petak, 25.02.2011.
Uvod u Madeiru 3
Još prije polaska nam je ideja bila za obilazak otoka uzeti ren-a-car. Prilikom online pretraživanja nismo nikako u Funchalu i na aerodromu mogli naći nekakav manji auto a ostali su nam bili financijski nedostupni. Ista situacija nas je zatekla na licu mjesta na samom otoku. S druge strane apsolutni sam protivnik organiziranih zbjegova koje rijetko ispod brojke od pedeset jedinki uniformirano slijede turističkog vođu po "must see" rutama. Idealno bi bilo obići otok s nekim koga na otoku upoznaš, a tko otok istinski poznaje. E, to se nama i dogodilo. Sasvim slučajno smo upoznali turističku djelatnicu, porijeklom iz Škotske, koja već šest godina živi na otoku, i na moje inzistiranje smo dogovorili da nas njen suprug španjolac sa prijateljem iz Italije cijeli dan vozi po otoku. Da, pomalo neobična, ali na kraju se pokazala dobitna kombinacija. Odabir rute i lokacija po otoku je nama prepušten. Krenuli smo ujutro u 8h.
Prvi na listi nam je bio Camara de Lobos. Ribarsko naselje sa vinogradima uredno zasađenim poviše mjesta je u 90-tim dobilo status grada koji je po mnogo čemu drugačiji od ostalih mjesta. Kao jedno od prvih naselja na otoku osnovao ga je i dao mu ime almighty Zarco. U doslovnom prijevodu bi ime značilo dom vukova, no ovdje se lobos odnosi na morske lavove koje je Zarco sa ekipom zatekao po dolasku. Po arhitekturi nekako lijeno slijedi trendove i više je riječ o obnovljenim starim fasadama s ponekim objektom novijeg datuma. Ispod magistralne ceste je glavni dio mjesta, a iznad na obroncima Pico de Torre uz vinograde na serpentinama se nalaze kuće napravljene u zadnjih 100-njak godina.
Tu je Sir Winston Churchill u svojoj umjetničkoj fazi dobivao inspiraciju za slikarske uratke. Uz samu obalu postoji mala promenada koja završava na jedinom molu koji se naslanja na nekoliko vulkanskih stijena koje vire iz oceana. U turističkim vodičima, kod turističkih djelatnika pa čak i po riječima otočana riječ je o naselju gdje je najduže zadržana stara tradicija gdje je muško bog i batina. Ne bi se to baš moglo opisati kao tipični patrijarhizam, nego više kao spoj starog ribarskog načina života čiji su nosioci bili kafanski grubijani sa naglašenim osjećajem pripadnosti malom mjestu. Osim toga u gradu i okolici su zabilježeni jedini rijetki napadi na turiste u sred bijela dana po okolnim stazama. Kad smo došli u glavnim ulicama je od samog jutra bilo iznimno živo, sve puno ljudi i to muškaraca u srednjim godinama. Što po terasama, a najviše onako besposleno, stajali su u manjim grupama ili solo kao da nekoga čekaju što je bila neobična i jasno upadljiva razlika. Ipak, slične scene postoje i na našoj obali pa je neobičnost samo komparacija prema kvartovima u Funchalu, a ne kao nekakva generalna posebnost. Jedno od centralnih mjesta za očekivati je rezervirano za lokalnu crkvu gdje se molilo prije polaska na more, a zahvaljivalo nakon dolaska. Sve u svemu, riječ je o malom originalnom naselju smještenom u malom zaljevu koje se u manjoj mjeri proširilo na obližnje obronke sa duboko ukorijenjenom tradicijom. Turizam ovdje nije pustio korijenje na način da je išta devastirao, pa se može s pravom reći da je Camara de Lobos jedno od mjesta koje "ima ono nešto".
Na par kilometara od Camare de Lobos nalazi se Cabo Girao, klif koji ponosno stoji izdignut iznad oceana. Sa svojih 590m se reklamira kao drugi po veličini na svijetu, mada u sirovom metričkom sustavu to i nije baš tako. Ne zamarajući se statistikom pogled sa njegovog rubnog dijela definitivno ostavlja bez daha.
