Marketing
Eastbourne,UK...prije puno,previše godina
Zato jer ne mogu nikamo s otoka, a htjela bih, podsjećam se starih putovanja. Jedno od njih je bio i ovaj jednodnevni izlet do turističkog gradića Eastbourne, na jugu Engleske. Tjednom sam radila kao Au-pair kod jedne familije iz Nigerije. Pisala sam o tome jednom. Čuvala sam dva brata, dok je tata pedijatar uglavnom radio, mama ginekologica isto radila, no u drugom gradu, te je kući dolazila samo vikendom. Tad bi ja radila u drugoj familiji, s troje veće djece, dok je mama cvjećarica opet radila, a njihov Au-pair, Mađar imenom Gašpar, od milja i zbog lakšeg izgovora nazvan Oscar
, imao slobodno. Možda jednom malo budem pisala i o svom životu dadilje. 
. Bilo je tu puno toga što bi možda i koristilo curicama koje bi voljele u Engleskoj "učiti jezik"...a vrlo vjerovatno bi ih, da su pametne, mnoge i obeshrabrilo! But not today. Danas pričam o izletu, koji se dogodio jer sam dobila slobodan vikend. Strašno sam se bila zaželjela mora! Odlučila sam sjest na vlak i dat se u potragu za njim i galebovima. Znala sam da želim vidjeti engleske klisure. Još od kad sam davno, na tv vidjela neki performans, gdje su svilenim platnom prekrili velike klisure, imala sam želju vidjeti ih u živo.
Po mome običaju, zapelo mi je već kod kupovine karata. Osjećala sam se kao dijete u trgovini igračaka ili čokolade!
Toliko mjesta koje vrijedi vidjeti...kako se odlučiti... Tipičan britanski činovnik, bezlične maske navučene preko lica, glumio je strpljenje, dok sam ja, kako Zore kaže, imala prst u desnom uhu. 
Napokon, odlučila sam se za Eastbourne, - ne toliko razvikan kao obližnji Brighton. Od predgrađa Londona do mora nije dug put. Ovo uzmite s rezervom, jer meni je rijetko koji put dug, i uživam u svakom njegovom djeliću. 
Strijelci će znat o čemu ja pričam. 
Dakle, uživala sam u vlaku promatrajući kako se krajolik vani mijenja. U jednom trenutku zamirisalo mi je MORE!!!!!!! 
Aaaaaaaaajmeeeee koji je to bio osjećaj!!!!!!! Sve u meni se pretvorilo u uzdrhtalu masu ganuća, lice sam priljubila uz staklo i naprezala oči kad ću vidjet prvi komadić plavetnila za kojim sam žudila. Naaapokon je vlak stao na maloj željezničkoj stanici. Da nisam bila tako uzbuđena, slikala bih je. Od onda uvijek žalim što nisam. Jer to mjestašce je bilo kao iz slikovnice! Obojano u žutu, plavu i crvenu boju! Zato evo slika s neta.
No ja sam žurila niz dugačku, široku ulicu prema svom cilju. A kad sam ga vidjela, srce mi je bilo na mjestu. Odmah sam se pozdravila s Mister Martinom, koji me za razliku od ovog mog što mi prelijeće preko glave i ruga mi se, nije zasrao. Naprotiv! Okupio je svoju veselu družinu i pozirao mi kad sam se bacila na pod u komando stilu da bi ih uslikala!
Eeeee, koji je to bio gospodski, gentelmenski galeb! Sljedeće mi je u oči upala boja mora. Navikla na tamnoplavu boju, začudila me ova blijedozelena nijansa. Ipak sam se, nakon malo premišljanja bacila u more! Izbacila sam iz glave priče o zagađenju i zamišljala da sam doma! 
Gradić me skoro nije ni vidio. Zalijepila sam se za šetnicu uz more. Svidio mi se dugački dok na kojem ima punolipihstvari . Tu su simpatične male trgovine gdje sam si nabavila slamnati šešir i naočale, The arcades ili kakosezove, one makine s igricama... što me apsolutno nije zanimalo, restorani, plesni podijumi s bendovima nalik na one koje viđamo na našoj obali ljeti...One što već 30 godina uporno sviraju OOOO Nikitaaaaa you will neeeveer knoooow 
...Ali taj dan mi je sve bilo simpatično i krasno i divno...Da bih vidjela klisure, otišla sam na vožnju brodom. Diiiivno mi je bilo, sve sam si govorila, Ovako bi i do otoka mogli lipo produžit! 
Klisure su sve što sam očekivala i više! Nisam nikad stigla do naših Kornata, ali koliko znam sa slika i tv, vrlo je slično ovim klisurama sa mojih slika. Prva od 7 klisura, zvanih još i 7 sisters, zove se Beachy head. Visoka je 600 stopa. Nema ograde, samo predivan pogled na more i najuslikaniji svjetionik na svijetu. Beachy head drži još jedan, mračni rekord. Jedno je od najpopularnijih mjesta za suicide. Ljepo je bilo taj dan u gradiću kraj mora. Nimalo ne liči na naše gradiće. Naše, s malim kamenim kućicama, bezbrojnim strmim uličicama, robom što se suši s prozora i na taracama, s djecom koja trčkaraju ulicama i trgovima, s ljudima toliko poznatima da ti je već glupo pozdravljati ih u prolazu jer imaš osjećaj da su ti kao familija kad se mimoiđeš s nekim doma na putu prema tinelu ... pa im u prolazu samo namigneš ili kimneš glavom. Ne, ovaj gradić je širokih ulica, visokih zgrada, nekako uglancano otmjen. Ali ipak ... sve ulice spuštaju se k moru i to je sve što je važno! Zelenilo je divno, cvijeća svuda.
Visi s velikih košara obješenih o lampe na ulicama, svaki je slobodni prostor pun grmićaka, cvijeća, održavanih travnjaka. Uglancani gradić. 
Vratila sam se svojim patuljcima napunjenih baterija, obećavši sebi da ću prvi slobodan dan otići vidjeti Stonehenge.
Ako neko želi vidjeti malo više, tu ima još slika, Gradić predstavlja domaćin. :)
Post je objavljen 17.03.2008. u 00:45 sati.