7 dana https://blog.dnevnik.hr/islak
ponedjeljak, 31.03.2008.
Umorilo me fanjski !
Nekoliko dana bolova 
nespavanje, 
post 
dovelo me u stanje predhisterije 
........umorilo me ...........
A sad, ne boli, samo pijem antibiotike za sad.
Jednoga dana pisat ću i o zubarima. O ovom danas pozitivnije, o drugima ne baš!
Taj grozni osjećaj kada ti brusilica ZZZZZUMM ZZZZZZZUUUUUMMMMM prilazu ustima......
No sve se da potrpit, ali VELIKU ULOGU U OVOME IGRA PRISTUP DOKTORA PACIJENTU.
SVAKOG DOKTORA A NE SAMO ZUBARA!!!!!!!!!!!!
Primio me zubar prvu iako nisam bila ni naručena niti imam svog zubara.
Poznajem ga otprije, ostao mi je u dobrom sjećanju.
Zadnji put sam izgubila zub i hitno otišla prvom zubaru i učinila grešku.
Platila masno, izašla na kraju plačući i zaričući se nikad više....
Jako sam pametna. Čudo jedno. 
Sad sam gotova, krepana i gren grlit dekicu !!! 
Razmaženo derište ! Još malo pa krezubo 
subota, 29.03.2008.
MENE BOLI ZUB A VI SE SMIJTE ! :)))--------- ponedjeljak - popodne idem zubaru! :) ne boli me već neko vrijeme ;))))))))
PTIČJI CRNI HUMOR
KAKO ZASRAT LJUDE
(u 12 jednostavnih lekcija)
KAKO PROVJERAVAM JESAM LI PRETJERALA NA NETU DANAS
MOTOR I MOTORISTA
ŠTO SANJA MALI PAS A ŠTO SANJA GAZDARICA
HMMMM
PAS "TIPIČNO MUŠKO" I MACA DRAMSKA UMJETNICA
MORAM PAUZIRAT, UBIT ĆE ME ZUB!
A JEDVA SAM ČEKALA DA PODIJELIM S VAMA NEŠTO, ALI BAŠ NEĆU SAD, KAD MENE BOLI, PA DA GUŠTATE SAMO VI! JOK! DOK NE DOĐEM SEBI ODNOSNO ZUBARU, DRŽIM VAS NA OKU !!! 
četvrtak, 27.03.2008.
postoji sadašnjost, prošlost i vječnost...borbe svakodnevne, rane zacijeljene i mir
A budućnost je sutrašnja sadašnjost. Doći će, za neke od nas će doći, za neke više ne. Vječnim riječima Scarlett O'Hara - Plakat ću sutra! 
Jer do sutra se svašta može dogodit. Može neka manja rana zacijelit, neka veća može do sutra bit i veća...pa se može i sutra plakat. Kako kaže nepoznata, Ne zaboravi danas podijeliti osmjeh s nekim, jer nikad ne znaš što donosi sutra.
Znam da davim sa slikama. Ali meni je stvarno nekako lakše dok okidam ... Zaustavljam netom nestali trenutak. Pomalo, izlazim iz jednog trena u drugi. Skoro neprimjetno se pomičem naprijed. Još niti ne nazirem obrise snage koju tražim. No počinje mi svitat da ona postoji, negdje u meni. Čeka vrijeme kad ću ju naučit izvuć i upotrijebit. Sve ljepote svijeta su mi pod nogama, čekaju i one. Sve borbe čekaju dok ne iskujem oružje.
Ma budalim, ali tako nekako se osjećam. Na početku dugog puta, oklijevam zakoračiti. A svjesna da ću učinit i taj prvi korak, jer radoznalost će me vodit. Nadam se da ću uspjet bar krenut. I nadam se da će na putu bit dovoljno odmorišta, dobrih stvari, koje će mi davat snage za borbe. Nisam ja borac, mislim da mi je kukavica bila kuma. 
No, znam da mi treba samo nešto za što ću gurati naprijed. Jedna ideja, jedan cilj samo. Znam da imam čudnu snagu kad nešto želim. Dakle, trebalo bi nešto htjet. Analizom ludila u meni, 
shvatila sam da trenutno baš ništa ne želim. Osim onoga što više nemam. Pokušavam se podsjetiti da ono što sam imala još uvijek živi u meni, u nekoj drugoj formi, nedodirljivoj, ali jednako stvarnoj.
(Vidiš ti Čiovka, kako mene noću uvati luna! Mogla bi filozofirat do jutra, a kad malo bolje pogledan na uru, vidin da i jesan potegnula još jednu smjenu. A neka san, dok moren.)
Danima sam bez teksta, kao da mi je neko stavio flaster na usta (e da ovo padre nostrum pročita, odvalio bi se! ) A sad bi mogla napisat gluposti za mjesec dana. A neću, neću! 
Samo da pitam naše kontinentalce...onako, glupavo-naivno 
a kad ćete se spustit do mora? 
utorak, 25.03.2008.
