- Ideš?
- Kuda?
- Na izložbu porculanskih figurica.
- Upravo sam krenuo, hoćeš samnom?
- Smijem li koju ponijeti kući?
- Ne smiješ. A kamo bi ih uopće postavio, u lavlji kavez da prave društvo lavici?
- Ah, onda ne idem. Ostat ću i prisluškivat vračarina proročanstva.
Polako sam hodao gazeći kišne lokve u kojima su nestajale slike visokih fasada i sivih oblaka. Rijetki prolaznici već navikli na životarenje nečujno su pružali duge korake u nijemoj radoznalosti. U očima im je svjetlucao tračak prkosa. Put do muzeja porculankskih figurica bio je neuobičajeno kratak, lišen slučajnih susreta sa prosjacima samilosti, obilazaka izgladnjelih lutalica suosjećajnosti, slaloma među bezglavim školarcima života. Koračam nevoljko, ne želim srušiti iluziju, ne želim rastjerati pahuljaste snove. Ponio sam povećalo pod kojim će uskoro nestati krhki san. Još nekoliko minuta do prvog pogleda kroz snažnu lupu, prvog susreta sa realnošću, želim ih sve. Kada izvadim svoje povećalo i pregledam haljinu i lice porculanske balerine znam što ću vidjeti. Na njenoj haljini nabori će biti preblagi uslijed nesavršenosti mašte i nemoći da se u porculanu prikažu svi zamršeni nabori. Lice će joj biti nespretno umrljano lice beživotne sjajne lutke. Pod mojim povećalom svaka linija će biti kriva, neke preduboke i nevješte, neke pretanke i nevidljive. Razmrljane boje na bijeloj podlozi sasvim sigurno će pokazati da majstor nije savladao medij, da je njegova ruka zadrhtala i nejednoliko nanijela boju na rumene obraze bijele dame.
Ovaj puta, sa još većim povećalom, dokazat ću majstoru izrade da njegovo djelo nije savršeno. Dokazat ću mu da je pogriješio, ovaj puta, znam da ću uspjeti. Možda savršenstvo prestane izlagati svoje varljivo lice nadmoći i bacati sjene na moje avanturističke poduhvate. Još danas svaki korak će odzvanjati tihim prijekorom, budi bolji, budi savršen. Još nekoliko minuta moj zavedeni mozak mislit će da savršenstvo postoji. Uskoro srušit će tehnologija i taj mit.
Post je objavljen 07.06.2013. u 10:28 sati.