Pregled posta

Uvod u Madeiru 3

Još prije polaska nam je ideja bila za obilazak otoka uzeti ren-a-car. Prilikom online pretraživanja nismo nikako u Funchalu i na aerodromu mogli naći nekakav manji auto a ostali su nam bili financijski nedostupni. Ista situacija nas je zatekla na licu mjesta na samom otoku. S druge strane apsolutni sam protivnik organiziranih zbjegova koje rijetko ispod brojke od pedeset jedinki uniformirano slijede turističkog vođu po "must see" rutama. Idealno bi bilo obići otok s nekim koga na otoku upoznaš, a tko otok istinski poznaje. E, to se nama i dogodilo. Sasvim slučajno smo upoznali turističku djelatnicu, porijeklom iz Škotske, koja već šest godina živi na otoku, i na moje inzistiranje smo dogovorili da nas njen suprug španjolac sa prijateljem iz Italije cijeli dan vozi po otoku. Da, pomalo neobična, ali na kraju se pokazala dobitna kombinacija. Odabir rute i lokacija po otoku je nama prepušten. Krenuli smo ujutro u 8h.
Prvi na listi nam je bio Camara de Lobos. Ribarsko naselje sa vinogradima uredno zasađenim poviše mjesta je u 90-tim dobilo status grada koji je po mnogo čemu drugačiji od ostalih mjesta. Kao jedno od prvih naselja na otoku osnovao ga je i dao mu ime almighty Zarco. U doslovnom prijevodu bi ime značilo dom vukova, no ovdje se lobos odnosi na morske lavove koje je Zarco sa ekipom zatekao po dolasku. Po arhitekturi nekako lijeno slijedi trendove i više je riječ o obnovljenim starim fasadama s ponekim objektom novijeg datuma. Ispod magistralne ceste je glavni dio mjesta, a iznad na obroncima Pico de Torre uz vinograde na serpentinama se nalaze kuće napravljene u zadnjih 100-njak godina.

Tu je Sir Winston Churchill u svojoj umjetničkoj fazi dobivao inspiraciju za slikarske uratke. Uz samu obalu postoji mala promenada koja završava na jedinom molu koji se naslanja na nekoliko vulkanskih stijena koje vire iz oceana. U turističkim vodičima, kod turističkih djelatnika pa čak i po riječima otočana riječ je o naselju gdje je najduže zadržana stara tradicija gdje je muško bog i batina. Ne bi se to baš moglo opisati kao tipični patrijarhizam, nego više kao spoj starog ribarskog načina života čiji su nosioci bili kafanski grubijani sa naglašenim osjećajem pripadnosti malom mjestu. Osim toga u gradu i okolici su zabilježeni jedini rijetki napadi na turiste u sred bijela dana po okolnim stazama. Kad smo došli u glavnim ulicama je od samog jutra bilo iznimno živo, sve puno ljudi i to muškaraca u srednjim godinama. Što po terasama, a najviše onako besposleno, stajali su u manjim grupama ili solo kao da nekoga čekaju što je bila neobična i jasno upadljiva razlika. Ipak, slične scene postoje i na našoj obali pa je neobičnost samo komparacija prema kvartovima u Funchalu, a ne kao nekakva generalna posebnost. Jedno od centralnih mjesta za očekivati je rezervirano za lokalnu crkvu gdje se molilo prije polaska na more, a zahvaljivalo nakon dolaska. Sve u svemu, riječ je o malom originalnom naselju smještenom u malom zaljevu koje se u manjoj mjeri proširilo na obližnje obronke sa duboko ukorijenjenom tradicijom. Turizam ovdje nije pustio korijenje na način da je išta devastirao, pa se može s pravom reći da je Camara de Lobos jedno od mjesta koje "ima ono nešto".
Na par kilometara od Camare de Lobos nalazi se Cabo Girao, klif koji ponosno stoji izdignut iznad oceana. Sa svojih 590m se reklamira kao drugi po veličini na svijetu, mada u sirovom metričkom sustavu to i nije baš tako. Ne zamarajući se statistikom pogled sa njegovog rubnog dijela definitivno ostavlja bez daha.

