In The Arms Of An Angel
Spend all your time waiting for that second chance
For the break that will make it ok
There's always some reason to feel not good enough
And it's hard at the end of the day
I need some distraction oh beautiful release
Memories seep from my veins
They may be empty and weightless and maybe
I'll find some peace tonight
In the arms of an Angel fly away from here
From this dark, cold hotel room, and the endlessness that you fear
You are pulled from the wreckage of your silent reverie
You're in the arms of an Angel;
may you find some comfort here
So tired of the straight line, and everywhere you turn
There's vultures and thieves at your back
The storm keeps on twisting,
you keep on building the lies
That you make up for all that you lack
It don't make no difference, escaping one
last time It's easier to believe In this sweet madness,
oh this glorious sadness
That brings me to my knees
In the arms of an Angel
far away from here
From this dark, cold hotel room, and the endlessness
that you fear
You are pulled from the wreckage of your silent reverie
In the arms of an Angel;
may you find some comfort here
You're in
the arms of an Angel;
may you find some comfort here
Volim vjerovat u anđele. Kao dijete voljela sam bajke. Danas mi mislima plove slike beskrajnih zelenih polja, plavog neba, valovi nepreglednog oceana...Mjesto gdje vlada oslobađajući mir, gdje su jedne oči koje mi fale, gdje je jedan pogled pun ljubavi i čeka me. Fali mi onaj pogled, najviše od svega. I dodir mekane, tople ruke, jedine koja me nježno znala pogladit po licu. Puno prije nego je otišla, mnogi su ju "otpisali". A ja sam znala da je itekako ima još, jer još uvijek sam imala nekoga tko me je s ljubavlju gledao. Nije li ljubav najviši stupanj svijesti? Zar netko ničega svjestan može tako divno voljeti? Da li je ljubav instinkt? Što god bila, kako god ju racionalizirali, mene zanima samo jedno. Kako živjeti bez nje? Baš me briga za razum! Na tom mjestu opet će me grliti! Opet ću biti ljubljeno dijete!
Moja prijateljica krenula se školovati za njegovateljicu. Na praksi je provela neko vrijeme i s oboljelima od Alzheimera. Sjetila me je na bolnicu u kojoj je mama provela mjesece, oporavljajući se od upale pluća. Tužno mjesto, tužnih ljudi. Ulazeći kroz vrata koja su uvijek zaključana, prvo vas zapuhne miris urina. Zatim vam pogled padne na ljude. Krhki, izgubljeni, lutaju hodnicima, traže izlaz. Bolnica ima prekrasan veliki vrt, park ispresjecan lijepim stazama. NO nema nikoga tko bi uzeo svakog od njih pod ruku ili u kolica i poveo ih tim stazicama. Jer na 50 bolesnika ima 3 do 5 medicinskih sestara. Mala ženica čistog, pravilnog govora, kida odjeću sa sebe. Pada na pod u pokušaju da dosegne papuče na podu. Čovijek blijed, oštroga pogleda, prilazi kao da će vas udariti. Stane. Sve su oči iste. Sve vas gledaju. Oni šute ili pričaju, leže ili još mogu hodati. Neki hodaju prignuti, neki drhtavo...leže, često kaiševima vezanih ruku. Neki umiru. Neke još čeka dug put. Svi su sami. Rijetke su posjete u ovoj bolnici. U tom moru tuge, jedne bi oči zasjale kad bi me vidjele. Jedan glas bi nježno rekao "Evo mi je!". Nema riječi za opisat bijes, frustraciju i očaj zbog činjenice da vaše najdraže morate ostaviti tamo. Uvijek sam bila zahvalna sudbini što je ta bolnica na otoku, tako da mogu svaki dan biti uz nju. Uvijek sam istovremeno mrzila činjenicu da mora bit baš u toj bolnici. Iako sam znala da druge bolnice nemaju osoblje koje bi se znalo nostiti ili imalo vremena za nju. Za njih svih. Kada je slomila rame i morala na operaciju, boravak u drugoj bolnici bio je noćna mora za nju i za nas. Čim se probudila nakon operacije odmah je počupala sve cjevčice, zavoje, sve čime su joj fiksirali rame...
Stvarno, kad razmišljam ovako, znam da smo učinili koliko smo god mogli i znali, najvažnije od svega je da ju nismo ostavili. Najvažnije i jedino što me bar malo tješi, je to da je ostala u svojoj kući. Uz nas koji ju volimo. Znam to. A ipak, noćima ne spavam zbog pitanja - jesam li mogla bolje, više. I što je najgore, odgovaram si da jesam. Trebala sam još više i još bolje. Onda mi je teško. Bila sam tako jako umorna. Zašto nema načina njegovateljima omogućiti odmor? Toliko potreban odmor! Zašto su ljudi ostavljeni potpuno sami? Nedavno su roditelji djece s invaliditetom dobili status njegovatelja. Malo je to. Puno i malo u isto vrijeme. Zašto se odričemo svojih pomoći potrebitih, svojih bolesnih? Priča je uvijek ista. Ako imate u obitelji osobu kojoj je potrebna stalna njega i nadzor, morate se žrtvovati. Nije ovdje riječ o "žrtvi" kao takvoj. Riječ je o tome da netko ne može raditi. Tako se primanja prepolove. A izdaci su veliki jer su i potrebe bolesne osobe velike. Ne postoji sistem koji će vam olakšati u trenutku kada se suočite s činjenicom da ste danonoćno potrebni voljenoj osobi. Sistem koji bi morao postojati. Postoje neki zakoni koji se ne provode, postoje ljudi koji bi vas o vašim pravima i putu kojim ćete ih ostvariti trebali informirati. Ovdje moram reć, čini se kao da je njihov posao što manje vam reći, onemogućiti vam pomoć. Znam da glupo zvuči, ali događaju se lude stvari. Imalo inteligentna osoba brzo shvati da ne samo što mora prihvatiti bol u svoje srce, naučiti psihički se nositi s nenormalnom situacijom u kojoj se našla, već mora postati i STRUČNJAK za pravo, zdravstvo, socijalu...Mora točno objasniti iliti pokazati da je vrlo dobro upoznat sa svim svojim pravima. Ne okvirno. Već u detalje! Mora naučiti citirati odredbe zakona bolje od onoga koji ih je pisao. Koliko vremena prođe prije nego postanemo UMORNI? Ne puno. Umor se ignorira. Ljubav, srce nas tjera dalje, jer voljena osoba uvijek nam je pred očima i mi moramo imat snage.
Sad ja kažem, da sam imala pomoć, mogućnost par sati na dan, ili dvaput tjedno na pola dana imati nekoga tko bi me zamijenio, da dođem sebi, odmorim se...sad bi mi bilo lakše. jer bila sam jako umorna. A da sam imala malo normalniji ritam, mogla sam bolje dati svojoj mami. Svi su njegovatelji pod velikim stresom, 24 sata na dan, 7 dana u tjednu, i tako bez stanke. Godinama. I oni su svi jako umorni. Umorni od promatranja patnji svoje djece, supružnika ili roditelja, onih koje vole. Umorni od borbe sa sistemom. Umornih od moljakanja. Umorni od toga da su svedeni na nekoga koga društvo gleda kao prosce ... Pravo na zdravstvenu skrb? Samo ako ste prehlađeni. Ako vam treba više od toga, onda ste jebali ježa! Žao mi je ali psovka je na mjestu! Jer ne bi smjelo bit tako! Nigdje, pa ni u mojoj zemlji. Tješi li me pomisao da ima puno gorih mjesta na svijetu za oboljele od Alzheimera i bilo koje druge teške bolesti? Ma ne tješi me kvragu! Ne želim lagati. ne tješi me ni to da u bogatijim zemljama od moje ljudi imaju skoro ISTE probleme! Štoviše, to me baca u razna stanja. I poteže za sobom puno drugih pitanja. Te ja ne bi ovaj moj post nikad završila kad bi išla dalje. Ja sam samo kćer koja je ispratila svoju voljenu majku na njenom jezivom putu najbolje kako je MOGLA. I ne mogu spavati jer ZNAM da sam mogla još puno bolje da sam imala pomoć. Ljuta jer je mama mogla svaki dan biti na zraku, u prirodi da postoji program za preseljenje nepokretnih osoba u adekvatne prostore. Umjesto što smo, živeći na 3. katu izlazile rijetko. Iako smo imale susjede spremne pomoći. Ja sam samo jedna osoba koja se propitkuje, što ja mogu sad ...O statusu njegovatelja za osobe poput sebe nisam niš ni rekla. A mogla bi!
To je moja muka. Svim srcem želim da u budućnosti bude bolje!!! Da društvo ne jednog dana, nego HITNO! shvati da je čovjek vrijedan. Da čovjek shvati da se ne bori za stranca, već za svog roditelja, za sebe, i na kraju, za svoje dijete. Bolest ne pita. A teoretski nema šanse da ćemo svi biti imućni u mjeri da si možemo platiti, ne zdravlje, nego pomoć.
Post je objavljen 04.03.2008. u 23:45 sati.