To se pogotovo odnosi na okomiti pogled prema dolje na obalnu cestu između oceana s jedne strane i vegetacije i okrutnog kopnenog reljefa s druge. Sve djeluje minijaturno i raznobojno, a čovjek ima osjećaj bespomoćnosti spram prirode koja se ovdje poigrala na veličanstven način. Prema istoku je na horizontu Camara de Lobos a direktno u daljini oceansko plavetnilo beskraja. Svaka uzvisina sa jedinstvenim pogledom impresionira, ali Cabo Girao je nešto o čemu ću pričati i za 30godina. Jedina mana je sama njegova atraktivnost pa smo "platili" cijenu guranja sa prvim hordama turista iz netom pristiglih autobusnih konvoja. Platforma za uživanje je mala i već 20-tak ljudi na njoj stvori neprobavljivu gužvu, ali na to se treba pripremiti. Uvjetna mana je izostanak bilo kakvog ugostiteljskog objekta s kojeg bi se uz čašu vina uživalo u neponovljivom prizoru, ali u drugu ruku to je i prednost jer je zadržana kao i na mnogim mjestima na otoku originalnost sadržaja.
Odluka za prvu kavu je pala u Ribeiri Bravi. U doslovnom prijevodu divlja rijeka, svoje ime duguje riječnoj bujici sa obližnjih planina nastalim spajanjem više manjih, a koje je naselje trpilo uslijed velikih padalina. Regulacijom vodenih nanosa od te pošasti je ostalo samo ime, a nakon tradicionalne Camare i prirodnog fenomena Giraoa, dojam u Ribeiri Bravi je bio drugačiji. Promenada uz obalu, uređeni parkovi, načičkane trgovine odjećom, samoposluge, suvenirnice, ugostiteljski objekti i turističke agencije daju pravu malu uvertiru u turistički karakter mjesta. Iako jedna od prvih naseobina dugo je vremena bila "u drugom planu". Prometna infrastruktura, u prvom redu, izgradnja via Rapide, je višestoljetni ribarski karakter mjesta preobrazila u zadnjih nekoliko godina. Ipak, nema naznaka masovne betonizacije kakva "krasi" nama bliže Makarsku i Budvu.
Mjesto uz samu obalu ima malu lijepu šetnju sa drvoredom palmi i malim, u slovo L molom. U drugom redu je manji broj lokala, park i kuće, dok se u pozadini penju prve planine. Praktički bez iznimke, strma obala je pravilo na cijeloj Madeiri, a Ribeira Brava je upravo zbog toga i pošteđena pozadinske betonske dekoracije.
Odlazak iz Ribeire je bio oproštaj sa južnom obalom i krenuli smo prema unutrašnjosti. Cesta je vijugavo vodila dijelom pored mjesta gdje je nedavna poplava ostavila nepopravljivu štetu i nakratko zavila cijeli otok u crno. Sada suha korita i odvaljeni komadi brda s desne strane ceste pokazuju koliko jaka vodena sila prirode može biti. Kuće i tragovi života su jednostavno nestali, dok je s lijeve strane ceste sve ostalo netaknuto. Tu je život nakon kraće stanke nastavio svojim uobičajenim tempom kao da se ništa nije dogodilo. Uh, koliko je sreća na ovako malom prostoru bila bitan faktor za preživljavanje. Većim dijelom puta se vozimo kroz svojevrsni kanjon gdje se sa obje strane izdižu oštri tamno smeđi vrhunci sa prevladavajućim zelenilom cjelogodišnje vegetacije. Stižemo u vulkanski centar i spilje Sao Vicente.
Ono što je priroda svojim kozmičkim tokom stvarala epohama otkrio je i počeo s proučavanjem englez James Yates u zadnja 2 desetljeća 19st. Na turističku promociju se pričekalo više od stoljeća, pa tek od 1996g funkcionira kao nezaobilazna točka svih znatiželjnika otvorena javnosti.
Za 8€ se dobije ulaznica s kojom se uz stručnog vodiča prvo ide u samu spilju kroz prirodni prolaz u krivudavoj dužini od kojih 700m. Polusatna edukativna šetnja je impresivna jer pokazuje ono što je priroda ostavila u nepromijenjenom obliku od prije 890000g. Diskretno osvjetljenje pojačava cijelu priču pokazujući splet hodnika i malih tunela. Duž dijela speleološke rute se nalaze prava mala jezera i slap. Prolaz kroz spilju je posve drugačiji od onih u našim krajevima - nema stalaktita i stalagnita. Razlog je vrlo jednostavan - ovde nema tragova kalciju pa nema ni spomenutih fenomena koji su obavezni dio nama bližih i poznatijih spilja. Crna boja dominira u kombinaciji sa ostacima vulkanske djelatnosti. Poseban fenomen su male zelene biljke nalik paprati koje uspjevaju u uvjetima bez ikakve sunčeve svjetlosti. Voljeli spilje ili ne, ovdje nitko ne ostaje ravnodušan.