To se pogotovo odnosi na okomiti pogled prema dolje na obalnu cestu između oceana s jedne strane i vegetacije i okrutnog kopnenog reljefa s druge. Sve djeluje minijaturno i raznobojno, a čovjek ima osjećaj bespomoćnosti spram prirode koja se ovdje poigrala na veličanstven način. Prema istoku je na horizontu Camara de Lobos a direktno u daljini oceansko plavetnilo beskraja. Svaka uzvisina sa jedinstvenim pogledom impresionira, ali Cabo Girao je nešto o čemu ću pričati i za 30godina. Jedina mana je sama njegova atraktivnost pa smo "platili" cijenu guranja sa prvim hordama turista iz netom pristiglih autobusnih konvoja. Platforma za uživanje je mala i već 20-tak ljudi na njoj stvori neprobavljivu gužvu, ali na to se treba pripremiti. Uvjetna mana je izostanak bilo kakvog ugostiteljskog objekta s kojeg bi se uz čašu vina uživalo u neponovljivom prizoru, ali u drugu ruku to je i prednost jer je zadržana kao i na mnogim mjestima na otoku originalnost sadržaja.
Odluka za prvu kavu je pala u Ribeiri Bravi. U doslovnom prijevodu divlja rijeka, svoje ime duguje riječnoj bujici sa obližnjih planina nastalim spajanjem više manjih, a koje je naselje trpilo uslijed velikih padalina. Regulacijom vodenih nanosa od te pošasti je ostalo samo ime, a nakon tradicionalne Camare i prirodnog fenomena Giraoa, dojam u Ribeiri Bravi je bio drugačiji. Promenada uz obalu, uređeni parkovi, načičkane trgovine odjećom, samoposluge, suvenirnice, ugostiteljski objekti i turističke agencije daju pravu malu uvertiru u turistički karakter mjesta. Iako jedna od prvih naseobina dugo je vremena bila "u drugom planu". Prometna infrastruktura, u prvom redu, izgradnja via Rapide, je višestoljetni ribarski karakter mjesta preobrazila u zadnjih nekoliko godina. Ipak, nema naznaka masovne betonizacije kakva "krasi" nama bliže Makarsku i Budvu.

Mjesto uz samu obalu ima malu lijepu šetnju sa drvoredom palmi i malim, u slovo L molom. U drugom redu je manji broj lokala, park i kuće, dok se u pozadini penju prve planine. Praktički bez iznimke, strma obala je pravilo na cijeloj Madeiri, a Ribeira Brava je upravo zbog toga i pošteđena pozadinske betonske dekoracije.
Odlazak iz Ribeire je bio oproštaj sa južnom obalom i krenuli smo prema unutrašnjosti. Cesta je vijugavo vodila dijelom pored mjesta gdje je nedavna poplava ostavila nepopravljivu štetu i nakratko zavila cijeli otok u crno. Sada suha korita i odvaljeni komadi brda s desne strane ceste pokazuju koliko jaka vodena sila prirode može biti. Kuće i tragovi života su jednostavno nestali, dok je s lijeve strane ceste sve ostalo netaknuto. Tu je život nakon kraće stanke nastavio svojim uobičajenim tempom kao da se ništa nije dogodilo. Uh, koliko je sreća na ovako malom prostoru bila bitan faktor za preživljavanje. Većim dijelom puta se vozimo kroz svojevrsni kanjon gdje se sa obje strane izdižu oštri tamno smeđi vrhunci sa prevladavajućim zelenilom cjelogodišnje vegetacije. Stižemo u vulkanski centar i spilje Sao Vicente.
Ono što je priroda svojim kozmičkim tokom stvarala epohama otkrio je i počeo s proučavanjem englez James Yates u zadnja 2 desetljeća 19st. Na turističku promociju se pričekalo više od stoljeća, pa tek od 1996g funkcionira kao nezaobilazna točka svih znatiželjnika otvorena javnosti.

