subota, 05.04.2008.

U potrazi za izgubljenim vremenom


Walked out this morning, don't believe what I saw
Hundred billion bottles washed up on the shore
Seems I'm not alone at being alone
Hundred billion castaways, looking for a home...





Lutam posljednjih dana izmaglicom opravdanja, prepuna riječi i onoga što želim dati Svijetu. Shvaćam polako da ovo nisu dani za istine pa odustajem i puštam se valovima. Ljuljaju me kao majka i ljube dodirom poput najnježnijeg ljubavnika dok sebično, skrivenu duboko u sebi nosim poruku koju sam željela odaslati davnih dana u Svijet.
Dođu dani kad sam ispod svih osmjeha koje poklanjam Svijetu jedna čvrsto zatvorena školjka, napuštena od mora.....polako umirem čekajući plimu. Povode mojih oseka poznam ali razlog mi izmiče još, kao poznato lice u vrevi šetnice kojem ne mogu pridružiti ime.
A znam da je Mjesec onaj koji vodi moju vodu…
Nosim u sebi želju da budem pronađena, otvorena, pročitana…i da u otkrivanju budem osmijeh na licu onoga tko me je pronašao.
Probudi me ponekad tvoj glas u postelji od mora…ležim prekrivena Nebom koje su protkale nečije brižne ruke (milijun zvijezda je tu da se ogledaju u mojim očima). Tiho je i mirno, sretna se ljuljam na vrhovima valova koji me nose prema nepoznatim a opet tako znanim obalama (to pjeva moje srce). Čujem glasove i zvukove obale koja razbija brodove, smijem se Suncu koje izlazi tamo na istoku i pozdravljam još jedan dan moga života.
Možda se sutra probudim na toj obali ali danas je daleka i nepostojeća, poput snova koji nestaju u ranim svitanjima ljeta.

Lutam pored mora i skupljam kamenčiće…ovih dana oni su za tebe lipi moj Anđele…Volim te riječima, osmijehom i tišinom u kojoj nisam imala pametnih riječi, u nemoći da ti pomognem, ljutnjom jer mogu samo čekati s tobom da sve ovo završi jednom zauvijek. Volim te dok sjedim pored tebe, zatvaraš oči i dodirujemo rijeku vremena...sve je brža...
Spremila sam duboko u svom srcu sve suze kojima si oprala moje ruke, mudre i tako tople riječi, sate i dane koje smo trošile pričajući o svojim željama i snovima…
Naučila si me toliko toga…pitam se znaš li koliko si važna meni?
Gledajući te tako hrabru prihvatila sam smrt kao sastavni dio naših života i prirodni kraj jednog kruga iz kojeg izrasta neki novi put.
Patnja je manja kad je podijeliš s nekim koga voliš... ali spoznaja ne umanjuje bol (samo je bistri u svojoj veličini).
Budim se ponekad u čudne sate i onda pomislim…kako li će izgledati ovaj Svijet bez tebe?
Gledam kamenčiće koji tonu…za koji mjesec ću ih izroniti..
Brzo će ljeto (bez tebe mila) i učini mi se da kroz koprenu od suza vidim na žalu nešto…
Čudni su razlozi zbog kojih se nađemo jedni drugima na putu. Ja sam tu da te držim za ruku dok odlaziš. Ti si tu da mi otvoriš oči.
Kad zatvorimo krug biti će gotovo.
Možda zato odbijamo to učiniti dok nam vrijeme klizi kroz prste…
Pa hodam obalama naših samotnih sati i prebirem po bocama koje je more izbacilo na obalu…
Tko zna možda ima neka za mene..
Možda si mi davno poslala poruku u boci...
Tako smo sami u satima koji tuku u dubini najtamnijih želja..i nikako da otkrijem zašto….
A tako je lijepo kad nečije oči obasjaju naše mračne pute...

Tu sam draga prijateljice...tu sam za tebe...
19:40 - Komentari (11) - Isprintaj

<< Arhiva >>