Po izlasku drugi dio obuhvaća posjet vulkanskom centru tik do same spilje. Riječ je o modernom zadnju gdje se obilato koristi multimedija u svrhu dočaravanja vulkanske aktivnosti. Sa stajališta multimedije čisti prosjek, ali promatrajući kompletni centar kao muzej prirodnoj aktivnosti onda je kompletni dojam ipšak na kudikamo višoj razini. Slijedeći korak je ulazak u lift koji vodi u podzemni dio simulirajući zemljinu aktivnost. Dolaskom u pravo malo kino dobivamo 3D naočale i projekcija počinje. Osim trodimenzionalnog efekta, cijela priča video materijala je pravi mali vodič od nastanka Univerzuma, preko nastanka Zemlje, oceana, Života pa sve do rađanja Medirskog arhipelaga. Čitava projekcija je doživljaj za sebe nakon koje čovjek unatoč svoje jedinstvene kreativnosti izgleda kao mrlja u fabuli postanka. Sao Vicente je pravi primjer kako prirodni fenomen nije prepušten sam sebi. Osim elektrifikacije i turističke infrastrukture potrebne da takav objekt postane dostupan svima, tu se na osnovnoj ideji napravila cijela priča. Moderno arhitektonsko rješenje vulkanskog centra nije nadogradnja koja samu spilju smješta u centar zbivanja. Naprotiv, on daje uvid u kompletnu aktivnost Univerzuma i same Zemlje kroz koji se na krajnje jednostavan i indirektan način objašnjava nastanak "glavnog junaka" - Sao Vicente spilja. Fascinantno!!! Ne mogu a da ne povučem paralelu sa spiljom u našem neposrednom susjedstvu - BiH. Spilja Vjetrenica je desetljećima prepuštena sama sebi. Osim darovane neponovljive ljepote na samom ulazu su crteži praljudi u nepromijenjenom obliku tisućama godina. Lokalno politikanstvo koje(vječno) u nazivniku ima privatnu korist je dozvolio da dragulj ostane prepušten zaboravu ali i neznanju novih naraštaja. Nikada do kraja istražena i bez elemntarne infratrukture ostaje prepuštena nekim novim, humanijim vremenima koja će znati prepoznati ono što danas njeguju rijetki.
Sjedamo u auto i krećemo na sam sjeverozapad otoka. Iako je optimalno rješenje magistralna cesta mi silazimo s nje i idemo starim krivudavim, ali nemoderniziranim putem uz sam ocean.
Kolnik je kvalitetan ali je cijeli put krivudav jer prati obalnu strminu sa pokojim mostom i tunelom. Nakon 15min stajemo jer na cesti imamo pravi mali vodopad i radimo pravo osvježenje. Osima auta, svi putnici su bili u najboljem omjeru 2/3 mokri. Nikome to nije smetalo, palo je ritualno slikanje u svim kombinacijama ispred, iza i ispod samog prirodnog mlaza. Sušimo se narednih pola sata jer je osjećaj fantastičan....iako smo na samoj cesti, promet je rijedak, s jedne strane okomita litica a s druge beskraj oceanskog plavetnila....nikuda nam se ne žuri...brišem samo lice i palim cigaretu i komentiram s Diegom panoramu. Ostatak ekipe se uglavnom presvlači ili suši vjetrom...Mario, koji se ionako nije gasio cijelim putem dijeli sokove i vodu, dok moja draga uživa sad već u suhoj kombinaciji odjeće. Nastavljamo i za 15minuta ulazimo u Porto Moniz.
Riječ je o krajnjem sjeverozapadu otoka, poznat po najmanjem broju sunčanih sati i najvećem prosjeku oborina. Mjesto prema riječima mještana je jedinstveno upravo po svojoj mikroklimi koja je vječno oblačna ili poluoblačna, a u najboljoj varijatni sunčana s velikom vjerojatnošću naoblake. Dvije značajke su mi ostale kao glavne asocijacije mjesta: swimming pool - prirodni raspored vulkanskih stijena u neposrednoj blizini obale je ruka čovjeka prilagodila sebi i naporavila pravi bazen s oceanskom vodom. Druga je mjesečev krajolik u koji se smjestio lokalni restoran.
Crne većinom šiljaste u završetku stijene strše jedna pored drugih. I tu je iz razumljivih razloga čovjek izlio finu betonsku stazu ne mijenjajući osnovni oblik a kojom se laganom šetnjom obilazi još jedan krajnji oblik vulkanske djelatnosti. U unikatnom ambijentu pada prvi obrok a umjesto sterilnih uvijek prisutnih junk rješenja uzimamo lokalni specijalitet - sendvič Prego + pivo Coral.