Za 8€ se dobije ulaznica s kojom se uz stručnog vodiča prvo ide u samu spilju kroz prirodni prolaz u krivudavoj dužini od kojih 700m. Polusatna edukativna šetnja je impresivna jer pokazuje ono što je priroda ostavila u nepromijenjenom obliku od prije 890000g. Diskretno osvjetljenje pojačava cijelu priču pokazujući splet hodnika i malih tunela. Duž dijela speleološke rute se nalaze prava mala jezera i slap. Prolaz kroz spilju je posve drugačiji od onih u našim krajevima - nema stalaktita i stalagnita. Razlog je vrlo jednostavan - ovde nema tragova kalciju pa nema ni spomenutih fenomena koji su obavezni dio nama bližih i poznatijih spilja. Crna boja dominira u kombinaciji sa ostacima vulkanske djelatnosti. Poseban fenomen su male zelene biljke nalik paprati koje uspjevaju u uvjetima bez ikakve sunčeve svjetlosti. Voljeli spilje ili ne, ovdje nitko ne ostaje ravnodušan.

Po izlasku drugi dio obuhvaća posjet vulkanskom centru tik do same spilje. Riječ je o modernom zadnju gdje se obilato koristi multimedija u svrhu dočaravanja vulkanske aktivnosti. Sa stajališta multimedije čisti prosjek, ali promatrajući kompletni centar kao muzej prirodnoj aktivnosti onda je kompletni dojam ipšak na kudikamo višoj razini. Slijedeći korak je ulazak u lift koji vodi u podzemni dio simulirajući zemljinu aktivnost. Dolaskom u pravo malo kino dobivamo 3D naočale i projekcija počinje. Osim trodimenzionalnog efekta, cijela priča video materijala je pravi mali vodič od nastanka Univerzuma, preko nastanka Zemlje, oceana, Života pa sve do rađanja Medirskog arhipelaga. Čitava projekcija je doživljaj za sebe nakon koje čovjek unatoč svoje jedinstvene kreativnosti izgleda kao mrlja u fabuli postanka. Sao Vicente je pravi primjer kako prirodni fenomen nije prepušten sam sebi. Osim elektrifikacije i turističke infrastrukture potrebne da takav objekt postane dostupan svima, tu se na osnovnoj ideji napravila cijela priča. Moderno arhitektonsko rješenje vulkanskog centra nije nadogradnja koja samu spilju smješta u centar zbivanja. Naprotiv, on daje uvid u kompletnu aktivnost Univerzuma i same Zemlje kroz koji se na krajnje jednostavan i indirektan način objašnjava nastanak "glavnog junaka" - Sao Vicente spilja. Fascinantno!!! Ne mogu a da ne povučem paralelu sa spiljom u našem neposrednom susjedstvu - BiH. Spilja Vjetrenica je desetljećima prepuštena sama sebi. Osim darovane neponovljive ljepote na samom ulazu su crteži praljudi u nepromijenjenom obliku tisućama godina. Lokalno politikanstvo koje(vječno) u nazivniku ima privatnu korist je dozvolio da dragulj ostane prepušten zaboravu ali i neznanju novih naraštaja. Nikada do kraja istražena i bez elemntarne infratrukture ostaje prepuštena nekim novim, humanijim vremenima koja će znati prepoznati ono što danas njeguju rijetki.
Sjedamo u auto i krećemo na sam sjeverozapad otoka. Iako je optimalno rješenje magistralna cesta mi silazimo s nje i idemo starim krivudavim, ali nemoderniziranim putem uz sam ocean.

Kolnik je kvalitetan ali je cijeli put krivudav jer prati obalnu strminu sa pokojim mostom i tunelom. Nakon 15min stajemo jer na cesti imamo pravi mali vodopad i radimo pravo osvježenje. Osima auta, svi putnici su bili u najboljem omjeru 2/3 mokri. Nikome to nije smetalo, palo je ritualno slikanje u svim kombinacijama ispred, iza i ispod samog prirodnog mlaza. Sušimo se narednih pola sata jer je osjećaj fantastičan....iako smo na samoj cesti, promet je rijedak, s jedne strane okomita litica a s druge beskraj oceanskog plavetnila....nikuda nam se ne žuri...brišem samo lice i palim cigaretu i komentiram s Diegom panoramu. Ostatak ekipe se uglavnom presvlači ili suši vjetrom...Mario, koji se ionako nije gasio cijelim putem dijeli sokove i vodu, dok moja draga uživa sad već u suhoj kombinaciji odjeće. Nastavljamo i za 15minuta ulazimo u Porto Moniz.

