Voli me….ne voli me….
Želi me….ne želi me…..
Pa u toj igri otkidam laticu po laticu i dan po dan moga života
Pa se upitah danas: Želim li ja uopće tebe?
I što ja to želim?
Pričaš mi sinoć …žao ti je i htio bi još jednu priliku.
Nisi ti kriva, oprosti ja sam takav oduvijek.
Hajde Igračice ne budi kukavica, hajde budi mi prijateljica, znaš da bi bilo šteta propustiti večeri, priču, čaše pune vina i smijeh u ovim našim tako sličnim dušama.
Hajde pa što ima veze da se ništa u mom životu nije promijenilo.
Ah Igračice, ta tvoja pitanja spadaju u metafiziku…prepusti se trenutku…jer ja te tako želim i ti mi donosiš dašak osvježenja i zadovoljstva u život.
Stapaju se riječi i smijeh u sate…brzo će ljeto…
Lažnu i loše uglazbljenu pjesmicu pjevaju tvoje riječi a ja te puštam da pričaš i ne govorim ti ono što želim reći. Jednostavno kupujem vrijeme i igram se da vidim gdje su granice moje tolerancije, gdje je granica samopoštovanja koju nikad više neću prijeći.
Pozdravljam te i zaželim ti mirnu noć a ti pomalo ljutito odlaziš, ne osvrćući se i bez poljupca.
Udahnem duboko i skočim ispod površine.
Ne čujem svoje srce (glasno je more) i ne čujem tvoj glas.
Pa priznam sebi onako iskreno, bez ljutnje ili prezira…onako kao tebi, nekome tko je bilo tako poseban mom srcu:
Mili, te isprazne riječi pokloni onoj koja je pored tebe, onoj koja te ne pozna kao ja.
Ono što me plaši u pojedinim trenucima samoće je baš ta činjenica da smo tako slični, da se tako dobro razumijemo i nadopunjujemo na svim onim temeljnim nivoima, a opet nikad nećemo biti zajedno.
Znam zašto to činiš i baš zato što znam (kako paradoksalno) ne pomažem ti, jer tu pomoći nema.
Ono što te plaši duboko je skriveno u tebi...spoznaja da nikad nećeš znati istinski voljeti i biti jer ti si sebi centar svijeta. Možda uspiješ provesti život pored neke žene koja će osjećati da nešto nedostaje i da nikad nije sasvim tvoja kao ni ti sasvim njen. I kako vrijeme bude teklo pokušavati će te sve jače vezati za sebe ne znajući da je svaki novi konop u stvari korak dalje.
I tako u krug.
Kad dozvolim sebi istinu onda znam da je gotova ova naša priča, gotova je zauvijek.
Miluje me more i ljulja moju pronađenu dušu a ja tako želim isprati tvoje ime i zaboraviti tvoje lice u oblaku dima.
Skidam te večeras sa svoje duše poput premalog kostima kojeg sam prerasla u jednoj od bezbroj predstava ili pokrpanih rukavica koje su odradile svoje one davne zime.
Dok te polako ostavljam na obali i stapam se sa podivljalim oceanom moje tijelo pjeva i tako sam živa…od vrhova prstiju do moje kose prepune pijeska.
Poželim vjetar, kuću, more i noći na terasi snova..
Nedostaje mi kostim i ruke su mi hladne…
I što na kraju ostaje?
Otkinute latice naših dana koje vjetar nosi nekim dalekim prostranstvima
I ono pitanje (metafizičko) na koje nitko nema pravi odgovor…
Možda ti večeras kažem da odlazim
Post je objavljen 09.04.2008. u 20:41 sati.