A budućnost je sutrašnja sadašnjost. Doći će, za neke od nas će doći, za neke više ne. Vječnim riječima Scarlett O'Hara - Plakat ću sutra! Jer do sutra se svašta može dogodit. Može neka manja rana zacijelit, neka veća može do sutra bit i veća...pa se može i sutra plakat. Kako kaže nepoznata, Ne zaboravi danas podijeliti osmjeh s nekim, jer nikad ne znaš što donosi sutra.
Znam da davim sa slikama. Ali meni je stvarno nekako lakše dok okidam ... Zaustavljam netom nestali trenutak. Pomalo, izlazim iz jednog trena u drugi. Skoro neprimjetno se pomičem naprijed. Još niti ne nazirem obrise snage koju tražim. No počinje mi svitat da ona postoji, negdje u meni. Čeka vrijeme kad ću ju naučit izvuć i upotrijebit. Sve ljepote svijeta su mi pod nogama, čekaju i one. Sve borbe čekaju dok ne iskujem oružje.
Ma budalim, ali tako nekako se osjećam. Na početku dugog puta, oklijevam zakoračiti. A svjesna da ću učinit i taj prvi korak, jer radoznalost će me vodit. Nadam se da ću uspjet bar krenut. I nadam se da će na putu bit dovoljno odmorišta, dobrih stvari, koje će mi davat snage za borbe. Nisam ja borac, mislim da mi je kukavica bila kuma. No, znam da mi treba samo nešto za što ću gurati naprijed. Jedna ideja, jedan cilj samo. Znam da imam čudnu snagu kad nešto želim. Dakle, trebalo bi nešto htjet. Analizom ludila u meni, shvatila sam da trenutno baš ništa ne želim. Osim onoga što više nemam. Pokušavam se podsjetiti da ono što sam imala još uvijek živi u meni, u nekoj drugoj formi, nedodirljivoj, ali jednako stvarnoj.
(Vidiš ti Čiovka, kako mene noću uvati luna! Mogla bi filozofirat do jutra, a kad malo bolje pogledan na uru, vidin da i jesan potegnula još jednu smjenu. A neka san, dok moren.)
Danima sam bez teksta, kao da mi je neko stavio flaster na usta (e da ovo padre nostrum pročita, odvalio bi se! ) A sad bi mogla napisat gluposti za mjesec dana. A neću, neću!
Samo da pitam naše kontinentalce...onako, glupavo-naivno a kad ćete se spustit do mora?