Prego je sendvič samo po svojoj formi, ali riječ je o odličnoj kombinaciji goveđeg odreska, salate, paradajza, sira i jaje). Uz razgovor i divljenje obroku u unikatnom ambijentu je bilo pravo zadovoljstvo koje je potrajalo nekoliko sati. Nakon što smo skupili energije palimo auto i krećemo prema santani. Usput stajemo u Ponta Delgadi radi kupovine vode, sokova i voća za nastavak putovanja. Santana je poznata po malom otvorenom parku u kojem se nalazi nekoliko tradicionalnih kućica, ali turistički pažljivo ofarbanih u okruženju podšišanog travnjaka i pokoje palme.
Hmmmm....atraktivno, ali previše turistički pa osim par foto kadrova pješačimo za masom koja ide putem lokalne crkve.
Tu je već drugačije - sve vrvi od mještana i otočana, pravi cvjetni tepih na asfaltu ide od oltara niz strmu cestu i ne vidim mu kraja..... u tijeku je misa, pa nema puno razgovora.....društvo se razdvaja....Mario i Diego sjedaju pomalo umorni, moja draga ulazi kroz masu u samu crkvu, a meni je zanimljivije provlačiti se kroz masu koja ukočeno službuje Svevišnjem.
Portugalci su većinom katolici, ali ovako daleko od bilo čega čovjek jednostavno mora vjerovati u Njega. Napuštamo Santanu i vozimo se do rta s kojeg se pruža fantastična panorama sve do sjeveroistočne Ponte de Sao Lourenco, ali ne idemo u tom smjeru. Skrećemo prema usponu i penjemo se u najviše dijelove Madeire. Usput stajemo u putnoj obiteljskoj birtiji ukolpljenoj u tradicionalnu madeirsku kućicu kakvu smo vidjeli u Santani. Ulazimo unutra a za šankom prava Mama Juanita - simpatična šankerica povećih dimenzija koja kao da je izmišljena za šank....s krova vise stručkovi otočnog mirisnog zelenila, glavice luka, a mi naručujemo Ponchu - slatko ali visokoalkoholizirano piće....ispijamo po dvije runde jer prva jednostavno vuče na drugu....kroz razgovor sa domaćicom otkrivamo da je sama izrada krova cijenjen obrt na otoku i iznimna vještina....krov se u određenim intervalima mora promijeniti, a lokalni majstori cijeli zahvat naplaćuju preračunato oko 22000kn!!!.....
Kroz nehajni razgovor uljudna domaćica mi pokazuje vrt koji se nalazi sa stražnje strane na blagoj padini i tu se vidi sva urednost i pažnja vlasnika....gredice nama poznatog povrža su uredne, bez ijedne naznake korova, staze kao da su počešljane, a mreže kao zaštita od prirodnih grabežljivaca uredno srolane uz kraj....Nakjon polustanog zadržavanja opraštamo se od gostoljubive domaćice i opušteniji vozimo dalje....
nedjelja, 20.02.2011.
Uvod u Madeiru 2
Doći na Madeiru a ne obići vrtove znači isto kao doći u Dubrovnik a zaobići Stari grad. Pod vrtovima u prvom redu smatram dva najpoznatija madeirska vrta: Jardim Botanico i Jardim Tropical Monte. Smješteni jedan blizu drugog u neposrednoj okolici Funchala oba su po definiciji vrtovi, ali postoje značajne razlike zbog čega svaki oduševljava na svoj način i stvara drugačije dojmove. Nama je Jardim Botanico bio prvi po redu.
Nakon 20minutne vožnje dodatnom žičarom od Monte-a iznad nenaseljenih i šumom obraslih provalija stiže se do samog ulaza u Jardim Botanico. U osnovi vrt se prostire na 80000m2 u kojem se nalazi preko 2000 primjeraka flore sa gotovo svih meridijana, sistematski podijeljenih u 4 grupe koje su određene uglavnom porijeklom. Postoji sekcija endemskih biljaka kao i peto područje sa rijetkim pticama od kojih najveću reklamu ima tzv. patuljasta papiga. Vrt ipak nije podijeljen u pet dijelova nego je riječ o nizu malih vrtova flore grupiranih prema osnovnoj podjeli, pa tako ima nekoliko malih vrtova sa tropskim biljkama, endemskim vrstama itd. Jedino samo u jednom primjerku postoji dio sa rijetkim pticama. Većim dijelom se nalazi na padini i završava na rubu strmine ispod koje prolazi jedini autoput na otoku Via Rapida. Šetnja po jasno označenim stazama je pravo opuštajuće zadovoljstvo gdje smo nerijetko susretali lijenog bijelog pauna naviklog na brojne znatiželjnike. Dijelovi vrta, laika poput mene, podsjećaju na vegetaciju sličnu onoj na Risnjaku ili Papuku. Na pojedinim dijelovima se prolazi pored malih prirodnih vodopada i fontana. Poseban dio je rezerviran za razne vrste palmi, kao što postoji i pravi mali kaktusarnik. Centralno mjesto u vrtu zauzima tzv. koreografski vrt. Riječ je o trobojnoj kombinaciji biljki koje se posebno aranžiraju da daju sliku različitih geometrijskih oblika a nerijetko se aranžiraju i čitave poruke. Tu se najviše posjetilaca zadržava i taj motiv je sveprisutan u katalozima Madeire kao i na većini razglednica. Nedaleko se nalazi i otvoreni self service objekt gdje smo nakon 2sata hodanja uživali uz iscjeđeno voće u neponovljivoj panorami Funchala.
