Prolazim ulicom, steže me visoki ovratnik. Osjećam kako odudaram od okoline, moje plavo bijelo, svileno cirkusko odijelo odaje moju profesiju. Oko mene visoko drveće, a iznad mutno nebo. Nema svoda cirkuskog šatora da me obrani od iznenadne kiše sumornih misli. Umoran sam. Koračam pustom ulicom, nevoljko istražujem izgubljeni grad. Ogavne visoke metalne lampe lišene romantike kao žene u ogavnim krpama lišene ženstvenosti. Tih je grad u noći. Ponegdje blago osvijetljeni prozori, ponegdje se netko nalaktio i promatra prolaznike dok ga odaje samo žar cigarete. Usporavam prolazeći oko nepravilno parkiranih metalnih zagađivača u nepoznatom gradu i bacam pogled na pročelja zgrada. Klinac sa gitarom. Neki sanjar. Pitam se kako takvi tipovi prolaze. Kad muzicira zovu li susjedi policiju ili on pozorno prati raspored cijele zgrade i dok jedni idu na misu, drugi na sladoled, treći vuku derišta u kino, on tiho zasvira, za dušu. To su ti romantični tipovi, pišu pjesme, nekoj djevojci, koja možda upravo sada čeka u polumraku zgodnog šarmera. A sutra će dok svane novi dan opet izaći na trg, ispijati kavu i smijati se na glas, gledajući s visoka klinca što tegli kofer i torbu sa notama.
Miris rijeke. Moja čula su nepogrešiva, podsjeća me na neko drugo mjesto, iz snova, iz prošlosti, tko će ga više znati. Rijeka je život. Varljiva i snažna nosi i razara. Svi papirnati brodići i bačena pisma, sve suze i osušene latice ruža, jesensko lišće i iglice bora izgubljeni su u rijeci. Osjeti li taj miris i dječak sa gitarom, škalja li njegove nosnice parfem prošlosti? Nisam mu vidio lice, samo prste i bljesak ulaštenih noktiju dok prebiru po tankim nitima. Iz drvenog kućišta dopire tiha glazba, neotkriveni element što pokreće vremenski stroj. Možda ipak nitko ne pozove policiju.
Post je objavljen 07.06.2013. u 10:27 sati.