Nera Pavičić: Moja iluzija

subota, 29.06.2013.

U crvenom

Nemoguće su želje u crvenom
crveno rublje znak osobnosti
na crvenoj postelji strast
u crveni suton dodiri

Nemoguće su želje u crvenom
crveno je lice bijesa
crveno lako izblijedi, nestabilna boja
crvene mrlje teško se peru

Nemoguće su želje u crvenom
crvene ruže skrivene u trnju
kapljice krvi crveni trag lopova
crveno sunce sve otkriva

Nemoguće su želje u crvenom

U plavom

Prokleta je sloboda u plavom
u plavom moru te nose valovi
u plavom nebu lebdiš u mašti
u plavoj odori hiniš ozbiljnost

Prokleta je sloboda u plavom
u plavoj bočici hrpa tableta
u plavim tabletama snovi
u plavim snovima praznina

Prokleta je sloboda u plavom
u plavom dnevniku mrlje suza
u plavoj tinti nerazumljive riječi
u plavim riječima tišina

Prokleta je sloboda u plavom

utorak, 25.06.2013.

Dubrovnik .... najbolje da ne dolazite, samo pošaljite kune, nemojte eure, najprije ih promjenite

Jednodnevni izlet u Dubrovnik ni u kom slučaju nije razočarao. Krenuli smo na aerodrom, lijepo se parkirali točno preko puta ulaza, chek-in je prošao bez problema, simpatični dečko na šalteru nam je poželio ugodan put i nabrijani smo krenuli na terminal. Moj prvi let bio je ogledni primjer kako funkcionira naša avio kompanija. Sjeli smo na avion bez kašnjenja, pilot je od prve upalio motore i izvršio kontrolu. Tu je sve krenulo nizbrdo. Motori su se ugasili i nakon 10-ak minuta izašla je stjuardesa i najavila da zbog tehničkog kvara nećemo uzletjeti. Uistinu za prvi let bilo bi razočaravajuće da smo uzletjeli od prve. Croatia Airlines nije razočarala. Moj suputnik je rekao samo "Eto draga za prvi let Croatia Airlines ti je priuštila dodatno uzbuđenje. Vjerojatno je ovaj avion jedan od onih zbog kojih osoblje štrajka jer su nesigurni za let." Iskrcali smo se uz šale ponovno u bus i vratili se na aerodrom. Nakon sat vremena ponovno smo se ukrcali na avion koji je ovaj puta poletio, mala sumnja je ostala u nama da pilot ovaj puta niti nije radio sigurnosne provjere jednostavno iz straha da uopće nećemo poletjeti. Moj komentar suputniku je bio "Dragi nadam se da je pilot gledao onu emisiju koja je prikazivala kako je američki pilot sletio na rijeci nakon kvara na avionu, more je šire od rijeke." uto je prošla stjuardesa pa sam pomislila ako prvi puta nije popila tabletu za smirenje ovaj puta sigurno ide po jednu.

Let je bio predobar. Gledala sam na televiziji snimke iz aviona i razne fotografije na internetu ali osjećaj kad si stvarno u avionu je drugačiji, shvatiš koliko smo mi ljudi mali i beznačajni. Imala sam snažnu potrebu da pružim ruku kroz prozor i dohvatim te male kućice, do te mjere da sam se sama sebi smijala. Često tako unatoč brojnim informacijama koje prikupiš iz raznih izvora, stvarno iskustvo donese sasvim nove, pomalo djetinjaste osjećaje. Tako sam se i ja tada osjećala, kao malo dijete s prvim sladoledom. Do kraja leta bolio me k...c i za kašnjenje i sve ostalo što se dešavalo oko mene. Malo su me zasmetali oblaci ali ih nije bilo cijelim putem. Proučavala sam krajolik Bosne i bila sam iznenađena koliko površina se činilo neobrađenim. Čini mi se da sam vidjela samo temelje kuća što sam skužila tek kada sam vidjela crvene krovove oko Mostara i Neretve i pravilne linije koje su vidljivo razdvajale obrađena polja. Pomalo je žalosna činjenica da se Bosna još uvijek bori s posljedicama rata.

