Jednodnevni izlet u Dubrovnik ni u kom slučaju nije razočarao. Krenuli smo na aerodrom, lijepo se parkirali točno preko puta ulaza, chek-in je prošao bez problema, simpatični dečko na šalteru nam je poželio ugodan put i nabrijani smo krenuli na terminal. Moj prvi let bio je ogledni primjer kako funkcionira naša avio kompanija. Sjeli smo na avion bez kašnjenja, pilot je od prve upalio motore i izvršio kontrolu. Tu je sve krenulo nizbrdo. Motori su se ugasili i nakon 10-ak minuta izašla je stjuardesa i najavila da zbog tehničkog kvara nećemo uzletjeti. Uistinu za prvi let bilo bi razočaravajuće da smo uzletjeli od prve. Croatia Airlines nije razočarala. Moj suputnik je rekao samo "Eto draga za prvi let Croatia Airlines ti je priuštila dodatno uzbuđenje. Vjerojatno je ovaj avion jedan od onih zbog kojih osoblje štrajka jer su nesigurni za let." Iskrcali smo se uz šale ponovno u bus i vratili se na aerodrom. Nakon sat vremena ponovno smo se ukrcali na avion koji je ovaj puta poletio, mala sumnja je ostala u nama da pilot ovaj puta niti nije radio sigurnosne provjere jednostavno iz straha da uopće nećemo poletjeti. Moj komentar suputniku je bio "Dragi nadam se da je pilot gledao onu emisiju koja je prikazivala kako je američki pilot sletio na rijeci nakon kvara na avionu, more je šire od rijeke." uto je prošla stjuardesa pa sam pomislila ako prvi puta nije popila tabletu za smirenje ovaj puta sigurno ide po jednu.
Let je bio predobar. Gledala sam na televiziji snimke iz aviona i razne fotografije na internetu ali osjećaj kad si stvarno u avionu je drugačiji, shvatiš koliko smo mi ljudi mali i beznačajni. Imala sam snažnu potrebu da pružim ruku kroz prozor i dohvatim te male kućice, do te mjere da sam se sama sebi smijala. Često tako unatoč brojnim informacijama koje prikupiš iz raznih izvora, stvarno iskustvo donese sasvim nove, pomalo djetinjaste osjećaje. Tako sam se i ja tada osjećala, kao malo dijete s prvim sladoledom. Do kraja leta bolio me k...c i za kašnjenje i sve ostalo što se dešavalo oko mene. Malo su me zasmetali oblaci ali ih nije bilo cijelim putem. Proučavala sam krajolik Bosne i bila sam iznenađena koliko površina se činilo neobrađenim. Čini mi se da sam vidjela samo temelje kuća što sam skužila tek kada sam vidjela crvene krovove oko Mostara i Neretve i pravilne linije koje su vidljivo razdvajale obrađena polja. Pomalo je žalosna činjenica da se Bosna još uvijek bori s posljedicama rata.
Dolazak u Dubrovnik prošao je bezbolno, iskrcali smo se brzo, uz malo čekanje na stariju gospođu kojoj su je asistiralo osoblje. Sve to nije me smetalo, stigli smo u Dubrovnik! Uletjeli smo u bus, i nevjerojatno, bus je pripadao jednom prijevozniku iz okolice Varaždina, a vozač, kako smo saznali na povratku, poznaje neke ljude koje i mi poznajemo. Opet se pokazalo koliko je mala majušna Hrvatska. Bus je uskoro krenuo i bez problema smo stigli do centra i iskrcali se kod ulaza u stari grad. Bili smo žedni dok se na oko 30°C znoj cijedio s nas i uletjeli smo u prvu pekaru da si kupimo sok. Šok, u polupraznoj pekari Cola od pola litre koštala je 18 kuna. Neobične su grimase trgovaca govorile da oni nikad ne bi kupili tako skupi sok. Međutim mi smo bili žedni. Krenuli smo brzo obići zidine dok još šaban nije upekao, naravno, obzirom da je avion kasnio, kasnio je i moj zamišljeni raspored. Na zidinama je bilo pakleno vruće, a dečko koji nam je pregledavao karte još je rekao pa kud ste baš sad krenuli. Šetnja je bila simpatična, nedostajalo je klupa za sjesti, naročito na mjestima gdje su bili vidikovci. Valjda je tu bio početak mog osjećaja da Dubrovčani ne vole da se ljudi zadržavaju kod njih. Nakon što sam kao Japanka poslikala sve krovove i zidine i nekoliko cijevi koje su virile nezaštićene iz zidova obilazak je završio. Nakon kratke šetnje sjeli smo na kavu. Osoblje je bilo prilično okupirano samo sobom, ali na naš upit pokazali su nam put do stijena na kojima smo se okupali. To su one slavne stijene s kojih balavurdija skače, bilo je i ovaj puta obijesne mladeži koji su se dokazivali skakanjem sa stijena. Kada je jedan dečko pokraj mene oklijevao, samo sam mu rekla da imam mobitel i da je 112 besplatan broj nek slobodno skače. Nama običnim ljudima bez potrebe za adrenalinom poslužile su i stepenice na kojima istina nije bilo rukohvata, koji je nekad stajao tamo već samo jedan inox stup koji se uspostavio prilično klimavim, što je meni bio još jedan dokaz nemara. Ipak more je bilo savršeno i kupanje je nadoknadilo prženje na zidinama.
