze).
Nikad nisam otišla do kraja pa sam bila osuđena na neminovnost ponavljanja već dobro naučenih nivoa Igre. I na ona glupa pitanja koja počinju riječju zašto…
Ali jednom davno u nekoj plavoj zori prva je kugla pala na pod rasipajući se u tisuće sitnih komadića.
Ostatak je bio prirodni slijed događaja.
Kad jednu ispustiš ostale će sigurno pasti.
Što se dogodilo tada?
Ne sjećam se najbolje i danas mi se čini da je to bila neka smiješno jednostavna kretnja.
A zaboravljam da sam trebala sve naučiti ponovno.
Danas su moje ruke slobodne a moji Svjetovi imaju svoje Sunce oko kojeg kruže bez moje pomoći (zato i postoje).
I ja sam slobodna od sebe.
Riječi koje trebam, ljudi koje volim, dani koji me prate u svojoj ljepoti dolaze u moj život baš onda kad im je vrijeme.
Ove sam riječi trebala danas…
Da se sjetim
Da osvijestim neke činjenice
Da objasnim neke svoje porive
Zato se smijem još jednom dijelu sebe s kojim vodim borbu i kažem…
Hajde, hajde Igračice...Ne skrivaj tu jednu kuglu iza leđa.
Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda
pusti da cijelog Tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ kad se
budeš zadnjim pogledima rastajao od zvijezda!
Na svom koncu umjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!
A.B. Šimić
Meni, da nikad ne zaboravim
(03. svibnja 2008.)
Što god možete ili mislite da možete, započnite;
Hrabrost ima genij, moć i magiju u sebi. J.W. von Goethe
Ljudi koji mi oduzimaju dah, čije me riječi čine sretnom jer znam da takvi postoje:
Ne, nemoj mene vezati...
Jer Vjetar se vezat ne može
(tu samo Ljubav pomaže)
Tu sam jer volim "baciti na papir" neke misli koje nenajavljeno dođu.
Pa tražim put kući
Foto by Ivonne_D
Naći ću ga znam,
jedne ljetne večeri kad sjednem na skale kojima sam lutala u snu, bosonoga...prema moru
(neko te davno zapisao u moje dlanove)
Znat ću....
Znat ću da sam došla kući
...tu na rubu moga sna...
Foto by VITRIOL
Ako poželite...slobodno se javite
izvanje@gmail.com
ITAKA
Kad pođete tražiti Itaku
Molite se da putovanje bude dugo,
puno pustolovina,puno buđenja.
Ne bojte se čudovišta iz starine
Nećete ih sresti
ako vam misli budu letjele visoko,
ako prava strast pokreće vaš um,tijelo i duh.
Nećete sresti strašna čudovišta
ako ih ne nosite u duši,
ako ih vaša duša ne postavi ispred vas. Konstantin Kavafis
Treba se usuditi željeti...(kaže mi Leda)....
Koliko još staza moramo prijeći,
za samo jedan trenutak Ljubavi...
A toliko toga činimo, toliko lijepog nastojimo,
toliko sebe unosimo i raznosimo
poput vjetra što se sjeća da je bio pustinja.. Vladimir Ordanić
Tko zna...
Vizija
Jednoga jutra godine neke
Otvorit ću oči začuđeno, smjelo,
A sunce će nježno milovati mi lice.
Pogledat ću sretno u svoj komad neba
I osmjehom pozdraviti sunce na prozoru.
Jednoga dana godine neke
Nasmiješena i mirna šetat ću poljem,
Brati rosno cvijeće kraj neke šume.
Slušat ću ptice što život slave
I bit ću sretna što sam tu.
Jedne večeri godine neke
Sklupčat ću se tiho u nečijem naručju
I slušati muziku srca samo za mene.
Bit ću sretna zbog poljupca,
Zbog ruku koje miluju i vole.
Jednog jutra godine neke,
Jednog dana godine neke,
Jedne večeri godine neke
Nadam se…….. Freya
Zelenu mahovinu imaju morske stijene,
borovi i čempresi mirišu snom,
a u šumi se pod lišćem u proljeće
crvene jagode
i mirišu,
a ja imam uspomene i sjećanja i tebe i
sol na koži od zadnjih zagrljaja
i mahovinu u kosi
i san od tvojih dodira pod čempresima
i okus jagoda na usnama
i ljubav
i ti mi šutnjom pričaš
da ti sada kada me nema nedostajem
da su ti sati dugi i polagani Dinaja
Tako sama
Tako sama,
pokrivena česticama nedostajanja
ležala sam na stijeni
pored zapjenjenog mora
pogleda uperenog
tamo negdje iza,
u raskršće puteva
gdje si odlučio
pratiti nečije tuđe korake.
Tako sama,
učila sam ponovo biti JA,
egzistirati kao jedinka,
i živjeti bez lijeve polovice srca
koju si odnio sa sobom,
a ne želeći joj biti vlasnikom.
Tako sama,
disala sam ne osjećajući mirise,
lutala, ne ćuteći hladnoću ni toplinu,
gledala, bez da vidim boje buđenja novog dana,
hodala, ne ostavljajući tragove svojih stopa,
dodirivala, tražeći te pod svojim prstima,
a nalazeći samo prazninu u stvarnosti
iz koje si izrezao i odnio svoj lik.
Tako sama,
drhatvim sam rukama
lijepila šarene komadiće sebe
kakva sam bila prije nego si
poslao uragan kroz moj život,
i sakupljala sitne krhotine osobe
u koju si me pretvorio svojim odlaskom.
I dalje sama,
dala sam se moru
da te spere sa moje kože
dok sam upijala mirise
tog trenutka spoznaje
kada su mi se boje sumraka
ponovo zaiskrile u očima
cijelom lepezom svojih tonova.
Usidrila sam svijest
i prestala lutati
našavši onu drugu polovicu
u samoj sebi. Yvonne D.