Povratkom prema Jardim Tropical Monte-u, Jardim Botanico je u meni ostavio dojam pedantno uređenog vrta koji prije svega mami prave zaljubljenike u floru. Bogatstvo i raznolikost vegetacije razvrstane u grupe je osnova vrta od koje se nije puno odstupalo. Lišen većine komercijalnih sadržaja javnosti se već 50 godina nameće sa orginalnošću što je bila i osnovna ideja u davnom vremenu kada je vrt nastajao. Južne padine na 350m nadmorske visine je kao idealnu poziciju za razvoj bujne vegetacije uočila još polovicom 19st nekolicina prirodoslovaca i botaničara. Od tog vremena je današnja lokacija vrta bila praktički definirana isključivo za jednu svrhu koju ima i danas. Kasnije je obitelj Reid postala vlasnikom posjeda. Mada se flora periodički popunjavala 100njak godina kao botanički vrt je otvoren 1960g.Jardim Botanico - koreografski vrt
I dok Jardim Botanico ima ishodište u drveću i cvijeću, Jardim Tropical Monte je imao ponešto drugačiji put do onog što je danas. Prostor današnjeg tropskog vrta je još u 18.stoljeću prepoznat kao imanje za uživanje bogatih na periferiji Funchala. Isprva kao privatno vlasništvo, a jedno vrijeme kao hotel glavni i jedini motiv je uvijek bila rezidencija. Tek 1987 godine priča počinje dobivati današnje obrise. Posjed kupuje poduzetnik i vlasnik najveće kolekcije umjetnina u Portugalu, a porijeklom s otoka - Jose Berardo, koji se u vrijeme apartheida obogatio na zlatu i dijmantima u Južnoj Africi. Daruje ga svojoj istoimenoj zakladi, a nakon 3 godine uređivanja ga otvara za javnost. Ovdje je flora prisutna kao okvir, ali tu ponuda zanimljivosti ne završava. U cijelom vrtu do izražaja dolaze prizori različite tematike prikazane na keramičkim pločicama što su kao dekoracija arhitekture prepoznatljivi u cijelom Portugalu. Duž jednog dijela vrta je u 40 panela prikazana kompletna nacionalna povijest Portugala. Druga tema su pločice 15-20stoljeća koje prikazuju kako su se motivi mijenjali pod različitim utjecajima kroz stoljeća. Najveća kolekcija nosi službeni naziv "Avanture Portugalaca u Japanu", koja je postavljena 1993g. na 450 obljetnicu dolaska Portugalaca u Japan. To nije slučajno, jer je sam Berardo oduševljen Kinom i Japanom, pa je ta inspiracija vidljiva i kroz Orijentalne vrtove.Tu pronalazimo skulpturu Bude i životinja iz mitologije, zatim najveću vazu na svijetu, nekoliko pagoda, a na južnoj strani postoje i dva jezera sa Koi ribama. Živopisne narančaste boje u Japanu imaju status nacionalnog blaga. Znaju doživjeti i nevjerojatnih 100 godina, a ovdje obitavaju u strogo filtriranim uvjetima. Kad su u pokretu bio sam dojma da ih je previše u jezeru jer je cijela površina bila u narančastoj boji. Od vegetacije tu se nalazi i jedna od najvećih svjetskih kolekcija Cikada, drveća sličnog palmi koje je u gotovo nepromijenjenom obliku bilo suvremenik dinosaurima. Pored njih ističu se i veliki vrtovi sa orhidejama, ali slični pojedinačni primjerci orhideja su vidljivi diljem otoka, kako u drugim vrtovima, tako i na privatnim posjedima. Osim otvorenih površina, Tropical Monte nudi i zatvoreni izložbeni prostor na tri kata. Dva gornja su rezervirana za maske i kipove iz Zimbabvea, dok je na donjoj etaži izložba minerala. Centralno mjesto u cijelom vrtu su Palača Monte i Labuđe jezero. Ulaz u samu palaču nam nije bio moguć. Jezero sa donje strane ima nekoliko klupa, dok se sa šumovitog višeg nivoa spušta vodopad. Oko samog jezera postoji na momente uska staza ali je na dijelovima toliko klizava da je potpuni obilazak uz samo jezero teško izvediv. Kao što i sam naziv govori, po jezeru se nehajno odmara nekoliko labudova.
