incerum

nedjelja, 11.12.2011.

Ohrid - kronologija jednog ljetovanja 2

Dan5: Ohrid-The rest of the best

Kasno se dižemo i ispijamo kafu na terasi gril restorana u sklopu hotela. 3/4 ekipe je raspoloženo i odlazi do grada. Plan je dovršiti obilazak „must see“ lokacija. Tu su u prvom redu 900godina star hrast na kraju čaršije u čijem je deblu u vrijeme između dva rata funkcionirala mala otvorena kafanica. U nastavku smo se popeli strmim putem do Gornje porte što je početak uspona ka Samuilovoj tvrđavi. Uspon je otprilike težak(ili lagan ako takvi postoje) kao od plaže Hawaii prema magistrali u Orašcu. Dolaskom na tvrđavu osim očuvanosti srednjevjekovne utvrde koju sam uredno i detaljno obuhvatio objektivom, pruža se prekrasan horizont na cijeli Ohrid i okolicu. Pravi raj za fotografe. Iako su X i Pero obišli zidine moj fotografski zulum još nije bio ni blizu kraju pa su se sklonili u hlad jedne od kula. Kasnije smo se spustili prema Plaošniku. Centralno mjesto zauzima manastir Sv. Klimenta Ohridskog-osnivača Makedoske pravoslavne crkve. Pored njega Jovan Kaneo gabaritima izgleda kao ispovjedaonica. Sam manastir je u potpunosti rekonstruiran, u njemu se nalazi grob samog Klimenta koji je sam sebi izradio. Za Otomana je bio pretvoren u džamiju, ali je kasnije sve vraćeno u original. Inače danas je aktualan projekt Plaošnik 2014 koji predviđa nicanje 20tak objekata iz različitih perioda a čije iskopavanje trenutno traje pa je i samo kretanje djelomično ograničeno. Povratak u grad je „začinjen“ obilaskom rimskog amfiteatra koji datira po nekim zapisima na početak nove ere. Popodne smo se odmarali a na Perinu ideju smo krenuli u selo Vevčani. Ja sam spominjao Peri to selo, ali kao ništa ekstra, više kao napuhani turistički mamac etno turizma za školarce. Tako je naposljetku i bilo-tzv. poznati Vevčanski izvori su obični preusmjereni planinski brzaci koji imaju malu šetnjicu i nešto rasvjete. Opći dojam=apsolutno bezveze. Kao nekakav etno turizam, ali u biti 10minutno šetanje i ništa više od toga. Sami seljani djeluju nezainteresirano. Ne vrijedi ni pet minuta truda ali sva sreća nije daleko od Ohrida. U povratku smo skrenuli u Strugu. Tamo sam dobio preporuku za dobar restoran, ali mi smo ušli kroz krivi dio. Grad je ekipno ocijenjen kao suprotnost Ohridu - prljave ulice, odvaljeni rubnici uz cestu, apsolutni neukus arhitekture za koji ćemo par dana kasnije vidjeti da porijeklo vuče iz susjedne Albanije. Toliko nam je odbojno bilo da smo odustali od restorana i vratili se u Ohrid. Sve se okrenulo u odličan izbor jer smo odlučili klopati u restoranu jednostavnog imena-Riblji restoran. Iako nedovosmislenog naziva, recenzije restorana koje sam prelistao prije putovanja ukazuju da je ovdje vrlo solidna ponuda mesnih jela. Moje veselje je naglo poraslo kad sam na menu-ju uočio Karađorđevu šniclu. Vlatka je još i više odskočila od standarda i naručila jelo tendencioznog imena Jadranska simfonija(na Ohridskom jezeru op.a.). Restoran ima i svoju živu muziku i mada im nismo davali povoda ubrzo su se stvorili oko nas i okrenuli par makedonskih. Nakon kraćeg razgovora sam im rekao da smo iz HR, pa su dečki odvrnuli u restoranu u centru Ohrida Škorinu Ravnicu – extended version, jer je trajalo 10minuta!!!. Nije baš da smo pratili tekstove ali mi je bio određeni gušt što se naša Slavonska himna orila centrom Ohrida i to sam neskriveno davao do znanja. Bilo je još par pjesama pa su krenuli do slijedećeg stola. Tako u toku večeri obiđu 20tak stolova što je OK – ne radi se seljački lumperaj a pojačava se štimung terase. Ovdje je osoblje brzo, ne moraš mahati pola sata da bi ti došli, sve narudžbe su uredno i u kratkom vremenu donosili pa su dodatno podigli našu cjelokupnu ocjenu objekta. Zaboravih reći da su Pero i X jeli pastrvu i bila je više nego korektna. Ipak centralno mjesto je imalo predjelo što je opet bila makedonska plata ali nešto drugačija. Novo otkriće su bili džomleze a najviše podsjećaju na vruće lisnato sa sirom, no tu je bilo i nečeg dodatnog zbog čega je bilo iznimno fino, toplo, topi se u ustima. Osim toga dobili smo i pečeno sirenje ili pečeni ovčji sir u zemljanoj posudi sa gljivama i mirodijama – ocjena od 1-10 je 20!!! Nešto prefino nisam slično do sada probao a crno bitolsko vino je savršeno pratilo sve obroke. Karađorđeva šnicla je bio savršen mesni file sa ovčjim sirom i krastavcom u sredini poh(ov)an sa krumpriom. Generalno, restoran je za svaku preporuku, ništa nije nedostajalo, jela jaaaako fina sa dodatkom žive svirke. Garancija dobrog provoda i na granici savršenstva.

Dan 6: Bitola/Herakleja + Prespa/Hellas

Današnji đir je Bitola sa Heraklejom i put u Grčku,dokle nas Meco odvede. Krećemo na put po najvećoj vrućini. Dobro je dok u autu klima radi, ali nakon 1.15h stižemo u Bitolu i prvi doticaj sa paklenom vrućinom. Za razliku od Ohrida gdje je dominantno pravoslavlje, ovdje su u prvom planu tri objekta u samom centru grada: dvije džamije i Sa'at kula. Ciljano odmah pronalazimo glavni razlog dolaska – Širok sokak. Tu je smješten sav društveni život. Tipični korzo u kojem su pored fensi/šmensi kafića smješteni i svi konzulati. Ispred našeg konzulata se nalaze dva kipa koji su odraz nekih prošlih ne tako davnih vremena: prva je bista maršala Tita. Drugi je kip u natprirodnoj veličlini lokalnog harambaše iz IIsvj. rata Stevana Naumova-pazi sad ovo – STIVA¸!!!.... Znao sam kao klinjo da su svi pali borci imali neke čudne nadimke tipa Brzi, Bombaš, Šumski ali ovo mi je prvi kontakt sa amerikaniziranom varijantom. Unatoč nadimku, statua je tipičnog soc realističkog stila sa granitnim poprsjem radnika ljevaonice željeza, s razdrljenom majicom, rukama kao dva topa i bosonogim nožurdama a čisto sumnjam da se tako bosonog muvao po oštrim balkanskim vrletima...ma strava kakva se može danas još susresti u Laosu, Pjongyangu i kineskim zabitima s razlikom što su tamo oči nešto drugačijeg profila, ali sve ostalo je isto...Anyway nakon kratkotrajnog muvanja po Sokaku i centru otišli smo jesti mada nismo osjećali glad, jer smo nagađali da je u Grčkoj znatno skuplje. Tu smo na silu ubacili u sebe pljeskavice na 40C. Odozdo prži asfalt, ispred pljeskavica a cerada iznad nas samo pojačava vrućinu sunca ne dozvoljavajući zraku minimalnu cirkulaciju. Za 10minuta sam bio cijeli u znoju. Sreća pa je Herakleja 15minuta od Bitole. Rimsko nalazište je veliko kao nogometno igralište i tu sam na nepodnošljivom zvizdanu trčkarao 1.5h po povijesnom kamenju, uživao fotografirajući. Nalazište je meni privlačno, jednostavno i pravilno obilježeno pa nije bio problem uz malo mašte vidjeti smisao svega. Znam da je većini ljudi pri spomenu arheoloških nalazišta, crkvi i hramova dosada u nazivniku, no Ohrid i Makedonija obiluju tim lokalitetima i šteta je ne obići bar one najvažnije jer one i daju onu drugu dimenziju raznovrsnosti ponude pri čemu određena destinacija i jest pažnje vrijedna. Napuštamo Herakleju u smjeru Grčke. Prelazimo granični prijelaz slikovitog naziva Metlidžija i upadamo u Grčku. Milimo do prvog većeg mjesta Florijana, koji u najmanju ruku izgleda sterilno i određujem pravac Prespa. Vozimo se slijedećih sat vremena po vrletima uz samu albansko-grčku granicu. Pola sata smo sami na cesti i vidim kod Pere u pogledu da ga hvata nevjerica. Pucam od smijeha jer mu je faca ledena a pogled ukočen. Govori mi da uzmem kartu a na karti nema ničega. Nailazimo na mjesto Pissoderi i govorim mu da vozi dalje. On i dalje s nevjericom vozi i prvo vozilo koje nam je došlo u susret je NATO SMB Hammer sa mitraljezom na haubi. On crven k'o rak u licu, ja se sad već grčim od smijeha. Zamišljam naglas scenarije da nas zaustavi pogranična policija i pita: „momci kuda???“, a mi odgovaramo da nemamo pojma ali eto....malo se vozikamo i uživamo u prirodi....Peri nije do zajebancije, a ja se skoro upišao od smijeha. Konačno nalazimo neki putokaz na 100m od alb/grč granice i zavrćemo na novi uspon...penjemo se dodatnih 20minuta....ja Peri govorim kako mi je super priroda i „pure Balkan“-sve brdovito, ali on uopće ne percipira moj, sad već monolog. Konačno panorama Prespe, njemu laknulo....vozimo se po ravnici pola sata, dolazimo na 100m od mak/grč granice koja nema prijelaz nego rampu i zavrćemo lijevo preko prirodnog mosta koji razdvaja Prespansko jezero od Male Prespe. Prvo dijele Makedonija(80%) a Grčka i Albanija ostatak, dok je Mala Prespa 1/1 Grčka. Nekih 8km od umjetnog razgraničnog mosta između dvije Prespe dolazimo u otkriće dana-mjesto Pssarades. Malo izolirano ribarsko selo na samoj obali jezerskog zaljevčića. Pristup jezeru je bezveze-šaš i blato ali zbog toga se tamo niti ne ide. Na samom ulazu je makadam parking. Tu ostavljamo auto, lijevo u daljini su ovce i sitna stoka, dok je samo selo 200m vrhunski uređenog mini korza sa novim i uređenim fasadama kuća. Sve novo, selo kao oglancano. S lijeve strane negdje na polovici sela mali manastričić, ispoliran kao da je jučer izgrađen. Slijedi prizor lokalnih djedova kako na centralnom trgu ispod grčke zastave pričaju svoje lokalne priče, ne obazirući se na nas. Nema onog ubojitog piljenja i muka domorodaca koje stvara nelagodu kod putnika kao kad dođeš u neko naše selo u zečojebini. Izabirem terasu na dnu mjesta. Rustikalno uređena, ispod krošnje, sa žutim stoljnjacima i jednostavnim drvenim stolicama. Kad sjedneš imaš osjećaj kao da si došao kod kakvog domaćina na terasu, a ne u restoran/kafić sa onim sterilnim inventarom. Čim smo sjeli dolazi djevojčica od svojih 10tak godina i donosi dvije čaše vode. Vrhunski i jedinstven pristup turistu kao putniku koji je iscrpljen došao u mjesto i domaćinski je da prvo dobije čašu hladne vode. Moram priznati da sam nerijetko bio u kojekakvim rupama ali nigdje nisam ovakvu jednostavnu gestu doživio i zasigurno ću je dugo pamtiti. Nakon 5-6 minuta dolazi vlasnica, žena ugodnog pristupa od svojih 50+ godina i preporučuje domaću grčku kavu a mi još dodatno naručujemo limunade. Nakon prvog suglasnika se ona i mi odričemo englekog i pričamo balkanski. Nakon pola sata odmora prilikom plaćanja smo krivo razumjeli da je ceh 10€, plaćamo i krećemo. Za nama trči vlasnica i govori da je ceh 4€!?!....zahvaljujemo joj, ostavljamo euro tringelta i zadržavamo se u priči sa njenim suprugom. On priča svoje epopeje kako je živio u Torontu, Budimpešti i pored Balatona. Dok pričamo uočavamo kako se na drvenoj prečki ljuljaju vijenci od usoljene jezerske varijante srdele. Dok vlasnik opisuje način soljenja i pripravu pada novi pazar i nakon srdačnog stiskanja ruke sa više nego ugodnim vlasnicima napuštamo Pssarades sa vijencem ribica. U sumrak se vraćamo u Ohrid

