7 dana https://blog.dnevnik.hr/islak

nedjelja, 27.01.2008.

odoh u građevinare

Zimi na otoku - pustoš! Ulicama češće sretneš mačku nego dvonošce. Pola otoka ne radi ništa, troši ljetne zalihe ko je sretan pa ih ima. Rade fizikalci. Gradi se i obnavlja, prodaje se...rasprodaje.... U mojoj zgradi od 8 stanova prodano u strane ruke ih je 5. Zgrada prazna. I mi smo htjeli prodavat, teška srca, kako smo na 3. katu...zbog mame kad je ostala u kolicima. Nismo prodali, predomislili smo se. I dobro da jesmo, jer eto...
No, htjela sam reć, ljeti su građevinski radovi zabranjeni. No sad je sezona za to! Na svakom kutku dižu se skele, obnavljaju stare zgrade. Ljepo ih je vidjet obnovljene, a pravi gušt je kad dođu u ruke nekome ko šta je Zore, ko razumije i pozna njihovu vrijednost i vrijednost izvorne ljepote. pa ih obnovi u starinskom stilu...udahne im novi život. Ti pothvati su komplicirani u malim gradićima, kućama zbijenim u uskim ulicama. A ljudi sa zanimanjem gledaju kako se tko snalazi u ovim pothvatima. Jer svaki kamen je stariji od mnogih svjetskih graddova, svaki kamen je povijest....treba znat dovažat materijal bez da se ošteti nešto usput...Postoje i pravila kako fasade moraju izgledat. Izvana moralo bi bit usklađeno tradiciji i povijesnom izgledu.
Na otoku se gradi. Na svakom koraku. A još je toliko starih, zapuštenih kuća...Možda kad se sve rasproda, možda ti novi stranci, koji će u njima boraviti mjesec dana u godini, možda ih ONI sve obnove, kad mi nećemo ili ne možemo. A kako bi ljepo bilo imat živi grad, pun ljudi, djece, buke ...kao nekad...Ja sam sanjarka. Umjesto toga rastužuju me kafići kojih je toliko...na svakom koraku doslovno. Jesu li otočani nemaštoviti, pa otvaraju samo kafiće? I vječni mi misterij - pa kako ti i toliki kafići nađu goste? Ne znam.
Ali evo, gradi se i obnavlja polako. Zašto sam onda tužna?

no comment! ;)

Nemam niš za izjavit! Sad već zijevam otvoreno, pogledavam na sat učestalo, malo me hvata nervoza jer ujutro se ide na ranu misu, u 8 ujutro.
No, da ne bi sad samu sebe bacila gdje mi ne treba, idem stavit par slikica na blog, tek toliko da se zabavim malo prije spavanja.


koale su mi tako slaaaatke!



majčica priroda......ljepooooooo......malo više TLC bi joj trebali dati......



I pjevam! Sretan rođendan ti, sretan ...ma neka Merlinka to obavi, ona to tako dobro radi! MM, the floor is yours!

subota, 26.01.2008.

da naslov! pih!

Dobro jutro svima! Ako ovo čitate prije 9 sati ujutro (osim kengija -njemu je dozvoljeno zbog izvanrednih okolnosti), sjetite se da je subota! I ljepo se vratite u krevet i odspavajte još jednu rundu! Želim vam super vikend, ko voli maglu i oblake (marsi i suncokretić) želim im neka si ih ljepo uzmu, a nama koji operiramo na solarnu energiju želim suuuuuuuuuuunca! Kad se opet probudite, ljepo pod tuš, a onda svježi i mirisni NIKAKO ne u kuhinju! Ako ste ko ja, malo mršavijega novčanika, uzmite si piti i jesti od doma i u potragu za idealnim mjestom za piknik (samo pitajte pushme-pullme, ona će vas dalje uputiti na najbolja mjesta). No ako vas ne more financije, pokret! U šetnju, u restoran, uz more, uz polje, u planine, haha - svejedno! Samo nemojte mi sjedit uz komp cijeli dan! Ajmo! Uslikajte se ako hoćete, uslikajte svoje frizbije, biciklete, psiće i mačkice ili likere, kako kome drago, uslikajte se za uspomenu i dugo sjećanje na dan kad vas je dane potjerala vanka! Ha hahaha Crta! Pokret!
Još ste tu! Ajme meni! Ma medena!! Zaključaj to bežićno čudo i biž! Zore!, pogledaj malo, jesu li se movili ili se sakrivaju dok ja ne odem, pa da opet koknu! Friška arija ljuuudiii! Ko zna koliko će trajat ovo suho i toplo vrijeme! (Kod mene je tako! BEEELJ!!! )
Ja sam namjerila odspavat i onda kidam nadesno! Bye! Bye!


KAKO SE KRALJ ŽIVOTINJSKOG CARSTVA NOSI SA PMS-om !?

petak, 25.01.2008.

108. post !!! nijeeeeeeeeeee nijeeeeeeee lažna uzbunaaaaaa ajoooj joj joooj :)

Svi objave veliki vatromet i ono 100. POST a ja svoj... nisam ni znala da sam prešla The magic number! Jesam neka!
Pa dobro, ja i tako uvijek za sve zakasnim.
Zakasnila sam u red kad se dijelila pamet, pa i tamo gdje se dijelila lova, pa i tamo gdje se dijelio manekenski look...stigla sam zadnji čas u red za zdravlje, i hvala nebesima da jesam! Sad sam berlava, kako kažu naši južni, dekintirana, slabo kotiram na manekenskim ljestvicama...ali imam zdravlje. Ne znam zašto, ali uvijek mi je smiješno u filmovima kad lik kaže - "At least I stil got my health!"
A svašta sam ja tu nadrobila na blogu, svašta! Bilo mi je dobro do sad, nisam se umorila u ovih nekoliko mjeseci, oni s dužim stažem su odlazili i vraćali se, a mene fascinira kako fale kad odu i na kratko, kako ova virtuala zauzme neko mjesto u životu koje moji ne-virtualni dragi nikako ne razumiju pa odmahuju glavom ako ja zabrekćem dok nešto čitam, ako se ljutim a ne smijem ni reć da me neko "tamo na netu" naljutio, jer to njima nije jasno! Naljutili su me samo jednom do sad pa sam valjda i tu imala sreće! Ja to tumačim sebi tako...gledajući iz žablje iliti svoje perspektive, ostavim dio sebe tu, svoje misli, kakve jesu da jesu, moje su,....pa kako onda ne bih osjećala da je to MOJE, dio mene, i da su ljudi koji lutaju tim prostranstvima isto tako stvarni i postaju dio moga svijeta...
Dosta filozofije, zabolit će me ova berlava glava! A sad tortura! Pa zaplešite malo samnom, takva sam i gotovo! Neću reć da se još niko nije otrovo!