Kako me je Martin tješio jutros
Neprospavana noć darovala mi je ukočeni vrat te još neke boljke. Najteže mi je bilo srce. Blagdani su mi teško pali. Ali neću o tome. Umjesto spavat, otišla sam do rive. Nebo je bilo predivno! Kiša je neodlučno visila u zraku, a sunce se pokušavalo progurat između oblaka. Poezija Majke Prirode u punom sjaju! Za mene nema ljepšeg od mora, u bilo kojem njegovom izdanju. Vrat sam izliječila istežući ga dok sam pokušavala ulovit galeba u letu. Preporučam toplo umjesto odlaska kiropraktičaru Riva je bila puna ljudi koji su čekali katamaran. Promatrajući ih kako se ukrcavaju, kako otplovljavaju...osjetila sam se odjednom ko siroče. Barba koji dočekuje brodove pozvao me "Dane, ča je, greš i ti?" Moje "Ne" šumilo mi je u ušima. Bilo mi je tužno gledat brod kako se udaljava. Teška patetika! 
A onda je došao ON. Da, nije bio princ na bijeloj jahti, nego mala, bijela ptica. Prošetao se zidićem, smiješan, kao kakav gospodčić, šjor Martin, nedokučivi galeb. I donio mi prvi pravi osmjeh ovih dana. Mala, velika ptico, volim te!
Odlazeći doma, gledala sam stare slike ... neki drugi ljudi, davne 1926. dočekivali su brod, ispraćali ga...kao i ja jutros. Kao što kaže moja brođanka, i mi smo samo u prolazu...
ponedjeljak, 24.03.2008.
najlipši moji
Ni mi ovi dani baš naj. Ne moran van niš ni govorit. Provivan ćapat zraka, dišen duboko 
, hehe, bar san sexy dok san sjebana. Fala na čestitkama, liiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiipa blog nacijo. Sve van uzvraćan, mašen van i evo me, na turneju po blogu, koliko već večeras.
Ajde sad lipo ruke gori, ki je mislil da san digla nos zbog naslovnice!? 
petak, 21.03.2008.
Baka baka baka lar - ne volim. Škampi na buzaru ...moooože! ;)
Duboko uzdišem i polijećem! Danas ne moram kuhat, oslobodila me susjeda. Volim svoju susjedu! 
Nešto su me Slatka i Zore podsjetile na film. Volim ja gledat filmove, samo nemam nego 3 programa pa rijetko ima nešto za mene. Uz ovaj, sad već drugi dan proljeća i blagdane, baš mi paše ovaj! Film.
Filipinka je lijepo pisala ovih dana a ja nemam inspiracije. Zato ću ja opet samo slike poslagat. A ako slučajno blog zašteka, pa ne stignem ovih dana, želim vam sretan Uskrs. Svima. 
S proljećem stigli su i prvi turisti na otok. Još je neriješeno, ko okida više digitalcima, oni ili ja!
Mislim...moglo bi bit da vodim ja, za dužinu nosa. 
Jer ja ipak volim ovo mjesto, ove ulice, kamen...a oni se samo dive. Ja vidim i osjećam greške i mane kao uvredu i ranu, a oni će, ako im što upadne u oko, kritizirat. JA smijem 
, ONI ne smiju! Kao što roditelj smije svoje dijete korit, no ne voli da ga itko drugi kori. Osim toga, tko bi u ovoj ljepoti tražio dlaku u jaju! Nek si uzme drugo. Jaje! Bar će ih ovih dana bit koliko ti treba i ne treba. 
četvrtak, 20.03.2008.
........................
srijeda, 19.03.2008.
Milost ni u tovaru, nego u onome ki mu složi brime
Tako. Sad kad san stavila pametni naslov, niman više niš za izjavit! 
Umisto kako ste mi, pitan vas ... je li van teško brime?
ponedjeljak, 17.03.2008.
Eastbourne,UK...prije puno,previše godina
Zato jer ne mogu nikamo s otoka, a htjela bih, podsjećam se starih putovanja. Jedno od njih je bio i ovaj jednodnevni izlet do turističkog gradića Eastbourne, na jugu Engleske. Tjednom sam radila kao Au-pair kod jedne familije iz Nigerije. Pisala sam o tome jednom. Čuvala sam dva brata, dok je tata pedijatar uglavnom radio, mama ginekologica isto radila, no u drugom gradu, te je kući dolazila samo vikendom. Tad bi ja radila u drugoj familiji, s troje veće djece, dok je mama cvjećarica opet radila, a njihov Au-pair, Mađar imenom Gašpar, od milja i zbog lakšeg izgovora nazvan Oscar
, imao slobodno. Možda jednom malo budem pisala i o svom životu dadilje. . Bilo je tu puno toga što bi možda i koristilo curicama koje bi voljele u Engleskoj "učiti jezik"...a vrlo vjerovatno bi ih, da su pametne, mnoge i obeshrabrilo! But not today. Danas pričam o izletu, koji se dogodio jer sam dobila slobodan vikend. Strašno sam se bila zaželjela mora! Odlučila sam sjest na vlak i dat se u potragu za njim i galebovima. Znala sam da želim vidjeti engleske klisure. Još od kad sam davno, na tv vidjela neki performans, gdje su svilenim platnom prekrili velike klisure, imala sam želju vidjeti ih u živo.
Po mome običaju, zapelo mi je već kod kupovine karata. Osjećala sam se kao dijete u trgovini igračaka ili čokolade!