Riječ je o krajnjem sjeverozapadu otoka, poznat po najmanjem broju sunčanih sati i najvećem prosjeku oborina. Mjesto prema riječima mještana je jedinstveno upravo po svojoj mikroklimi koja je vječno oblačna ili poluoblačna, a u najboljoj varijatni sunčana s velikom vjerojatnošću naoblake. Dvije značajke su mi ostale kao glavne asocijacije mjesta: swimming pool - prirodni raspored vulkanskih stijena u neposrednoj blizini obale je ruka čovjeka prilagodila sebi i naporavila pravi bazen s oceanskom vodom. Druga je mjesečev krajolik u koji se smjestio lokalni restoran.

Crne većinom šiljaste u završetku stijene strše jedna pored drugih. I tu je iz razumljivih razloga čovjek izlio finu betonsku stazu ne mijenjajući osnovni oblik a kojom se laganom šetnjom obilazi još jedan krajnji oblik vulkanske djelatnosti. U unikatnom ambijentu pada prvi obrok a umjesto sterilnih uvijek prisutnih junk rješenja uzimamo lokalni specijalitet - sendvič Prego + pivo Coral.

Prego je sendvič samo po svojoj formi, ali riječ je o odličnoj kombinaciji goveđeg odreska, salate, paradajza, sira i jaje). Uz razgovor i divljenje obroku u unikatnom ambijentu je bilo pravo zadovoljstvo koje je potrajalo nekoliko sati. Nakon što smo skupili energije palimo auto i krećemo prema santani. Usput stajemo u Ponta Delgadi radi kupovine vode, sokova i voća za nastavak putovanja. Santana je poznata po malom otvorenom parku u kojem se nalazi nekoliko tradicionalnih kućica, ali turistički pažljivo ofarbanih u okruženju podšišanog travnjaka i pokoje palme.

Hmmmm....atraktivno, ali previše turistički pa osim par foto kadrova pješačimo za masom koja ide putem lokalne crkve.

Tu je već drugačije - sve vrvi od mještana i otočana, pravi cvjetni tepih na asfaltu ide od oltara niz strmu cestu i ne vidim mu kraja..... u tijeku je misa, pa nema puno razgovora.....društvo se razdvaja....Mario i Diego sjedaju pomalo umorni, moja draga ulazi kroz masu u samu crkvu, a meni je zanimljivije provlačiti se kroz masu koja ukočeno službuje Svevišnjem.

Portugalci su većinom katolici, ali ovako daleko od bilo čega čovjek jednostavno mora vjerovati u Njega. Napuštamo Santanu i vozimo se do rta s kojeg se pruža fantastična panorama sve do sjeveroistočne Ponte de Sao Lourenco, ali ne idemo u tom smjeru. Skrećemo prema usponu i penjemo se u najviše dijelove Madeire. Usput stajemo u putnoj obiteljskoj birtiji ukolpljenoj u tradicionalnu madeirsku kućicu kakvu smo vidjeli u Santani. Ulazimo unutra a za šankom prava Mama Juanita - simpatična šankerica povećih dimenzija koja kao da je izmišljena za šank....s krova vise stručkovi otočnog mirisnog zelenila, glavice luka, a mi naručujemo Ponchu - slatko ali visokoalkoholizirano piće....ispijamo po dvije runde jer prva jednostavno vuče na drugu....kroz razgovor sa domaćicom otkrivamo da je sama izrada krova cijenjen obrt na otoku i iznimna vještina....krov se u određenim intervalima mora promijeniti, a lokalni majstori cijeli zahvat naplaćuju preračunato oko 22000kn!!!.....

Kroz nehajni razgovor uljudna domaćica mi pokazuje vrt koji se nalazi sa stražnje strane na blagoj padini i tu se vidi sva urednost i pažnja vlasnika....gredice nama poznatog povrža su uredne, bez ijedne naznake korova, staze kao da su počešljane, a mreže kao zaštita od prirodnih grabežljivaca uredno srolane uz kraj....Nakjon polustanog zadržavanja opraštamo se od gostoljubive domaćice i opušteniji vozimo dalje....


Post je objavljen 25.02.2011. u 01:14 sati.