UPDATE UJUTRO KAD SAM BOLJE POGLEDALA!
evo san opet falila iliti-opet UKAKALA STVAR!
i zato jer je 84. OBJAVLJENI post nema ništa od janjca na ražnju! Luda li san! Ali kad ste mi već otplesali ludi ples, evo, namažite si malo ovoga na kruh...a kako će se dva put slavit hahaha onda bumo drugi puta okretali jadno malo janje ...kaj ne!

četvrtak, 24.01.2008.

vinil

Često dok spremam zastajem kod nekih slika koje su zametnute ostale u nekoj ladici, starih pisama itd. Neki dan sam opet zastala kod starih ploča. Za one koji ne znaju što je to, hehe, to je muzika!
Longplejke! Singlice! aaa-haaaa!!! hahaaa! Ovako to izgleda!


Ne znam ali iz nekog razloga ne mogu ih baciti, iako ih ne mogu ni koristit jer sam gramofon bacila. Eto! I šta sad. Neke su izgrebane, neke nisu niti moje, brat i sestra ih ne traže...hehe.
I tako sjede jadne, beskorisne a opet prevrijedne da bi ih bacila. ne zauzimaju puno mjesta, pa neka stoje. Imate li vi slične navike? Čuvate li stvari koje vrlo vjerovatno nikad nećete koristiti?
Sad mogu samu sebe ugrist za jezik, jer toliko puta sam kritički komentirala ovu ISTU ISCATU naviku kod drugih. Pa ti vidi ima li nešto u onoj - tko nije griješio neka baci prvi kamen!
Hmmmmmmmm
No, i danas sam bila u šetnji. Kako sam potpuno izgubila kontrolu (čitaj-poludila ) okidala sam toliko da se šetnja oooduuuužžžžiiillllaaaaaaaaaaaaa i zamračilo se! A ja usred neosvjetljenoga lungo mare! HA! A sad!???!!!! E pa nije ugodno. Treba proć mračne staze, duge staze. I počelo me bit STRRRRAAH! Pitala sam se...A ti baš imaš želju dospjet u crnu kroniku, a? Pa već vidim naslove u novinama "Tridesetšestogodišnja žena sa otoka silovana je i brutalno ubijena dok se vraćala iz šetnje u noćnim satima" !!! Tješim se, Ma ko bi tebe napao, prije bi se prestrašio i pobjego! Nadovežem se onda, Morala bi nabavit psa! Jednog velikog retrivera!
Hodam ubrzano i hvatam mobitel. Uz razgovor prošla sam tamu i našla se napokon na svjetlu, a moj dragi sugovornik biva oslobođen pratiteljske dužnosti!
Evo nekoliko slika, evo kako je lako i po buri malo ponoreti, kako bi rekle moje slovenkice!


























Ma ko bi mene napao, ja sam straššššššnaaaa aaaarrrrggghhhh Vježbajući ovakve face sama sebe sam nasmijala kad sam se vidjela!!!! Ma da napast! Bježali bi glavom bez obzira kad bi mi vidjeli mandule!! HAHAHAHA

srijeda, 23.01.2008.

bura i misečina! AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA NAPOKON!

Ovo sam uslikala jučer, s mojega barkuna. Prozora! A ovo danas!



Moj dični me tješi još od neki dan kako će doć bura i potirat maglušinu ča me davi više od šetemane dan. I dični moj anteru, EVOOOOO JEEEEEEE! DRMA! FAAALA NEBESIMA!!!!!!!!! UH!
Namučilo me ono vrijeme, a pošteno sam se branila - ali na kraju poklekla. No snaga vjetra našega dragoga u samo nekoliko sati odnijela je i maglu i oblake i evo je! Mjesečina i obećanje plavoga neba, čistoga i visokoga, kako treba bit! Uh! Sretna sam zbog toga! Odmah sam prizdravila. Ponoć je prošla, na tv klizanje. I srcedrapajuću muziku prate mlade vitke klizačice, grupe njih. prisjećam se davnih godina, kad smo zajedno voljeli gledat ta čuda od žena i muškaraca na ledu. Ljepi su i graciozni. A uspomene su još ljepše.
Hoću li ili neću ovo otkrivat na blogu...pitala sam se sad. A onda, sjetivši se svega što sam već do sad podijelila tu...onda može i ovo.
Moja težina, moje tugovanje, moj život, ja...
Jučer sam napravila velik ali TEŽAK posao. Danas je 40 dana kako je moje zlato otišlo. Za to vrijeme ja sam živjela u nekom vakuumu. Ništa nisam dirala ni pomicala, grlila sam njene stvari i duboko s njih udisala njen miris. No život nije stao pa je tako kuća postala jedan veliki nered. Onaj koji guši, kao i magla. Jučer sam drhtavo počela pospremati, stvar po stvar. Zadnje dvije godine mama i ja smo dijelile moju sobu. Bila je postala "naša soba". Jučer sam sve njene stvari posložila, nježno ih milujući i neutješno plačući sa svakom koja mi je prošla kroz ruke! I sad ne vidim od suza! Odnijela sam ih sve u njen ormar, da jednom opet nastavim i odlučim što s njima. Za sad je dovoljno da sobu opet počnem zvati "moja soba"...
Ali napravila sam to. Prvi korak ka ispunjenju svoga obećanja. UH! Tugovanje je valjda proces. To su valjda osjećaji potpuno novi, na koje nismo navikli. Jedna nova bol. Nisam proučavala temu ali sam čula o fazama tugovanja. Mislim da je ovo jučer bio moj prvi korak ulaska u neku sljedeću fazu. Iako sam u tako "praznoj" sobi onda teško zaspala, i to tek nakon što sam se opet ustala i donijela mamine jastuke. A mora bit mala digresija. Mali ustupak.
Koraljić me podsjetila na razlog zbog kojeg sam otvorila ovaj blog. Nisam zaboravila, samo morat ću bit malo jača. Možda bura nosi i taj polet i elan koji mi treba. Polako, omiljena riječ na moru! haha No, čim budem mogla želim se posvetit pomaganju onih koji danas posrću pod mukama i teretom Alzheimera. Možda pomaganje nije prava riječ, u svakom slučaju želim činit NEŠTO i nastavit se borit s tim vragom.
Za danas imam samo poruku za onoga koji možda slučajno sad čita a na tome je putu! Znam da je teško. Nevjerovatno, neopisivo teško. I ako se pitate kako čete i hoćete li izdržati, moj odgovor, moja utješna riječ je: I SAMA SAM SE UPITALA KAKO SAM IZDRŽALA. KAD SE SVE OSTALE SNAGE ISCRPE I KAD NEMA VIŠE ZALIHA...IMA JEDNA STVAR KOJA ĆE VAM DATI SNAGE! TO JE LJUBAV. LJUBAV ZA VOLJENU OSOBU NOSIT ĆE VAS KADA SVE OSTALO PONESTANE. JER ONA JE NEPRESUŠAN IZVOR SNAGE! Eto. kroz tugu, kroz bol, kroz sve gubitke i poraze, ljubav je meni pomogla i dala snage. Velike snage potrebne da ne pokleknem na ovom strašnom putu. Što je teže bilo gledati što bolest radi mojoj mami, to je ljubav prema njoj rasla i davala snage. Veliko suosjećanje i želja da se olakša, pomogne, sve je to došlo iz ljubavi. Zato se možda možete malo manje bojati. Jer nikad nećete ostati bez snage. Iako će vam se često činiti da ste na izmaku. Držite se! I javite se bilo kad.