Dolazak u Dubrovnik prošao je bezbolno, iskrcali smo se brzo, uz malo čekanje na stariju gospođu kojoj su je asistiralo osoblje. Sve to nije me smetalo, stigli smo u Dubrovnik! Uletjeli smo u bus, i nevjerojatno, bus je pripadao jednom prijevozniku iz okolice Varaždina, a vozač, kako smo saznali na povratku, poznaje neke ljude koje i mi poznajemo. Opet se pokazalo koliko je mala majušna Hrvatska. Bus je uskoro krenuo i bez problema smo stigli do centra i iskrcali se kod ulaza u stari grad. Bili smo žedni dok se na oko 30°C znoj cijedio s nas i uletjeli smo u prvu pekaru da si kupimo sok. Šok, u polupraznoj pekari Cola od pola litre koštala je 18 kuna. Neobične su grimase trgovaca govorile da oni nikad ne bi kupili tako skupi sok. Međutim mi smo bili žedni. Krenuli smo brzo obići zidine dok još šaban nije upekao, naravno, obzirom da je avion kasnio, kasnio je i moj zamišljeni raspored. Na zidinama je bilo pakleno vruće, a dečko koji nam je pregledavao karte još je rekao pa kud ste baš sad krenuli. Šetnja je bila simpatična, nedostajalo je klupa za sjesti, naročito na mjestima gdje su bili vidikovci. Valjda je tu bio početak mog osjećaja da Dubrovčani ne vole da se ljudi zadržavaju kod njih. Nakon što sam kao Japanka poslikala sve krovove i zidine i nekoliko cijevi koje su virile nezaštićene iz zidova obilazak je završio. Nakon kratke šetnje sjeli smo na kavu. Osoblje je bilo prilično okupirano samo sobom, ali na naš upit pokazali su nam put do stijena na kojima smo se okupali. To su one slavne stijene s kojih balavurdija skače, bilo je i ovaj puta obijesne mladeži koji su se dokazivali skakanjem sa stijena. Kada je jedan dečko pokraj mene oklijevao, samo sam mu rekla da imam mobitel i da je 112 besplatan broj nek slobodno skače. Nama običnim ljudima bez potrebe za adrenalinom poslužile su i stepenice na kojima istina nije bilo rukohvata, koji je nekad stajao tamo već samo jedan inox stup koji se uspostavio prilično klimavim, što je meni bio još jedan dokaz nemara. Ipak more je bilo savršeno i kupanje je nadoknadilo prženje na zidinama.

Nakon kupanja sjeli smo u restoran, gdje su nas opet gledali kao da smo s Marsa pali. Naravno kao pravo žensko morala sam na WC i naravno WC je bio blizu katastrofe. Svaki puta se iznenadim, valjda sam se navikla u Varaždinu da u većini mjesta vlasnici lokala brinu o kvaliteti usluge, a uredan WC je jedna od glavnih stvari koje žene primjećuju. Još žalosnija je bila činjenica da su u restoranu radile žene, koje očito nisu imale dovoljno radne svijesti da se na ovaj ili onaj način pobrinu oko toga. Često me iznenadi koliko reklama znači. Valjda smo kao potrošači prilično naivni pa mislimo da reklama znači da iza ponude stoji i kvaliteta. Iako hrana nije bila skupa, što nas je iznenadilo, obzirom na cijene pića očekivali smo skuplju hranu, usluga je bila osrednja. Sami smo pokupili menije, a dok smo ih pregledavali primijetila sam da je ponuda jela očajno siromašna, sada bih napisala koji je to bio restoran, ali zaboravila sam ime, ipak nikada neću zaboraviti kako je izgledao, terasa je gledala na ulicu i činila se prilično ugodno dok smo prolazili, činjenica da je bila poluprazna trebala nas je upozoriti, ali u tom trenutku sam ignorirala osjećaj. Porcije su veće nego u Nizozemskoj rekao je moj suputnik, koji je kao i obično bez želje da imalo eksperimentira naručio bečki šnicl, dok sam ja naručila lignje, zaboravivši da lignje i mahune dolaze s bijelim lukom. Na to me djelatnica nije upozorila, što je čest slučaj u restoranima u Varaždinu. Valjda je zaključila da sam kontinentalka koja voli bijeli luk. Lignje koje su opasno ličile na one od Lede i prilično žilave nisu bile punjene i plivale su u nekoj sumnjivoj tekućini. Sve sam to ignorirala u najboljoj nadi da to tako mora biti iako je sve ličilo na salatu od hobotnice ali mi se činilo nemogućim da je kuharica pomiješala recepte. Glad je nadvladala i moram reći nije bilo nikakvih loših posljedica nakon konzumiranja hrane, Ledo je ipak Ledo. Nakon što zatražili račun djelatnica, a ne mogu reći konobarica jer je bilo očito da nije školovana konobarica, nije nas ponudila kavom niti je pokušala uvaliti nam desert, a ne daj Bože da nam je pokušala proturiti neki Dubrovački specijalitet. U tom trenutku to nisam primjećivala, jer bila sam u Dubrovniku. Ipak sad kada pomislim na sve čini se da Dubrovčani stvarno ne žele da se gosti zadržavaju kod njih, a ne daj Bože da se vrate, neka ih doma.

