subota, 28.11.2009.
Makedonija na Srdočima ?
Studeni je jedan od onih mjeseci koji su tu samo da statistički popune rupu između Svih svetih i Božića. Gotovo pola stoljeća je kraj inače bezličnog mjeseca obilježavao iznimno važan datum sa stajališta komunističke elite - Dan republike. S druge strane proletarijat je na taj datum vremenom gledao sa sve manje ideološkog žara, a slobodne dane koristio za praktičnu djelatnost-svinjokolju. Ma kako taj čin izgledao surovo nekakvim današnjim tendencijama, svinjokolja je bio obred okupljanja rodbine i prijatelja, a hladno vrijeme nije nikada bila zapreka osmijehu i veselju. Danas ne živim tamo gdje sam odrastao, neka nova elita je ekvivalent spominjanom datumu prebacila negdje u period početka cvjetanja lipe a drugačiji način života je nametnuo drugačije prehrambene navike.No ipak, tržišno gledajući kila čvaraka danas drži cijenu kao orada i losos zajedno, ali sam se kao rođeni slavonac zgrozio kada sam na deklaraciji pročitao "Made in Austria".
Poker drugara je prošli vikend uzeo na pik provesti ga van Zagreba. Mada je moje privatno okruženje gledalo sa zebnjom na takvu ideju, istovremeno je uvjetovalo da to bude nacionalni restoran, živa glazba(nikako cajkuše ili sličan dernek sisavaca) i ne više od 2h od Zagreba. U prvi mah sam imao nestvarne slike meksičkog restorana sa kabaljerosima u Šemovcima..Bio sam uvjeren da svi nacionalni restorani u Hrvatskoj koji postoje su locirani barem u jednom primjerku u Zagrebu, no prevario sam se. Zagreb nema u svojoj ponudi makedonski restoran...ali Rijeka ga ima. Krenuli smo u sumrak....
Mada sam na webu pročitao kontradiktorne recenzije ovog nacionalnog restorana nije me omelo u namjeri da okusimo makedoniju u Hrvatskoj. Kako sam osoba koja ne koristi navigaciju, koja usput nije više od 4 puta prolazila kroz Rijeku, a još k tome je riječka obilaznica bila van funkcije za promet, potraga za restoranom na Srdočima se pretvorila u jednosatni pakao. Ipak, trud se isplatio - dobronamjerna teta na kioski I-Novina je na araku papira mi iscrtala kompletni put do restorana(od srca joj i ovog puta:Hvala!).
Prvi plus za restoran je parking tik do ulaza u restoran, sa jasno obilježenim i dovoljno širokim parkirnim mjestima. U nekim razvikanijim zagrebačkim jazbinama parking zna biti u prašini, na makadamu ili po sistemu-snađi se druže.
Interijer je pun pogodak. Tamno drvo dominira arhitekturom, a niz orijentalnih detalja daje tradicijski štih. Stolovi i stolice su također od masivnog tamnog drveta što dodatno poboljšava opći dojam. Jedino u čemu nismo mogli uživati jest pogled kroz velike prozore restorana na Kvarner koji je navodno predivan, ali gazda restorana nije mogao zbog nas zaustaviti rotaciju globusa, pa mu to ne zamjeramo ovom prilikom :-). Kao i u većini slučajeva, tako sam i ovdje šefu kuhinje preporučio da nas iznenadi sa platom predjela, glavnog jela i deserta. Nakon medice i viljamovke stigla je plata predjela u sastavu pršut, pinđur, ajvar, kačkavalj, nekakve mesne nareske kojima ime ne znam kao i pohance koji su bili masniji ali nadjeveni sirom. Posebno bih istaknuo pinđur i pohance. Svi smo napravili sve moguće uređene parove sa ponudom na plati, a pohanci su bili prvi alarm za vino. Kako sam ja imao funkciju vozača, savjest mi je nalagala da dalje od viljamovke ne idem i preusmjerila moje želje na Coca-Colu. Ostatak društva je naručilo crno otvoreno vino. Prema njihovim reakcijama crnjak je bio idealna kombinacija kako uz predjelo i glavno jelo, tako i uz štimung. Za isti se pobrinuo vokalno instrumentalni sastav iz Makedonije a sebe nazivaju Boemi. Repertoar je počeo sa makedonskim folkom, koji se vrlo dobro uklapao u tradicijskom interijeru i uz orijentalnu gastronomiju. U nastavku su proširili horizonte sa Halidovom Miljackom i Prvim poljupcem, a prelaskom na Harisovu Kafanu su pojačali ritam večeri. Sve po pravilu balkanske službe i nikako izvan toga. Bilo bi nepravedno očekivati samo i isključivo