Dan 7: Džabalebarenje I dio

Buđenje je bilo negdje u terminu X pa sam na njen nagovor krenuo u 5.5km šetnju od hotela do Ohrida. Puni elana smo koračali i komentirali lijepe pejzaže. Prva nedoumica na putu je ex-Titova rezidencija a sada premijera Makedonije. Nakon početne zbunjenosti srdačni policajac koji ju osigurava nam je kroz smijeh objasnio kako ju inteligentno zaobići a da si ne natovarimo dodatnih par km koji su zajamčeni ako pratimo asfaltiranu serpentinu koja je cesta prilaza hotelu Inex Gorica. Spomenuti hotel je predmet mnogobrojnih kontroverzi. Sagrađen još u eri kad smo svi bili jedna zajednica po ondašnjim standardima je imao zasluženih *****. U novijoj epohi modernih trendova se nije orijentirao ka resortu, a kao samostalni hotel je daleko od svjetskih standarda. Fasada je OK, balkoni uredni ali o kvadraturi bi se dalo raspravljati, okoliš bi imao smisla da je riječ o hladnom pogonu kad se hotel priprema za visoku sezonu, ali u kolovozu imati suhu travu uz hotel nema opravdanja. S kontra strane su dva zemljana teniska terena čija je ograda davno rekla zbogom a oko njih napušteno zemljište prepušteno samo sebi. Unutrašnjost mi nije poznata, ali prije puta sam čitao recenzije hotela i strancima je zajedničko čuđenje kako takav hotel nosi *****. Time su potkrijepljene moje sumnje. U Skopju Hotel Aleksandar Veliki je popušio jednu zvjezdicu još 2007. Ista sudbina je povukla niz hotela, ali eto Inex se nekim čudom drži za slamku. S obzirom na mentalitet, pročitano ali i viđeno ovdje, turistički inspektori fino žive od "slobodnih aktivnosti". Bilo kako bilo prolaskom oko Vile izbijamo ponovo na asfaltiranu stazu ali već za 50m su građevinski radovi na novom hotelu u punom zamahu. Nema veze što je sezona još u punom zamahu, ali bageri se vrte kao ringišpili, a kiperi voze kao da su na Hockenheimu, pa prašine ima kao stakla u Drezdenu 1945. Prizor nas tjera da se poslužimo priručnim putem čiji obilazak uključuje tri koraka kroz samo jezero pazeći da se ne porežemo na limenu barijeru. Novi hotel je betonski kvadar koji prije podsjeća na psihijatrijsku ustanovu. Nije mi jasno zašto se na parceli gdje može nastati moderni resort gradi komunistička rugoba pored koje ZG Kockica izgleda kao rutinska avantgarda. Turci i Egipćani su još prije 20godina počeli graditi moderne resorte sa bazenima, mostićima, hrpom palmi, aqua parkovima i sa tisućama detalja što je i danas trend koji vješto kopiraju Bugari, Tunižani a u novije vrijeme čak i Gvineja Bissao. Cijeli svijet traži nešto novo, moderno a ovi šparaju na arhitektonskim rješenjima. Pa da su bar ubacili tri reda kaskada i jednu fontanu ne bi čovjek riječ rekao, ali ovo me plaši. Turističke udruge su napravile galaktički pomak time što u 5 turističkih mjeseci u Ohrid slijeću 2 čartera tjedno samo iz Amsterdama, a krenuli su pokusno sa Rusijom i Finskom i ne ide im loše. Ako je Ohrid biser Balkana, onda je vizija budućnosti čisti kineski fejk. U nastavku smo napravili pauzu u prvom normalnom bircu Bella Vista. Fini natkriveni prostor sa pletenim garniturama na glavnom dijelu i mix pultom sa podijem u pozadini djeluje pomalo fensi za ljetne partije. Po sredini ide uski produžetak platforme prema jezeru koji ima krug na kraju. Tu su poslagane pletene ležaljke. Ista koncepcija vrijedi i za druga dva fensi mjesta tik do ovog: Kadmo 2 i Cuba Libre. Sva tri su na fensi potezu nekih 100m od Keja Maršal Tito gdje faktički počinje ili završava(ovisi kako se gleda) obalni dio Ohrida. U gradu smo obavili (do)kupnju bisera, pazarili sliku iz već spomenutog ateljea i popili par pića u Kadmu. Vratili smo se isto pješice i to po najgoroj vrućini, pa sam dolaskom u hotel zgužvao kapke na par sati.
Došla je večer i konačni duel sa neprikosnovenim Momirom. Biti godinama No.1 u Ohridu u kategoriji gastronomije sigurno ne može biti rezultat niza slučajnosti i plaćenih reklama. Tijekom cijelog boravka u Ohridu jeli smo svaki dan po restoranima, a ponekad i dva puta. Uvijek na različitim mjestima, a usput i po zalogajnicama ili u samom hotelu. Kada bi ih jednodimenzionalno ocjenjivali nijedan ne bi prošao ispod 8 na skali 1-10(ako zanemarimo uslugu čovjekolikog majmuna na Ostrovu). Razlike između pojedinih se svode na drugu decimalu. U tako oštroj konkurenciji biti godinama iznad svih je budilo u svima znatiželju. Čak je i Ceca Arkan lani zakupila cijeli restoran za svoju privatnu proslavu, a mogla je cijele Sejšele, pa ipak je odabrala Momira. Razloga za našu invaziju je bilo napretek pa je došao red da se HR vitezovi okruglog kariranog stoljnjaka suoče sa najvećim izazovom Ohrida, a možda i karijere - Momirom. Poker Hrvatina u čijem sastavu su bila dva iskusna nepca je poput krvoloka u janjećoj koži nonšalantno ušetao u hram makedonskog kulinarstva. Izvana Taverna Momir ni po čemu ne daje do znanja da se iza naočigled obične prizemne kućice drap fasade i zelenog krova krije Mt Everest okusa. Dodatna razlika je što terasa Momira nema živu glazbu. Znači, ishodište kompletnog zadovoljstva leži u alkemiji okusa.....pa idemo redom.
Počelo je loše. Glavna preporuka za Momira mi je bila riblja čorba. Na moj zahtjev konobar sa žaljenjem objašnjava da se čorba servira samo do perioda ručka. Nos mi je do poda....ne mogu sakriti šok!!!!...prepuštam odluku ekipi i počinjemo sa dvije plate-Plata Momir(ipak na moju inicijativu) i Zakuska Momir. Dodatno X odabire Sauvignon iz 2008g. I dalje utučen uzimam foto aparat i krećem u fotografiranje objekta. Pri ulasku ne obraćajući pažnju na detalje interijer nije ništa naročito. Fokusiranjem prostora otkrivaju se detalji iz drugog plana. Jednostavna prostorija gdje igra pritajene stropne rasvjete daje intimnu dimenziju koja umiruje ostala osjetila i kompletno ishodište postaje osjetilo okusa-savršenstvo jednostavnosti. Dok sam fotografirao u ćošku unutrašnjosti je sjedila boemska figura muškarca u kasnim 50tim u jednostavnoj crvenoj majici. Trudio sam se hvatati kadrove da mi njegova pojava, nalik prerano umirovljenom vojnom kadru kojeg je preuzeo alkohol i koji sklapa kraj s krajem radeći dostavu, ne kvari foto kadar. Nakon pola minute mi je prišao, pružio ruku i predstavio se kao vlasnik restorana, a ja imenom i porijeklom. Rekao je da me promatrao dok sam zumirao detalje njegovog prostora, to mu se svidjelo....malo smo proćaskali i razišli se..sve nekako usput i neformalno...priča tu nema svoj kraj nego iznenađujući nastavak...nepunu minutu kasnije konobar donosi posudu s ledom za prvu butelju s pričvrščivaćem za rub stola i na sveopće iznenađenje stavlja novu butelju istog vina uz napomenu:"ovo je od vlasnika restorana kao poklon i ide na račun kuće". Stol je u šoku!!!!...na meni pogled slučajnog junaka se pretvara u nevinu ispovijed kratkog nehajnog razgovora sa vlasnikom. Raspoloženje probija maksimum, a na pistu ispred nas ateriraju dva ponosa makedonske kuhinje u disciplini hladno predjelo. Elegantne posudice asociraju na školjke u kojima umaci igraju glavnu ulogu gastronomskih bisera Makedonije. Osjećaj poprima orgazmično stanje kada na drvenom postolju slijeću na pola izrezane tek ispečene domaće pogače koje su se pušile od topline. Sve plate, daske ili kako god to nazvali su bile odraz maksimuma od Momira, neprikosnovene kako u okusima, tako i u kombinacijama u kojima su dolazile. Ipak, dvije plate sa vrućim domaćim pogačama su vanserijska kategorija...to se jednostavno nije moglo usporediti sa svime do tada. Ajmo to nazvati Plate za bogove da ne duljim.....a konkretno to izgleda ovako: ajvar: okus ni sličan kupovnim varijantama nabildanih konzervansima....vizualno mješavina narančaste, crvene i ljubičaste boje sa okupanom malom feferonkom...kao da ju je Goya naslikao, okus punog povrća a ljut je toliko kao da se poigrava sa osjetilom okusa-suptilna finoća gdje okus postaje umjetnička kategorija. Nema govora da nepce pretvara u opožareno područje nesposobno da razlikuje kavijar od razrjeđivača što je tipična boljka jeftinih ajvara gdje se naglašenom ljutom aromom prikriva loša mješavina. Ako su dotadašnji ajvari u Makedoniji bili Mercedesi, onda je ovaj Bentley. Pinđur - ajatolah svih okusa kojima su baza paprika i feferonka. Izgled nije umjetan kao da je od plastike, već neutralni mozaik zrele paprika zelene boje i smeđeg kontrasta a tečniji dio je crvenkast-sve dodatno ukrašeno peršinovim listovima. Okus je carstvo povrća s kombinacijom jedva primjetne ljutoće, ali u prvom planu su okusi svih sastojaka. Ponovni susret sa umakom od češnjaka-izgleda kao bijeli snijeg s Alpa kakav je Johanna Spyri opisivala u Heidi, a okus je fantazija i vrijedi ista usporedba kao i u ajvar slučaju. Sirni namaz-ovčji kačkavalj sa paprikom je evolucijski korak spram istog iz Ostrova. Ovdje ne govorimo o siru začinjenim mljevenom paprikom, već o siru pomiješanim sa pravim komadima paprike. Cijeli ima nijansu crvene boje... ma savršenstvo kako na pogled, a još više na okus. Grah salata je bila začinjena domaćim sirćetom, a zadnja posuda su bile ukiseljene masline. Pravi smisao takve plate je da se kombiniraju različiti okusi istovremeno, a ne da se dere po jednom ili dva okusa po sistemu ja volim ljuto i boli me snajper za masline i kačkavalj. Ipak, ovakve ponude su za znalce, a ostali smjer Doner Kebab!!! Da ne zaboravim Zakusku Momir: dva reda sušenih prvoklasnih narezaka sa kuglom sira u sredini, pola jaja i suhom varijantom kačkavalja-ajdamera. Sve 5 ali Plata Momir je 5+...Pogače: osim uvodnog opisa dodat ću da smo bili prisiljeni naručiti dodatno postolje jer je u prvom jurišu potučena do nogu cijela garda odlikaša :-))).. Visina obavljenih borbenih zadaća je bila na tako visokom nivou da je samo na predjelu stradala cijela butelja vina. Barem je druga preživjela za glavno jelo: Belvica s krumpirom, makedonska i šopska salata. Riba je endemska vrsta Ohridskog jezera i pripremljena je lagano pržena uz dodatak limuna-jednostavno i tradicionalno, ali oko ribe u svim tradicijskim kuharicama ima najmanje filozofije(ako izuzmemo izopačene frikove iz Kine i Japana). Lijepog je i neutralnog okusa. Nakon kratkotrajne pauze i ugodnih komentara večeri, Pero i ja smo naručili desert-Ohridsku tortu. Ja sam istu probao dvije večeri ranije u prestižnoj slastičarni sa tradicijskim kolačima: Della Rosa i tamo je bila ocjena 10. Momir ne bi bio Momir kad ne bi iskoračio iz tradicije nauštrb gastro doživljaja, napravio sočniju tortu od originala i dodatno je prelio čokoladnim sirupom kao dekoracijom. Ocjena 10+. Isto je zaključio i drug Pero. Della Rossa je rub torte od tijesta, badema, oraha i meda imala sa šlagom. Ovdje je taj šalung izostao ali je cijela šnita bila ukrašena čokoladnom linijom i to je ipak za nijansu bolja kombinacija, ali ukusi se razlikuju. To je kao da biraš između ferrarija i porschea - svakako da je riječ o vrhunskim autima, a individualne preference određuju krajnji rezultat. E, tako je i u slučaju Ohridske torte.
Jednako kao gastronomija, na nas su ostavili dojam ambijent - terase na samom jezeru, nenametljiv interijer, a posebno mjesto zauzima vrhunska usluga konobara, neprmjetni a uvijek su tu zbog tebe. Nijednom nitko od nas nije uzimao flašu vina i točio sebi ili drugima. Unatoč poslu svaki, ali ama baš svaki put je konobar bio taj koji je vidio kad treba dodatno natočiti vina, a to nikada nije bilo previše. To je vrhunska odlika gdje se vidi da je oko tebe školovani i pomno utrenirani kadar sa svim manirama za rad na takvom mjestu i u konačnici da gazda nije šparao na kvaliteti usluge. Uspoređujući tu uslugu sa onim bajokanom s Ostrova bi bilo isto kada bi Beverly Hills usporedio sa prigradskim naseljem kartonskih kutija N'Djamene.
Zaključak: Momir ima svjetsku razinu. jedini uvjetni minus mu je kratka vinska karta. Iz iste je vidljivo da je ograničen samo na jednog dobavljača, a takva reputacija bi trebala zaobilaziti isključivost u svakom pogledu, tim više kad se u originalnom ambijentu, pored vrhunske gastronomije vidi da je visoka ocjena zaokružena visokim nivoom usluge kakvu nismo uspjeli doživjeti nigdje u Ohridu. Uvjetna komparacija bi vrijedila sa Ćatovića mlinima u Morinju(MNE).


Dan 8:Džabalebarenje II dio

Dan počinje reprizom prethodnog - 5.5km etapa ka Ohridu. Drugari najavljuju svoj dolazak kolima nešto kasnije. No, na putu do Ohrida X ubada nekakva obad na pola puta drito u desno stopalo - što je najgore s donje strane. Nakon prve pomoći krećemo dalje. Nalazimo se sa drugarima koji imaju nekakvu mast i sanacija se rješava, ali za kratko. Nismo ni odmakli pola minute a X dobiva drugi ubod-ovaj put pčela-drito u desnu ruku. E, draga mi je sada izgledala kao sluačjno preživjeli kamikaza a nikako kao turist. Ipak, probleme rješavamo u hodu, pa se nakon popodnevnog šlajsanja po Ohridu vraćam sam pješice u hotel, dok je X bila prevežena u hotel. Ponavljam ritual sa popodnevnom ćorkom i kupanjem uz zalazak sunca. Večer smo zbog različitih afiniteta proveli odvojeno. Drugari su krenuli u lov na suvenire. Kako se klasični suveniri na glavnoj čaršiji svode na majice s preslikačima, đinđule, magnete i tome slično X i ja nismo htjeli trošiti večer u tome. Dodatno, uželio sam se talijanske pašte na samom kraju godišnjeg pa zašto ne probati rade li i Makedonci odličnu paštu. Imao sam preporuke iz prve makedonske ruke za dvije špageterije: Leonardo i Gino. Prva je u startu otpala jer nema sekciju za pušenje niti pravu terasu. Gino je u samom centru. X i ja uzimamo identični umak: Arabiatta s razlikom što je X odabrala špagete a ja makarone. Okus je bio izvrstan jer Gino jedini u gradu kuha tjesteninu s umakom, dok drugi samo preliju podgrijani umak preko kuhanog tijesta. To se u okusu itekako osjetilo. Drugari javljaju da nas čekaju u Kadmu. Pridružujemo se sat kasnije. Uživamo nad noćnim jezerom zavaljeni u bambusove fotelje, odmarajući se za zadnji izazov putovanja – Albaniju.