Podsjetila me Kore i na moj prvi post. No ja neću ponovit taj post danas. Prebolno. A i nije potrebno. Jer idemo naprijed!
AAAAJMOOOOO!

ponedjeljak, 21.01.2008.

kiss it better

Kako me dva dana bolila glava! Ne znam je li zbog ovog ili onog ili kombinacija više ovih i onih...ali hvala nebesima danas izgleda bistro za sad. Je da je vani maglušina ali danas mi ne smeta toliko!
Nije mi najbolje, sram me i reć jer nije mi ni najgore!
Uzimam si mali radni odmor, to uvijek dobro čini. Svima pozdrav veliki, evo mene brzo nazad

nedjelja, 20.01.2008.

oh lipa mala!

Koliko sam puta rekla...da sam bar muško! Pogotovo oko "onih" dana u mjesecu! A danas razmišljam...nije loše bit žena. Kad je već sudbina tako htjela! Lijepa mi je djevojčica u haljinici! Lijepa mi je i kad se pentra po drveću. Lijepa je mlada žena i njen slobodni, sveznajući, drski osmjeh! Kako mi je lijepa žena koja ispod srca nosi novi život! I ona koja nosi "četiri kantuna" ...koja stvara topli dom. A kako je tek lijepo vidjeti ju životnu i nesalomljivu, poslovnu ženu. Volim vidjeti ju zrelu, mudru, života ispisana na njenom licu. No najviše volim čuti ju kako se smije!
No, nakon svega, žena je čovjek. U svijetu ima mjesta gdje žena nema nikakvih prava. Ima mjesta gdje je lijepo biti žena u ovom današnjem svijetu. Mislim da smo mi u tom dijelu svijeta. Možda nam se ponekad čini kako kaskamo.
Mene danas drži nekakvo "ženskinje" raspoloženje! Pa pozdravljam blogerice! I "ostale žene" hahaha Zamislite sad da vam nazdravljam šampanjom! Djevojke, žene, majke, bake, prijateljice...jesam li propustila koju kategoriju? ...
DIGNIMO ČAŠE I NAZDRAVIMO! ZA PIČIĆE NAŠE!!!!!!!!!!


Pozdravljam i rijetke blog macho nježne dušice! Bez vas ne bi bilo isto!
Mogli bi svi skupa i zasladit se...da nam dan bude sladak....

subota, 19.01.2008.

budi noćas mirno more

DOBRO JUUUTROOOO SPAVALICEEEE

petak, 18.01.2008.

tišina

Kada nas boli nešto, nešto u duši, volimo šutjeti. Ipak, to nije dobro. Bol treba istresati iz sebe. Treba ju preživjeti. Neke boli stavimo na oltar, neke možemo pokopati, a najvažnije je, mislim, ne skrivati ih u duši. Jer duši je potreba mira, slobode da nas pomogne disati punim plućima. I zato, kada vas nešto tišti, recite nekom. pričajte sa onima koje volite. Meni je teško, ne skrivam to.
Cijela filozofija se zasniva na razgovoru. Ponavljam, osoba koja vas voli, koju volite vi. Ne zatvarajte se. Potražite ruku i zagrljaj utjehe, pomirenja. Nije sramota ako ste tužni. Sramota je, mislim ...dozvoliti da se nama dragi ljudi, važni ljudi udaljavaju od nas a mi da samo gledamo.
Pomislim, što mi je najvažnije u životu, najvažnije i najdragocjenije na svijetu? Moja obitelj, odmah mogu reć. Da, onda se pitam, kako trošim dane? Posjećujem li ih? Razgovaram li s njima? Pitam li ih kako su? Pokušavam. Mogu i bolje i više.
Eto, moja sisterica zove danas. puno radi i umorna je, kaže, ne zna da li da ispegla veš ili da ode peglat krevet. Kažem joj, sister, kad dobijem na lotto ti i ja odosmo na neki mali otok, i nikome nećemo reć di smo. ona se smije. Mora bit mjesto di nema zmija, guštera, komaraca i raznih drugih gmizavih stvari! To ona zbog mene, ja ne volim tu živad! ja predložim Manhatan, a ona kaže-ne,ne, kakve smo mi sreće tamo će nas teroristi ukokat!
Smijem se s njom a ona me zamoli neka zapalim svijeću kod mame. Za nju. I tu si povjerimo kako nam je u duši. Taj tren ...jako mi je bila blizu, iako je daleko.



