Pričala sam ti već, neke večeri ne podnosim tvoje ime. Neke riječi ne podnosim. Kao cirkuski medvjed, istrenirana na bol, pobjegla od publike, ne mogu uteći sebi. Ima li goreg osjećaja, od onoga kada bi htio strgati vlastitu kožu, a znaš da nećeš, da to nije u redu. Kada bi htio skočiti u bezdan, a znaš da ćeš svaku kariku na rastezljivom užetu tri puta provjeriti. Onaj neuhvatljivi osjećaj kad staneš na vrh i pitaš se ima li smisla krenuti dolje? Mogu li ostati vječno sjediti na ovom kamenu i gledati kralježnicu kako se proteže. Velebit. Uspavani zmaj, lijepa izreka, neki su vidjeli čuda, ja sam skromna, poklonila sam se čudima okamenjenog zmaja. Osjetila sam zrak što miluje njegovu kralježnicu. Ispružila dlan i okom milovala njegove rasute kosti. Nisam htjela sići. Možda je adrenalin, možda sloboda, neki umišljeni san, nada, možda dobro društvo i hrana.... Možda ništa od toga nije stvarno, samo par fotografija ne prevelikog stijenja i upala mišića drugi dan.
Neke večeri su stvorene za samosažaljenje. Ima li stvarne potrebe? Nema. Samo neke večeri su tamne i nose dah kiše i miris prijašnjih večeri iste boje i okusa. Samo neke večeri su stvorene za zabranjene riječi i bolne uspomene.
Post je objavljen 07.06.2013. u 10:26 sati.