Dan 9: Albanija - mini overland

Budimo se k'o vampiri u 6h. Teturam po sobi pokušavajući doći k sebi. Tuširanje i trčim na doručak. Pero je spreman. U 7.30h službeno kreće tura. Prvo stajanje je u Strugi, pa slijedeće 5minuta kasnije-kupimo turiste po drugim hotelima. Autobus gmiže s prosjekom 8km/h. Pero i ja sjedimo tik do vozača i dvije cure koje su vodiči. Kroz njihov razgovor saznajemo da vozač prvi put vozi ovu turu, a od dva vodiča jedna je prvi put u Albaniji. Jedino Spasija je bila nekoliko puta prije. Na blagom usponu vozaču se dva puta gasi autobus. Uspijeva ga pokrenuti. Gledam na kontrolnu tablu - ne radi mu ABS, blinka i pišti nekakva crvena lampica. Pitam se da li ćemo uopće prijeći granicu?!....Unatoč neizvjesnosti dogmizali smo do granice. Makedonska strana nas je držala pola sata na suncu dok ispečati 50tak putovnica. Albanska strana je još gora - cijeli sat stojimo pored busa. Već sam dolazak na albansku granicu pokazuje da je iza nekakav drugi svijet. U kućici albanski graničar se kočoperi sa tri otkopčana dugmeta na košulji i znojnim maljavim prsima. Odraz tradiciji koja je imala vrlo malo doticaja s drugim kulturama dolazi do izražaja u svojim najgorim oblicima već na granici. Granica bi trebala biti prvi zaključak gdje se ide i kakvi su ljudi iza granice. Gdje god smo prelazili granicu svi su bili uredni i pristojni. Prizor albanske granice je prizor drumske kafane u nedođiji s ljudima koji su prekjučer čuli da postoji TV, s oblicima ponašanja kojima je moderna civilizacija rekla zbogom prije nekakvih 50godina. Plemenski običaji su realnost još jedino u Kandaharu i Ekvatorijalnoj Gvineji.....ali ni Evropa se još nije cijepila od seljačkih atavizama. Napuštamo granicu ostavljajući iza sebe primjerak za zoološki vrt. Za početak, ruralna Albanija je svjedok kako izgleda skok s kotača i vatre u moderno doba. Od granice prvih 25km je spuštanje sa planine Mokra. U prvim metrima se vide bunkeri na svakom koraku. Postoje prave kolonije pa pogledom lijevo ili desno izbrojih 30-40 bunkera raznih veličina. I laik vidi da su ih gradili gdje su htjeli, nerezonski i kao mala djeca. Nijednog nisam vidio da je na većoj uzvisini, ali zato po dolinama i kanalima ih ima stotine. U cijeloj Albaniji ih je oko 750000komada!!! U podnožju spomenute planine se vidi sav smisao njenog imena. Planina Mokra pod pritiskom izbacuje na stotinama mjesta vodu. Na potezu od 2-3km postoji 50tak tzv. auto praonica. To nisu auto praonice kakve mi imamo. Riječ je u zemljanim neuređenim prostorima uz samu cestu gdje je šlauf iz kojeg curi voda jedini znak da se tu može oprati auto. Nikakva druga naznaka ne postoji. pa su lukavi seljani s ulogom od nula leka postali pravi poduzetnici. Prolazimo pored sela kakva nismo sretali na cijelom svom putu. Tu se vidi da nema nikakvog plana. Gradi se i gradilo se gdje se stiglo i kako se moglo. Albanske kuće su u pravilu drugačije od ostalih. I to pogotovo u nizinskim dijelovima. Nemaju nikakvu suvremenu regulaciju vodnih tokova. S desetaka planina se spušataju čitave rijeke, pa u nedostatku elementarne infrastrukture su nerijetke bujice kod malo većih padalina, a pogotovo u proljeće kad se snijeg počne topiti. Svaka kuća je na kat, ali prizemlje je otvoreno i samo na betonskim stupovim, dok se na katu živi. Kad nema vodene opasnosti donji dio se koristi za parkiranje auta ili neke primitivne mehanizacije, sušenje veša, držanje sijena ili nekog drugog uroda ili već kako si naprave. Za temelje, statiku i bilo što ozbiljnije me strah pomisliti. Okućnice ali općenito odnos prema okolišu je ovdje na najnižoj razini koju sam igdje do sada vidio. Na potezu od granice do Elbasana ne postoji dionica od 20m uz cestu s obe strane a da nema smeća. Pod smeće ne brojim papiriće od karamela ili opuške, već limenke, plastičnu ambalažu i divlji deponiji uz svako naselje. Kontejneri postoje, samo nitko nije objasnio ljudima za što služe, a nerijetko susrećemo poluprazni kontejner sa hrpom smeća tik do njega. Prvi grad koji smo panoramski obišli i u kojem smo se zaustavili je Elbasan. Ja ću ga odmah prekrstiti u albansku Zenicu i time ušparati bar tri reda opisa. Grad nema ništa zbog čega bi vrijedilo obići ga. Ako su već sela prljava očekivali smo milimetarski pomak svijesti u gradu, ali tu je još gore. Dok mi je Sisak recimo siv, Elbasan je crn, a korozija je prisutna na svakom koraku - dalekovodi, pogoni, čak i prometni znakovi! Prije bi ga smjestio na periferiju Pakistana nego u Evropu. Bez ijedne lijepe uspomene nastavljamo dalje. Put ide turističkom rutom preko stotina prijevoja. Tu su pejzaži prelijepi i daju pravi smisao brdovitog Balkana. Jedino što na horizontu možeš vidjeti su balkanska brda u zeleno smeđim nijansama - čista petica!!! Raj za orlove i gerilu - ovo ni NATO ne bi mogao osvojiti a prizor pojašnjava zašto je Balkan kroz stoljeća bilo teško pokoriti. Nakon dvosatne vožnje stižemo u Tiranu. Sama periferija nije bogzna što, ali na višem nivou od viđenog. Na ulazu u grad je mali zastoj zbog cestovnih radova - naime izljevaju betonskog ležećeg policajca?! Dok mi koristimo profile koji se ugrađuju u asfalt, "pametni" Albanci to rade na svoj način heheee....Vidno iscrpljeni dolazimo u hotel Mundijal gdje je ručak. Čist, uredan hotel sa zaslužene ****. Na osnovi recepcije, inventara, stepenica, usluge i kvalitete hrane pa čak i vanjskog izgleda i prilaza riječ je o city hotelu sa visoke i neupitne ****. Bonus je što se svuda u hotelu može pušiti. E, postoji ipak jedan "ali". Naime, muški zahod u predvorju u jednoj prostoriji ima školjku, lavabo i pisoar. Pa, gdje je bila elementarna pamet prilikom projektiranja??? Zar je normalno da jedan nonšalantno sjedi, kenja i proizvodi popratne zvukove spuštenih hlača, dok pored njega ulaze i izlaze oni s potrebama za pišanjem kao i svi koji su se došli samo osvježiti i oprati ruke???? I sve to u 4m2???? Čak i da se wc protagonisti poznaju međusobno čemu razvijati u takvim situacijama silovane aromaterapije od strane seronje bilo kakvu komunikaciju, čak i onu usputnu tipa:"šta ima..."!!! Kad odjednom pomisliš da si u Albaniji pronašao lokaciju gdje je sve na svom mjestu, uvjeriš se da kiksevima nema kraja.
Nakon ručka slijedi obilazak grada. Početak je na Trgu Majke Terezije gdje su stadion i sveučilište. Idemo duž široke i čiste avenije pored rezidencije premijera i zgrade kongresa. Stotinjak metara dalje je ex rezidencija Envera Hoxhe. Nikakav luksuz, a u vrijeme nastajanja je po Slavoniji svako selo imalo veću kuću. Kuća moje drage spram Enverove izgleda kao Cibonin toranj u odnosu na kisok s kokicama. Jedino što je na super lokaciji. Danas je ista prazna, nitko u njoj ne živi i ne zna joj se sudbina. Prolazimo pored katoličke crkve i kvarta u kojem se bolje živi - Prada, Versace i DG dućani u prizemlju. Obilazimo lijepo uređemu fontanu i dolazimo na centralni trg gdje su Opera, zgrade ministarstava, po jedna džamija i crkva te nezaobilazni kip Skender bega uz koji se vijori albanska zastava. Trg je kvadraturom kao 4 bana Jelačića, ali je kretanje ograničeno zbog građevinskih radova. Ipak, to ne sprječava hvatanje zanimljivih kadrova jer su za razliku od većine drugih gradova fasade u živim crveno žućkastim nijansama. Inače, Albanci su za Envera imali samo tri nijanse fasade: tamno sivu, sivu i svjetlo sivu. Padom bolesnog uma već oguglali na kolorističke podražaje nisu rušili zgrade, već su ih bojali u cjelosti ili u dijelovima sa življim bojama. Ne trebam opisivati kako to izgleda na većini civilnih fasada, ali srećom to su radili sa bojama loše kvalitete koje su vremenom izblijedile uslijed atmosferskih prilika, pa danas ne izaziva jezu. Zgrade ministarstava su druga priča - uredne i oku ugodne. Općenito karakteristika Tirane je karakteristika većine centara ex komunističke moći. Centar sa zgradama uredan, monumentalan, čist i sav se sjaji. Pristup je obavezno kroz dvije glavne avenije koje su profila američkog highwaya bez ijedne rupe i zakrpe na sebi a asfalt je speglan kao čoja na biljarskom stolu. Sve što se vidi sa centra je uredno - parkovi, fontane i okolne zgrade. Ipak iza prvog reda urednosti se skriva u pravilu đubrilište i prava sirotinja. Na kraju turneje po Tirani smo prošetali preko rijeke Tirane i završili obilazak kod groba Envera Hoxhe. Grob je prava betonska piramida u centru. Nekoć monumentalna, danas je išarana grafitima a što se moglo odvaliti ili slomiti je davno učinjeno. On više nikome nije bitan, ali sve što je ostavio iza sebe je duboko ukorijenjeno i živi u fragmentima do danas.
Slijedeći i krajnji cilj ture je Durres ili po naški Drač. Jednosatna vožnja više nego pristojnim autoputom od Tirane do Durresa je puna kućica tik do autoceste, billboarda i raznoraznih radnji pa se stječe dojam da su dva grada spojena, ali ipak nisu. Tu su jedni do drugih smješteni saloni keramičkih pločica i namještaja, auto saloni, a na svakih kilometar možeš kupiti ratkape i ulje.To su dvije odvojene kategorije radnji sveprisutne po cijeloj zemlji. Na tisuće improviziranih štandova se prodaju samo motorna ulja. To ni ne čudi jer su im vozni park 90% Mece s prosjekom 30-40godina starosti, ali i svi ostali primjerci njemačke auto industrije dizelske orijentacije koje sam opisao u Srbiji, samo još jednu dekadu stariji u prosjeku. Takvi veterani troše ulje u neograničenim količinama pa postoji opravdanost specijaliziranja ove grane prodaje. Druga posebnost su ratkape i naplaci. U istom broju kao i štandovi s uljima postoje i priručne ulične drvene stalaže okićene sa desecima naplataka i ratkapi - od Moskwicha do Lamborghinija. Pa tko misli da će sjajnim peterokrakim alu-cipelama svog olinjanlog punjoljetnog limenog ljubimca zaliječiti uskraćenu ljubav iz djetinstva ili odbijanje voljene osobe...samo neka navali. U 18h stižemo u Durres. Grad osim jedne rotonde i poluzapuštenog i nimalo atraktivnog amfiteatra nema ništa što se ne bi moglo vidjeti drugdje. Glavna atrakcija je zgrada sa kafićem na 16katu s koje se pruža panorama cijelog grada. To vrijedi posjetiti da se stekne dojam o čemu je uopće ovdje riječ. Durres je Albaniji bitan iz 2 razloga: golemo pristanište i luka za utovar teškog prekomorskog tereta i turizam. Centar nudi veliki korzo s promenadom na kojem je zaostali spomenik iz već spomenute socijalističke ere koji prikazuje jurišnika NOBa. I ovaj je gađan sprejom u nekoliko navrata pa je bolje da ga maknu. Nekavih 100m od mora i promenade je avenija sa prvim redom nebodera i zgrada. Prvi red su novogradnja, ali poslovično već u sporednim ulicama je kaos od gradnje, ljudi imaju bašće u centru grada sa gredicama paradajza i luka. Pristanište je još najuredniji dio-terminali i carinska zona su pometeni, a žive boje kontejnera daju dojam kao da si u Rotterdamu. Nerijetko se može vidjeti zgrada do 5godina starosti kako se nadograđuje sa 7-8 katova. Ima i jedna okomita mini avenija, speglanog asfalta koja povezuje trg sa obalom. Tu su restorani, đinđularnice i kafići. U vrijeme našeg boravka u Durresu se održavao Filmski festival, još jedan pomodni detalj zbog čega mi grad ali i cijela zemlja nisu porasli u očima, već naprotiv. Kao što je ZG "damama" do prije godinu dana bila fora imati onog psića iz miš pasmine koji viri iz torbice, tako i danas svako selo misli da je veliko ako ima filmski festival, s ultra pomodnim dodatkom-međunarodni. Pod tim se obično misli na silu ugurani neuspješni prvijenac lokalnog drkadžije iz prvog pograničnog šora susjedne države. Ako danas čak i Pyongyang ima međunarodni filmski festival, u zemlji gdje se nitko ne smije slobodno kretati i gdje je zabranjeno posjedovati, mobitel, bicikl a kamoli auto onda se Durres nema s čim pohvaliti. Vožnja iz Durresa prolazi kroz tzv. turistički dio. Ma to je višekilometarska prašnjava i prljava avenija gdje svatko vozi kako hoće, sa pretežito kričavim nijansama fasadi, gdje se većina reklamira na kartonima i korodiranim limovima ili jednostavno do čitavoj dužini fasade umota svoju poruku. Većina reklamira internet cafe, a u pravilu je riječ o vlažnim i tamnim polupodrumima i PC koji su otpisani davno s brzinom konekcije da ne možeš ni tetris odigrati. Tu je također sve nabacano jedno preko drugog - vulkanizeri do suvenirnica, kafići ispod ginekoloških ordinacija, voćarna tik uz dućan tipa Escade. Terase kafića su nerijetko do pola kolnika pa uživaš u jutarnjoj kafi i novinama dok ti Kamaz prolazi 3-4 cm iza leđa, a za zebru ovdje nitko nije čuo. Nogostup i zebra su više izuzetak nego pravilo. Postoji na regularnoj bazi tek u širem centru Tirane i užem Durresa i Elbasana. Isto vrijedi za uličnu rasvjetu.
Posebna kategorija u cijeloj Albaniji je cestovni promet. Policije ima svakih par kilometara, ali nikakva korist. Vozi se doslovno kako hoćeš i što je najbolje nitko se ne buni. Truba se koristi koliko i mjenjač, ali kao način komunikacije a ne kao izraz nezadovoljstva, što je kod nas slučaj. Pretiče se i kad ti auto direktno dolazi iz suprotnog smjera, a taj uopće ne blenda nego se uredno miče na makadam ako je potrebno. Magistrala je češće cesta sa tri/četiri vozne trake nego sa dvije kako je i predviđeno. U situacijama gdje nastanu prometni čepovi, kao alternativa se koristi makadam uz cestu kao dodatna traka, a nerijetko se obilaze čak i štandovi s povrćem, voćem i sl uz samu cestu, naravno s vanjske strane, iza prodavačevih leđa.
Rubni dijelovi uz obalu Durresa koji su trebali biti produžetak turističke avenije stoje napola dovršeni bez naznaka de se tu odvijaju ikakvi radovi. Prepušteni sami sebi ostaju kao nijemi svjedoci nekoć galopirajuće izgradnje, samo što je to ovdje trajalo kraće nego u ostatku razvijenog svijeta pa je bilo ekstremno radikalno. Čitavi blokovi naselja zgrada, 3,4 i 5-katnice stoje napušteni kao naselja duhova koja vjerojatno nikad neće biti završeni, a čiji su vlasnici ne tako davno vozili nove njemačke aute, a danas su propali i ostatak života provode u hapsu.
Albanija je kao i većina ex-totalitarnih režima zemlja velikih kontrasta između strogo urbanog dijela, periferije dok je ruralni segment priča za sebe. Mada je na svakom koraku primjetno odsustvo elementarnih životnih normi koji su uvriježeni samo nekoliko kilometara od granice, oni žive neki svoj način života. Strogo urbani dijelovi grada pokazuju zrelost ka modernom društvu, ali to ne iznosi ni promil u odnosu na cijelu državu i broj stanovnika. Narod čiji su današnji ruralni 70godišnjaci u samo jednom ljudskom vijeku proživjeli gotovo 2000godina civilizacijskog kontinuuma i to ireverzibilnim putem. Prvo ih je Enver iz plemenskih zajednica na silu ubacio u komunistički totalitarizam gdje su tavorili pola stoljeća. Prije 20godina su iz totalitarizma upali u prvobitnu akumulaciju kapitala koja je umjesto regularnih 20-25godina trajala do max 3 godine i u kojem je 2/3 države slomljeno financijskim inženjeringom. Tko je preživio bio je kao vrtlog direktno uvučen u galopirajuć rast svjetskog pljačkeraja pod nazivom liberalni kapitalizam a na krilima tržišta nekretnina, kojem uostalom cijeli svijet nije mogao odoljeti. Novi slom je ostavio nove ožiljke na mladoj demokraciji koja je i dalje gladna svjetskih trendova i koja se trudi uključiti u kratkom vremenu s ruba Evrope. Bez formirane građanske svijesti čije temelje moderne evropske nacije imaju još u prosvjetiteljskom razdoblju, srljajući iz jedne svjetske igre u drugu mala, siromašna i iscrpljena Albanija će još dekadama kaskati za svojim najbližim susjedima stvarajući vanjski imidž spajajući nespojive kontraste. Stoljećima van svjetskih kretanja može se razviti jedino pod direktnim političkim utjecajem Italije ili neke druge sile, davajući u miraz "državno srebro" kao cijenu uključivanja u svjetske tokove. Do tada će nama i dalje izgledati kao egzotika, Pakistan Evrope koji želi da mu bude bolje, samo ne zna kako.....

Ohrid je za Makedoniju ono što su Opatija i Dubrovnik za Hrvatsku - istinski turistički brand. Zajedničko im je što budućnost kreiraju prema turističkom nasljeđu. Opatija i Dubrovnik poput ukočenih engleskih lordova u fraku stoje na karti Mediterana da im se svi dive. Usmjereni i naglašeni elitizam je u koncepciji sa stajališta našeg mentaliteta teško održiv, a u težnji za ziheraškim prihodima kontradiktoran. Slijedeći tu viziju za par godina će biti teško objasniti svjetskim golferima na Srđu zašto je parkirano 8 kruzera oko Grada sa 20000 pripadnika američke radničke klase. S druge strane Ohrid je sasvim druga priča. Usprkos bogatoj kulturnoj baštini iz različitih epoha on nije ljubav na prvi pogled. Cijepljen od staleške selekcije turista, njegova vrata su otvorena za sve. Savršeni je mix bogate kulturne različitosti, prelijepe prirode, neponovljive gastronomije, jedinstvenih bisera i fantastičnih noćnih provoda. Dovoljno romantičan za parove, siguran za obitelji i zabavan za partyje svake vrste. Balkan za njega nije kulturološki kompleks, nego hedonistički adut kojim poput balkanskog šarmera osvaja gosta. Ta spontanost dokazuje da prava vrijednost neke lokacije su ljudi koje smo upoznavali tijekom boravka u Makedoniji. Zbog njih je Makedonija tako posebna..........

subota, 10.12.2011.

Ohrid - kronologija jednog ljetovanja 1

Dan1: put Zagreb-Ohrid

Poslovično smo krenuli sa čitavim satom kašnjenja u polasku. Put je krenuo pomalo uspavano. Što se tiče zahtjevnosti prve dionice do srpske granice riječ je o levelu 0-dosadnjikav i jednoličan autoput koji je svim članovima misije bio poznat. Pero mi se pohvalio da ima atlas čitave Evrope ispod mog(suvozačkog) sica. Napipao sam enciklopedijski format sa dobrihih 5kg i 800injak stranica tematskih karata po regijama. Dok je zadnja(ženska) klupa ćorila ja sam se hrvao sa teretom mapa proučavajući povezanost Gdanjska, Kaljingrada i Tallina. Prvi tajm-aut je bilo odmorište „Šokadija“ negdje na potezu iza odvajanja autoputa za Osijek i Đakovo. Odmah mi je postalo jasno da smo uboli odmorište bez cm2 hlada na dobrih 35C, a Pero nam je svima slagao sendviče od pohane teletine sa nadogradnjom njegove kulenove seke profila barem 7mm. Osjećaj kad takav obrok završi u želucu je ravan udaru brodskog sidra o morsko dno. Slijedilo je ispijanje kave iz termosice koju sam krmeljav kuhao u 6h ujutro. Mada kineska i jeftina, termosica je već dokazala svoju izdržljivost na turi za Krakow. Tu je odmah pao dogovor da se skrene u Hrtkovce, Perino rodno selo. Mada nas je čekao golem put i svako nepotrebno zastajkivanje je značilo eksponencionalno povećanje nezadovoljstva bilo mi je teško odbiti prijedlog jer Pero tamo nije bio od bijega '92.
Nakon prelaska u Srbiju odmah je uočljivo da je riječ o drugoj državi. Kvalitet kolnika je pao za barem tri koplja, uređenost popratnih sadržaja i neposredne okolice ceste je neuporediva, a kasniji dio puta je dokazao staru izreku: što južnije-to tužnije. Benzinske, ako nisu MOLove ili OMVove su jad i bijeda od kućica sa barem pola stoljeća u temelju, nepodšišane vegetacije i „ukrašene“ grafitima putujućih kompleksaša. Sami parkinzi su za plakanje a mnoge bi zaobišla i konjska zaprega. U Hrtkovcima se Pero emotivno prisjetio djetinstva. Nakon što se smirio napravili smo pravu turističku turu po selu s bonusom 1h zadržavanja na lokalnom groblju. Do kraja Hrtkovačkog obilaska bio sam spaljen od sunca. Hrtkovci su po mojoj slobodnoj procjeni veličine gradske zone Nove Gradiške. Deseci šorova s kućama i okućnicama na kojima je vidljivo da dve dekade nisu održavane. Isto se može pripisati i seoskim putevima.
Beograd smo obišli pseudo obilaznicom-riječ je o poludovršenom ili u potpunosti nedovršenom putu. Nastavak puta je bio autoput BG-Niš. OK širina kolnika s upitnom kvalitetom asfalta na barem 1/5 dionice. U Srbiji dominiraju civilna vozila cca 20g starosti-većina su jugići i stojadinke i hrpa olinjalih ascona, kadetta i ostalih DEU primjeraka koji su bili fora još u vrijeme Vučka i sarajevske olimpijade. Smiješno je vidjeti na blagim usponima olinjale njemačke dizelaše kako prebacivanjem u nižu brzinu izgledaju kao dimnjak bakarske koksare u punom pogonu, ali iz tlocrta. Anyway, sa 130km/h si car u Srbiji. Krajolik je dosadnjikav kao i u HR dijelu. Negdje od Jagodine prema jugu panorame sve više upotpunjuju minareti dok je silaskom s autoputa to nezaobilazna pojava. Oko pola 7h smo prešli u Maledoniju a nakon što smo prošli Kumanovo dolazimo u Skopje. U 1.5h smo prošetali centrom grada, prešli Vardar preko Kamenog mosta i obišli skopsku čaršiju. Vremena nije bilo za pentranje po Kale kuli, pa smo krenuli put Ohrida. Za razliku od 2007g Skopje je pravo gr(a)dilište i to u negativnom smislu. Centar ima bar 5-6 ogromnih spomenika, a na čaršijskoj strani se dižu zgrade različitih stilova. Ne znam kako će to izgledati kad završe ali blizina nesrazmjernih veličina spomenika dušu daje za ulični skvoš. Na dionici Skopje-Kičevo so-called makedonski autoput je u svojoj osnovi neodržavana 2smjerna cesta sa po 2 trake u svakom smjeru, a na 6 mjesta se naplaćuje cestarina u rasponu 20-50MKD. Na posljednjoj nisam izdržao pa sam pitao baju u kućici čemu tako neinteligentno rješenje. On se nasmijao i rekao da nisu radili naplatu na izlazima nego svi plaćaju na glavnom putu???!!!...ajd' OK kad i to može proći kao odgovor. Od Kičeva Ohrid dijeli brdska cesta katastrofalne kvalitete. U hotel smo došli prebijeni kao mačke oko 23h. Mada je u hotelu bila svadba u punom zamahu a orkestar je pumpao iz sveg srca da su ga vjerojatno mogli čuti i s albanske strane jezera svi smo zaspali kao male bebe.

