Prolazim ulicom, steže me visoki ovratnik. Osjećam kako odudaram od okoline, moje plavo bijelo, svileno cirkusko odijelo odaje moju profesiju. Umoran sam. Koračam pustom ulicom. Ogavne visoke metalne lampe lišene romantike kao žene u ogavnim krpama lišene ženstvenosti. Tih je grad u noći. Ponegdje osvijetljeni prozori, ponegdje se netko nalaktio i promatra prolaznike dok ga odaje samo žar cigarete. Usporavam prolazeći oko nepravilno parkiranih automobila u nepoznatom gradu i bacam pogled na prozore zgrade. Klinac sa gitarom. Neki sanjar. Pitam se kako takvi prolaze. Zovu li im susjedi policiju ili prate raspored cijele zgrade i dok jedni idu na misu, drugi na sladoled, treći vuku derišta u kino, on tiho zasvira, za dušu. To su ti romantični tipovi, pišu pjesme, nekoj djevojci, koja možda upravo sada čeka u polumraku zgodnog šarmera. A sutra će dok svane novi dan opet izaći na trg, ispijati kavu i smijati se na glas, gledajući s visoka klinca što tegli kofer i torbu sa notama. Miris rijeke, moja čula su nepogrešiva, podsjeća me nako drugo mjesto, iz snova, iz prošlosti, tko će ga više znati. Rijeka je život. Varljiva i snažna nosi i razara. Svi papirnati brodići i bačena pisma, sve suze i osušene latice ruža, jesensko lišće i iglice bora izgubljeni su u rijeci. Pitam se osjeti li taj miris i dječak sa gitarom. Nisam mu vidio lice, samo prste što prebiru i tihu glazbu, možda ipak nitko ne pozove policiju.
Post je objavljen 07.06.2013. u 10:25 sati.