Nakon ručka krenuli smo da provjerimo raspored autobusa i očekivano raspored autobusa nije prilagođen našem letu, pa smo krenuli na aerodrom ranijim busom i skratili naš izlet za još dva sata. Kada smo stigli na aerodrom mineralna od ručka je proradila i opet sam morala u WC, opet šok, ne samo da su WC-i u rasulu u restoranima nego i na aerodromu, pehistički u nekoliko kabina se papir nije mogao izvući iz plastičnog kućišta a u onoj u kojoj je bilo papira daska je bila sumnjivo razmrdana, bez poklopca a koš za smeće se nije mogao otvoriti. Takvi šokovi su me ponovno podsjetili da je Hrvatska dio Balkana. Naravno sve bi prekratko završilo da je avion poletio na vrijeme stoga da nas ne bi razočarala, Croatia Airlines je opet kasnila, a izgovor ovaj puta je bio da je kasnio avion iz ne-sjećam-se-više-otkuda. Kad smo napokon sjeli u avion sve je bilo ok, nisam dobila sjedalo do prozora, ali sam svejedno uspjela par puta tijekom leta škicnuti noćna svjetla ispod nas. Tlak mi je dignula samo jedna ugledna gospođa političarka koja je nepristojno telefonirala za vrijeme dok je stjuardesa davala upute i sve do polijetanja, uporno ignorirajući upozorenje da se ugase mobiteli, ipak u trenutku polijetanja valjda je i gospođi proradio zdrav razum pa je prestala telefonirati ali nekako sam uvjerena da je nastavila besramno surfati. Još više me naživciralo da ju stjuardesa nije upozorila na neprikladno ponašanje, pretpostavljam da je prepoznala gospođu u pitanju. Pitam se da li naši političari rade takve stvari i dok lete sa stranim kompanijama. Ustvari, pitam se da li je jedan od preduvjeta da postaneš poznati političar taj da si napuhana seljačina.

Zaključak: Reklama prodaje sve, s Hrvatska će vječito ostati dio Balkana, koliko geografski toliko temperamentom. Dubrovnik mora ozbiljno poraditi na obrazovanju svojih turističkih djelatnika. A ja? Ja idući puta idem u toplice, gdje će me hraniti, maziti, paziti i masirati. Gdje će mi svejedno prodavati preskupe stvari, ali barem će vjerovati u ono što čine.

petak, 07.06.2013.