Jardim Tropical Monte na svojih 7 hektara daje skladan spoj egzotične flore i portugalske tradicije u koju je sam vlasnik utisnuo svoju opsesiju Dalekim istokom i kolekcionarsku strast u umjetnosti, a sve u okruženju Palače Monte od koje je sve krenulo prije više od dva stoljeća. Jardim Tropical Monte
U široj gradskoj zoni Funchala smo odabrali za obilazak i Pico dos Bracelos u sjevero-zapadnom predgrađu. U vodičima, po webu i u turističkim prospektima, pa čak i na forumima se opisuje kao točka s koje se pruža neponovljiva i jedinstvena panorama Funchala i oceana koja promatrača ostavlja bez daha. Što je najbolje na svim fotografijama takav dojam i ostavlja - strmine iznad oceana. Ipak, u realnosti, dolaskom na spomenuti Pico, u najmanju ruku mogu izraziti razočaranje. Panorama grada je tu, ali takvih panorama ima na desetke, između ostalog i sa spomenutih vrtova gdje je prekrasan pogled bonus na osnovnu ponudu zbog koje se i ide van grada. Pico dos Bracelos je ipak samo vidikovac i ne pruža ama baš ništa osim pogleda, a samo zbog toga se ne isplati potegnuti do njega.
četvrtak, 17.02.2011.
Uvod u Madeiru 1
Sa statusom autonomne regije, Madeirsko otočje čine četiri otoka od kojih su Madeira i Porto Santo naseljeni, dok su Desertas i Selvagens prirodni zaštićeni rezervati.
Samo ime Madeira znači drvo, jer je u pretkolonizatorsko doba cijeli otok bio prekriven prašumom. Sustavnim paljenjem šuma stvorio se prostor za naseljavanje. Prvi put se spominju kao Grimizni otoci u Rimljana, a kroz povijest su od početka do danas Portugalci bili dominantni. Afrička unija geografski svojata otok, ali kulturno i povijesno nikada u povijesti ga afričko stanovništvo nije naseljavalo. Klimatski Madeira ima male godišnje temperaturne oscilacije, pa su ljeta blaga s temperaturama rijetko iznad 27C dok su zime umjerene s nešto više padalina. Snijeg je rezerviran samo za planinske vrhove.
Tehničke karakteristike, koje su solidan odgovor u školi na satu zemljopisa, ne daju nikakav spektakularan prikaz otoka. S druge strane, teško mi je odgovoriti na pitanje zbog čega bi prosječni Hrvat potegnuo tako daleko. Bez okvirne statistike, a oslanjajući se na osobna iskustva i ono što nam mediji serviraju dojma sam da ne postoji okidač za odmaknuti se od već uklesanih kriterija:
- 2 tjedna u periodu 15.07.-15.08.
- max. 4h autom od Zagreba
- pješčana plaža, birtija i trgovina na 5minuta od smještaja
Dakako da je navedeno komfor za različite grupe kao što su mlade obitelji i školske ekskurzije, ali na projekciji od 45godina aktivnog života ipak mi prevladava mišljenje da većina ono malo svijeta osjeti tek na maturalcu u Pragu ili Llorett de Maru, posjetom rodbini u Kanadu, Australiju ili Njemačku ili u gruboj varijanti šopingirajući u okolnim zemljama. Zbog navedenih kriterija je nemali broj kontinentalaca Dubrovnik vidio samo na razglednici i u TV prilozima. Godišnji odmor je uvijek bio i ostao ono što i sama riječ kaže: pasivni odmor sa ritualima podređenim osnovnim potrebama za suncem, kupanjem, prehranom i pićem.
Za doći do Madeire okvirno postoji više načina a ovise o samim mogućnostima i afinitetima putnika. Bezbrižna varijanta koja je višestruko skuplja od ostalih je uplatiti bilo kada aranžman u jednoj od turističkih poslovnica. Tu se sve rješava uplatom na licu mjesta:putovanje, smještaj i aranžmani po otoku. Barem upola jeftinija opcija je platiti last minute smještaj i let s polaskom iz jedne od bližih evropskih destinacija kao što su Beč ili München. To je optimalno za zaposlene ljude koji godišnji odmor definiraju najranije 30 dana prije polaska, a žele individualno istražiti otok. Treća i najjeftinija opcija je rezervacija let(ova) najmanje nekoliko mjeseci ranije ili u zadnji čas preko low cost kompanija, a odvojeno online rezervirati smještaj. Ta varijanta je prihvatljiva svima onima koji su u prvom redu apsolutni gospodari svog vremena. Druga opcija je bila kompromis mojih mogućnosti i afiniteta.