Toliko mjesta koje vrijedi vidjeti...kako se odlučiti... Tipičan britanski činovnik, bezlične maske navučene preko lica, glumio je strpljenje, dok sam ja, kako Zore kaže, imala prst u desnom uhu. Napokon, odlučila sam se za Eastbourne, - ne toliko razvikan kao obližnji Brighton. Od predgrađa Londona do mora nije dug put. Ovo uzmite s rezervom, jer meni je rijetko koji put dug, i uživam u svakom njegovom djeliću. 
Strijelci će znat o čemu ja pričam. Dakle, uživala sam u vlaku promatrajući kako se krajolik vani mijenja. U jednom trenutku zamirisalo mi je MORE!!!!!!! Aaaaaaaaajmeeeee koji je to bio osjećaj!!!!!!! Sve u meni se pretvorilo u uzdrhtalu masu ganuća, lice sam priljubila uz staklo i naprezala oči kad ću vidjet prvi komadić plavetnila za kojim sam žudila. Naaapokon je vlak stao na maloj željezničkoj stanici. Da nisam bila tako uzbuđena, slikala bih je. Od onda uvijek žalim što nisam. Jer to mjestašce je bilo kao iz slikovnice! Obojano u žutu, plavu i crvenu boju! Zato evo slika s neta.
No ja sam žurila niz dugačku, široku ulicu prema svom cilju. A kad sam ga vidjela, srce mi je bilo na mjestu. Odmah sam se pozdravila s Mister Martinom, koji me za razliku od ovog mog što mi prelijeće preko glave i ruga mi se, nije zasrao. Naprotiv! Okupio je svoju veselu družinu i pozirao mi kad sam se bacila na pod u komando stilu da bi ih uslikala!
Eeeee, koji je to bio gospodski, gentelmenski galeb! Sljedeće mi je u oči upala boja mora. Navikla na tamnoplavu boju, začudila me ova blijedozelena nijansa. Ipak sam se, nakon malo premišljanja bacila u more! Izbacila sam iz glave priče o zagađenju i zamišljala da sam doma! 
Gradić me skoro nije ni vidio. Zalijepila sam se za šetnicu uz more. Svidio mi se dugački dok na kojem ima punolipihstvari . Tu su simpatične male trgovine gdje sam si nabavila slamnati šešir i naočale, The arcades ili kakosezove, one makine s igricama... što me apsolutno nije zanimalo, restorani, plesni podijumi s bendovima nalik na one koje viđamo na našoj obali ljeti...One što već 30 godina uporno sviraju OOOO Nikitaaaaa you will neeeveer knoooow ...Ali taj dan mi je sve bilo simpatično i krasno i divno...Da bih vidjela klisure, otišla sam na vožnju brodom. Diiiivno mi je bilo, sve sam si govorila, Ovako bi i do otoka mogli lipo produžit! 
Klisure su sve što sam očekivala i više! Nisam nikad stigla do naših Kornata, ali koliko znam sa slika i tv, vrlo je slično ovim klisurama sa mojih slika. Prva od 7 klisura, zvanih još i 7 sisters, zove se Beachy head. Visoka je 600 stopa. Nema ograde, samo predivan pogled na more i najuslikaniji svjetionik na svijetu. Beachy head drži još jedan, mračni rekord. Jedno je od najpopularnijih mjesta za suicide. Ljepo je bilo taj dan u gradiću kraj mora. Nimalo ne liči na naše gradiće. Naše, s malim kamenim kućicama, bezbrojnim strmim uličicama, robom što se suši s prozora i na taracama, s djecom koja trčkaraju ulicama i trgovima, s ljudima toliko poznatima da ti je već glupo pozdravljati ih u prolazu jer imaš osjećaj da su ti kao familija kad se mimoiđeš s nekim doma na putu prema tinelu ... pa im u prolazu samo namigneš ili kimneš glavom. Ne, ovaj gradić je širokih ulica, visokih zgrada, nekako uglancano otmjen. Ali ipak ... sve ulice spuštaju se k moru i to je sve što je važno! Zelenilo je divno, cvijeća svuda.
Visi s velikih košara obješenih o lampe na ulicama, svaki je slobodni prostor pun grmićaka, cvijeća, održavanih travnjaka. Uglancani gradić. Vratila sam se svojim patuljcima napunjenih baterija, obećavši sebi da ću prvi slobodan dan otići vidjeti Stonehenge.
Ako neko želi vidjeti malo više, tu ima još slika, Gradić predstavlja domaćin. :)
nedjelja, 16.03.2008.
bilo bi im 50 godina skupa
subota, 15.03.2008.
Jur ni jedna na svit vila...iliti još ni jedan tovar!
Znate li onu staru poeziju...koju smo učili u školi? Da mi oće dr.House poništit lobotomiju, sjetila bi se ja i je li to bio Petar Hektorović ili koji drugi naš stari, dobri...A ne mogu se sjetit. To nije misao koja me vodi u ovom postu, pa nije toliko bitno. Vodi me potreba dovršit post jučerašnji, dubok, goletan. Sva sam se bila bacila u filozofsko poetiranje i napuntavanje depresivnih oblutaka.
Kad bi kiša pljuštala silinom amazonskih nevera, uvijek sam pokušavala mamu izmolit da me ne šalje kroz taj potop u školu. Redovito sam dobivala neumoljiv odgovor :
"JOŠ SE NI JEDAN TOVAR NI RASTOPIL NA DAŽJU, PA NEĆEŠ NI TI! NISAN TE OD CUKARA UČINILA!"
Amen.