Sad odoh u krpice, ali eto, ostavljam misli...noćne.

četvrtak, 17.01.2008.

poklanjam ti cvijet od srca

utorak, 15.01.2008.

E SAD MI JE SVEGA DOSTA!!!!!!!! AAAAAAAAARRRRRRGGGGGGHHHHH!!! GLEDAJ VAMO! PAZI TAMO!

Idem ja danas tako...klempavih ušiju (figurativno! Uši su mi jednostavno savršene! I odlično me služe, ako ja tako hoću! ) , dakle, idem ja tako ovim mojim sićušnim otočićem, kako akademik reče, premalim a da bi na njega potrošila 100 snimaka mojim digitalcem , i ZANOVIJETAM SAMA SEBI ! Jooo, da san baren ostala dooomaaaa! Joooo, ne da mi se hodit uvik istin ulicama! Jooo! Samo da moren sakrit se va postilju i ne kazat se nikad više! Ma bar dugo,dugo ne! Jooo ovo, jooo ono...! Kad odjedanput, pukne me po glavi ni manje ni više nego galeblje govance, onako bijelo i bljak! NA MOJU DRAŽESNU, FRIŠKO OPRANU KOSU! !!!!!!!!!!!
I sa, kako mi je tata ubacil u jaknu paloma maramice (e, ne znam jesu li baš paloma, i ima li toga još ili bojkotiramo palomu, priznam da ne obraćam pažnju, ali onako, sentimentalno ih tako zovem), e,opremljena ja, sad obrišem kosu. Pogledam oprezno u nebo u meni najljepše stvorenje na nebu , i zapitam se onako, balkanski-Koji ti je $%#&//&%$ Martine! (martin je galeb, duga priča). A galeb, bijel i sjajan, elegantno se prebaci na druge obale, ne brinući previše za moje beštime. Ionako sam to obavila u sebi (iz navike, dok je mama bila jako nemirna, u tom periodu sam magistrirala nečujno psovanje). Dakle, smirim se i pitam, ma kaj (gdje) si mene našal!? Usto se sjetim kako sam jednom u svome Garbo raspoloženju otišla uzvišeno samovati u park i tako uzvišena i ušminkana ko filmska diva, otmjeno sjela u jezerce smole koje se cijedilo iz ranjenog bora. Pa kako sam onda uhvatila čudne puteve do kuće, kako me nitko ne bi vidio, usput se još i izderavši ko da sam se u trnju valjala. Ovaj put sam još i dobro prošla, pomislim i iz čista mira počnem plakat. TULIT! Na sav glas! A dan sunčan, lungo mare krcato ljudi! I skucajući tako, pokušavajući se dovesti u red skrenem stepenicama gore u park, u želji da se što prije dokopam svoje kućice! Od uspinjanja bezbrojnim stepenicama prestala sam tuliti i počela teško disati. pa sam se onda sjetila kako sam nekad mogla preskakati po tri skaline odjedanput. Pa mi opet jurne krv u lice! Od bijesa! Ka karanpana je došla od mene! opet zakukam. Stigavši kući bacim se pod tuš i ispirem poklon od Martina. I uzdišem ko da sam kopala one slavonske nepregledne njive! Iscrpljena od svega, bacim se u kauć i odlučim ne mrdati u dogledno vrijeme! Povirim malo na net, malo po blogovima, malo u grupe potpore ali nemam želju guknut. Pa klikam po solitairu, tata prigovara da ne radim to kako treba. Telefon zvoni svako malo a ja lijeno upozoravam tatu -to je za tebe! Grozna sam! Dakle, mjesec dana! Pa šta! Svašta mi se mota po glavi a ja baš ne želim ni o čemu mislit! Pa dobro, znam da nije PMS! Nije ni šta drugo, jer koji mi je onda! Jugo je prestalo, zamijenio ga je mali burin. Pa menopauza nije, nije mi još vrijeme! JA SAN JEDNOSTAVNO POLUDILA! JE, BIĆE DA JE TO! SIGURNO! Zaključak koji bi inteligentnija osoba od mene puno prije donijela. A ja se eto, osjetila smiješno!!! Poludila si, smijem se sama sebi! Hihihihiii to mi se činilo prihvatljivo i UTJEŠNO! Jer ...trebala mi je hitno dijagnoza, pa kad sam ju smislila, laknulo mi je za ne povjerovat!
Dakle, imam dvije noge i dve ruke, (ovo mi je od prijateljice, koja je svaku lekciju iliti hrabrenje počinjala ovako! ) ....pa imam i zdravlje! HAHAHAA Mogu se ja smijat sama sebi, kad se pogledam u ogledalo! Imam zdravlje! Hahaha A šta je s dijagnozom? Ma ko prizna pola mu se prašta a ona druga polovica je i tako bila samo za lipo vidit! E!
Pomislim, ljudi moji, ki će mene razumit, ki će s manon na kraj kad se sama o sebe spotičen? I odjednom mi je sve smiješno, što me još više učvršćuje u uvjerenju da sam stvarno otkačila. Da mi je izvjetrilo ono malo mozga ovih dana, za južine!
Razveselilo me je javljanje jedne drage blogerice koja mi je malo prizdravila! Pa me razdragalo javljanje prijateljice iz dalekoga svijeta. Pa me razveselilo nešto što ću jednom drugom prilikom pokušat prostrijet na blogu. Za sad ja sam poludila i tako mi je dobro! Kad se opametim, možda će mi bit dosadno. Jer uz sve ludosti na TV koje dopru do mene zahvaljujući tatinoj ovisnosti o sapunici zvanoj Sabor, pa uza sve ostale sapunioce oko mene, biti lud mi se čini jako dobrom stvari!
LUDILO BRALE!!!!!!!
ostavljam kao dokaz slijedeće
dokaz br.1 amazonski poklič usred noći


dokaz br.2 opasno sam nabrijana (i obrijana)


dokaz br.3 pa zbijam neslane šale s nedužnim pukom


dokaz br.4 čas sam jaaako loše volje




dokaz br. 5 čas volim sve i svakoga




dokaz br. 6 pa se tješim zbog sapunica...nismo mi jedini...






dokaz br. 7 meni je ovo smiješno !






dokaz br. neznamvišekoji trebam ić tražit posao a radije bih u toplijim krajevima ispijala margarite




dokaz br. ??? posle svega pravim se nevinašce i pravim se englez


pozdrav i evo ruke svima koji su izdržali do kraja !!!!!!!!!!!!!!!!!!