Dijalog sjena

Mrziš me?
Ne mrzim te. Žalim te.
Zašto?
Zato jer si sjena.
Pa i ti si sjena.
Da, ali da ti nisi sjena, ja bih mogao biti tvoja sjena.
Moja sjena? Zašto bi želio biti moja sjena?
Pa kad bih bio tvoja sjena išli bismo svuda zajedno i doživjeli silne pustolovine.
A zašto ja ne bih bio tvoja sjena?
Pa zašto bi ti htio biti moja sjena?
Kad bih ja bio tvoja sjena pratio bih te u dugim šetnjama i uživali bismo skupa u blagodatima prirode.
Nema smisla ovaj razgovor, ja ionako ne mogu biti tvoja sjena.
U pravu si, niti ja ne mogu biti tvoja sjena.
Zbogom.
Zbogom.

Harlekinova izložba

- Ideš?
- Kuda?
- Na izložbu porculanskih figurica.
- Upravo sam krenuo, hoćeš samnom?
- Smijem li koju ponijeti kući?
- Ne smiješ. A kamo bi ih uopće postavio, u lavlji kavez da prave društvo lavici?
- Ah, onda ne idem. Ostat ću i prisluškivat vračarina proročanstva.
Polako sam hodao gazeći kišne lokve u kojima su nestajale slike visokih fasada i sivih oblaka. Rijetki prolaznici već navikli na životarenje nečujno su pružali duge korake u nijemoj radoznalosti. U očima im je svjetlucao tračak prkosa. Put do muzeja porculankskih figurica bio je neuobičajeno kratak, lišen slučajnih susreta sa prosjacima samilosti, obilazaka izgladnjelih lutalica suosjećajnosti, slaloma među bezglavim školarcima života. Koračam nevoljko, ne želim srušiti iluziju, ne želim rastjerati pahuljaste snove. Ponio sam povećalo pod kojim će uskoro nestati krhki san. Još nekoliko minuta do prvog pogleda kroz snažnu lupu, prvog susreta sa realnošću, želim ih sve. Kada izvadim svoje povećalo i pregledam haljinu i lice porculanske balerine znam što ću vidjeti. Na njenoj haljini nabori će biti preblagi uslijed nesavršenosti mašte i nemoći da se u porculanu prikažu svi zamršeni nabori. Lice će joj biti nespretno umrljano lice beživotne sjajne lutke. Pod mojim povećalom svaka linija će biti kriva, neke preduboke i nevješte, neke pretanke i nevidljive. Razmrljane boje na bijeloj podlozi sasvim sigurno će pokazati da majstor nije savladao medij, da je njegova ruka zadrhtala i nejednoliko nanijela boju na rumene obraze bijele dame.
Ovaj puta, sa još većim povećalom, dokazat ću majstoru izrade da njegovo djelo nije savršeno. Dokazat ću mu da je pogriješio, ovaj puta, znam da ću uspjeti. Možda savršenstvo prestane izlagati svoje varljivo lice nadmoći i bacati sjene na moje avanturističke poduhvate. Još danas svaki korak će odzvanjati tihim prijekorom, budi bolji, budi savršen. Još nekoliko minuta moj zavedeni mozak mislit će da savršenstvo postoji. Uskoro srušit će tehnologija i taj mit.

Prevrtljivi um

Imala sam prijatelja,
pisao je poeziju.
Sin svojih roditelja,
spavao je pod mostom... njegove riječi.
Sanjao je lagodan život,
ganjao lake žene
i pisao poeziju.
Pisao je i pisma,
duga, nenapadno očaravajuća puna pustolovina,
pomalo komična, ponekad siva
i stih, makar pokoji, za kraj.

Pisao je redovito, svakih nekoliko tjedana,
pisao je o svačemu, ponajviše o ničemu
i ljubavne stihove.

Moj prijatelj, potpuno virtualni,
nije imao problema previše,
a najteže su mu bile odluke o sljedećoj fešti,
moja slika,
jer nisam ga poznavala,
ispod površine, čitala sam samo riječi,
ne i stihove.

Tražim ga, kao amajliju,
vjerujem u njega
kao da će njegov povratak
poništiti sve odlaske.