Te bih do škole, u svojim pelerina žutim, plavim, crvenim, zelenim...kabanicama gazila i bila mokrih nogu do koljena. Ali ni jednom se nisam rastopila, niti malo. Samo, u kojem sam srodstvu s tovarima, nikad mi nije postalo jasno.
Zašto mi je ova lekcija ostala u pamćenju? MORA SE NAPRIJED, PREPREKAMA UPRKOS.
"Da bar" i "joj" ne služe za korist. Ja ipak padam u te zamke. Valjam se u njima. IMAM, ILI DOZVOLIM SI TAJ GLUPI LUKSUZ! Jaki ljudi ne obaziru se na ove gluposti. Ne valjaju se u samosažaljenju, trpe bol i guraju neumoljivo naprijed. Pametni ljudi znaju, od toga im ovisi opstanak. Od toga je našim precima, na ovim škrtim njivama života, ovisio opstanak. Žilavi su bili! A ja? Knjakava, rekli bi na otoku. Knjakava do ludila! Koja suprotnost i koja borba između mene i Mene. Ja bi se skrivala a Ja bih marširala. Meni se plače a Ja se korim.
Jur ni jedna nasvit vila. Ili - još ni jedan tovar...
Draga JA, MOOOOLAJ MEEE SEEEE! BIŽI ĆA! I PUSTI ME DA NJURGAN!
UPDEJT! JUUUHUUUUUUUUU
dok vješam robu na taraci, uvijek je u džepu digitalac!
lovim Martina!
I ZATO EVO, DRAGA 7 DANA, ČESTITAM TI! PRVI PUT SAM ULOVILA poLA MARTINA! HAHAHA
BOLJE IŠTA NEGO NIŠTA!
petak, 14.03.2008.
bez cilja
Sve što mi se u životu događalo, loše i dobro, obilježilo me je. Faktor karaktera nastavio je oblikovati me u ono što sam danas.
Mogla bih se usporediti s pješčanom plažom. Plaža je savršena u svojim manama. Pored zrnaca finoga pijeska, što prelako, neizbježno sipe kroz prste, nađe se i neki kamenčić. Taj se lakše zadrži u ruci. Čvrsto ga stišćem u šaci. Jer pijesak simbolizira sve ono što bih htjela, a ne mogu. Kamenčići su moj smisao za humor, snaga koju imam, ne znajući od kuda dolazi. Kamenčići su tu, moje prirodno usađene crte. Oko njih se ne moram truditi. Jednostavno su tu, u meni. Sve ostalo je pijesak koji treba pomiješati s drugim sastojcima da bi se od njega moglo graditi. To iziskuje nešto čega nemam. Poruke napisane u pijesku, stope utisnute u njega ... ispire prvi val. Cijela sam - tišina. Tek poneki kamenčić napravi zvuk.
Odluke mi padaju teško. Čini se uzaludno planirati, kada sve sipi iz ruku poput tog finog pijeska. Prošlost me prati u korak. Sadašnjost me gleda kako čvrsto zatvaram oči u panici. Budućnost nije ni san. Postoji samo unutarnji svijet, tako nestvaran i bestjelesan. Istovremeno toliko čelično čvrst! Koliko god puta se probala probiti iz tog svijeta, svjesna koliko je nezdrav i tijesan, stvarni svijet me uvijek uplaši. Povrijedi. Vratim se u čelične oblake gdje je sve mirno i sigurno. Dok god su oči čvrsto zatvorene.
Samu sebe volim najviše i najmanje. Ne želim se mijenjati a tako bih voljela biti drugačija. Teško mi je i iznositi misli, a kako bih uspjela provesti ih u djela. Riječ mi vrijedi najmanje. Misao zaštitnički prigrlim u duši. A djela...Djela su ono što vrijedi najviše. Ono što mi najteže pada. Potrebno je osloboditi misao, riječ. Tek onda mogu učiniti prvi korak. I drugi. A meni se šuti. Postojim, tu sam. Ali stojim na mjestu. Bojim se pokrenuti. Kako prevladati strah? Pobijediti ga? Kako kad me prošlost podsjeća samo na neuspjehe. Kratke, male pobjede i neminovni neuspjesi koji su slijedili. Nakon toliko prevare, kako vjerovati? Nakon toliko boli, kako očekivati mir? Vrištala sam do promuklosti. Vratila se jeka. Nikakav drugi glas. Molila sam i bivala neuslišana, odbijena.
Poput pijeska, prosipam se slaba, bez cilja. Obeshrabrena. Vjetri me viju, more me nanosi, valja. Prepuštam se. Htjela sam biti cvijet. Jak, otporan, ukorijenjen na plodnom tlu. No sjeme je odnio vjetar s kamena na koje je palo. A ja sam ostala, mnoštvo lelujavih kristala pijeska.
četvrtak, 13.03.2008.
smijte se vi samo, a baš bi volila vas vidit!
Kad me dan prestraši, ja pogledam ovu slikicu! Uvijek me nasmije. Fata je počela o pokrivalima za glavu, pa tako i mene uhvatilo, jer slučajno, obožavam šešire i kape, A OVA MI JE ALL TIME FAVORITE!