NISAM JOŠ GOTOVAAAA!!!!!!!!!



evo, sad sam gotova!

p.s.
Je... Kanadu


Čita se pismo koje je rođak Mujo poslao rođaku Hasi. Rođak Mujo se odselio u Kanadu, jer je bio oduševljen njome kao predivnom zemljom.


12. kolovoza – Doselili se u novu kuću u Kanadi, ovdje je prekrasno, sa planinama i jedva čekam da vidim kako izgleda kada su prekrivene snijegom.


14. listopada – Kanada je najljepša zemlja na svijetu: lišće je u predivnim nijansama žute boje, u šumi pasu jeleni, predivni su. Mora da je Kanada u raju, zaista ju volim.


11. studeni – Kanadski državni praznik je. Lov na jelene uskoro počinje. Kako netko može loviti i ubiti tako prekrasnu životinju?! Nadam se da će uskoro pasti snijeg, tako je divno ovdje.


2. prosinca – Noćas je pao prvi snijeg. Kad sam se ustao sve je bilo prekriveno bijelim pokrivačem. Sve tako divno izgleda. Izišli smo, očistili prilazni put do kuće, stepenice, i zatim smo se grudali – ja pobijedio. Kasnije je prošla ralica, pa smo morali ponovo čistiti ispred kuće. Kanada je divna, zaista ju volim.


12. prosinca – Noćas je opet padao snijeg, a ralica mi je opet zatrpala kapiju.


19. prosinca – Opet noćas snijeg. Nisam mogao autom krenuti na posao. Ovdje je zaista divno, samo sam pomalo umoran od lopatanja. Je... ralica.


22. prosinca – Ovo bijelo govno opet je padalo čitavu noć, dobio sam žuljeve od lopatanja i bol u leđima. Onaj majmun sa ralicom k'o da se krije iza ćoška i čeka da ja očistim ispred kapije – šupak.


25. prosinca – Sretan usrani Božić. Još malo usranog snijega. Ako mi ikad padne šaka, ubit ću onog pedera sa ralicom. A što ne posipaju više soli da se ovo govno brže rastopi.


27. prosinca – Noćas sveopći snijeg. Ne izlazim već treći dan, osim što čistim snijeg ispred kapije kad prođe onaj kreten sa ralicom. Ne mogu nikamo, auto je zaglavljen u brdu snijega pred kapijom i hladno je. Kažu da će noćas napadati još 30 cm onih bijelih govana.


28. prosinca – prognoza je bila loša: palo je 50 cm, a ako nastavi neće se otopiti do ljeta. Ralica se zaglavila, pa je šupak došao tražiti kod mene lopatu. Rekao sam mu da sam polomio već 6 lopata čisteći ta govna sa vrata što ih je on nagurao i zamalo sam mu je bacio u glavu.


6. siječnja – Najzad izišao iz kuće. Otišao do prodavaonice da kupim nešto hrane, a kad sam se vraćao udario sam kolima jelena. 3 tisuće dolara štete na kolima. Te nemani trebaju biti ubijene, svuda ih ima. Što ih lovci nisu pobili sve još jesenas?!


3. svibnja – Odvezao sam kola mehaničaru. Nevjerojatno je koliko su zahrđala od je... soli koju sam sipao po dvorištu.


10. svibnja – Selim na Floridu. Pun mi je kufer svega. Ne mogu zamisliti kako netko normalan može živjeti u toj je... Kanadi?!



Florida!!!


12. svibnja - Stigli smo na Floridu. Uselili smo se u novu kuću. Tako je velika. Ima sav komfor, naravno i bazen. Kako je ovdje samo toplo i prijatno. Već sam zaboravio Kanadu…Volim Floridu.

20. svibnja - Ovdje su ljudi nevjerovatno dobri i uvijek se samo smiju. Stvarno je Florida interesantna, a ima puno interesantnih životinja. Baš je fino toplo. Ove nedjelje sam se zagrijao od one Kanade. Puno volim Floridu.

12. lipnja - Već smo mjesec dana tu. Vrijeme je uvijek toplo i jako vlažno. Dobro da u kući imamo klima-uređaj. Susjed mi je pričao kako u jednom restoranu u blizini služe dobrog aligatora. Kako mogu ljudi da jedu te životinje koje potiču iz doba dinosaura? To ne mogu nikako razumjeti. Vidjeli smo puno toga na Floridi, nevjerovatno je interesantna. Najviše te volim, Florida.

30. lipnja - Otkad smo došli, vrijeme se skoro nije mjenjalo. Uvijek je toplo, a sad i pomalo suviše vlažno. Ali klima-uređaj u kući i u kolima radi odlićno. Noću nam jedino smetaju komarci, kojih ima, u ovo doba godine, puno. Upoznao sam još neke susjede. Stvarno su ljudi na Floridi dobri.

18. srpnja - Nevjerovatna vrućina i skoro 100% vlaga. Za vikend idemo na obalu. Nadam se lijepom provodu

20. srpnja - Kakva noć! Fata je u hotelu slučajno ostavila otvoren prozor. Zamalo da me živog pojedu komarci. Kad smo se htjeli vratiti kući, netko nam je ukrao kola, tako da ima da se vozimo 100 milja taksijem. Crnac, taksist, uvijek se samo smješka. Imam dojam da je on ukrao kola. Stvarno ima kriminala na Floridi.

22. srpnja - Poslije povratka kući, opet taksi i na posao. Pa ja kao da radim samo za ove taksiste. U firmi, šef mi je rekao da se ne smijem dovoljno, ali kako da glupanu objasnim da nisam sklopio oka od onih komaraca, a kamoli da spominjem ukradena kola. Nevjerovatna vrućina.

30. srpnja - Toplotni val je na maximumu, a nama je u kući crkla klima. I još ovi komarci. Jedino me spasi ujutro jedno kupanje da preživim. Kad sam htio da se bacim u bazen, vidim u njemu aligatora od 3 metra !! Još mi je samo ta pizdarija trebala. Brzo pozovem policiju da pitam šta treba da radim. Oni kažu da ga pustim na miru i da će sam otići odakle je došao. Poludjet ću.