Dan 2: uvod u Ohrid:

Buđenje kod X i mene ima posve različitu definiciju. Moja draga se diže obavezno u 7h ujutro, neovisno da li je večer prije zaspala oko 20h lijeno u naslonjaču ili se vratila u 4h ujutro iz Punskih ratova. Kod mene je riječ o jednostavnoj ljudskoj potrebi za odmorom i ispod 9h u pravilu ne otvaram kapak. 2h koju dijeli nju i mene se obično upotpunjuje ovlaš zapinjanjima za krevet proizvodnjom raznoraznih zvukova koji se kreću na realiciji od šuškanja papirima, preko ispadanja sitnica iz ruku do škripanja i zakašljavanja. Najjače je kad vidi da me budi, a onda počinje s čuđenjima zašto još ne spavam i da se još odmorim....hmmm-neke stvari ne mogu razumijeti al' dobro. Hotel je kategoriziran sa *** ali po meni je riječ o tipičnom smještaju za ekskurzije i svadbe. Doručak je količinski dovoljan za civiliziranu zajednicu, ali s obzirom da su glavnina gostiju bili paradajzeri iz Srbije u par navrata je falilo logistike. Njih je lako uočiti i s drugog nebeskog tijela. Na doručak dolazi posada od 4-5 članova i svi trpaju na tanjure zalihe za ostatak dana. Dodatno se uzima kava i nosi na obližnju terasu čime se na projekciji 10dana stječe dodatna ušteda od cca. 20€(pod uvjetom da kafu piju samo mama i tata). Tako su svako jutro zajamčeni portreti curice koja ima ispred sebe dva tanjura sa pola kile salame i sira, 4 žemlje, 6-7 kroasana i kilo voća. Nas to nije nimalo smetalo jer nam je ishodište u makedonskoj gastronomiji bilo ipak nešto dalje od hotelskog zdanja. Osim toga hotelski doručak nije bio bogzna što a 3-4 puta sam ga osobno preskočio. Hotel ima svoju plažu i kafe-restoran ali je sve otvorenog tipa pa kako je to najbliža otvorena plaža Ohridu bilo je na momente gužve ali sve u granicama podnošljivog. Općenito, obala i jezero su po svemu isti kao Mediteran-temperatura zraka i vode, vegetacija, čak i cvrčci a jedina razlika je što jezero nije slano pa izostaje i miris mora. To mi iskreno nije toliko nedostajalo kad vidiš da poslije kupanja nemaš pola kile soli na sebi.
Ohrid je jednostavan grad sa svojim 45000stanovnika. Glavne turističke žile su praktički tri ulice. Stara Čaršija ili ulica Sv- Klimenta Ohridskog je glavna žila kucavica grada. Popločana kamenom i u većini slučajeva obnovljene fasade zidane ili kamene, načičkana je radnjama kakve se mogu vidjeti u svakom dalmatinskom mjestu s razlikom što ovdje dominira ćirilica. Druga jednako važna ulica je Kej Maršal Tito koja je paralelna s rivom. S čaršijom stvara L format i svakodnevno izgleda kao vašar. Kej je u prvih 300m krcat sadržajima koji daju smisao seoskom kirvaju-Leskovačka skara(grill) na svakom koraku širi opojni miris ćumura i upacane mesine, igraonice za klince, prodaju se stare longplejke, knjige i stripovi, zatim ima ona boksačka vreća koja se napucava pa ti izbacuje u bodovima snagu udarca(to lupa po cijeli dan), tko se hoće zasladiti imaju onu ušećerenu vatu a tko želi polomiti zube slobodno se može igrati sa ustakljenom ušećerenom jabukom. Postoji na dva mjesta i streličarstvo gdje se može gađati meta sa lukom i strijelom. Nakon tog dijela su dva kafića-Objektif i Gigolo. Prvi je upicanjen ugostiteljski objekt za one koji se ucifraju pa sjede i gledaju jedni druge kako su obučeni po cijelu večer i to smatraju dobrim provodom. Gigolo je otvoren sa svih strana gdje sviraju tri svirca YU muziku. U sat vremena bez prestanka su na gitarama istamburali zabavni i rock repertoar od Prljavog Kazališta, preko Zvonka Bogdana i Tajči, do Dragojevića i Partibrejkersa. Ekipa je normalna i dodatno dizanjem ruku i pjevanjem hitova upotpunjuje štimung – za svaku preporuku. Tu se osjeti sva nostalgija za nekim ljepšim vremenima napose u prizorima gdje tri 40godišnjaka iz Srbije s vidljivom rock orijentacijom pjevuše s rukama u zraku tekstove „Moj mali je opasan“ i „Rock me bejbe“. U ostatku Kej ima hotele i apartmane sa pokojim restoranom u prizemlju. Treća ulica je Bulevar Makedonski prosvjetitelji i okomito uz čaršiju ide na Kej. Tu su prodavanonice, buregdžinice, foto studija, mjenjačnice i slično. Mada je bilo pakleno vruće prošetali smo glavnim ulicama i stekli prve dojmove Ohrida. Nakon kave smo otišli do perifernog manastira Sv. Jovan Kaneo. Riječ je o lokaciji koja je san snova svakog građevinskog investitora u vile i apartmane. Na rtu povišenom okomito uz obalu a sa pristupom jezeru, na osami gdje nema dodatnih resursa za gradnju u okruženju borove šume sa unikatnim pogledom na jezero stoji jedan od ponosa ohridske kulturne baštine-Sv. Jovan Kaneo. Unutrašnjost samog manastira nije ništa naročito, jedva da se okreneš a kako je fotografiranje zabranjeno nisam se previše zadržavao. Curke su lijeno sjedile ispred manastira, ja sam hopsao okolo tražeći neponovljiv kadar a drug Pero je u manastiru razvio živu komunikaciju sa, ajmo reći domarom. Kad nam je sve dopizdilo Vlatka ga je izbacila van i krenuli smo nazad. Obišli smo i ostatak starog grada Ohrida koji ima par ulica, crkvu Sv. Sofije(3 crkve na globusu se zovu Sv. Sofija i jedna je u Ohridu) a dominantni stil gradnje je orijentalni sa doksatima u prvom planu. Pravi primjer je kuća braće Robev koja je ujedno i zaštićeni spomenik kulture sa muzejom u unutrašnjosti. Za preporučiti je i mala privatna radnja koja izrađuje suvenire na originalni način kako se to radilo prije 300-400 godina. Na preši s kalupima izrađuju papir i motive Ohrida te prizore iz života svetaca. Ovo je za mene ujedno bilo najveće otkriće Ohrida i u konačnici je slika iz tog „ateljea“ naša glavna uspomena. Ulica Kosta Abraš vodi iz starog grada uz jezero i glavna je arterija noćnog života. Tu su locirani najpoznatiji kafići i restorani – Kadmo, Hemingway, Aquarius, Dalga i jedinstveni i neponovljivi Momir. Što se gastronomije tiče, prvi dan popodne smo se okomili na Lekovačku skaru-golema pljeskavica s pomfrijem i salatom. Ukusna i sočna, vuče na gazirano piće a drži te 2/3 dana. Porcije obilne, kao uostalom svuda po Makedoniji. Na skali 1-10 čista 8ica koja naginje na 9ku. X kao glavni ekspert za roštilj na exYU prostorima je dala recenziju u vidu komparativne analize sa sarajevskom pljeskavicom, pa 10ku nismo mogli dodijeliti i da smo htjeli. Popodne smo iskoristili za ćorku da bi skupili snage za večer. Nakon kraće šetnje i neuspješne potrage za restoranima jer slobodnog mjesta nije bilo, pronalazim iz rukava Kaj Maršalot restoran na početku Keja maršal Tito. Restoran prema recenzijama na webu nije bio proglašen favoritom ali nitko nije imao ni primjedbe. Pozicija nam je bila na livadi ispod drveta što je bilo odlično. Živa svirka je zabavljala sve ali su se okomili za VIP stol koji ih je pratio u svakoj noti. Naručili smo platu na kojoj je bilo raznovrsnog mesa – odresci, ražnjići, pljeskavice, ramsteci pa čak i domaća kobasica. Sve je bilo punog pravog okusa, a skepsu sam gajio prema kobasici. Sve sumnje su se raspršile kod prvog zalogaja. Mada je izgledom vukla na krvavicu riječ je o punom okusu koji se ne raspada i jakom aromom s malo ljutoće-po mom ukusu savršeno. X je te večeri otkrila da je Alexandar Couve iz 2009g odlično crno vino koje brzo prima a ne stvara glavobolje. Još kod narudžbe sam pitao konobara za predjelo koje sam probao davne 2007 u Skopju a riječ je o vreloj pogači sa ovčijim sirom. On je donio nešto slično – prepečen kruh začinjen maslinovim uljem i kačkavaljom – meni prosječan okus, dok su se Petar i X raspištoljili po tom jednostavnom receptu pa su ga i u kasnijim danim naručivali.

Dan 3: Sv. Naum

Već dan prije smo uočili da je riva puna čamdžija koji se nude za prijevoz. Sve rute igraju a cijena se formira na licu mjesta. Osim njih na glavnom molu su svakodnevno locirana 3 mini trajekta koji prometuju na relaciji Ohrid – Sv.Naum. Kopnenim putem riječ je o 30tak km dugačkoj relaciji ali je svakako prednost otići jezerskom rutom. Sat vremena relaksacije na palubi ispod cerade uz vjetrić i lagane zvukove makedonske ambijentalne muzike je prava uživancija. U potbalublju funkcionira mali kafić gdje se može pušiti i gdje se kuha prava makedonska kafa iz džezve, ali je tu vruće kao u paklu. Sv.Naum je impoznatno religijsko zdanje od neprocjenjivog značaja za kulturu Makedonije. Izgrađen je na hridi ponosno iznad jezera. Okružen je s južne strane granicom s Albanijom čemu svjedoči pogranična čeka iz doba Envera Hoxhe a s druge strane Crni Drim čini mini močvarnu deltu kristalne netaknute čistoće i 50tak metara od manastira se ulijeva u jezero. Sama rijeka je vrlo hladna i do delte je ponornica koja kreće od Prespanskog jezera. Kruže priče da se iz zraka vidi tok Drima kroz jezero skroz do Struge na sjevernoj strani, jer se temperatura rijeke i jezera uvelike razlikuje. Istina ili ne, taj podatak nisam mogao nikako provjeriti. Geografski Crni Drim se nakon Struge u Albaniji spaja sa Bijelim Drimom u Drim i kao jedinstvena cijelina se ulijeva u Jadransko more. S albanske čeke se pruža direktni pogled na plaže a kažu domaći da su tu albanski graničari slinili kroz dalekozor nad turistkinjama koje su ih provocirale polugole s plaže na makedonskoj strani. Potpuno razumljivo. Pogled na liberalna ženska tijela je 100%no slabio revolucionarni naboj, vjeru u besmisleno sađenje novih bunkera po vrletima rezerviranim samo za strvinare a dodatno su im ideali bili poljuljani kad su se završetkom službe vraćali u sivilo svakodnevice bez nade da će se ikada išta promijeniti E, to se brale zove polustoljetna smola!
Nakon obilaska manastira Pero i ja smo se provozali sa čamdžijom po delti a žene su odlajsale na kavu. Vožnja po delti je za svaku preporuku. Voda je čista da ju možeš piti, a cijela lokacija mi je dojmljivija od našeg Kopačkog rita. Čuješ jedino zaveslaj, ptice i obližnju vegetaciju koja raste iz jezera a šuška na laganom povjetarcu. Čamac je graviran na 6-7 osoba i svako pomicanje i okretanje ozbiljno naginje ploveći objekt, pa smo se svi medjusobno korigirali....kroz šalu..... Nakon vožnje smo prođirali trgovačkom cestom prema plaži i kampu Ljubanište. Poluprašnjava šetnja u dužini od 400injak metara je puna kiosk restorana na kojima se vrte plodovi mljevenog mesa – pljeskavice, šarske pljeskavice, uvijači i vješalice, a za entuzijaste tu su i pržene lignje....U nastavku pravi ciganluk – ponuda lonaca i poklopaca od pečene gline s nezaobilaznim motivom Ohrida u latiničnoj ili ćirilićnoj verziji, zatim CDeji sa meni nikad-čuo repertoarom čijim coverima prevladavaju prizori srednjovječnih neobrijanih primata sa masnim fudbalerkama, brčinama, leptir kragnama, komadom zlata oko vrata(ukoliko je vrat prepoznatljiv) a u pozadini ženski but ili poker jedva legalnih više golih/manje obučenih maturantica. Tu su i majice s preslikačima, rezbarije u drvetu, a uspio sam naći i drvene čaplje za cigarete i one kretenoidne drvene klompe sa malim bočicama brandyja ili neke druge žestice-fuuuuujjjjj...Sad mi je jasno s kakvim očajem u očima su nas gledali stranci 80-tih. Osim nostalgičnog kičeraja proriče se i budućnost na svakom koraku a sladoled se može polizati svakih 15m.
Kako nas je sunce pomalo iscrpilo sjeli smo u jedini pravi restoran Ostrovo. Prostire se na zelenoj livadi veličine 2 rukometna igrališta s prostorom za stručni štab i rezerve s dodatkom terase nad jezerom. Drvene klupe su pun pogodak i sjeli smo uz samo jezero. Lokacija izvrsna, ambijent priroda ali to sa sobom nosi i dosadne muhe jer su i one dio prirode. Sama klopa je bila prvi pravi dodir sa makedonskom gastronomijom, pogotovo u segmentu predjela. Naručena daska je sadržavala zemljane posudice sa 5 različitih okusa: pindjur-drugačiji od našeg, gust kao kinder lada, punog okusa s naglašenom gorčinom, sos od češnjaka-vizualno sluzava nakupina kao zaprška od brašna s malo vode, ali okus je prava senzacija – topi se u ustima uz zadržavanje okusa češnjaka, sirni namaz – ovčji sir s dodatkom mljevene paprike-već vidjen ali opet nekako poseban,lako maziv i svaka Philadelphia mu gleda u leđa, zatim kombinacija paradajza i pečenih feferona – uhhhh...ljut a opet osvježavajući. Ostale dvije posudice su bili salata od graha i luka i krumpir salata. Kao glavno jelo smo uzeli pastrvu, ali mavrovsku jer se izlov ohridske tretira kao krivolov. Fina po okusu, lagana i pravo rješenje uz bijelo domaće vino i ambijent u cijelosti. Lokacija restorana, ambijent, ponuda i kvalitet jela su odlični, ali kompletni dojam je ozbiljno narušila kvaliteta usluge. Svaka narudžba je imala falš kod konobara – čekaš piće 30minuta, donese jednu limunadu manje, onda čekaš jebeno predjelo pola gladne godine, pa ti ne donese kruh....taj kruh smo još dva puta naglasili i tek ga dobili 20 minuta nakon što nam je poslužena daska. Vodu smo naručili ali se ne sjećam da li smo ju i dobili. Na kraju je stigao i drugi konobar jer ovaj nije bio u stanju odraditi elementarne stvari. Po pepeljaru sam se sam ustajao i uzimao sa praznog stola. Dva stola oko nas su vidjela da je riječ o prvorazrednoj aljkavosti koja je svoj vrhunac imala u komunikaciji: pitaš ga za vino on odgovara želimo li jeftinije ili skuplje i tako sa ribom i ostalim ,pa su se ustali i otišli. Vidio sam da je u drugim sektorima restorana konobar pravi maratonac i nikome ništa ne fali pa smatram da jednostavno nismo imali sreće. Nakon ovog mejla definitivno pišem kritiku restoranu. Naprosto je nedopustivo da takav čoban krade radno mjesto ljudima s voljom, kvalifikacijama i sposobnostima za konobarskim poslom u restoranu koji se spominje uz Momira kao highly recommended u kontekstu Ohrida. Na obroncima Galičice postoje deseci lokacija gdje je neophodna dodatna radna snaga u vidu prevrtanja sijena na 40C u hladu i s obzirom na mogućnosti mi je osobita želja vidjeti dotičnog poluidiota na mjestima s tom razinom odgovornosti. Sve u svemu riječ je o jedinom konobaru kojem smo u cijelom ljetovanju ostavili okruglo 0MKD tringelta. Pametnom dovoljno.
Večer smo proveli u osvježavajućoj šetnji utabananim stazama turizma i završili u sitnim noćnim satima u Gigolu. Vrijedi spomenuti da Ohrid ima optimalne temperaturne oscilacije. Dan je sunčan, s povjetarcem i bez puno vlage s temperaturom u rasponu 32-34C. Noći su pravo osvježenje sa svojih 18-20C. Spavali smo kao klade i svako novo jutro smo bili raspoloženi i naspavani za nove pobjede.