Harlekinova šetnja

Prolazim ulicom, steže me visoki ovratnik. Osjećam kako odudaram od okoline, moje plavo bijelo, svileno cirkusko odijelo odaje moju profesiju. Oko mene visoko drveće, a iznad mutno nebo. Nema svoda cirkuskog šatora da me obrani od iznenadne kiše sumornih misli. Umoran sam. Koračam pustom ulicom, nevoljko istražujem izgubljeni grad. Ogavne visoke metalne lampe lišene romantike kao žene u ogavnim krpama lišene ženstvenosti. Tih je grad u noći. Ponegdje blago osvijetljeni prozori, ponegdje se netko nalaktio i promatra prolaznike dok ga odaje samo žar cigarete. Usporavam prolazeći oko nepravilno parkiranih metalnih zagađivača u nepoznatom gradu i bacam pogled na pročelja zgrada. Klinac sa gitarom. Neki sanjar. Pitam se kako takvi tipovi prolaze. Kad muzicira zovu li susjedi policiju ili on pozorno prati raspored cijele zgrade i dok jedni idu na misu, drugi na sladoled, treći vuku derišta u kino, on tiho zasvira, za dušu. To su ti romantični tipovi, pišu pjesme, nekoj djevojci, koja možda upravo sada čeka u polumraku zgodnog šarmera. A sutra će dok svane novi dan opet izaći na trg, ispijati kavu i smijati se na glas, gledajući s visoka klinca što tegli kofer i torbu sa notama.
Miris rijeke. Moja čula su nepogrešiva, podsjeća me na neko drugo mjesto, iz snova, iz prošlosti, tko će ga više znati. Rijeka je život. Varljiva i snažna nosi i razara. Svi papirnati brodići i bačena pisma, sve suze i osušene latice ruža, jesensko lišće i iglice bora izgubljeni su u rijeci. Osjeti li taj miris i dječak sa gitarom, škalja li njegove nosnice parfem prošlosti? Nisam mu vidio lice, samo prste i bljesak ulaštenih noktiju dok prebiru po tankim nitima. Iz drvenog kućišta dopire tiha glazba, neotkriveni element što pokreće vremenski stroj. Možda ipak nitko ne pozove policiju.

Zašto si zamišljena?

Tmurna sam jer su se noći pretvorile
u slane perece posute čemerom

Tužna sam jer su dani postali
blještave prikaze na autoputu prolaznosti

Usamljena sam dok živim sate
zadebljanih krajeva i žuljevite sredine

Harlekinova mašta

Govorili su mi da sam idealista, čije riječi dolaze iz mašte, da sam balon pun helija kojem treba teški kamen da ga drži da ne poleti. Rekli su mi mali redari velikog svijeta složeni u vrstu da sam neprilagođeni sanjar, koji živi u mašti, ali od mašte ne može preživjeti. Kad bih ustao u jutro nakon naročito ogavne noćne more, govorili bi mi imaš podočnjake, kao da u mojoj mašti ogledala ne postoje. Moja mašta, hrabro bih odbrusio svakom vojniku realnosti, velika je zelena livada usred koje je kuća, ne sasvim mala da ne mogu protegnuti svoje dugačke udove i ne toliko velika da bih slušao jeku moga glasa kako mi govori da sam usamljen. Ako bi bojnici istine ostali dovoljno dugo da me saslušaju, ispričao bih im o svojim ružama što omeđuju moju livadu i tjeraju svojim trnjem radoznale prolaznike dok svojim mirisom privlače pčele i leptire. Ispričao bih im o prelijepim majskim danima što šetaju mojom livadom i rasipaju makove, a u okolnim šumarcima ostavljaju za sobom miris bazge i rasnog proljeća. Protežu svoje ruke, razgibavaju svoje vratove, okićeni maslačcima a na usnama im okus slatkih trešanja. Majski dani što se ne zadržavaju dugo gledaju me milo kroz moje otvorene prozore i smiju se glasno meni i sa mnom smijehom obijesne djece. Dok pukovnici trezvenosti čitaju svoje pamflete i održavaju sumorne govore, moje odijelo se suši na dugačkom štriku, dok u njega ulazi miris svježe pokošene trave i plavetnilo slobode. Harlekinova mašta, sa smiješkom bi tiho prepričavale ljepotice manikiranih ruku, suludo je neuhvatljiva.