31. srpnja - Već ujutro nevjerovatna vrućina. Na poslu sam opet kao prebijen. Šef, onaj šupak, kaže da se uopće ne smijem i da to nije dobro za klijente. Jebo i njega i klijente.

1. kolovoza - Kakva vrućina! Već drugi dan bez klime, što znači i bez spavanja. Sve će da izgori. Komaraca ima sve više. Onaj mrgan od 3 metra kao da u mom bazenu kampuje. Kažem cijelu priču susjedu, a on se samo smije kao uvijek, pička mu materina.

2. kolovoza - Jedva dočekah da mi dođu popraviti tu kurčevu klimu. A onaj niger, umjesto klime, sredi mi kćerku. Policija kaze da treba biti pažljiv, a da crnca vjerovatno neće moći uhvatiti, jer su i onako svi isti. Vrućina kao da smo u paklu. Jebem ti Floridu.

12. kolovoza - Ne mogu da smislim tu vrućinu. Tu smo još uvijek kao u paklu, a, otkad smo došli, vrijeme isto. Šef me izbacio iz firme sa osmjehom na licu i rekao da su se klijenti pobunili, da se nisam dovoljno smijao. Tako sam ostao bez posla. Na putu kući svratim u kafić da se napijem. Svi se smiju, i meni i mojoj priči, a osobito onaj policajac koji me uhapsi pijanog. Traži da mu platim 3000$. Majku im, mrzim Floridu, prokleta bila.

13. kolovoza - Bože kakva vrućina! Vraćam se kući iz ćuze, bez kola, posla i bez para. Mrzim taksiste. Svi bježe sa osmijehom na licu, a usput mi kažu da dolazi Mitch. Legnem u kuću, u kojoj još uvijek ne radi klima, da malo razmislim o svemu. Odjednom nevjerovatan vjetar zapara zrak i kuća nema više krova. Još minut, dva i nema više kuće. Vjetar se smirio. Nemam više ništa, samo je onaj aligator ostao u bazenu. Što ga nisu pojeli u onom restoranu…. Susjedi se vraćaju i sa osmjehom na licu kažu da imam sreću da sam preživio uragan Mitch. Opet je vrućina ko i prije, a ja bez svega.

Mrzim Floridu, selim se odavde. Gdje, ovaj put neću da vam kažem…

potražite audio verziju toplo preporučam!

nedjelja, 13.01.2008.

samo sam se raspisala...nema naslova :)

noć bez sna


prolom oblaka i grmljavina
vrijeme kad zaželiš kuhana vina
ti spavaš u noći bez zvijezda
sanjaš odlazak iz rodnoga gnijezda
bdijem ja samo
mučim se, što još da ti pružimo, damo
pa da ostaneš maleni
jer falit će mi tvoj smijeh grleni
znam dobro što ti moram reć
spreman sam već
reći ću ti sine
idi, upoznaj daljine
kad te vuku
ali znaj, tu imaš dom,i mirnu luku



Jugo i kiša. Ne isplati se izlazit,smočit će se noge definitivno. Jer jugo cima ukoso i tu ne pomaže kabanica. A kišobran tek, da i ne spominjem! I kvalitetniji od ovih jeftinih jadnih što se ne srame kišobranima zvati, ne bi izdržao. Dakle, ako baš volite smočiti se do kože, sad je čas da izađete i uživate. Za ostale, u auto i iz auta ravno do vrata, pa u kući za kompjuter ili opasat pregaču pa peć kolače...čitat knjigu ili novine, igrat se s prijateljima, djecom...obavljat zaostale kućanske poslove...ili za one grozne sretnike-sex na ex! Sram ih bilo, da ih ništa ne grize savjest zbog nas zakinutih!
Jugo i kiša. Bar nije hladno, jugo donosi topli morski zrak. I da nema kiše, koji bi to gušti bili!!! Otišla bih s digitalcem i probala uslikat divlje more! Ali kiša pada, pa spavam koliko mi srce želi i želudac dozvoli. A ni jest nije gušt kad se energija ne troši. Nikako!
Gripa je poharala moju prijateljicu Grazy, kiše, kašlje, vrućina ju bacila u krevet. Pa poželim da nismo toliko daleko, pa da ju posjetim i otpjevam koju po naški! Mislim, moj čisti, zvonki glasić probio bi joj i začepljen nosić i uši. Hara gripetina i krhki ljudi padaju ko muhe. Ovakve ko ja neće (grom u koprive). Ne sjećam se kad sam bila bolesna. A ima ih koji svako malo kišu i dave se. Ja ih onda blago nagovaram nek probaju čaj od gospine trave s medom. To je lijek! Moja anđelina ljeti bi se uputila na Velebit i brala kantarion (gospinu travu), sušila i mlila, pa bi i meni poslala. Poslala bi ona meni i čokolino, jer toga se ne nalazi u bijelome svijetu!
Nisam tip za juhice. Ni kokošje ni goveđe. Volim krem juhice iz vrećice, guštam u brzoj i jednostavnoj pripremi. No za bolesnika i za svoje mile skuhat ću ponekad. Ponekad! Maneštra nije juha! To je zasebno jelo, posebno i jedinstveno! I to volim!
Pitam se, kako je moja mama stizala sve...razmazila je i muža i nas, djecu. Kuhala je fina jela, čistila je kuću i održavala cvijeće, ranč, radila, kupovala, i sve to nasmijana....ja to ne znam...jesu li neke žene superžene ili sam ja za niš? O, znalo se i njoj čelo naoblačit, znale su i suze poteć (obično zbog nas, djece zločeste)...kad se ljutila nije bilo dobro. Kad je plakala, bilo mi je ko da mi srce puca. NO ona se najviše smijala, zvonko, i očima, i licem i cijelim tijelom se smijala! I kao u priči o Malom Princu ..ja osluškujem za zvjezdanih noći...dopire li njen zvonki smijeh do mene?
Koliko mi fali? Strašno! Neopisivo! S vremenom se nadam da će ta bol biti podnošljivija. Jer, imam jedno obećanje za ispuniti. Koliko puta me je znala gledati, onako, očima govoriti. Kad bih osjetila neku potrebu da joj obećam, uvijek iznova, mama, ja sada želim biti samo uz tebe, ali jednoga dana ču ponovno živjeti drugačiji život, i živjet ću dobro, obećajem. Eto, to je moje obećanje.
Kažu mi, moraš ju pustiti. Ja pomislim kako sam ju pustila. Kada sam vidjela kako je umorna, pustila sam ju i zahvalila nebesima na miru s kojim je otišla. No ona je meni još uvijek oko mene, u zraku. Njen miris je u njenim jastucima, u svemu. Pa ne želim ništa dirati. Ne još. jer ako operem njenu odjeću, isprat će se i njen miris. Zauvijek. Tako, nije još vrijeme.
I sanjam ju. Dva puta već. Sretna sam iako me uzdrmaju ti snovi. Čekam onaj san kada će mi doći zdrava i nasmijana. Za sad ju sanjam bolesnu. Nadam se da će mi nekako dati do znanja da je dobro, iako ja znam da je. Gdje god bila, ona je sada dobro. Prokleti alzheimer pobrinuo se za to da zahvalim nebu što je njena patnja završila!
A ja? Ja polako, ali sigurno idem dalje. Možda se činio da stojim na mjestu, no mislim da je svaki dan korak bliže izlasku iz sjene. baš se veselim životu koji slijedi, iako se i bojim. Ali bar nikad nisam bježala od avanture. A život je baš to! Jedna sjajna avantura, putovanje dobrim i lošim putevima. Uz dobru volju i puno smijeha, lakše je sve. Dakle, kažem još jednom, talk is cheep, but - smile girl! Smij se! Nije važno tko će se smijati s tobom, pod kapom nebeskom kroči smjelo, boj se i drhti ali ne okreći se unazad. Samo polako, onako kako ti srce nalaže. Takva sam ja. Nisam proračunata, nisam čvrsta, mene vodi srce. pa kad se već ne mogu promijeniti, onda bolje da prihvatim to. Ima i gorih stvari... Kad mi se smije ja se smijem a kad mi se spava, spavam i tiha sam. Tko će samnom na kraj!