Dan 4: Galičica explorer + Prespa

Kako sam se ustao rano draga i ja smo otišli na doručak ne čekajući drugare. Već u 7.30h sam sjedio na terasi kafe restorana na plaži i čekao otvaranje kako bih uživao uz kavu dok je X otišla u sobu. S druge strane je majstor na grilu već razgrtao lopatom žeru za roštilj. Mada sam znao da je još cijeli sat do otvaranja surovim pogledom sam streljao svaki pokret oko kafe aparata. Domaća fleksibilnost je došla do izražaja jer sam kavu dobio dobrih pola sata prije otvaranja. Kasnije se okupila cijela posada. Kavu volim ispijati do pola sata a sve ostalo mi je u domeni besciljnog buljenja u bezveznu točku bez razmišljanja i čisti odnos sa sobom-ne znam šta ću-aj' nek' me pokrene neka strana sila. Vođen tom idejom smo se otisnuli u pravcu Sv. Nauma da žene detaljno pregledaju kolekciju bisera jedne od tri familije koje prodaju originalne bisere: Ristoski(druge dvije su Filevi i Talevi). Na putu za Sv.Naum smo stali kod tzv. Zaljeva kostiju. Riječ je o rekonstrukciji arheoloških nalaza iz vremena kada je postojalo sojeničko naselje na drvenoj platformi na samom jezeru. Isto je spominjao i Herodot u svojim kronikama. Sada postoji prema zapisima kompletno naselje sa drvenim kućicama čiji je interijer popunjen inventarom kao u originalu. Vrhunski sređeno, turistički atraktivno i za svaku preporuku kao nezaobilazna lokacija kad je Ohrid u pitanju. Tek po dolasku sam skužio da Pero cvili za nekakvom manastirskom jebenom rakijom pa je pala druga kava dok je on otrčkarao s očima punim koncentričnih kružnica po nju u manastir. Žene su na povratku rekle da bi se izležavale na plaži cijeli dan pa smo ih iskipali i krenuli putem prijevoja preko Galičice. Vožnja nije nimalo zahtjevna a prvi pit stop je bio na mjestu gdje su snimali Karaulu. Vidikovac nosi ime Koritski Rid. Kako je Galičica nacionalni park, od snimanja su tu ostaci vojne drvene čeke i nezaobilazan pogled na samoj litici s koje mi je ostao flash gdje Siniša i Ljuba duvaju džoint sa walkmanom a treći(zaboravio sam mu ime) na harmonici pjeva Ne postojim od Orgazma – unikatno!!! Dalje vozimo otvorenih prozora jer je klima nepotrebna, a ne želimo si uskratiti miris planinske vegetacije. Zaustavljamo se na drugom i posljednjem vidikovcu koji se jednostavno zove Baba sa mini pravoslavnom kapelicom. Panorama prekrasna-kao i prethodna-albanska strana jezera, ispod nas selo Trpejca, u daljini naznake Struge, Ohrid kao na dlanu....s druge strane najveći vrh Galičice 2250m visok Magaro a na kontra strani od Ohridskog jezera se vidi Prespansko. Da sunce nije nesnosno upeklo zadržali bi se i dulje. Spuštamo se prema Prespi, nastavljamo vožnju uz samo jezero – suprotnost Ohridskom. Turizma nema ni u natruhama, a sve je podređeno voćarstvu i poljoprivredi. Obala nije za kupanje ali je zato vode u izobilju i po sistemu kap po kap se navodnjavaju deseci kilometara pod jabukama, kruškama, šljivama itd...Nakon početnog razlikovnog šoka ubrzo je jasno da ima ljudi koji se nisu htjeli odreći generacijskog i sigurnog posla sa voćarstvom. Idealni uvjeti su stvorili prava mala mjesta čije su fasade uredne kao i većina okućnica. Uz to imaju suvremen kolnik, nemaju buke i ne troše živce sa promjenjivim turistima gdje se možeš truditi a nerijetko kao zahvalnost ti isporuče hrpu frustracija. Ovdje voćke ne hodaju i ne prigovaraju, ne lumpuju 24h, mirno stoljećima odrađuju svoj životni ciklus a svaku brigu zahvaljuju sa obilnim prinosima vrhunskih plodova. U dvorištima vlasnika je suvremen vozni park, ograde su od aluminija, trava kao u Wimbledonu. Možda imaju imidž seljaka, ali žive sa 0% stresa u zdravijem okruženju i sa sigurnijim kapitalom do kojeg dolaze cjelogodišnjom strpljivošću. Izuzetak od ovog pravila čine muslimanska mjesta. Tu vrijeme kao da je stalo. Smeće na svakom koraku, lijeni mještani sjede ispred lokalnih dućana, kuće zapuštene, kolnik katastrofa. Vratili smo se preko Resena koji je crna rupa u cijeloj priči. Smrdljiv grad, nečist do beskraja, nerijetko susrećemo konjske zaprege. Ugibališta uz magistralu od Resena prema Ohridu su krcata smećem da bi mogao napuniti 100 kontejnera.
Navečer izlazimo na rivu u potrazi za šetnjom i večerom. Iznenađenje je Međunarodni festival folklora. Naši predstavnici su iz Trogira – izvode komad iz Male Floramy. Simpatični djevojke i mladići su pobrali nemali aplauz od nazočnih, a dominirali su Srbi srednje generacije. Iza naših upravo njihovi imaju nastup – Vojvođani s prosjekom 55godina. Rutinski bez žara i osmjeha odrađuju nastup-tko zna koliko stotina puta su ishopsali tih par koraka....Večer smo završili u Aquariusu i Hemingwayu gdje clubbing muzika daje urbani štih provoda. Osoblje je pristupačno susretljivo pa sam u Hemingwayu čak i sa DJem proćaskao 10 minuta o clubbingu. Kao predah od terasa sa zabavnim melosom, muzika na stranom jeziku nas je ljuljala ostatak večeri.

nedjelja, 02.10.2011.

Uvod u Madeiru - 4

Dolazimo u Ribeiro Frio i čim sam otvorio vrata dobivam flesh promjene visine i količine kisika kao što dobijete kad se od Karlobaga popnete do hotel Velebno.

RIbnjak pastrva i izletiše smješteno duboko u šumi nema bogzna što ponuditi....Obilazimo ribnjake koji su sitematizirani s obzirom na rast ribe, ali slične slike se mogu vidjeti i kod nas.

Putem prema većim uzvisinama naselja su sve rjeđa, ali na većini puta se vide mini levade. Levade su naziv za sustav navodnjavanja cijelog otoka. Visiniski dijelovi cijelog otoka obiluju šumama i vodom ali ne i plodnim terenima koji su u nižim dijelovima. Stoljećima je crna radna snaga pravila levade i na taj način se cijeli otok navodnjavao. Za korištenje levada se naplaćivala renta-svi su imali priključak na glavnu žilu, ali ako se nije imalo za rentu - navodnjavanje je prekinuto. Nakon 40 minuta stižemo na sam vrh Pico de Arieira.

Nestvaran pejzaž, još nestvarnije panorame u svim smjerovima ostavljaju doslovno bez daha....kao da si iznad oblaka. U stvarnosti i jesi, jer su oblaci u kasnopopodnevnim satima ispod, sredinom dana je vrh u magli oblaka a u jutarnjim satima su iznad. Sat vremena na vrhu mi je prošlo kao u sekundi.





Preko puta se nalazi i najveći vrh Pico Ruivo. Ipak, on je teško dostupan strmim stazama koje nikako nisu za one koje pate od vrtoglavice. U nastavku puta se spuštamo kolima kroz oblake nazad prema Funchalu. Oko 7.30h stižemo na Monte, a tamo sve ukrašeno kao u meksičkim sapunicama - tezge s domaćim proizvodima, Bolo do Caco(preukusna stara težačka hrana u obliku pogače od domaćeg crnog brašna sa premazom od luka i mirisnih trava otoka.....njaaaammmmiii....), preko nezaobilaznioh kuhanih tripica kuhanih u slanoj vodi(fuuuuujjjjjj!!!!) koje lokalci grickaju uz domaće pivo, pa do svih slatkih đakonija kojima ni ime više ne znam. Stajemo uz otvoreni šank koji nam se najviše svidio - topli vlasnik se predstavlja kao Adelino, saznajemo da je zbrisao iz Venezuele od Chaveza...na otoku je našao ono što nije mogao u domovini. Ipak, cijelo vrijeme je pozivan, nasmijan i srdačan. Upravo kako mu i objekt zrači - s rubova vise proizvodi s otoka pršut, luk, paprike, zelenjava, ekipa oko šanka sve domaći kao i uostalom na cijelom trgu.

Nakon pola sata nam se pridružuju Britanka, dvije Irkinje i portugalski par-svi žive na otoku i iz nekog razloga im je tu odlično. Okolo nas svira lokalni folklor....ljudi su nestvarno dobronamjerni i neuobičajeno otvoreni za ovako tradicionalnu sredinu. Cijelo zbivanje mi postaje pomalo kaotično jer mi Poncho zauzima sve više racionalnih resursa glave ali me nimalo ne smeta. Adelino pokazuje zavidno poznavanje Hrvatske, učimo Irske plesove uz ritmove otočnog folka, pjevamo svima znane hitove...komponenta protoka vremena nestaje.....pršut s početka priče se pretvara u viseću kost, redaju se porcije Bolo-a, a nerijetko smo sa dvije čaše poncha. Fotoaparat seli iz ruke u ruku...cijelu večer se fotografiramo s nadom da nećemo poželiti vidjeti te slike drugi dan...Sjećam se da su u ponudi bili okusi limuna, naranče i maracuje...s limunom mi je bio najbolji ali u konačnici su svi bili jednako opaki u djelovanju. Cijeli trg je na nogama....vidim novi par koji priča nešto sa Diegom...dolaze k meni...čovjek mi kaže na čistom hrvatskom: Dobra večer!...ja odsječen!!! ne znam da li haluciniram.....čovjek nastavlja kroz smijeh: " kako ste?!....Moja draga i ja ozbiljni kao na sprovodu...sad vidim da i ona isto čuje kao i ja-znači dobro čujem:-))))...Slijedi na engleskom objašnjenje da je služio za Unprofor u Zagrebu i BiH pa je naučio osnovno sporazumijevanje...nema veze....ušao je u naš lrug na najoriginalniji način i vrti se neznam više koja runda.....pjevamo, ne znam ni ja što više....a kompletni dojam prerasta u kombinaciju neartikularnog glasanja sa kombinacijama smijeha i vrištanja...u hotel dolazimo u nepoznato doba noći/jutra, dan još nije svanuo.
Budim se s vrtoglavicom nakon samo par sati sna. Tuš neznatno poboljšava stvar ali i dalje teturam po hotelskoj sobi. Oblačimo se, preskačemo doručak i žurimo na već dogovoreni Bay crusing na 1:1 replici Kolumbove Santa Marie.

Dok se putnici skupljaju ispijam s noge prvi kavu-bez uobičajenih dodataka poput mlijeka i šećera. Vrtoglica nestaje ali ogromna težina ostaje. Moja draga je relativno bezbolno preživjela noć i uživa u panoramama, dok se ja isključujem od bilo kakve interakcije sa turistima željnih međusobnih upoznavanja.

Nakon 1h ipak dolazim k sebi i počinjem uživati u prizorima delfina koji prate naš jedrenjak panorami cabo Girao-a i Camare de Lobos, ali ovaj put sa morske strane. Jedrenjak parkira u samom podnožju cliffa i slijedi polusatno kupanje. To me je u potpunosti povratilo među žive. Nakon kupanja slijedi mali domjenak na brodu na čijim palubama se servira autohtoni kolač Bolo de Mel, koji uzimam i Madeira-crno slatkasto vino-koje iz razumljivih razloga zaobilazim.



Kolač je gust biskvit sa medom, bademom i orasima. Fin po okusu i bez ijedne zamjerke. Vraćamo se u Funchal. Krećemo na turu do Eire de Serrado koju smo uzeli još na dolasku. Dolazimo na kilometar visok vidikovac s kojeg se pruža pogled na nekoć jedinu sigurnu lokaciju na otoku-Curral de Freiras ili Nunn's Valley.

Stotinama godina obale Madeire su bile primamljive gusarima bilo kao utočište od raznoraznih kraljevskih trgovačkih i vojnih konvoja ili za pljačkeraj po otoku. To je domoroce natjeralo da se sklone u unutrašnjost i tako je nastalo ovo naselje gdje su glavnu riječ vodile časne sestre. Glavna djelatnost su bili uzgoj badema, a jedini put je bila kozja staza u dužini 9km. Gusari su nestali ali je naselje sa svojim običajima ostalo do danas. Večer provodimo šetajući Funchalom odmarajući se za slijedeći dan.
Madeira explorer glasi kao najbolja agencija za trekking. Iako smo već do tada prekrojili veći dio otoka, to je ipak bilo autom i sa ciljem obilaska odabranih lokacija.

Trekking je ipak drugačiji doživljaj otoka, lišen svega urbanog i orjentiranog samo na prirodu. Kombi nas kupi ispred hotela i uskoro se upoznajemo sa 10-članom ekipom - nabrojao sam 6 Britanaca, 2 Amerikanaca i Španjolaca te nas par Hrvata.

Polazište za trekking je visoravan Encumeada. RIječ je o nezahtjevnoj rekreativnoj ruti koja je praznik za pluća i noge. Prolazimo kroz Laura Silva šumu.

Laura Silva je drveće koje je nekoć dominiralo cijelim otokom, raste samo na Madeiri a lišće ima specifičan i ugodan miris kakav bih poželio u autu umjesto svih onih shake-ova i njemačkih pretpotopnih borića.

Pratimo dalje put uz levade koje su pune osvježavajuće i pitke vode kojom se putem i osvježavamo.

Dolazimo na područje malih jezera i mini vodopada kakvih ima desetke po cijelom putu.

Tu je pauza za ručak. Sat vremena odmaramo uz razgovor sa drugim trekkerima. Hrvatska je za njih prava egzotika, pogotovo za Amere srednjih godina. Priroda više nije očaravajuća nego predvidljiva jer smo krojeći dva dana ranije vidjeli sličnih pejzaža. Ono što je neponovljivo jest osjećaj hodanja kroz prirodu.

Slijedi 20minutni prolazak kroz tunel i dolazimo na južnu stranu otoka. Putem vodič objašnjava kako je tradicionalni sustav levada na tom dijelu unaprijedio jedan njemački inženjer.

Na povratku pauziramo u Ponti do Sol. Ispijamo ledene čajeve u okruženju bananarnika s jedne i oceana s druge strane. Umorni stižemo u hotel.
Zadnji dan i predzadnje jutro se dižemo kao aveti jer u 8h s drugog i nama najudaljenijeg doka kreće trajekt za Porto Santo. Kraj ljetovanja smo ostavili za 9 km pješčanu plažu i samo i jedino kupanje i sunčanje. No, do ostvarenja navedenog je nedostajalo 2.5h vožnje. Trajekt je više nego komforan i u startu uzimamo kave i sokove na self-service šanku i zauzimamo mjesto na terasi smještenoj na krmi koja se začas napunila. Pored nas bili su deseci onih koji su stajali i promatrali pučinu i oblake. Dok još žmirkam uz prve gutljaje kave prebirem pogledom po terasi i jasno je da su 95% putnika stranci.

Naravno, sveprisutni Birtanci su u većini, ali recimo stol do nas je obitelj iz Rusije koja je na svaki naš razgovor načulila uši jer im je jezik srodan:-)))...a ipak ne njihov. Vidim iza nas neku grupu Španjolaca i par Nijemaca za drugim stolom. Nešto mi odskače od ležernog uspavanog štiha terase....skrećem pogled prema ćošku kad imam što i vidjeti. Kvarcani proćelavi u faci dobroćudni lik koji je davno prebacio 40-tu preko grbe. Dolje startasice, kratke hlače a gore sileđijka boje crne. Seiko na lijevoj šapi a po stajlingu se vidi da mu je Tom Jones još uvijek uzor. Šara pogledom 11:30h po terasi kao da traži plijen, a u desnoj ruci najlonska vrećica iz lokalne mesnice....ufffff....kakav promašaj koji ozbiljno ruši ionako tendenciozni look wanna be galeba. Taj detalj ga automatski trpa u koš sa dobrim sinom koji ide staroj majci pomoći prevrtati sijeno na udaljeni otok. Draga mi čita nešto iz vodiča i pogledom joj potvrđujem sve što čita. Zvuci valova me unatoč kave uspavljuju pa drijemam ostatak puta. Draga mi nakon nekog vremena donosi Colu i dok ispijam gaziranu tekućinu u kadar mi upada spomenuti kvarcani nesretnik kako preupadljivo ulijeće nekoj Britanki, ali prema njenim gestama vidim da na prvoj rečenici lik gubi i cijelu bitku, pa se uz kiseli osmijeh povlači u dijagonalno suprotni kut. Došlo je vrijeme za protezanje nogu a masa se nagnula na lijevu stranu jer je na obzoru Porto Santo. Vadim i ja aparat i približavam se okinuti par slajdova. U gužvi se teško snalaziti i u zraku su fotoaparat do aparata. Periferni pogled mi lovi nelogičnost i zastajem da pogledam u lijevo. Šok - dok svi okidamo kadrove otoka Galeb sebe slika i namjepta se sa blaziranim kesom od uha do uha.......FUUUUUUUUUUUUJJJJJJJJJJJJJJJJJJJJJJJJ!!!!!!!!!!!!!! kakav autoportret za fejs ili nego drugi onlajn servis. Vraćam se po stvari i napuštamo trajekt. Busom nakon 15min vožnje stižemo u glavni grad otoka istoimenog naziva.



Grad u biti nosi i svoje drugo ime Villa Baleira. Ničim posebno ne odskače. Pored niza đinđularnica uočili smo doslovno dva self service restorana, par pastelarija i kafića i to je u biti sve. Ima naravno i lokalni muzej, zatim kuću Kristofora Kolumba u kojoj nema ništa naročito a kako je zabranjen ulaz u svemu osim dugim rukavima odustajem i nastavljamo šetnju po centru upoznavajući crkvu i nekakav moderni kongresni centar. Ipak lagano idemo do višekilometarske plaže i prepuštamo se ljenčarenju na pijesku, suncu i osvježavanjem u oceanu.

Narednih nekoliko sati ne razmišljam apsolutno ni o čemu....žmirim dok me sunce prži...Umor me uspavao i nakon par sati se budim prepečen, ali doslovno mi gori koža!!! Tražim osvježenje u oceanu ali naznake opeklina su neizbježne. Draga mi daje prvu pomoć, okrećem se kontra ali prednjoj strani nema spasa.

U predvečer odlazimo na večeru, ispijamo posljednje piće, fotkamo se za uspomenu i kasno navečer se vraćamo u Funchal. Prekrasno ljetovanje je završeno i spremni smo na povratak.....
Madeira je otok kojem ću se zasigurno vratiti. Bilo bi nepošteno Madeiru promatrati kroz jednu ili dvije komponente. Madeira su ugodna klima i bujna vegetacija, ukusna unikatna gastronomija i bogata tradicija koja nema straha da će nestati, prirodni fenomeni i prekrasne panorame. Madeira je prije svega navedenog sigurna destinacija. Preporučio bih ju svima osim lovcima na višednevne partyje. Partyja ima i na Madeiri ali se ne nude na svakom koraku, već ih treba tražiti. U 8dana na otoku nisam ni na jednom primjeru naišao na turizam u svojoj agresivnoj varijanti. Lokalci su malo zatvoreniji za komunikaciju, ali s druge strane 12-mjesečna sezona garantira da nećete naići na gužve kakve su svojstvene turističkim rutama na Mediteranu. Cijene su na cijelom otoku umjerene i nigdje nisam naišao na cijenu veću negu u primjerice nekom zagrebačkom kvartu.

petak, 25.02.2011.