Pismo... neke večeri

Pričala sam ti već, neke večeri ne podnosim tvoje ime. Neke riječi ne podnosim. Kao cirkuski medvjed, istrenirana na bol, pobjegla od publike, ne mogu uteći sebi. Ima li goreg osjećaja, od onoga kada bi htio strgati vlastitu kožu, a znaš da nećeš, da to nije u redu. Kada bi htio skočiti u bezdan, a znaš da ćeš svaku kariku na rastezljivom užetu tri puta provjeriti. Onaj neuhvatljivi osjećaj kad staneš na vrh i pitaš se ima li smisla krenuti dolje? Mogu li ostati vječno sjediti na ovom kamenu i gledati kralježnicu kako se proteže. Velebit. Uspavani zmaj, lijepa izreka, neki su vidjeli čuda, ja sam skromna, poklonila sam se čudima okamenjenog zmaja. Osjetila sam zrak što miluje njegovu kralježnicu. Ispružila dlan i okom milovala njegove rasute kosti. Nisam htjela sići. Možda je adrenalin, možda sloboda, neki umišljeni san, nada, možda dobro društvo i hrana.... Možda ništa od toga nije stvarno, samo par fotografija ne prevelikog stijenja i upala mišića drugi dan.
Neke večeri su stvorene za samosažaljenje. Ima li stvarne potrebe? Nema. Samo neke večeri su tamne i nose dah kiše i miris prijašnjih večeri iste boje i okusa. Samo neke večeri su stvorene za zabranjene riječi i bolne uspomene.

Insomnia krade riječi

duga je noć, duga kao prsti pijanista, kao vlasi kose
crna je noć, mirisna sjena
u minutama pred svitanje, miris cigarete
tračak morskog zraka
sjećanje na jučer
misao o sutra

Insomnia priziva snove
prije zore

ukradene riječi ove noći
usputni izrazi i fraze
pregažene mnoge livade i staze
kip ukopan na mjestu noge su ga izdale

smrznuta figura ne osjeća prste
nema sna za noći
nada, nada i štošta još jednako snažno

tko je tu, mali mehanizam
tko ga je navio pa kuca
pitanja, opet pitanja
nikome na odgovor

potreba, potreba i štošta još jednako snažno

Harlekinova šetnja (za Elwu nedovršeno)

Prolazim ulicom, steže me visoki ovratnik. Osjećam kako odudaram od okoline, moje plavo bijelo, svileno cirkusko odijelo odaje moju profesiju. Umoran sam. Koračam pustom ulicom. Ogavne visoke metalne lampe lišene romantike kao žene u ogavnim krpama lišene ženstvenosti. Tih je grad u noći. Ponegdje osvijetljeni prozori, ponegdje se netko nalaktio i promatra prolaznike dok ga odaje samo žar cigarete. Usporavam prolazeći oko nepravilno parkiranih automobila u nepoznatom gradu i bacam pogled na prozore zgrade. Klinac sa gitarom. Neki sanjar. Pitam se kako takvi prolaze. Zovu li im susjedi policiju ili prate raspored cijele zgrade i dok jedni idu na misu, drugi na sladoled, treći vuku derišta u kino, on tiho zasvira, za dušu. To su ti romantični tipovi, pišu pjesme, nekoj djevojci, koja možda upravo sada čeka u polumraku zgodnog šarmera. A sutra će dok svane novi dan opet izaći na trg, ispijati kavu i smijati se na glas, gledajući s visoka klinca što tegli kofer i torbu sa notama. Miris rijeke, moja čula su nepogrešiva, podsjeća me nako drugo mjesto, iz snova, iz prošlosti, tko će ga više znati. Rijeka je život. Varljiva i snažna nosi i razara. Svi papirnati brodići i bačena pisma, sve suze i osušene latice ruža, jesensko lišće i iglice bora izgubljeni su u rijeci. Pitam se osjeti li taj miris i dječak sa gitarom. Nisam mu vidio lice, samo prste što prebiru i tihu glazbu, možda ipak nitko ne pozove policiju.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv