Marketing
bura i misečina! AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA NAPOKON!
Ovo sam uslikala jučer, s mojega barkuna. Prozora! A ovo danas!
Moj dični me tješi još od neki dan kako će doć bura i potirat maglušinu ča me davi više od šetemane dan. I dični moj anteru, EVOOOOO JEEEEEEE! DRMA! FAAALA NEBESIMA!!!!!!!!! UH!
Namučilo me ono vrijeme, a pošteno sam se branila - ali na kraju poklekla. No snaga vjetra našega dragoga u samo nekoliko sati odnijela je i maglu i oblake i evo je! Mjesečina i obećanje plavoga neba, čistoga i visokoga, kako treba bit! Uh! Sretna sam zbog toga! Odmah sam prizdravila. Ponoć je prošla, na tv klizanje. I srcedrapajuću muziku prate mlade vitke klizačice, grupe njih. prisjećam se davnih godina, kad smo zajedno voljeli gledat ta čuda od žena i muškaraca na ledu. Ljepi su i graciozni. A uspomene su još ljepše.
Hoću li ili neću ovo otkrivat na blogu...pitala sam se sad. A onda, sjetivši se svega što sam već do sad podijelila tu...onda može i ovo.
Moja težina, moje tugovanje, moj život, ja...
Jučer sam napravila velik ali TEŽAK posao. Danas je 40 dana kako je moje zlato otišlo. Za to vrijeme ja sam živjela u nekom vakuumu. Ništa nisam dirala ni pomicala, grlila sam njene stvari i duboko s njih udisala njen miris. No život nije stao pa je tako kuća postala jedan veliki nered. Onaj koji guši, kao i magla. Jučer sam drhtavo počela pospremati, stvar po stvar. Zadnje dvije godine mama i ja smo dijelile moju sobu. Bila je postala "naša soba". Jučer sam sve njene stvari posložila, nježno ih milujući i neutješno plačući sa svakom koja mi je prošla kroz ruke! I sad ne vidim od suza! Odnijela sam ih sve u njen ormar, da jednom opet nastavim i odlučim što s njima. Za sad je dovoljno da sobu opet počnem zvati "moja soba"...
Ali napravila sam to. Prvi korak ka ispunjenju svoga obećanja. UH! Tugovanje je valjda proces. To su valjda osjećaji potpuno novi, na koje nismo navikli. Jedna nova bol. Nisam proučavala temu ali sam čula o fazama tugovanja. Mislim da je ovo jučer bio moj prvi korak ulaska u neku sljedeću fazu. Iako sam u tako "praznoj" sobi onda teško zaspala, i to tek nakon što sam se opet ustala i donijela mamine jastuke. A mora bit mala digresija. Mali ustupak.
Koraljić me podsjetila na razlog zbog kojeg sam otvorila ovaj blog. Nisam zaboravila, samo morat ću bit malo jača. Možda bura nosi i taj polet i elan koji mi treba. Polako, omiljena riječ na moru! haha No, čim budem mogla želim se posvetit pomaganju onih koji danas posrću pod mukama i teretom Alzheimera. Možda pomaganje nije prava riječ, u svakom slučaju želim činit NEŠTO i nastavit se borit s tim vragom.
Za danas imam samo poruku za onoga koji možda slučajno sad čita a na tome je putu! Znam da je teško. Nevjerovatno, neopisivo teško. I ako se pitate kako čete i hoćete li izdržati, moj odgovor, moja utješna riječ je: I SAMA SAM SE UPITALA KAKO SAM IZDRŽALA. KAD SE SVE OSTALE SNAGE ISCRPE I KAD NEMA VIŠE ZALIHA...IMA JEDNA STVAR KOJA ĆE VAM DATI SNAGE! TO JE LJUBAV. LJUBAV ZA VOLJENU OSOBU NOSIT ĆE VAS KADA SVE OSTALO PONESTANE. JER ONA JE NEPRESUŠAN IZVOR SNAGE! Eto. kroz tugu, kroz bol, kroz sve gubitke i poraze, ljubav je meni pomogla i dala snage. Velike snage potrebne da ne pokleknem na ovom strašnom putu. Što je teže bilo gledati što bolest radi mojoj mami, to je ljubav prema njoj rasla i davala snage. Veliko suosjećanje i želja da se olakša, pomogne, sve je to došlo iz ljubavi. Zato se možda možete malo manje bojati. Jer nikad nećete ostati bez snage. Iako će vam se često činiti da ste na izmaku. Držite se! I javite se bilo kad.
Podsjetila me Kore i na moj prvi post. No ja neću ponovit taj post danas. Prebolno. A i nije potrebno. Jer idemo naprijed!
AAAAJMOOOOO! 
Post je objavljen 23.01.2008. u 00:20 sati.