Uvod u Madeiru 3

Još prije polaska nam je ideja bila za obilazak otoka uzeti ren-a-car. Prilikom online pretraživanja nismo nikako u Funchalu i na aerodromu mogli naći nekakav manji auto a ostali su nam bili financijski nedostupni. Ista situacija nas je zatekla na licu mjesta na samom otoku. S druge strane apsolutni sam protivnik organiziranih zbjegova koje rijetko ispod brojke od pedeset jedinki uniformirano slijede turističkog vođu po "must see" rutama. Idealno bi bilo obići otok s nekim koga na otoku upoznaš, a tko otok istinski poznaje. E, to se nama i dogodilo. Sasvim slučajno smo upoznali turističku djelatnicu, porijeklom iz Škotske, koja već šest godina živi na otoku, i na moje inzistiranje smo dogovorili da nas njen suprug španjolac sa prijateljem iz Italije cijeli dan vozi po otoku. Da, pomalo neobična, ali na kraju se pokazala dobitna kombinacija. Odabir rute i lokacija po otoku je nama prepušten. Krenuli smo ujutro u 8h.
Prvi na listi nam je bio Camara de Lobos. Ribarsko naselje sa vinogradima uredno zasađenim poviše mjesta je u 90-tim dobilo status grada koji je po mnogo čemu drugačiji od ostalih mjesta. Kao jedno od prvih naselja na otoku osnovao ga je i dao mu ime almighty Zarco. U doslovnom prijevodu bi ime značilo dom vukova, no ovdje se lobos odnosi na morske lavove koje je Zarco sa ekipom zatekao po dolasku. Po arhitekturi nekako lijeno slijedi trendove i više je riječ o obnovljenim starim fasadama s ponekim objektom novijeg datuma. Ispod magistralne ceste je glavni dio mjesta, a iznad na obroncima Pico de Torre uz vinograde na serpentinama se nalaze kuće napravljene u zadnjih 100-njak godina.

Tu je Sir Winston Churchill u svojoj umjetničkoj fazi dobivao inspiraciju za slikarske uratke. Uz samu obalu postoji mala promenada koja završava na jedinom molu koji se naslanja na nekoliko vulkanskih stijena koje vire iz oceana. U turističkim vodičima, kod turističkih djelatnika pa čak i po riječima otočana riječ je o naselju gdje je najduže zadržana stara tradicija gdje je muško bog i batina. Ne bi se to baš moglo opisati kao tipični patrijarhizam, nego više kao spoj starog ribarskog načina života čiji su nosioci bili kafanski grubijani sa naglašenim osjećajem pripadnosti malom mjestu. Osim toga u gradu i okolici su zabilježeni jedini rijetki napadi na turiste u sred bijela dana po okolnim stazama. Kad smo došli u glavnim ulicama je od samog jutra bilo iznimno živo, sve puno ljudi i to muškaraca u srednjim godinama. Što po terasama, a najviše onako besposleno, stajali su u manjim grupama ili solo kao da nekoga čekaju što je bila neobična i jasno upadljiva razlika. Ipak, slične scene postoje i na našoj obali pa je neobičnost samo komparacija prema kvartovima u Funchalu, a ne kao nekakva generalna posebnost. Jedno od centralnih mjesta za očekivati je rezervirano za lokalnu crkvu gdje se molilo prije polaska na more, a zahvaljivalo nakon dolaska. Sve u svemu, riječ je o malom originalnom naselju smještenom u malom zaljevu koje se u manjoj mjeri proširilo na obližnje obronke sa duboko ukorijenjenom tradicijom. Turizam ovdje nije pustio korijenje na način da je išta devastirao, pa se može s pravom reći da je Camara de Lobos jedno od mjesta koje "ima ono nešto".
Na par kilometara od Camare de Lobos nalazi se Cabo Girao, klif koji ponosno stoji izdignut iznad oceana. Sa svojih 590m se reklamira kao drugi po veličini na svijetu, mada u sirovom metričkom sustavu to i nije baš tako. Ne zamarajući se statistikom pogled sa njegovog rubnog dijela definitivno ostavlja bez daha.

To se pogotovo odnosi na okomiti pogled prema dolje na obalnu cestu između oceana s jedne strane i vegetacije i okrutnog kopnenog reljefa s druge. Sve djeluje minijaturno i raznobojno, a čovjek ima osjećaj bespomoćnosti spram prirode koja se ovdje poigrala na veličanstven način. Prema istoku je na horizontu Camara de Lobos a direktno u daljini oceansko plavetnilo beskraja. Svaka uzvisina sa jedinstvenim pogledom impresionira, ali Cabo Girao je nešto o čemu ću pričati i za 30godina. Jedina mana je sama njegova atraktivnost pa smo "platili" cijenu guranja sa prvim hordama turista iz netom pristiglih autobusnih konvoja. Platforma za uživanje je mala i već 20-tak ljudi na njoj stvori neprobavljivu gužvu, ali na to se treba pripremiti. Uvjetna mana je izostanak bilo kakvog ugostiteljskog objekta s kojeg bi se uz čašu vina uživalo u neponovljivom prizoru, ali u drugu ruku to je i prednost jer je zadržana kao i na mnogim mjestima na otoku originalnost sadržaja.
Odluka za prvu kavu je pala u Ribeiri Bravi. U doslovnom prijevodu divlja rijeka, svoje ime duguje riječnoj bujici sa obližnjih planina nastalim spajanjem više manjih, a koje je naselje trpilo uslijed velikih padalina. Regulacijom vodenih nanosa od te pošasti je ostalo samo ime, a nakon tradicionalne Camare i prirodnog fenomena Giraoa, dojam u Ribeiri Bravi je bio drugačiji. Promenada uz obalu, uređeni parkovi, načičkane trgovine odjećom, samoposluge, suvenirnice, ugostiteljski objekti i turističke agencije daju pravu malu uvertiru u turistički karakter mjesta. Iako jedna od prvih naseobina dugo je vremena bila "u drugom planu". Prometna infrastruktura, u prvom redu, izgradnja via Rapide, je višestoljetni ribarski karakter mjesta preobrazila u zadnjih nekoliko godina. Ipak, nema naznaka masovne betonizacije kakva "krasi" nama bliže Makarsku i Budvu.

Mjesto uz samu obalu ima malu lijepu šetnju sa drvoredom palmi i malim, u slovo L molom. U drugom redu je manji broj lokala, park i kuće, dok se u pozadini penju prve planine. Praktički bez iznimke, strma obala je pravilo na cijeloj Madeiri, a Ribeira Brava je upravo zbog toga i pošteđena pozadinske betonske dekoracije.
Odlazak iz Ribeire je bio oproštaj sa južnom obalom i krenuli smo prema unutrašnjosti. Cesta je vijugavo vodila dijelom pored mjesta gdje je nedavna poplava ostavila nepopravljivu štetu i nakratko zavila cijeli otok u crno. Sada suha korita i odvaljeni komadi brda s desne strane ceste pokazuju koliko jaka vodena sila prirode može biti. Kuće i tragovi života su jednostavno nestali, dok je s lijeve strane ceste sve ostalo netaknuto. Tu je život nakon kraće stanke nastavio svojim uobičajenim tempom kao da se ništa nije dogodilo. Uh, koliko je sreća na ovako malom prostoru bila bitan faktor za preživljavanje. Većim dijelom puta se vozimo kroz svojevrsni kanjon gdje se sa obje strane izdižu oštri tamno smeđi vrhunci sa prevladavajućim zelenilom cjelogodišnje vegetacije. Stižemo u vulkanski centar i spilje Sao Vicente.
Ono što je priroda svojim kozmičkim tokom stvarala epohama otkrio je i počeo s proučavanjem englez James Yates u zadnja 2 desetljeća 19st. Na turističku promociju se pričekalo više od stoljeća, pa tek od 1996g funkcionira kao nezaobilazna točka svih znatiželjnika otvorena javnosti.

Za 8€ se dobije ulaznica s kojom se uz stručnog vodiča prvo ide u samu spilju kroz prirodni prolaz u krivudavoj dužini od kojih 700m. Polusatna edukativna šetnja je impresivna jer pokazuje ono što je priroda ostavila u nepromijenjenom obliku od prije 890000g. Diskretno osvjetljenje pojačava cijelu priču pokazujući splet hodnika i malih tunela. Duž dijela speleološke rute se nalaze prava mala jezera i slap. Prolaz kroz spilju je posve drugačiji od onih u našim krajevima - nema stalaktita i stalagnita. Razlog je vrlo jednostavan - ovde nema tragova kalciju pa nema ni spomenutih fenomena koji su obavezni dio nama bližih i poznatijih spilja. Crna boja dominira u kombinaciji sa ostacima vulkanske djelatnosti. Poseban fenomen su male zelene biljke nalik paprati koje uspjevaju u uvjetima bez ikakve sunčeve svjetlosti. Voljeli spilje ili ne, ovdje nitko ne ostaje ravnodušan.

Po izlasku drugi dio obuhvaća posjet vulkanskom centru tik do same spilje. Riječ je o modernom zadnju gdje se obilato koristi multimedija u svrhu dočaravanja vulkanske aktivnosti. Sa stajališta multimedije čisti prosjek, ali promatrajući kompletni centar kao muzej prirodnoj aktivnosti onda je kompletni dojam ipšak na kudikamo višoj razini. Slijedeći korak je ulazak u lift koji vodi u podzemni dio simulirajući zemljinu aktivnost. Dolaskom u pravo malo kino dobivamo 3D naočale i projekcija počinje. Osim trodimenzionalnog efekta, cijela priča video materijala je pravi mali vodič od nastanka Univerzuma, preko nastanka Zemlje, oceana, Života pa sve do rađanja Medirskog arhipelaga. Čitava projekcija je doživljaj za sebe nakon koje čovjek unatoč svoje jedinstvene kreativnosti izgleda kao mrlja u fabuli postanka. Sao Vicente je pravi primjer kako prirodni fenomen nije prepušten sam sebi. Osim elektrifikacije i turističke infrastrukture potrebne da takav objekt postane dostupan svima, tu se na osnovnoj ideji napravila cijela priča. Moderno arhitektonsko rješenje vulkanskog centra nije nadogradnja koja samu spilju smješta u centar zbivanja. Naprotiv, on daje uvid u kompletnu aktivnost Univerzuma i same Zemlje kroz koji se na krajnje jednostavan i indirektan način objašnjava nastanak "glavnog junaka" - Sao Vicente spilja. Fascinantno!!! Ne mogu a da ne povučem paralelu sa spiljom u našem neposrednom susjedstvu - BiH. Spilja Vjetrenica je desetljećima prepuštena sama sebi. Osim darovane neponovljive ljepote na samom ulazu su crteži praljudi u nepromijenjenom obliku tisućama godina. Lokalno politikanstvo koje(vječno) u nazivniku ima privatnu korist je dozvolio da dragulj ostane prepušten zaboravu ali i neznanju novih naraštaja. Nikada do kraja istražena i bez elemntarne infratrukture ostaje prepuštena nekim novim, humanijim vremenima koja će znati prepoznati ono što danas njeguju rijetki.
Sjedamo u auto i krećemo na sam sjeverozapad otoka. Iako je optimalno rješenje magistralna cesta mi silazimo s nje i idemo starim krivudavim, ali nemoderniziranim putem uz sam ocean.

Kolnik je kvalitetan ali je cijeli put krivudav jer prati obalnu strminu sa pokojim mostom i tunelom. Nakon 15min stajemo jer na cesti imamo pravi mali vodopad i radimo pravo osvježenje. Osima auta, svi putnici su bili u najboljem omjeru 2/3 mokri. Nikome to nije smetalo, palo je ritualno slikanje u svim kombinacijama ispred, iza i ispod samog prirodnog mlaza. Sušimo se narednih pola sata jer je osjećaj fantastičan....iako smo na samoj cesti, promet je rijedak, s jedne strane okomita litica a s druge beskraj oceanskog plavetnila....nikuda nam se ne žuri...brišem samo lice i palim cigaretu i komentiram s Diegom panoramu. Ostatak ekipe se uglavnom presvlači ili suši vjetrom...Mario, koji se ionako nije gasio cijelim putem dijeli sokove i vodu, dok moja draga uživa sad već u suhoj kombinaciji odjeće. Nastavljamo i za 15minuta ulazimo u Porto Moniz.

Riječ je o krajnjem sjeverozapadu otoka, poznat po najmanjem broju sunčanih sati i najvećem prosjeku oborina. Mjesto prema riječima mještana je jedinstveno upravo po svojoj mikroklimi koja je vječno oblačna ili poluoblačna, a u najboljoj varijatni sunčana s velikom vjerojatnošću naoblake. Dvije značajke su mi ostale kao glavne asocijacije mjesta: swimming pool - prirodni raspored vulkanskih stijena u neposrednoj blizini obale je ruka čovjeka prilagodila sebi i naporavila pravi bazen s oceanskom vodom. Druga je mjesečev krajolik u koji se smjestio lokalni restoran.

Crne većinom šiljaste u završetku stijene strše jedna pored drugih. I tu je iz razumljivih razloga čovjek izlio finu betonsku stazu ne mijenjajući osnovni oblik a kojom se laganom šetnjom obilazi još jedan krajnji oblik vulkanske djelatnosti. U unikatnom ambijentu pada prvi obrok a umjesto sterilnih uvijek prisutnih junk rješenja uzimamo lokalni specijalitet - sendvič Prego + pivo Coral.

Prego je sendvič samo po svojoj formi, ali riječ je o odličnoj kombinaciji goveđeg odreska, salate, paradajza, sira i jaje). Uz razgovor i divljenje obroku u unikatnom ambijentu je bilo pravo zadovoljstvo koje je potrajalo nekoliko sati. Nakon što smo skupili energije palimo auto i krećemo prema santani. Usput stajemo u Ponta Delgadi radi kupovine vode, sokova i voća za nastavak putovanja. Santana je poznata po malom otvorenom parku u kojem se nalazi nekoliko tradicionalnih kućica, ali turistički pažljivo ofarbanih u okruženju podšišanog travnjaka i pokoje palme.

Hmmmm....atraktivno, ali previše turistički pa osim par foto kadrova pješačimo za masom koja ide putem lokalne crkve.

Tu je već drugačije - sve vrvi od mještana i otočana, pravi cvjetni tepih na asfaltu ide od oltara niz strmu cestu i ne vidim mu kraja..... u tijeku je misa, pa nema puno razgovora.....društvo se razdvaja....Mario i Diego sjedaju pomalo umorni, moja draga ulazi kroz masu u samu crkvu, a meni je zanimljivije provlačiti se kroz masu koja ukočeno službuje Svevišnjem.

Portugalci su većinom katolici, ali ovako daleko od bilo čega čovjek jednostavno mora vjerovati u Njega. Napuštamo Santanu i vozimo se do rta s kojeg se pruža fantastična panorama sve do sjeveroistočne Ponte de Sao Lourenco, ali ne idemo u tom smjeru. Skrećemo prema usponu i penjemo se u najviše dijelove Madeire. Usput stajemo u putnoj obiteljskoj birtiji ukolpljenoj u tradicionalnu madeirsku kućicu kakvu smo vidjeli u Santani. Ulazimo unutra a za šankom prava Mama Juanita - simpatična šankerica povećih dimenzija koja kao da je izmišljena za šank....s krova vise stručkovi otočnog mirisnog zelenila, glavice luka, a mi naručujemo Ponchu - slatko ali visokoalkoholizirano piće....ispijamo po dvije runde jer prva jednostavno vuče na drugu....kroz razgovor sa domaćicom otkrivamo da je sama izrada krova cijenjen obrt na otoku i iznimna vještina....krov se u određenim intervalima mora promijeniti, a lokalni majstori cijeli zahvat naplaćuju preračunato oko 22000kn!!!.....

Kroz nehajni razgovor uljudna domaćica mi pokazuje vrt koji se nalazi sa stražnje strane na blagoj padini i tu se vidi sva urednost i pažnja vlasnika....gredice nama poznatog povrža su uredne, bez ijedne naznake korova, staze kao da su počešljane, a mreže kao zaštita od prirodnih grabežljivaca uredno srolane uz kraj....Nakjon polustanog zadržavanja opraštamo se od gostoljubive domaćice i opušteniji vozimo dalje....

nedjelja, 20.02.2011.