Treba imati u vidu da je Madeira dosta južnije od nas, pa u kolovozu dnevno svjetlo ne dolazi prije 7h. Ono što dodatno zavarava jest jutarnja naoblaka. Visoki predjeli Madeire su sveprisutni po otoku te su bogati vodom i šumama, pa sunce tu visinsku maglu probije tek iza 10h. Unatoč umjerenoj temperaturi vlaga se osjeti tijekom cijelog dana. Ne očituje se to kroz klasično znojenje, ali cijelo vrijeme se osjećaš pakleno orošeno.
Funchal, smješten u zaljevu s jugoistočne strane otoka, je centralno mjesto na otoku prema kojem su izgrađene glavne prometnice. Za razgledavati grad polaganim tempom je jedan dan više nego dovoljan. Kako smo odabrali tipični city hotel u centru grada, na 30minuta pješice u svim smjerovima su nam bile sve must see lokacije u gradu. Funchal - u pozadini spomenik Zarco-u
Praca do Municipio je stari gradski trg iz 17stoljeća, popločen kariranom kombinacijom crno-bijelog kamena. Trg okružuju Gradska vijećnica s istočne, Igreja do Colegio(Jezuitska crkva i kolegij) sa sjeverne te Muzej sakralne umjetnosti sa južne strane. Fontana u središtu trga sa kuglom od bazalta na vrhu čini cijeli trg skladnom i pravilnom harmonijom u portugalskom stilu. Trg ne ostavlja bez daha niti mu je to namjena, ali prepoznatljivom arhitekturom nedvojbeno ostavlja dojam da su Portugalci na ovom ultra-perifernom tlu prisutni niz stoljeća. Praca do Municipio - Fontana i Gradska vijećnica
Na nekoliko minuta hoda prema jugu se nalazi Se do Funchal, odnosno funšalska katedrala, napravljena u gotičkom stilu i u potpunosti završena 1514g. kakva je s manjim izmjenama i danas. Dimenzijama i raskoši interijera zaostaje za većinom provincijskih crkvi istog stila u Slavoniji što nije neobično jer u vrijeme nastajanja Funchal nije bio nikakvo bitno sjedište a imao je funkciju malog tgovačkog i vojnog mjesta kao usputne stanice za trgovce i istraživače. Građena je kamenom iskopanog sa obližnjeg rta Cabo Girao-a, a krov je posebnost jer je u cjelosti napravljen od cedrovine. Se Catedral
Pedesetak metara ispred katedrale se nalazi spomenik prvom kapetanu Funchala - Zarcu. Kao što su zaštitini znak za Požegu Luka Ibrišimović Sokol ili za Stubicu Matija Gubec tako je za Funchal i cijelu Madeiru zaštitni znak Joao Goncalves Zarco. On je drugi otkrivač Madeire, utemeljitelj prvih trajnih naselja koja postoje do danas i s njim Madeira dobiva kulturni, povijesni i zemljopisni kontinuitet a na svjetskim kartama poprima prepoznatljiv identitet. Spuštanjem prema obali nalazi se prvi fortifikacijski sustav na otoku Fortaleza/Palacio de Sao Lourenco. Nekoć sjedište kapetana i otočnog guvernera, danas je rezidencija Ministra vanjskih poslova autonomne regije Madeira i Vojnog komandanta. Povremeno se unutar palače organiziraju izložbe, ali u normalnim uvjetima je individualni ulazak neizvediv. Jedan je od najbolje sačuvanih foritfikacijskih sustava te dominira središnjim dijelom Avenide do Mar - glavne avenije u Funchalu koja se proteže uz obalu praktički cijelom obalnom dužinom grada. Fortaleza/Palacio de Sao Lourenco
Paralelno s njom se nalazi Promenade - gradski lungo mare koji počinje od Santa Catarina parka a završava kod Fortaleza de Sao Tiago i na kojem se nalazi nekoliko kafića s terasama te par sladoledara. Ni u koje doba dana nisam primijetio da na udarnim lokacijama uz lungo mare ugostitelji žive od turista. Uvijek su terase bile nekako popunjene domaćim stanovništvom i radničkim slojem, često obojanim i porijeklom iz Afrike. Malo podalje od njih u pravcu katedrale se nalaze doslovno dva restorana i jedna slastičarna i tu se mogu čuti strani jezici. Ostatak u strogom centru čine kiosci, samoposluge, trgovine odjećom i u biti sve što je potrebno lokalnom stanovništvu. Čak i u okolnim ulicama nisam mogao pronaći suvenirnicu niti sadržaje koji bi bili tu isključivo zbog