Volim se smijat sebi, to mi je omiljeni sport. A sad idem na mrsku aktivnost kuhanja ručka. Aaaaaaa ne! Ne prije nego vam ostavim još materijala! 
utorak, 11.03.2008.
prolitnju vešticu išćen, ljudi koje muke !
blog.hr - "BUDITE DOBRI DOK POSPREMAM KUĆU I KUPIT ĆU VAM NEŠTO LIPO!"
ja,ti,on/ona/ono, mi,vi,oni/one - "VIRUJEN U TE!!!!!!"
Molim, svi koji maju problema s utorkom, komentiranjem i inim... svi na Ken Lee !!!!!!
IGRA S PHOTOBUCKET ja bi jooooššššš !!!!!!!!
ponedjeljak, 10.03.2008.
živo, živahno u ponedjeljak !
nedjelja, 09.03.2008.
zora (lena nedilja)
Jutros sam vrijeeeednaaaaa!!! Nehotice!
U 7 sati sinoć legla sam malo, bilila me glava. Lukavi padrenostrum nije me budio. Jutros sam se probudila prije 6 zbunjena, potpuno izgubljena. Iskoristila sam priliku i uslikala izlazak sunca. Tako da pushmepullme vidi da se čuda događaju! Prije nekoliko dana, taman prije nego je počela nevera, zasadila sam maćuhice mojoj anđelini. Dobila sam odma "jezikovu juhu" od padrenostruma. Jer "ki je vidil sadit cveće po buri!!!!"
. Zabrinula sam se. Jučer smo otišli u inspekciju. Prvo padrenostrum ujutro, te je izvijestio "odlično ti je cveće!", zatim sam i sama otišla upaliti svijeće te zaključila da me nebo voli (ili netko na tom plavom nebu! ). Maćuhice mora da su puno otpornije nego što izgledaju. To će suncokreta znat najbolje. Kao i obično, poslije toga spustila sam se na lungomare. Društvo mi je pravila jedna starija gospođa, sestra jednog našeg poznatog otočanina. Zaključila sam da je dobro što ga imamo, inače bi se za otok čulo samo po tragedijama, pedofilima i transvestitima. (Ova(j) zadnji me zabavlja, čak mi je i drag(a) jer je spomenu(o/la) svoju mamu i izrazi(o/la) zabrinutost kako će ona proživljavat njen/njegov (vidite,malo sam zbunjena oko naslovljavanja) boravak u BBkući. Zatim smo pričale o mojoj anđelini. Dan će biti sunčan, što će reć da se pere roba. Oosjećam se privilegirano, mi smijemo sušit robu na taracama i balkonima...za razliku od metropole gdje su svi bogati i Umweltunbewußt iliti neosvješćeni ekološki, te moraju pokupovat sušilice za rublje. (osobno bih provjerila ima li onaj koji je predložio i oni koji su prihvatili ovaj zakon kakve interese u proizvođaća bijele tehnike...). Znam ljude na otoku koji skupljaju boce po kontejnerima i šire. Ne rade to iz gušta, već zato jer imaju djecu koju treba školovati a plaće i penzije su male,male....Što se tiče klima uređaja, kod nas na otoku odavna je zabranjeno postavljati vanjske jedinice na pročelja kuća. Baš prošlo ljeto jedan moj susjed, član gradskog poglavarstva strastveno je uvjeravao jednu susjedu da ne smije postaviti tu klimu pod prozor...kako je završilo? Klima je pod prozorom.
Mali psi su još uvijek na poljanici ispod katedrale. Još uvijek im se nosi jest. No jučer je netko izrazio želju da jednoa udomi. Ako se to dogodi, ja ću još jednom pokušati uvjeriti padrenostruma da je drugome mjesto kod nas.
Tako. Ništa ozbiljno neću pričat. Nedjelja je. Zato samo malo copy/paste viceva.
Kako Hercegovka opravdava izgubljenu nevinost?
Majke mi, kod nas se u Hercegovini, od jakog sunca raspukne i asfalt.
Zasto Crnogorac stavlja dva kamena do kreveta?
Jednim ugasi svjetlo, a drugim provjeri je li zatvorio prozor!
Zašto cure ne mogu naći pametnog, dobrog, šarmantnog, duhovitog, zabavnog, urednog i nadasve zgodnog frajera?
Takvi već imaju dečka
zasto je bio potres u crnoj gori?
-uhvatio se crnogorac lopate pa zemlja umrla od smijeha.
Zašto Mujo uzme samo pola Viagre?
Da podjebava
Zašto cigo ima otvoren šlic dok jede burek?
Pa da mu muhe ne idu na burek!
Kako Bosanci zovu patuljke?
Raja do jaja.
Kako mozeš razlikovati braćki
brod među ostalim brodovima?
Za njim ne lete galebovi.
P.S. DIRTY DANCING LION KING STYLE!!!
subota, 08.03.2008.
prigodna reciklaža i baćin, usput
I got nothing! rekli bi na filmu ...A ja imam 115 postova pa mogu i reciklirat. Drage moje, SRETAN VAM DAN ŽENA!!!!
( dragi moji, - vašim feminama - sretan dan žena, da ne rečete da vama nisam niš čestitala )
Koliko sam puta rekla...da sam bar muško! Pogotovo oko "onih" dana u mjesecu! A danas razmišljam...nije loše bit žena. Kad je već sudbina tako htjela! Lijepa mi je djevojčica u haljinici! Lijepa mi je i kad se pentra po drveću. Lijepa je mlada žena i njen slobodni, sveznajući, drski osmjeh! Kako mi je lijepa žena koja ispod srca nosi novi život! I ona koja nosi "četiri kantuna" ...koja stvara topli dom. A kako je tek lijepo vidjeti ju životnu i nesalomljivu, poslovnu ženu. Volim vidjeti ju zrelu, mudru, života ispisana na njenom licu. No najviše volim čuti ju kako se smije!