Uvod u Madeiru 2

Doći na Madeiru a ne obići vrtove znači isto kao doći u Dubrovnik a zaobići Stari grad. Pod vrtovima u prvom redu smatram dva najpoznatija madeirska vrta: Jardim Botanico i Jardim Tropical Monte. Smješteni jedan blizu drugog u neposrednoj okolici Funchala oba su po definiciji vrtovi, ali postoje značajne razlike zbog čega svaki oduševljava na svoj način i stvara drugačije dojmove. Nama je Jardim Botanico bio prvi po redu.
Nakon 20minutne vožnje dodatnom žičarom od Monte-a iznad nenaseljenih i šumom obraslih provalija stiže se do samog ulaza u Jardim Botanico. U osnovi vrt se prostire na 80000m2 u kojem se nalazi preko 2000 primjeraka flore sa gotovo svih meridijana, sistematski podijeljenih u 4 grupe koje su određene uglavnom porijeklom. Postoji sekcija endemskih biljaka kao i peto područje sa rijetkim pticama od kojih najveću reklamu ima tzv. patuljasta papiga. Vrt ipak nije podijeljen u pet dijelova nego je riječ o nizu malih vrtova flore grupiranih prema osnovnoj podjeli, pa tako ima nekoliko malih vrtova sa tropskim biljkama, endemskim vrstama itd. Jedino samo u jednom primjerku postoji dio sa rijetkim pticama. Većim dijelom se nalazi na padini i završava na rubu strmine ispod koje prolazi jedini autoput na otoku Via Rapida. Šetnja po jasno označenim stazama je pravo opuštajuće zadovoljstvo gdje smo nerijetko susretali lijenog bijelog pauna naviklog na brojne znatiželjnike. Dijelovi vrta, laika poput mene, podsjećaju na vegetaciju sličnu onoj na Risnjaku ili Papuku. Na pojedinim dijelovima se prolazi pored malih prirodnih vodopada i fontana. Poseban dio je rezerviran za razne vrste palmi, kao što postoji i pravi mali kaktusarnik. Centralno mjesto u vrtu zauzima tzv. koreografski vrt. Riječ je o trobojnoj kombinaciji biljki koje se posebno aranžiraju da daju sliku različitih geometrijskih oblika a nerijetko se aranžiraju i čitave poruke. Tu se najviše posjetilaca zadržava i taj motiv je sveprisutan u katalozima Madeire kao i na većini razglednica. Nedaleko se nalazi i otvoreni self service objekt gdje smo nakon 2sata hodanja uživali uz iscjeđeno voće u neponovljivoj panorami Funchala.
Povratkom prema Jardim Tropical Monte-u, Jardim Botanico je u meni ostavio dojam pedantno uređenog vrta koji prije svega mami prave zaljubljenike u floru. Bogatstvo i raznolikost vegetacije razvrstane u grupe je osnova vrta od koje se nije puno odstupalo. Lišen većine komercijalnih sadržaja javnosti se već 50 godina nameće sa orginalnošću što je bila i osnovna ideja u davnom vremenu kada je vrt nastajao. Južne padine na 350m nadmorske visine je kao idealnu poziciju za razvoj bujne vegetacije uočila još polovicom 19st nekolicina prirodoslovaca i botaničara. Od tog vremena je današnja lokacija vrta bila praktički definirana isključivo za jednu svrhu koju ima i danas. Kasnije je obitelj Reid postala vlasnikom posjeda. Mada se flora periodički popunjavala 100njak godina kao botanički vrt je otvoren 1960g.Jardim Botanico - koreografski vrt
I dok Jardim Botanico ima ishodište u drveću i cvijeću, Jardim Tropical Monte je imao ponešto drugačiji put do onog što je danas. Prostor današnjeg tropskog vrta je još u 18.stoljeću prepoznat kao imanje za uživanje bogatih na periferiji Funchala. Isprva kao privatno vlasništvo, a jedno vrijeme kao hotel glavni i jedini motiv je uvijek bila rezidencija. Tek 1987 godine priča počinje dobivati današnje obrise. Posjed kupuje poduzetnik i vlasnik najveće kolekcije umjetnina u Portugalu, a porijeklom s otoka - Jose Berardo, koji se u vrijeme apartheida obogatio na zlatu i dijmantima u Južnoj Africi. Daruje ga svojoj istoimenoj zakladi, a nakon 3 godine uređivanja ga otvara za javnost. Ovdje je flora prisutna kao okvir, ali tu ponuda zanimljivosti ne završava. U cijelom vrtu do izražaja dolaze prizori različite tematike prikazane na keramičkim pločicama što su kao dekoracija arhitekture prepoznatljivi u cijelom Portugalu. Duž jednog dijela vrta je u 40 panela prikazana kompletna nacionalna povijest Portugala. Druga tema su pločice 15-20stoljeća koje prikazuju kako su se motivi mijenjali pod različitim utjecajima kroz stoljeća. Najveća kolekcija nosi službeni naziv "Avanture Portugalaca u Japanu", koja je postavljena 1993g. na 450 obljetnicu dolaska Portugalaca u Japan. To nije slučajno, jer je sam Berardo oduševljen Kinom i Japanom, pa je ta inspiracija vidljiva i kroz Orijentalne vrtove.Tu pronalazimo skulpturu Bude i životinja iz mitologije, zatim najveću vazu na svijetu, nekoliko pagoda, a na južnoj strani postoje i dva jezera sa Koi ribama. Živopisne narančaste boje u Japanu imaju status nacionalnog blaga. Znaju doživjeti i nevjerojatnih 100 godina, a ovdje obitavaju u strogo filtriranim uvjetima. Kad su u pokretu bio sam dojma da ih je previše u jezeru jer je cijela površina bila u narančastoj boji. Od vegetacije tu se nalazi i jedna od najvećih svjetskih kolekcija Cikada, drveća sličnog palmi koje je u gotovo nepromijenjenom obliku bilo suvremenik dinosaurima. Pored njih ističu se i veliki vrtovi sa orhidejama, ali slični pojedinačni primjerci orhideja su vidljivi diljem otoka, kako u drugim vrtovima, tako i na privatnim posjedima. Osim otvorenih površina, Tropical Monte nudi i zatvoreni izložbeni prostor na tri kata. Dva gornja su rezervirana za maske i kipove iz Zimbabvea, dok je na donjoj etaži izložba minerala. Centralno mjesto u cijelom vrtu su Palača Monte i Labuđe jezero. Ulaz u samu palaču nam nije bio moguć. Jezero sa donje strane ima nekoliko klupa, dok se sa šumovitog višeg nivoa spušta vodopad. Oko samog jezera postoji na momente uska staza ali je na dijelovima toliko klizava da je potpuni obilazak uz samo jezero teško izvediv. Kao što i sam naziv govori, po jezeru se nehajno odmara nekoliko labudova.
Jardim Tropical Monte na svojih 7 hektara daje skladan spoj egzotične flore i portugalske tradicije u koju je sam vlasnik utisnuo svoju opsesiju Dalekim istokom i kolekcionarsku strast u umjetnosti, a sve u okruženju Palače Monte od koje je sve krenulo prije više od dva stoljeća. Jardim Tropical Monte
U široj gradskoj zoni Funchala smo odabrali za obilazak i Pico dos Bracelos u sjevero-zapadnom predgrađu. U vodičima, po webu i u turističkim prospektima, pa čak i na forumima se opisuje kao točka s koje se pruža neponovljiva i jedinstvena panorama Funchala i oceana koja promatrača ostavlja bez daha. Što je najbolje na svim fotografijama takav dojam i ostavlja - strmine iznad oceana. Ipak, u realnosti, dolaskom na spomenuti Pico, u najmanju ruku mogu izraziti razočaranje. Panorama grada je tu, ali takvih panorama ima na desetke, između ostalog i sa spomenutih vrtova gdje je prekrasan pogled bonus na osnovnu ponudu zbog koje se i ide van grada. Pico dos Bracelos je ipak samo vidikovac i ne pruža ama baš ništa osim pogleda, a samo zbog toga se ne isplati potegnuti do njega.

četvrtak, 17.02.2011.

Uvod u Madeiru 1

Sa statusom autonomne regije, Madeirsko otočje čine četiri otoka od kojih su Madeira i Porto Santo naseljeni, dok su Desertas i Selvagens prirodni zaštićeni rezervati.
Samo ime Madeira znači drvo, jer je u pretkolonizatorsko doba cijeli otok bio prekriven prašumom. Sustavnim paljenjem šuma stvorio se prostor za naseljavanje. Prvi put se spominju kao Grimizni otoci u Rimljana, a kroz povijest su od početka do danas Portugalci bili dominantni. Afrička unija geografski svojata otok, ali kulturno i povijesno nikada u povijesti ga afričko stanovništvo nije naseljavalo. Klimatski Madeira ima male godišnje temperaturne oscilacije, pa su ljeta blaga s temperaturama rijetko iznad 27C dok su zime umjerene s nešto više padalina. Snijeg je rezerviran samo za planinske vrhove.
Tehničke karakteristike, koje su solidan odgovor u školi na satu zemljopisa, ne daju nikakav spektakularan prikaz otoka. S druge strane, teško mi je odgovoriti na pitanje zbog čega bi prosječni Hrvat potegnuo tako daleko. Bez okvirne statistike, a oslanjajući se na osobna iskustva i ono što nam mediji serviraju dojma sam da ne postoji okidač za odmaknuti se od već uklesanih kriterija:
- 2 tjedna u periodu 15.07.-15.08.
- max. 4h autom od Zagreba
- pješčana plaža, birtija i trgovina na 5minuta od smještaja
Dakako da je navedeno komfor za različite grupe kao što su mlade obitelji i školske ekskurzije, ali na projekciji od 45godina aktivnog života ipak mi prevladava mišljenje da većina ono malo svijeta osjeti tek na maturalcu u Pragu ili Llorett de Maru, posjetom rodbini u Kanadu, Australiju ili Njemačku ili u gruboj varijanti šopingirajući u okolnim zemljama. Zbog navedenih kriterija je nemali broj kontinentalaca Dubrovnik vidio samo na razglednici i u TV prilozima. Godišnji odmor je uvijek bio i ostao ono što i sama riječ kaže: pasivni odmor sa ritualima podređenim osnovnim potrebama za suncem, kupanjem, prehranom i pićem.
Za doći do Madeire okvirno postoji više načina a ovise o samim mogućnostima i afinitetima putnika. Bezbrižna varijanta koja je višestruko skuplja od ostalih je uplatiti bilo kada aranžman u jednoj od turističkih poslovnica. Tu se sve rješava uplatom na licu mjesta:putovanje, smještaj i aranžmani po otoku. Barem upola jeftinija opcija je platiti last minute smještaj i let s polaskom iz jedne od bližih evropskih destinacija kao što su Beč ili München. To je optimalno za zaposlene ljude koji godišnji odmor definiraju najranije 30 dana prije polaska, a žele individualno istražiti otok. Treća i najjeftinija opcija je rezervacija let(ova) najmanje nekoliko mjeseci ranije ili u zadnji čas preko low cost kompanija, a odvojeno online rezervirati smještaj. Ta varijanta je prihvatljiva svima onima koji su u prvom redu apsolutni gospodari svog vremena. Druga opcija je bila kompromis mojih mogućnosti i afiniteta.
Treba imati u vidu da je Madeira dosta južnije od nas, pa u kolovozu dnevno svjetlo ne dolazi prije 7h. Ono što dodatno zavarava jest jutarnja naoblaka. Visoki predjeli Madeire su sveprisutni po otoku te su bogati vodom i šumama, pa sunce tu visinsku maglu probije tek iza 10h. Unatoč umjerenoj temperaturi vlaga se osjeti tijekom cijelog dana. Ne očituje se to kroz klasično znojenje, ali cijelo vrijeme se osjećaš pakleno orošeno.
Funchal, smješten u zaljevu s jugoistočne strane otoka, je centralno mjesto na otoku prema kojem su izgrađene glavne prometnice. Za razgledavati grad polaganim tempom je jedan dan više nego dovoljan. Kako smo odabrali tipični city hotel u centru grada, na 30minuta pješice u svim smjerovima su nam bile sve must see lokacije u gradu. Funchal - u pozadini spomenik Zarco-u
Praca do Municipio je stari gradski trg iz 17stoljeća, popločen kariranom kombinacijom crno-bijelog kamena. Trg okružuju Gradska vijećnica s istočne, Igreja do Colegio(Jezuitska crkva i kolegij) sa sjeverne te Muzej sakralne umjetnosti sa južne strane. Fontana u središtu trga sa kuglom od bazalta na vrhu čini cijeli trg skladnom i pravilnom harmonijom u portugalskom stilu. Trg ne ostavlja bez daha niti mu je to namjena, ali prepoznatljivom arhitekturom nedvojbeno ostavlja dojam da su Portugalci na ovom ultra-perifernom tlu prisutni niz stoljeća. Praca do Municipio - Fontana i Gradska vijećnica
Na nekoliko minuta hoda prema jugu se nalazi Se do Funchal, odnosno funšalska katedrala, napravljena u gotičkom stilu i u potpunosti završena 1514g. kakva je s manjim izmjenama i danas. Dimenzijama i raskoši interijera zaostaje za većinom provincijskih crkvi istog stila u Slavoniji što nije neobično jer u vrijeme nastajanja Funchal nije bio nikakvo bitno sjedište a imao je funkciju malog tgovačkog i vojnog mjesta kao usputne stanice za trgovce i istraživače. Građena je kamenom iskopanog sa obližnjeg rta Cabo Girao-a, a krov je posebnost jer je u cjelosti napravljen od cedrovine. Se Catedral
Pedesetak metara ispred katedrale se nalazi spomenik prvom kapetanu Funchala - Zarcu. Kao što su zaštitini znak za Požegu Luka Ibrišimović Sokol ili za Stubicu Matija Gubec tako je za Funchal i cijelu Madeiru zaštitni znak Joao Goncalves Zarco. On je drugi otkrivač Madeire, utemeljitelj prvih trajnih naselja koja postoje do danas i s njim Madeira dobiva kulturni, povijesni i zemljopisni kontinuitet a na svjetskim kartama poprima prepoznatljiv identitet. Spuštanjem prema obali nalazi se prvi fortifikacijski sustav na otoku Fortaleza/Palacio de Sao Lourenco. Nekoć sjedište kapetana i otočnog guvernera, danas je rezidencija Ministra vanjskih poslova autonomne regije Madeira i Vojnog komandanta. Povremeno se unutar palače organiziraju izložbe, ali u normalnim uvjetima je individualni ulazak neizvediv. Jedan je od najbolje sačuvanih foritfikacijskih sustava te dominira središnjim dijelom Avenide do Mar - glavne avenije u Funchalu koja se proteže uz obalu praktički cijelom obalnom dužinom grada. Fortaleza/Palacio de Sao Lourenco
Paralelno s njom se nalazi Promenade - gradski lungo mare koji počinje od Santa Catarina parka a završava kod Fortaleza de Sao Tiago i na kojem se nalazi nekoliko kafića s terasama te par sladoledara. Ni u koje doba dana nisam primijetio da na udarnim lokacijama uz lungo mare ugostitelji žive od turista. Uvijek su terase bile nekako popunjene domaćim stanovništvom i radničkim slojem, često obojanim i porijeklom iz Afrike. Malo podalje od njih u pravcu katedrale se nalaze doslovno dva restorana i jedna slastičarna i tu se mogu čuti strani jezici. Ostatak u strogom centru čine kiosci, samoposluge, trgovine odjećom i u biti sve što je potrebno lokalnom stanovništvu. Čak i u okolnim ulicama nisam mogao pronaći suvenirnicu niti sadržaje koji bi bili tu isključivo zbog turista. Za grad sa 50000 stanovnika u užem središtu, koji je centar svega na otoku, a čija turistička sezona traje doslovno 12mjeseci ovo je svojevrsna posebnost, pogotovo kada bi Funchal uspoređivao sa sličnim mjestima kod nas čija turistička sezona traje jedva dva mjeseca. Prema istočnom dijelu se nastavlja Stari grad koji je ispresjecan uskim ulicama gdje se nalazi prava restoranska i ugostiteljska ponuda grada i tu Funchal pokazuje naznake turističke ponude. Pravi hotelski kompleksi se nalaze na zapadnom rubu grada - Lido. Tu je sve podređeno turizmu: agencije, suvenirnice, restorani i klubovi. Lido i nije prava slika grada jer se po ponudi i sadržajima ne izdvaja od sličnih kompleksa diljem globusa, ali je zahvaljujući njemu sam grad ostao prilično originalan i neoštećen od agresivnosti turizma kakvu možemo vidjeti drugdje. Uz obalu bi izdvojio već spomenuti Santa Catarina park gdje se nalaze obilježja iz različitih epoha Madeire: kip Kristofora Kolumba, spomen ploča izbjeglicama s Gibraltara za vrijeme Drugog svjetskog rata te mala kapelica St Caterine koju je u originalu od drveta naredio napraviti Zarco svojoj supruzi dok danas ima zidanu formu iz 17st. Iz parka se pruža neponovljiv pogled na zaljev, luku i istočni dio glavnog grada. Funchal - panorama iz parka
Promenade na svom istočnom kraju završava kod Fortaleze de Sao Tiago, u srcu Zona Velhe, odnosno Starog grada. Prva utvrda, čija je izgradnja završena 1637g. je imala namjenu zaštite od učestalih napada pirata. Kroz svoju vojnu povijest je nekoliko puta bila renovirana a danas je iznimno uočljiva zbog svoje žute fasade. U donjem dijelu se nalazi restoran, a osim njega utvrda je dom i Muzeja za konteplarnu umjetnost. Unutarnje otvoreno dvorište je povremeno domaćin različitim kulturnim i folklornim događajima, ali u tjednu dok sam boravio tamo toga na žalost nije bilo. Fortaleza de Sao Tiago
Gradska tržnica sa uvijek šarolikom ponudom je svojevrsni puls autohtonog života svakog grada, a za Funchal je to Mercado dos Lavradores. Ako se već može birati dan kada otići na mercado onda neka to bude petak. Tada je tržnica neopisivo živa jer petkom sa svih strana otoka dolaze farmeri sa svojim proizvodima. Na dve etaže se prodaje praktički sve što uspjeva na otoku. Tako se na jednom mjestu može naći nekoliko vrsta banana, sorte nastale križanjem banana i ananasa kao i veliki izbor podvrsta koje su nastale prirodnim križanjem na otoku i nemaju nikakve veze sa GMO. Mercado dos Lavradores
Osim dominantnog izbora voća, prodaju se i proizvodi nastali pletenjem, razne rukotvorine, domaći sirevi i meso, a u odvojenom dijelu se nalazi ribarnica. Riječ je o ribarnici otvorenog tipa koja izgleda kao ogormna hala sa dugačkim betonskim stolovima na kojima su stotine vrsta riba, školjki, rakova i svega onog što ocean može dati. Posebna atrakcija su ogromni komadi tune i espetada - specijalitet Madeire, crna i iznimno ružna riba jeguljastog oblika koja živi na dubinama ispod 200m. Osim pasivnog prizora tu su i vješti majstori koji na licu mjesta čiste i obrađuju ribe na tradicionalni način što je posebna turistička atrakcija. Na cijelom otoku nisam vidio toliko znatiželjnika sa foto aparatima kao na cijeloj tržnici.
U širem dijelu grada nezaobilazni su u prvom redu Vrtovi i to Jardim Botanico i Jardim Tropical Monte Palace. Do njih je najbolje doći Cable car-om koji početnu stanicu ima u centru, uz rivu na istočnoj obali Funchala. Alternativni načini su bus i taxi, a za one koji imaju višak vremena i dovoljno kondicije opcija je i pješice. Za prvi put je Cable car po mom mišljenju najbolje rješenje jer se osim pogodnosti kupnje karte za vrtove dobije i fenomenalna dvadeset minutna panorama kompletnog Funchala te razgled viših dijelova grada gdje dominiraju mahom trošne kuće na samom rubu prirodnih provalija.

nedjelja, 16.05.2010.