subota, 12.01.2008.

laku noć svijete...sklopi oči i miruj.

...a letio sam nekad...letio i ja...imao sam krila...krila leptira

četvrtak, 10.01.2008.

daž

utorak, 08.01.2008.

pivo ili voda? svejedno

Recept pišem za kiš (ne znam ja francuski pa evo...ko zna neka mi kaže )


Dakle, čim popušim, slijedi recept i preporučam ga svima koji vole slanine i kruha!
tijesto
pola kile brašna
1 kocka kvasa oko 3deke
dec mlijeka
žličica šećera
žličica soli
2-3žlice ulja (naajbolje maslinovo domaće)
čašica običnog jogurta
1 jaje (yaye) kokošje


nadjev
30 deka kuhane slanine
15 deka sira (gauda,ementaler...)
3 jaja (yaya kokošja)
čašica kiselog vrhnja

Ajmo sad prvo smiksat tijesto! Kvas napravimo s malkice brašna,šećerom,toplim mlijekom,promješamo i pustimo da se digne! Kad se diglo, sve sastojke smiksamo mikserom


i onda na stolu umijesimo dvije kugle, namažemo stol s malo ulja i tu ostavimo tijesto koje isto namažemo uljem da se diže oko pola sata.


Sad razvaljamo tijesto i stavimo ga na namašćenu tepsiju. Po njemu rasporedimo na sitne kockice narezanu slaninu.


Jaja i vrhnje umutimo pa dodamo još naribani sir i prelijemo preko slanine.


Pečemo na oko 150 do 200*C dok ne porumeni.


Poslužimo uz salatu i pivu ili vodu!
Dobar tek!
za desert ja nikad ne kažem NE čokoladi! Izvolite - gledajte!!! , kako bi rekla moja mama!






PS - ovo tijesto je dobro i za pizzu. Ja od polovice napravim kiš ili pizzu a od polovice štručicu kruha. Tijesto se može podijeliti i na više komada narafski

nedjelja, 06.01.2008.