No, nakon svega, žena je čovjek. U svijetu ima mjesta gdje žena nema nikakvih prava. Ima mjesta gdje je lijepo biti žena u ovom današnjem svijetu. Mislim da smo mi u tom dijelu svijeta. Možda nam se ponekad čini kako kaskamo.
Mene danas drži nekakvo "ženskinje" raspoloženje! 
Pa pozdravljam blogerice! I "ostale žene" hahaha Zamislite sad da vam nazdravljam šampanjom! Djevojke, žene, majke, bake, prijateljice...jesam li propustila koju kategoriju? ...
DIGNIMO ČAŠE I NAZDRAVIMO! ZA PIČIĆE NAŠE!!!!!!!!!!
Pozdravljam i rijetke blog macho nježne dušice! Bez vas ne bi bilo isto!
Mogli bi svi skupa i zasladit se...da nam dan bude sladak....
petak, 07.03.2008.
what!? grrrr
Dragi svijete, nikad se nisam voljela slikat. Pogotovo ne ko klinka. Tad sam se fotoaparata fanjski bojala!!! Pa su moje slike smiješne. Ili su me znali uhvatit na prepad. Kako bilo, u to vrijeme nismo se baš puno slikivali, i to mi je baš krivo. (Možete si i zamislit, kad znate kako sam VIZUALNA i kako vooolim slikice! Sad.) Gotovo da mogu osjetiti kako me peče i samu kad pročitam ljude koji danas kažu da su, spašavajući goli život u ratu izgubili svoje uspomene, svoje stare slike... To je jedna, metafora u nedostatku bolje riječi, za sve njihovo izgubljeno.Onda svoje još više cijenim. Brbljam o ovome jer mi je mali posudio skener da pospremim stare slike. Namjeravam jednoga dana odnijet ih fotografu spremljene na onaj moj štapić i uokviriti... Divota! Tako da skeniram cijelo vrijeme 
. U pauzama jedem palačinke s nutelom i mislim kako moram na dijetu. Popušim cigaretu i mislim kako moram prestat pušit. Još malo pa ću i u krpice i pomislit ću kako bi bilo lijepo kad bi u krpicama bio i jedan drvosjeća! 
...
Moram si također priznati da sam promjenjivo oblačno i da bih morala dotjerat neki vjetar poput ove bure koja drma i pročistit svoje srce i dušu, svoj život. Koliko projekata!!! Znam da me od njihova ostvarenja dijeli samo onaj prvi korak. Mali osmjeh, malo leptirića u grudima... Pozvati život u svoj život! Ponovno se gurkam. Uvijek sam prepuna poleta baš kad treba ić leć. Kad se probudim jasno mi je ko dan da nema šanse da je danas dan za trzanje. I tako dan za danom...Nižu se. Sutra ću vam znat reć je li došao dan .
Ali odmah ću se pohvalit kad krenem s projektom "JA"!
P.S. sve koji su od mene noćas dobili nekakve box fore i kliknuli na to... želim obavijestiti da netom luta duh u boxu i ako kliknete na njega on misteriozno prenese taj klik svima živima! To pouzdano znam jer me mali noćas sumnjičavo gledao kad sam se klela da ga nisam boxala! A nisam! 
Samo sam dobila taj BOX i radoznala kakva jesam kliknula. Odmah me prošla radoznalost ali ...prekasno, duh se oslobodio. I pouzdano znam da su neki od vas kliknuli također jer mi je u sat vremena natrag stiglo još 15 BOXEVA!!! prvo sam pomislila da su ljudi poludili, što od bure, što od potresa a onda sam shvatila da su nedužni KAO I JA! Tako, I got that off my chest!
osim duha, opet sam danas dobila milijune funti na lotto. Kvragu, nije mi jasno zašto stalno brišem te obavijesti, mora da su mi se pogubile frenje iliti pikule....
Ne mogu stat, upomoć! Isprobala sam i fizijev safari. program je stvarno malo brži od explorera ali ni približno tako lijep! Kaže šjor Radoznali zagorec - kvragu i ljepota, važna je funkcionalnost! A ja kažem - TIPIČNO MUŠKO !!!
Svima želim diiivan petak. Dan kada počinje nekakva bigbrother farma ili tako nešto....
BAĆIN!