Prvomajski zov prirode

Izvorni smisao Praznika rada bi bio sjećanje na početak praktične borbe čikaških sindikata za radnička prava koji su baš 1. svibnja prije 124godine trebali zaživjeti u obliku osmosatnog radnog vremena kao osnovicom borbe protiv bespoštednog izrabljivanja.Prvi ga kao svjetski praznik radništva proglašava Druga internacionala već tri godine kasnije, a iste godine Rimska crkva kroz encikliku usmjerava mase na sv.Josipa kao uzor radništvu čime započinje gotovo 70godišnja politizacija Prvog svibnja, a u osnovnom obliku završava polovicom 50-tih godina prošlog stoljeća gdje je socijalistički lager galopirajućim ideologiziranjem tobožnjih dostignuća radničke klase pravio kič parade učvršćujući svoj politički legitimitet, dok je sa strane Rima papa Pio XII službeno blagdan sv.Josipa postavio na 1.svibnja. Praktična Amerika, gdje je sve i počelo, je paradoksalno svoj Labor day smjestila početkom rujna a prosječni Amerikanac ga psihološki doživljava kao kraj ljeta.
Vremenom je masa, sita licemjernih parola svjetskih autoriteta, otupila na smisao samog praznika i intuitivno koristila neradni dan proljeća kao "službeni" početak sezone roštiljanja i izleta u prirodu.Političke i društvene promjene 90-tih nisu dirale u ono što je narodu milo, već je liberalni kapitalizam do modernog proletarijata prodro kroz agresivnu reklamu u vidu senzacionalne ponude gotovih roštilj obiteljskih pakiranja GMO piletine, zašećerene sode u PET ambalažama i uvoznog piva gdje, zamislite, dobivate čak 0.5litre GRATIS!!! Za one dubljeg džepa je otišao i korak dalje pa turističke agencije nude first and last minute priliku da promišljate o klasnoj borbi za radnička prava razgledavajući financijske i osiguravateljske institucije na Manhattenu ili uz blage zamahe palmine grane u nježnim rukama egzotične jedva punoljetne i napola odjevene ljepotice na Baliju.
Koliko se sjećam kao mali, kompletna organizacija izleta od lokacije, preko odabira i pripreme mesa te nabavke pića kao i pripreme samog roštilja je imala visok stupanj autonomije koji je uključivao više obitelji i prijatelja a znao je potrajati danima.To je bilo "ono nešto" gdje je svatko s guštom odrađivao svoj zadatak. Danas je ta sloboda podmuklo narušena, jer živimo u vremenima kada nam se nameću sa svih strana gotova rješenja kao najbolja, jeftinija, nadohvat ruke i što nije bezazleno - na rate!No, uhodani tržišni recept koji nas uvjerava da u suvremenom i turbolentnom načinu života nemamo vremena za sebe na vješt je način razmazio pojedinca i naprosto ga učinio ovisnim o proizvodima i uslugama koje nudi na svojim policama, u svojim agencijama. ili u perverznijoj varijanti - na svojim web shop stranicama.
Nepošteno bi bilo sav tehnološki napredak svoditi pod isti nazivnik. Ali polazim od činjenice da je do prije 60-tak godina seosko stanovništvo činilo veliku većinu svake države a prosječni život se svodio na dobro organiziranu cjelodnevnu podjelu posla o čemu je često ovisio opstanak čitavih zajednica. Masovna elektrifikacija planeta je u kratkom periodu promijenila svaki segment života i od tada eksplozija tehnološkog napretka nezaustavljivo ide naprijed. Čak sam i uvjerenja da će se svaka nova generacija uspješno prilagođavati brzim promjenama. Ono u što sumnjam, a djelimično smo svjedoci i danas, jest kvaliteta života počevši od zraka koji udišemo, hrane koju jedemo, vodu koju pijemo uz odbacivanje rituala u kojima su dominantno dolazili do izražaja instinkti nepromijenjeni uslijed različitih civilizacijskih revolucija od pojave vatre do danas kao što su traganje, pripremanje, organiziranje, preuzimanje uloga itd...
Koliko smo spremni raditi kompromis na elementarnim stvarima u životu pokazat će (ne)kritički stav pojedinca prema trendovima koji će se uskoro izmjenjivati kao sekvence brzih rezova. Možda su prototipovi budućih prvomajskih izletnika "sretne" obitelji koje Audijem idu u McDonald's na praznični menu....

subota, 28.11.2009.

Makedonija na Srdočima ?

Studeni je jedan od onih mjeseci koji su tu samo da statistički popune rupu između Svih svetih i Božića. Gotovo pola stoljeća je kraj inače bezličnog mjeseca obilježavao iznimno važan datum sa stajališta komunističke elite - Dan republike. S druge strane proletarijat je na taj datum vremenom gledao sa sve manje ideološkog žara, a slobodne dane koristio za praktičnu djelatnost-svinjokolju. Ma kako taj čin izgledao surovo nekakvim današnjim tendencijama, svinjokolja je bio obred okupljanja rodbine i prijatelja, a hladno vrijeme nije nikada bila zapreka osmijehu i veselju. Danas ne živim tamo gdje sam odrastao, neka nova elita je ekvivalent spominjanom datumu prebacila negdje u period početka cvjetanja lipe a drugačiji način života je nametnuo drugačije prehrambene navike.No ipak, tržišno gledajući kila čvaraka danas drži cijenu kao orada i losos zajedno, ali sam se kao rođeni slavonac zgrozio kada sam na deklaraciji pročitao "Made in Austria".
Poker drugara je prošli vikend uzeo na pik provesti ga van Zagreba. Mada je moje privatno okruženje gledalo sa zebnjom na takvu ideju, istovremeno je uvjetovalo da to bude nacionalni restoran, živa glazba(nikako cajkuše ili sličan dernek sisavaca) i ne više od 2h od Zagreba. U prvi mah sam imao nestvarne slike meksičkog restorana sa kabaljerosima u Šemovcima..Bio sam uvjeren da svi nacionalni restorani u Hrvatskoj koji postoje su locirani barem u jednom primjerku u Zagrebu, no prevario sam se. Zagreb nema u svojoj ponudi makedonski restoran...ali Rijeka ga ima. Krenuli smo u sumrak....
Mada sam na webu pročitao kontradiktorne recenzije ovog nacionalnog restorana nije me omelo u namjeri da okusimo makedoniju u Hrvatskoj. Kako sam osoba koja ne koristi navigaciju, koja usput nije više od 4 puta prolazila kroz Rijeku, a još k tome je riječka obilaznica bila van funkcije za promet, potraga za restoranom na Srdočima se pretvorila u jednosatni pakao. Ipak, trud se isplatio - dobronamjerna teta na kioski I-Novina je na araku papira mi iscrtala kompletni put do restorana(od srca joj i ovog puta:Hvala!).
Prvi plus za restoran je parking tik do ulaza u restoran, sa jasno obilježenim i dovoljno širokim parkirnim mjestima. U nekim razvikanijim zagrebačkim jazbinama parking zna biti u prašini, na makadamu ili po sistemu-snađi se druže.
Interijer je pun pogodak. Tamno drvo dominira arhitekturom, a niz orijentalnih detalja daje tradicijski štih. Stolovi i stolice su također od masivnog tamnog drveta što dodatno poboljšava opći dojam. Jedino u čemu nismo mogli uživati jest pogled kroz velike prozore restorana na Kvarner koji je navodno predivan, ali gazda restorana nije mogao zbog nas zaustaviti rotaciju globusa, pa mu to ne zamjeramo ovom prilikom :-). Kao i u većini slučajeva, tako sam i ovdje šefu kuhinje preporučio da nas iznenadi sa platom predjela, glavnog jela i deserta. Nakon medice i viljamovke stigla je plata predjela u sastavu pršut, pinđur, ajvar, kačkavalj, nekakve mesne nareske kojima ime ne znam kao i pohance koji su bili masniji ali nadjeveni sirom. Posebno bih istaknuo pinđur i pohance. Svi smo napravili sve moguće uređene parove sa ponudom na plati, a pohanci su bili prvi alarm za vino. Kako sam ja imao funkciju vozača, savjest mi je nalagala da dalje od viljamovke ne idem i preusmjerila moje želje na Coca-Colu. Ostatak društva je naručilo crno otvoreno vino. Prema njihovim reakcijama crnjak je bio idealna kombinacija kako uz predjelo i glavno jelo, tako i uz štimung. Za isti se pobrinuo vokalno instrumentalni sastav iz Makedonije a sebe nazivaju Boemi. Repertoar je počeo sa makedonskim folkom, koji se vrlo dobro uklapao u tradicijskom interijeru i uz orijentalnu gastronomiju. U nastavku su proširili horizonte sa Halidovom Miljackom i Prvim poljupcem, a prelaskom na Harisovu Kafanu su pojačali ritam večeri. Sve po pravilu balkanske službe i nikako izvan toga. Bilo bi nepravedno očekivati samo i isključivo makedonski folk jer sam se i u samoj Makedoniji u njihovim nacionalnim restoranima naslušao Dragojevića, Gibonnija i slične muzike.Kako i priliči cijelu večer su obilježili red dvokoraka i red kola a štimung je varirao od početnog usiljenog kao u Lijepom našom di se snaše suzdržano ljuljaju, pa do zbornog urlanja zagrljene mase u direktnoj interakciji sa glazbenicima. No nijednog trenutka atmosfera nije zalazila u sferu primitivizma i nekontroliranog divljanja za što su se birnuli svirci koji su masu malo dizali - malo spuštali. Platu glavnog jela su činile 4 vrste vješalice - pečena, pohana, punjena a četvrte se ne sjećam, a bilo je tu i raznog pripremljenog povrća. Posebno smo dobili papriku i tavče gravče. Količinski je svaka plata bila formirana za izbjeglice iz Biafre a vješalice pogotovo punjene sirom i paprikom su za pamćenje, no nekako mi je u svemu neodstajalo okusa..onog orijentalnog...pogotovo u tavče gravče. Imao sam svojevremeno priliku biti u Skopju i u 10dana sam bio u nekoliko različitih nacionalnih restorana i znam da mi je prepoznatljivost makednoske kuhinje i užitak u njoj bio upravo u umacima a to mi je ovdje bio u natruhama. Generalno, kvaliteta gastronomske ponude, kao i količine porcija su veliki plus ovog restorana ali za origigi okus autohtone makedonske kuhinje po mom osobnom mišljenju ipak treba potegnuti na kudikamo dalje. Zaboravih na desert - ne propustite palačinke sa sladoledom i vrućim preljevom od višanja. Personal je nenametljivo uslužan i nekako prijateljski raspoložen kao pravi domaćin pa mogu ubilježiti još jedan plus kompletnom dojmu.
Da rezimiram...riječ je o restoranu sa vrlo ugodnim tradicijskim interijerom za ljubitelje umjerenog balkanskog folka i odlične gastronomije. Isplati se doći čak i iz Zagreba u potrazi za ponešto drugačijim doživljajem, ali za tragače za pravim makedonskim okusom čije je ishodište jedino i samo izvorni autohtoni doživljaj na nepcu, moj savjet je pravac južni Balkan.

utorak, 24.11.2009.

Listopadske skice sa Dubrovačkih zidina

Igrom sudbine sam se početkom listopada našao u malom prigradskom naselju Orašcu. Jednostavno malo selo nadomak Dubrovnika bezlično djeluje na karti, a u stvarnosti je idealno za kasno jesenski idilični odmor, čašu finog crnog vina, dobru knjigu i predivan pogled na Koločep. Orašac je vjerojatno jedino seoce, uz Savudriju, sa de-luxe hotelom - RadissonBlu resort. Dok je to snobovska činjenica za kurčenje, mještanima je važnija atrakcija jedina birtija u selu "kod Kuma"(doduše ne onog Copollinog u tri nastavka) i lokalna crkva.
Lijepi dan sam iskoristio za obilazak Dubrovačkih zidina....nakon 25godina kako sam zadnji put bio. Bilo je zanimljivo i dao sam si oduška pa sam okinuo cca. 350 fotki u 4sata. Tim činom sam bacio u depresiju 40-tak japanskih turista koji su se istovremeno kad i ja našli na zidinama. Kad su vidjeli kojom silinom škljocam naokolo, brzinu i način kojim zauzimam položaj za okidanje odmah su položili svoje Nikone, Canone i kapitulirali....Ulazak na zidine je bolan za mišiće nogu jer počinje strmim usponom od cca. 50 stepenica. No tome prethodi još bolnija radnja kupovine ulaznice gdje sam istovario broj kuna istovjetan broju stepenica.
Dužina zidina je 2km. Na ulasku je vodič uvjeravao 70-godišnjeg njemačkog turista sa štapom da mu je dovoljan 1stunden za cio krug po zidinama. Da, moguće...jedino ako je švapski čiča križanac između leoparda i Haile Gebresilasija. No slutim da se stari sasušio k'o bakalar na suncu i vjetru te je vodiču vjerojatno psovao sve od Weimarske republike na ovamo...
Osim vjernih nam Nijemaca, od turista su dominirali Amerikanci, Englezi ali i turisti s nama bliskih govornih područja...pa se na Zidinama moglo čuti "Nemanja, dođi da vidiš ovo...". Isto tako kad sam se namještao da okinem par fotki Lokruma, ispod Zidina je domicilna nejač igrala nogomet, a odozgo ih je zajebavala grupa bosanskih vršnjaka. Ne bi taj podatak bio bog zna što da lokalni klinci u uzvraćanju bosanskim kolegama nisu pokazali odlično poznavanje obreda sunećenja, kao i do detalja vjerni opis ljiljana.
Kako je vrijeme odmicalo a sunce i vjetar pojačavali došlo je vrijeme za pićence. Na samim Zidinama ima nekoliko punktova za okrijepiti se. Prvi je bio cca 5 minuta kad se popneš na Zidine. Zblajhana ofucana nalakirana gospođa sa barem pola stoljeća u venama nezainteresirano lista nekakav ženski žurnal a pored nje frižider sa vodom, sokovima i sladoledom...sve nabacano jedno preko drugog. Pored frižidera nepravilno izrezan komad kartona je u funkciji cjenika, a cijene su bile prava sitnica: voda 12kn, sokovi-razni 20kn, sladoled-najjeftiniji 15kuna na štapiću-Snjeguljica. Slijedeća oaza je u biti jedini pravi birc na Zidinama sa pravom terasom. Unutrašnjost uređena u drvetu a na terasi od punog tamnog drveta klupe i stolovi. Zaposlenici su dvije simpatične djevojke i dva momka.Ostaje nejasna činjanica zašto ih toliki broj radi kad je cijelo vrijeme troje sjedilo, a listopad nije baš udarni turistički mjesec. Sjeo sam u zavjetrinu i naručio sok od iscjeđene naranče. Dobio sam lijepo servirano u uskoj čaši. Nakon par gutljaja u zavjetrini sam se fino opustio i zapalio cigaretu. Uživao sam tako 40-tak minuta, a onda zadovoljstvo platio s 30 pitomih zečeva! Utažene žeđi i očerupanog novčanika sam nastavio dalje. Nisam odmakao ni 20m kad iz neke rupe iskoči stariji mršavi očalinko s nekom futrolom u ruci i viče mi : Ticket control !!! Ticket control !!!...Nakon 2-3 sekunde, dok mi se srce vraćalo iz pete, sam rekao starom da skulira malo i da možemo na hrvatskom...Kad je vidio da sam "naš čovjek" počeo mi je objašnjavati da moraju kontrolirati jer imaju problema sa onima koji se provuku bez ulaznice. Odgovorio sam mu da nemam ništa protiv kontrole, ali koji k.... mora plašiti ljude?! Čim mi se broj otkucaja spustio ispod 250/min sam nastavio dalje.
Na cijelim Zidinama je zanimljivo, no najbolji pogled se pruža sa Minčete.Najviša točka Zidina je raj za vlasnike ultra-zoom fotoaparata. Tu se nemilosrdno izoštravaju kadrovi u svim smjerovima.Čak se i Srđ vidi kao na dlanu. Tu sam se podosta žurio jer se kolonija kosookih približavala pa sam htio izbjeći gužvu s njima. "Žutu opasnost" su primjetili i drugi na Minčeti pa smo se sprinterski mijenjali za pozicije, jer kad se Japanci dočepaju Minčete neće se znati tko pije tko plaća. Nas desetak u Minčeti se spontano počelo u smjeru kazaljke na satu rotirati na "Point and shoot" kadrovima i nevjerojatna fotografska i ljudska solidarnost je zavladala između nas, a bili smo u sastavu Hrvat(JA :-) ), 2 para Talijana, trio švapskih penzionera a ostatak sa engleskog govornog područja. Nakon toga laganini spuštanje prema nižim nivoima zidina i izlaz na Stradun.
Stradun nije bio krcat ali turista je bilo. Jest da je prosjek 65godina, ali polako sa štapom ili svako u svojim kolicima strpljivo se obilazila dubrovačka starina. Tom činjenicom je razumljivo da su pubovi prazni dok je neopisiva gužva ispred slastičarni. Dobna struktura turista se očituje i po suvenirnicama. Perle i majice su OUT - vaze za vitrine i miljetići za TV su IN, dok su restorani zjapili napola prazni. Od celebova sam se mimoišao sam jednim bivšim ministrom, ali moglo je i bez toga.
U pravilu za one koji žele uživati u gastronomiji, lijepom a ne prevrućem vremenu i ležernom uživanju u prirodnom i kulturnom blagu jesen je idelani period. Moving postoji, ali nitko nikome ne smeta .
Cijene su visoke sa stajališta posjetitelja iz hrvatske provincije, ali nikako neopravdane kad se sjetim koliko sam nekadašnjih dojč maraka istovarao da bi obišao nekoliko crkvi i bazilika u Ravenni. Sve u svemu, riječ je o drugoj najljepšoj šetnji na svijetu, a da bi to ostala(ili čak postala prva) ulaznicu doživljavam kao svoj osobni doprinos održavanju nečeg neprocjenjivog u našoj kulturnoj baštini.