Imala sam prijatelja,
pisao je poeziju.
Sin svojih roditelja,
spavao je pod mostom... njegove riječi.
Sanjao je lagodan život,
ganjao lake žene
i pisao poeziju.
Pisao je i pisma,
duga, nenapadno očaravajuća puna pustolovina,
pomalo komična, ponekad siva
i stih, makar pokoji, za kraj.
Pisao je redovito, svakih nekoliko tjedana,
pisao je o svačemu, ponajviše o ničemu
i ljubavne stihove.
Moj prijatelj, potpuno virtualni,
nije imao problema previše,
a najteže su mu bile odluke o sljedećoj fešti,
moja slika,
jer nisam ga poznavala,
ispod površine, čitala sam samo riječi,
ne i stihove.
Tražim ga, kao amajliju,
vjerujem u njega
kao da će njegov povratak
poništiti sve odlaske.
Post je objavljen 07.06.2013. u 10:28 sati.