četvrtak, 06.03.2008.
dobro jutro :)
utorak, 04.03.2008.
u krilu anđela
In The Arms Of An Angel
Spend all your time waiting for that second chance
For the break that will make it ok
There's always some reason to feel not good enough
And it's hard at the end of the day
I need some distraction oh beautiful release
Memories seep from my veins
They may be empty and weightless and maybe
I'll find some peace tonight
In the arms of an Angel fly away from here
From this dark, cold hotel room, and the endlessness that you fear
You are pulled from the wreckage of your silent reverie
You're in the arms of an Angel;
may you find some comfort here
So tired of the straight line, and everywhere you turn
There's vultures and thieves at your back
The storm keeps on twisting,
you keep on building the lies
That you make up for all that you lack
It don't make no difference, escaping one
last time It's easier to believe In this sweet madness,
oh this glorious sadness
That brings me to my knees
In the arms of an Angel
far away from here
From this dark, cold hotel room, and the endlessness
that you fear
You are pulled from the wreckage of your silent reverie
In the arms of an Angel;
may you find some comfort here
You're in
the arms of an Angel;
may you find some comfort here
Volim vjerovat u anđele. Kao dijete voljela sam bajke. Danas mi mislima plove slike beskrajnih zelenih polja, plavog neba, valovi nepreglednog oceana...Mjesto gdje vlada oslobađajući mir, gdje su jedne oči koje mi fale, gdje je jedan pogled pun ljubavi i čeka me. Fali mi onaj pogled, najviše od svega. I dodir mekane, tople ruke, jedine koja me nježno znala pogladit po licu. Puno prije nego je otišla, mnogi su ju "otpisali". A ja sam znala da je itekako ima još, jer još uvijek sam imala nekoga tko me je s ljubavlju gledao. Nije li ljubav najviši stupanj svijesti? Zar netko ničega svjestan može tako divno voljeti? Da li je ljubav instinkt? Što god bila, kako god ju racionalizirali, mene zanima samo jedno. Kako živjeti bez nje? Baš me briga za razum! Na tom mjestu opet će me grliti! Opet ću biti ljubljeno dijete!
Moja prijateljica krenula se školovati za njegovateljicu. Na praksi je provela neko vrijeme i s oboljelima od Alzheimera. Sjetila me je na bolnicu u kojoj je mama provela mjesece, oporavljajući se od upale pluća. Tužno mjesto, tužnih ljudi. Ulazeći kroz vrata koja su uvijek zaključana, prvo vas zapuhne miris urina. Zatim vam pogled padne na ljude. Krhki, izgubljeni, lutaju hodnicima, traže izlaz. Bolnica ima prekrasan veliki vrt, park ispresjecan lijepim stazama. NO nema nikoga tko bi uzeo svakog od njih pod ruku ili u kolica i poveo ih tim stazicama. Jer na 50 bolesnika ima 3 do 5 medicinskih sestara. Mala ženica čistog, pravilnog govora, kida odjeću sa sebe. Pada na pod u pokušaju da dosegne papuče na podu. Čovijek blijed, oštroga pogleda, prilazi kao da će vas udariti. Stane. Sve su oči iste. Sve vas gledaju. Oni šute ili pričaju, leže ili još mogu hodati. Neki hodaju prignuti, neki drhtavo...leže, često kaiševima vezanih ruku. Neki umiru. Neke još čeka dug put. Svi su sami. Rijetke su posjete u ovoj bolnici. U tom moru tuge, jedne bi oči zasjale kad bi me vidjele. Jedan glas bi nježno rekao "Evo mi je!". Nema riječi za opisat bijes, frustraciju i očaj zbog činjenice da vaše najdraže morate ostaviti tamo. Uvijek sam bila zahvalna sudbini što je ta bolnica na otoku, tako da mogu svaki dan biti uz nju. Uvijek sam istovremeno mrzila činjenicu da mora bit baš u toj bolnici. Iako sam znala da druge bolnice nemaju osoblje koje bi se znalo nostiti ili imalo vremena za nju. Za njih svih. Kada je slomila rame i morala na operaciju, boravak u drugoj bolnici bio je noćna mora za nju i za nas. Čim se probudila nakon operacije odmah je počupala sve cjevčice, zavoje, sve čime su joj fiksirali rame...
Stvarno, kad razmišljam ovako, znam da smo učinili koliko smo god mogli i znali, najvažnije od svega je da ju nismo ostavili. Najvažnije i jedino što me bar malo tješi, je to da je ostala u svojoj kući. Uz nas koji ju volimo. Znam to. A ipak, noćima ne spavam zbog pitanja - jesam li mogla bolje, više. I što je najgore, odgovaram si da jesam. Trebala sam još više i još bolje. Onda mi je teško. Bila sam tako jako umorna. Zašto nema načina njegovateljima omogućiti odmor? Toliko potreban odmor! Zašto su ljudi ostavljeni potpuno sami? Nedavno su roditelji djece s invaliditetom dobili status njegovatelja. Malo je to. Puno i malo u isto vrijeme. Zašto se odričemo svojih pomoći potrebitih, svojih bolesnih? Priča je uvijek ista. Ako imate u obitelji osobu kojoj je potrebna stalna njega i nadzor, morate se žrtvovati. Nije ovdje riječ o "žrtvi" kao takvoj. Riječ je o tome da netko ne može raditi. Tako se primanja prepolove. A izdaci su veliki jer su i potrebe bolesne osobe velike. Ne postoji sistem koji će vam olakšati u trenutku kada se suočite s činjenicom da ste danonoćno potrebni voljenoj osobi. Sistem koji bi morao postojati. Postoje neki zakoni koji se ne provode, postoje ljudi koji bi vas o vašim pravima i putu kojim ćete ih ostvariti trebali informirati. Ovdje moram reć, čini se kao da je njihov posao što manje vam reći, onemogućiti vam pomoć. Znam da glupo zvuči, ali događaju se lude stvari. Imalo inteligentna osoba brzo shvati da ne samo što mora prihvatiti bol u svoje srce, naučiti psihički se nositi s nenormalnom situacijom u kojoj se našla, već mora postati i STRUČNJAK za pravo, zdravstvo, socijalu...Mora točno objasniti iliti pokazati da je vrlo dobro upoznat sa svim svojim pravima. Ne okvirno. Već u detalje! Mora naučiti citirati odredbe zakona bolje od onoga koji ih je pisao. Koliko vremena prođe prije nego postanemo UMORNI? Ne puno. Umor se ignorira. Ljubav, srce nas tjera dalje, jer voljena osoba uvijek nam je pred očima i mi moramo imat snage.