turista. Za grad sa 50000 stanovnika u užem središtu, koji je centar svega na otoku, a čija turistička sezona traje doslovno 12mjeseci ovo je svojevrsna posebnost, pogotovo kada bi Funchal uspoređivao sa sličnim mjestima kod nas čija turistička sezona traje jedva dva mjeseca. Prema istočnom dijelu se nastavlja Stari grad koji je ispresjecan uskim ulicama gdje se nalazi prava restoranska i ugostiteljska ponuda grada i tu Funchal pokazuje naznake turističke ponude. Pravi hotelski kompleksi se nalaze na zapadnom rubu grada - Lido. Tu je sve podređeno turizmu: agencije, suvenirnice, restorani i klubovi. Lido i nije prava slika grada jer se po ponudi i sadržajima ne izdvaja od sličnih kompleksa diljem globusa, ali je zahvaljujući njemu sam grad ostao prilično originalan i neoštećen od agresivnosti turizma kakvu možemo vidjeti drugdje. Uz obalu bi izdvojio već spomenuti Santa Catarina park gdje se nalaze obilježja iz različitih epoha Madeire: kip Kristofora Kolumba, spomen ploča izbjeglicama s Gibraltara za vrijeme Drugog svjetskog rata te mala kapelica St Caterine koju je u originalu od drveta naredio napraviti Zarco svojoj supruzi dok danas ima zidanu formu iz 17st. Iz parka se pruža neponovljiv pogled na zaljev, luku i istočni dio glavnog grada. Funchal - panorama iz parka
Promenade na svom istočnom kraju završava kod Fortaleze de Sao Tiago, u srcu Zona Velhe, odnosno Starog grada. Prva utvrda, čija je izgradnja završena 1637g. je imala namjenu zaštite od učestalih napada pirata. Kroz svoju vojnu povijest je nekoliko puta bila renovirana a danas je iznimno uočljiva zbog svoje žute fasade. U donjem dijelu se nalazi restoran, a osim njega utvrda je dom i Muzeja za konteplarnu umjetnost. Unutarnje otvoreno dvorište je povremeno domaćin različitim kulturnim i folklornim događajima, ali u tjednu dok sam boravio tamo toga na žalost nije bilo. Fortaleza de Sao Tiago
Gradska tržnica sa uvijek šarolikom ponudom je svojevrsni puls autohtonog života svakog grada, a za Funchal je to Mercado dos Lavradores. Ako se već može birati dan kada otići na mercado onda neka to bude petak. Tada je tržnica neopisivo živa jer petkom sa svih strana otoka dolaze farmeri sa svojim proizvodima. Na dve etaže se prodaje praktički sve što uspjeva na otoku. Tako se na jednom mjestu može naći nekoliko vrsta banana, sorte nastale križanjem banana i ananasa kao i veliki izbor podvrsta koje su nastale prirodnim križanjem na otoku i nemaju nikakve veze sa GMO. Mercado dos Lavradores
Osim dominantnog izbora voća, prodaju se i proizvodi nastali pletenjem, razne rukotvorine, domaći sirevi i meso, a u odvojenom dijelu se nalazi ribarnica. Riječ je o ribarnici otvorenog tipa koja izgleda kao ogormna hala sa dugačkim betonskim stolovima na kojima su stotine vrsta riba, školjki, rakova i svega onog što ocean može dati. Posebna atrakcija su ogromni komadi tune i espetada - specijalitet Madeire, crna i iznimno ružna riba jeguljastog oblika koja živi na dubinama ispod 200m. Osim pasivnog prizora tu su i vješti majstori koji na licu mjesta čiste i obrađuju ribe na tradicionalni način što je posebna turistička atrakcija. Na cijelom otoku nisam vidio toliko znatiželjnika sa foto aparatima kao na cijeloj tržnici.
U širem dijelu grada nezaobilazni su u prvom redu Vrtovi i to Jardim Botanico i Jardim Tropical Monte Palace. Do njih je najbolje doći Cable car-om koji početnu stanicu ima u centru, uz rivu na istočnoj obali Funchala. Alternativni načini su bus i taxi, a za one koji imaju višak vremena i dovoljno kondicije opcija je i pješice. Za prvi put je Cable car po mom mišljenju najbolje rješenje jer se osim pogodnosti kupnje karte za vrtove dobije i fenomenalna dvadeset minutna panorama kompletnog Funchala te razgled viših dijelova grada gdje dominiraju mahom trošne kuće na samom rubu prirodnih provalija.