Lost

Zabušavam gdje god stignem! Ostala sam na pustoj cesti i gledam oko sebe, ničega nema. Sjela sam na guzicu, naslonila bradu na ruke i vrtim palčevima. Pa se češkam oko uha ko mladi majmun, i opet ništa ne razumijem. Kuda sad? Da ustanem ili da odustanem? I tako već danima. Želim biti sama, da pokušam objasnit kako se osjećam, slavnim riječima jedne Garbo. Kako je razumijem! Tko zna bi li se i u samoći pronašla? Izgubila sam onu os oko koje se okretao život. Osjećam se sama a ipak, ljudi me naguravaju. Ne znaju da nisam ja ona koja sam jučer bila? Odakle početi novi život? Kojom nogom prvom zakoračiti? I gdje naći glas? I glas me napustio i dok govorim, pitam se čiji je to glas, tako stran... Izgubljena sam. Kako je moguće izgubiti sebe? Ono što je davalo snagu sve ove duge godine, sad me je odjednom ostavilo! Praznina je velika i ne znam čime ju ispuniti, i da li ju uopće želim ispuniti! Savršeno svjesna da ne smijem sjediti ovako, bez duše, ja se ne mičem. Ništa ne želim, ne želim se pomaći ni malo. Je li ispred mene provalija ili neki puteljak što vodi u nove avanture? Ne znam i zato sjedim i ne mičem se. Dani mi prolaze polako, noći su još duže. Nitko ne diše kraj mene i tišina me paralizira. Tako željeni odmor i san samo su ideje koje sam jednom imala. Ne spava mi se i ne želim sanjati! Kad su mi i snovi omrzli. I u snu srećem neželjene ljude. Gospodaru Snova, odlazi! Ne volim te! Pogleda uprta u nebo ja ostajem bez glasa.
Pomakni se, govori mi moj unutarnji glas. Pomakni se ili ćeš patiti. Pomaknut ću se. I spavati ću. Umorit ću se toliko da ću utonuti u noć bez snova. U mir. Tamu.
Trgni se, opet će glas. Ne opuštaj se i ne prepuštaj se!
Imam eneriju u sebi, kao i svi ljudi. Nije lijepo pustiti sam sebe, svoju dušu da se valja u ništavilu. Treba ipak ustati. Napraviti jedan korak, i ne zastati, pa drugi korak polako. I tako ići dalje uzdignute glave. Treba disati duboko. Treba živjeti ovaj poklonjeni život. Iskoristiti svaki dah. Život je čudo, ČUDO!
Tako, u razgovoru sa sobom, prolaze mi dani. Naguravam se, tješim i hrabrim. Slušam svoj unutarnji glas ako se javi. Pokrećem se. Ili bježim. Ali taj dar, to čudo, ne smijem odbaciti, tamo u neki kutak prašnjavi. Ne! Ljepota ovoga dara je žilava, divna, miris mu je uzbudljiv! Raširim ruke i grlim život! Plešem uz muziku sreće koja me obuzima! Ponosna sam i osjećam se opet jaka! Želim biti jaka! Želim osjetiti kako mi krv kola venama, ova draga krv! Želim kliknuti, HVALA TI! Ali javlja se moja duša, moje srce, i čujem kako se sa usana odlama krik, FALIŠ MI! Tako sam dugo živjela za nju, sad je vrijeme da pogledam u sebe. Došlo je iznenada, kako i treba doći. Ne gleda mi se. A opet, zagledam se u zrcalo i tražim se. Ima me još. Samo korak naprijed, korak po korak. I ne zaboraviti disati. I ne zaboraviti da je život dobiven na dar. Ne zaboraviti ništa ali krenuti dalje. O kada ostanemo sami, kada izgubimo svoje drage, valjda je normalno osjećati se nemoćno, ne znati ni lijevo niti desno....
Tješim se sama jer se osjećam sama.
Ne zna nitko ovu samoću. Samo onaj koji je ostao praznih ruku, ruku koje su grlile i milovale drago biće, a sad te ruke strše u prazno. I nitko i ništa ne može ispuniti tu prazninu.
Nitko tako blizak da ga poželim grliti. Ne želim da me itko grli. Sama sam bila dugo godina, sama s njom. A sad iz pukotina života izlaze neke duše koje su me se sad sjetile. O gdje, gdje ste bile, duše drage, u onim tužnim danima kada vas je dozivala!????? I hladan čelik oko srca govori mi, i mene ste napustili, i opet ćete me napustiti, samo ako vam dozvolim ući. I ne želim nikoga i želim ih svih!
Kasni je sat, a nije važno. I kad se probudim, opet ću biti sama. Nitko neće disati kraj mene.
Ali bit će to novi dan. Još jedan koji me udaljava od nje. Još jedan u kojem ću tisuću puta reći sama sebi, pokreni se! Tisuću puta ću pogledati u nebo i sklopiti oči i udahnuti duboko, da nitko ne čuje, tiho. MAMA!!!!!!!!!!! Pomozi mi, daj mi ruku!
Ali onda...misleći na njenu snagu, na njene patnje, ja brišem suze! I oko dobiva odlučan, čelični pogled. Moć osjećam. Veliku moć! Snaga se rađa iz suza. Osjećam mir se vraća, novi mir. Dobri mir. Ja to mogu! O hvala ti! Volim te i fališ mi. Shvatila sam, falit ćeš mi zauvijek. A ja ću ići dalje, ali ne sama. S tobom u srcu, s tobom u oku. U krvi. U duši. Ti si ja i ja sam ti. Mi smo jedna duša, ista krv, isti san...
I tako idu dani bez nje. Ja moram sama koraknuti onaj prvi korak. Ali imat ću anđela na ramenu. Ne sumnjam u to.

subota, 05.01.2008.

sad

petak, 04.01.2008.

moja mala škola ;)

...otoče,otoče, još sam tu zatočen....
...a moglo bi bit puno gore,mislim dok gledam kako je lijep moj otok
kupila sam i punjač i baterije i navikavam se na to da moram imat pun džep baterija
slike marljivo skupljam i nadam se uskoro sprijateljit se sa svih 45 botunića na mom digitalcu
moje šetnje ovih dana su slatko-gorke
uspomena bezbroj, svaka izmami i osmjeh i osjećaj jedne nove praznine

srijeda, 02.01.2008.

prvi pokušaji na digitalcu...

ja


i anđelina

<	siječanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (4)
Ožujak 2010 (3)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (3)
Prosinac 2009 (2)
Studeni 2009 (2)
Listopad 2009 (5)
Rujan 2009 (1)
Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (4)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (10)
Veljača 2009 (10)
Siječanj 2009 (11)
Prosinac 2008 (16)
Studeni 2008 (9)
Listopad 2008 (13)
Rujan 2008 (8)
Kolovoz 2008 (11)
Srpanj 2008 (11)
Lipanj 2008 (13)
Svibanj 2008 (20)
Travanj 2008 (18)
Ožujak 2008 (22)
Veljača 2008 (22)
Siječanj 2008 (20)
Prosinac 2007 (9)
Studeni 2007 (27)
Listopad 2007 (31)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

helou

tiredincro@gmail.com

hit counter

"...više nego celi svit i okolicu!"

sewen mi je poklonio pjesmu koja mi puno znači



NEZABORAVAK
FORGETMENOT
FERGIßMEINNICHT

Hrvatska udruga za Alzheimerovu bolest

aj lajk

Grazy Heart
brodjanka
Vukovarski Som
RADOZNALI
lomic
premijer dični ;)
Aribica
Joso49
Advent
nima
Boljun


klarica
samo zore ;)
čiovka
filipinka
maslačkica
umorno oko
gustirna
skaska
fata ;)
kore
slatkogrko i obratno :)
kate misterija
kikica!
forza fiume
levantica

pushmepullme
fulvusica
malena zvijezdica

PUTUJMO

Naslonimo ljestve

Na oblak

Sačekajmo vlak

Pa krenimo dugom

Tom uskotračnom prugom

I putujmo…putujmo…



Između dva oblaka

Kao od stanice do stanice

Dok kraj prozora promiču

Nebeske plave oranice

Lijepo je brojati ciruse

Male bijele ovčice

Što u stado zbiru se

I putovati…putovati



Od kada te nema

Ne putujem često

Ali samo poželi

Jer još ti čuvam mjesto

I možemo zauvijek ovako

Putovati….putovati

BY Boljun