Sad ja kažem, da sam imala pomoć, mogućnost par sati na dan, ili dvaput tjedno na pola dana imati nekoga tko bi me zamijenio, da dođem sebi, odmorim se...sad bi mi bilo lakše. jer bila sam jako umorna. A da sam imala malo normalniji ritam, mogla sam bolje dati svojoj mami. Svi su njegovatelji pod velikim stresom, 24 sata na dan, 7 dana u tjednu, i tako bez stanke. Godinama. I oni su svi jako umorni. Umorni od promatranja patnji svoje djece, supružnika ili roditelja, onih koje vole. Umorni od borbe sa sistemom. Umornih od moljakanja. Umorni od toga da su svedeni na nekoga koga društvo gleda kao prosce ... Pravo na zdravstvenu skrb? Samo ako ste prehlađeni. Ako vam treba više od toga, onda ste jebali ježa! Žao mi je ali psovka je na mjestu! Jer ne bi smjelo bit tako! Nigdje, pa ni u mojoj zemlji. Tješi li me pomisao da ima puno gorih mjesta na svijetu za oboljele od Alzheimera i bilo koje druge teške bolesti? Ma ne tješi me kvragu! Ne želim lagati. ne tješi me ni to da u bogatijim zemljama od moje ljudi imaju skoro ISTE probleme! Štoviše, to me baca u razna stanja. I poteže za sobom puno drugih pitanja. Te ja ne bi ovaj moj post nikad završila kad bi išla dalje. Ja sam samo kćer koja je ispratila svoju voljenu majku na njenom jezivom putu najbolje kako je MOGLA. I ne mogu spavati jer ZNAM da sam mogla još puno bolje da sam imala pomoć. Ljuta jer je mama mogla svaki dan biti na zraku, u prirodi da postoji program za preseljenje nepokretnih osoba u adekvatne prostore. Umjesto što smo, živeći na 3. katu izlazile rijetko. Iako smo imale susjede spremne pomoći. Ja sam samo jedna osoba koja se propitkuje, što ja mogu sad ...O statusu njegovatelja za osobe poput sebe nisam niš ni rekla. A mogla bi!
To je moja muka. Svim srcem želim da u budućnosti bude bolje!!! Da društvo ne jednog dana, nego HITNO! shvati da je čovjek vrijedan. Da čovjek shvati da se ne bori za stranca, već za svog roditelja, za sebe, i na kraju, za svoje dijete. Bolest ne pita. A teoretski nema šanse da ćemo svi biti imućni u mjeri da si možemo platiti, ne zdravlje, nego pomoć.
ponedjeljak, 03.03.2008.
proljetni san
nedjelja, 02.03.2008.
nebo moje drago
| < | ožujak, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (4)
Ožujak 2010 (3)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (3)
Prosinac 2009 (2)
Studeni 2009 (2)
Listopad 2009 (5)
Rujan 2009 (1)
Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (4)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (10)
Veljača 2009 (10)
Siječanj 2009 (11)
Prosinac 2008 (16)
Studeni 2008 (9)
Listopad 2008 (13)
Rujan 2008 (8)
Kolovoz 2008 (11)
Srpanj 2008 (11)
Lipanj 2008 (13)
Svibanj 2008 (20)
Travanj 2008 (18)
Ožujak 2008 (22)
Veljača 2008 (22)
Siječanj 2008 (20)
Prosinac 2007 (9)
Studeni 2007 (27)
Listopad 2007 (31)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari da/ne?
helou
tiredincro@gmail.com
hit counter
"...više nego celi svit i okolicu!"
sewen mi je poklonio pjesmu koja mi puno znači
NEZABORAVAK
FORGETMENOT
FERGIßMEINNICHT
Hrvatska udruga za Alzheimerovu bolest
aj lajk
Grazy Heart
brodjanka
Vukovarski Som
RADOZNALI
lomic
premijer dični ;)
Aribica
Joso49
Advent
nima
Boljun
klarica
samo zore ;)
čiovka
filipinka
maslačkica
umorno oko
gustirna
skaska
fata ;)
kore
slatkogrko i obratno :)
kate misterija
kikica!
forza fiume
levantica
pushmepullme
fulvusica
malena zvijezdica
PUTUJMO
Naslonimo ljestve
Na oblak
Sačekajmo vlak
Pa krenimo dugom
Tom uskotračnom prugom
I putujmo…putujmo…
Između dva oblaka
Kao od stanice do stanice
Dok kraj prozora promiču
Nebeske plave oranice
Lijepo je brojati ciruse
Male bijele ovčice
Što u stado zbiru se
I putovati…putovati
Od kada te nema
Ne putujem često
Ali samo poželi
Jer još ti čuvam mjesto
I možemo zauvijek ovako
Putovati….putovati
BY Boljun