Nakon kupanja sjeli smo u restoran, gdje su nas opet gledali kao da smo s Marsa pali. Naravno kao pravo žensko morala sam na WC i naravno WC je bio blizu katastrofe. Svaki puta se iznenadim, valjda sam se navikla u Varaždinu da u većini mjesta vlasnici lokala brinu o kvaliteti usluge, a uredan WC je jedna od glavnih stvari koje žene primjećuju. Još žalosnija je bila činjenica da su u restoranu radile žene, koje očito nisu imale dovoljno radne svijesti da se na ovaj ili onaj način pobrinu oko toga. Često me iznenadi koliko reklama znači. Valjda smo kao potrošači prilično naivni pa mislimo da reklama znači da iza ponude stoji i kvaliteta. Iako hrana nije bila skupa, što nas je iznenadilo, obzirom na cijene pića očekivali smo skuplju hranu, usluga je bila osrednja. Sami smo pokupili menije, a dok smo ih pregledavali primijetila sam da je ponuda jela očajno siromašna, sada bih napisala koji je to bio restoran, ali zaboravila sam ime, ipak nikada neću zaboraviti kako je izgledao, terasa je gledala na ulicu i činila se prilično ugodno dok smo prolazili, činjenica da je bila poluprazna trebala nas je upozoriti, ali u tom trenutku sam ignorirala osjećaj. Porcije su veće nego u Nizozemskoj rekao je moj suputnik, koji je kao i obično bez želje da imalo eksperimentira naručio bečki šnicl, dok sam ja naručila lignje, zaboravivši da lignje i mahune dolaze s bijelim lukom. Na to me djelatnica nije upozorila, što je čest slučaj u restoranima u Varaždinu. Valjda je zaključila da sam kontinentalka koja voli bijeli luk. Lignje koje su opasno ličile na one od Lede i prilično žilave nisu bile punjene i plivale su u nekoj sumnjivoj tekućini. Sve sam to ignorirala u najboljoj nadi da to tako mora biti iako je sve ličilo na salatu od hobotnice ali mi se činilo nemogućim da je kuharica pomiješala recepte. Glad je nadvladala i moram reći nije bilo nikakvih loših posljedica nakon konzumiranja hrane, Ledo je ipak Ledo. Nakon što zatražili račun djelatnica, a ne mogu reći konobarica jer je bilo očito da nije školovana konobarica, nije nas ponudila kavom niti je pokušala uvaliti nam desert, a ne daj Bože da nam je pokušala proturiti neki Dubrovački specijalitet. U tom trenutku to nisam primjećivala, jer bila sam u Dubrovniku. Ipak sad kada pomislim na sve čini se da Dubrovčani stvarno ne žele da se gosti zadržavaju kod njih, a ne daj Bože da se vrate, neka ih doma.
Nakon ručka krenuli smo da provjerimo raspored autobusa i očekivano raspored autobusa nije prilagođen našem letu, pa smo krenuli na aerodrom ranijim busom i skratili naš izlet za još dva sata. Kada smo stigli na aerodrom mineralna od ručka je proradila i opet sam morala u WC, opet šok, ne samo da su WC-i u rasulu u restoranima nego i na aerodromu, pehistički u nekoliko kabina se papir nije mogao izvući iz plastičnog kućišta a u onoj u kojoj je bilo papira daska je bila sumnjivo razmrdana, bez poklopca a koš za smeće se nije mogao otvoriti. Takvi šokovi su me ponovno podsjetili da je Hrvatska dio Balkana. Naravno sve bi prekratko završilo da je avion poletio na vrijeme stoga da nas ne bi razočarala, Croatia Airlines je opet kasnila, a izgovor ovaj puta je bio da je kasnio avion iz ne-sjećam-se-više-otkuda. Kad smo napokon sjeli u avion sve je bilo ok, nisam dobila sjedalo do prozora, ali sam svejedno uspjela par puta tijekom leta škicnuti noćna svjetla ispod nas. Tlak mi je dignula samo jedna ugledna gospođa političarka koja je nepristojno telefonirala za vrijeme dok je stjuardesa davala upute i sve do polijetanja, uporno ignorirajući upozorenje da se ugase mobiteli, ipak u trenutku polijetanja valjda je i gospođi proradio zdrav razum pa je prestala telefonirati ali nekako sam uvjerena da je nastavila besramno surfati. Još više me naživciralo da ju stjuardesa nije upozorila na neprikladno ponašanje, pretpostavljam da je prepoznala gospođu u pitanju. Pitam se da li naši političari rade takve stvari i dok lete sa stranim kompanijama. Ustvari, pitam se da li je jedan od preduvjeta da postaneš poznati političar taj da si napuhana seljačina.
Zaključak: Reklama prodaje sve, s Hrvatska će vječito ostati dio Balkana, koliko geografski toliko temperamentom. Dubrovnik mora ozbiljno poraditi na obrazovanju svojih turističkih djelatnika. A ja? Ja idući puta idem u toplice, gdje će me hraniti, maziti, paziti i masirati. Gdje će mi svejedno prodavati preskupe stvari, ali barem će vjerovati u ono što čine.
Post je objavljen 25.06.2013. u 21:10 sati.