makedonski folk jer sam se i u samoj Makedoniji u njihovim nacionalnim restoranima naslušao Dragojevića, Gibonnija i slične muzike.Kako i priliči cijelu večer su obilježili red dvokoraka i red kola a štimung je varirao od početnog usiljenog kao u Lijepom našom di se snaše suzdržano ljuljaju, pa do zbornog urlanja zagrljene mase u direktnoj interakciji sa glazbenicima. No nijednog trenutka atmosfera nije zalazila u sferu primitivizma i nekontroliranog divljanja za što su se birnuli svirci koji su masu malo dizali - malo spuštali. Platu glavnog jela su činile 4 vrste vješalice - pečena, pohana, punjena a četvrte se ne sjećam, a bilo je tu i raznog pripremljenog povrća. Posebno smo dobili papriku i tavče gravče. Količinski je svaka plata bila formirana za izbjeglice iz Biafre a vješalice pogotovo punjene sirom i paprikom su za pamćenje, no nekako mi je u svemu neodstajalo okusa..onog orijentalnog...pogotovo u tavče gravče. Imao sam svojevremeno priliku biti u Skopju i u 10dana sam bio u nekoliko različitih nacionalnih restorana i znam da mi je prepoznatljivost makednoske kuhinje i užitak u njoj bio upravo u umacima a to mi je ovdje bio u natruhama. Generalno, kvaliteta gastronomske ponude, kao i količine porcija su veliki plus ovog restorana ali za origigi okus autohtone makedonske kuhinje po mom osobnom mišljenju ipak treba potegnuti na kudikamo dalje. Zaboravih na desert - ne propustite palačinke sa sladoledom i vrućim preljevom od višanja. Personal je nenametljivo uslužan i nekako prijateljski raspoložen kao pravi domaćin pa mogu ubilježiti još jedan plus kompletnom dojmu.
Da rezimiram...riječ je o restoranu sa vrlo ugodnim tradicijskim interijerom za ljubitelje umjerenog balkanskog folka i odlične gastronomije. Isplati se doći čak i iz Zagreba u potrazi za ponešto drugačijim doživljajem, ali za tragače za pravim makedonskim okusom čije je ishodište jedino i samo izvorni autohtoni doživljaj na nepcu, moj savjet je pravac južni Balkan.
utorak, 24.11.2009.
Listopadske skice sa Dubrovačkih zidina
Igrom sudbine sam se početkom listopada našao u malom prigradskom naselju Orašcu. Jednostavno malo selo nadomak Dubrovnika bezlično djeluje na karti, a u stvarnosti je idealno za kasno jesenski idilični odmor, čašu finog crnog vina, dobru knjigu i predivan pogled na Koločep. Orašac je vjerojatno jedino seoce, uz Savudriju, sa de-luxe hotelom - RadissonBlu resort. Dok je to snobovska činjenica za kurčenje, mještanima je važnija atrakcija jedina birtija u selu "kod Kuma"(doduše ne onog Copollinog u tri nastavka
) i lokalna crkva.
Lijepi dan sam iskoristio za obilazak Dubrovačkih zidina....nakon 25godina kako sam zadnji put bio. Bilo je zanimljivo i dao sam si oduška pa sam okinuo cca. 350 fotki u 4sata. Tim činom sam bacio u depresiju 40-tak japanskih turista koji su se istovremeno kad i ja našli na zidinama. Kad su vidjeli kojom silinom škljocam naokolo, brzinu i način kojim zauzimam položaj za okidanje odmah su položili svoje Nikone, Canone i kapitulirali....Ulazak na zidine je bolan za mišiće nogu jer počinje strmim usponom od cca. 50 stepenica. No tome prethodi još bolnija radnja kupovine ulaznice gdje sam istovario broj kuna istovjetan broju stepenica.
Dužina zidina je 2km. Na ulasku je vodič uvjeravao 70-godišnjeg njemačkog turista sa štapom da mu je dovoljan 1stunden za cio krug po zidinama. Da, moguće...jedino ako je švapski čiča križanac između leoparda i Haile Gebresilasija. No slutim da se stari sasušio k'o bakalar na suncu i vjetru te je vodiču vjerojatno psovao sve od Weimarske republike na ovamo...
Osim vjernih nam Nijemaca, od turista su dominirali Amerikanci, Englezi ali i turisti s nama bliskih govornih područja...pa se na Zidinama moglo čuti "Nemanja, dođi da vidiš ovo...". Isto tako kad sam se namještao da okinem par fotki Lokruma, ispod Zidina je domicilna nejač igrala nogomet, a odozgo ih je zajebavala grupa bosanskih vršnjaka. Ne bi taj podatak bio bog zna što da lokalni klinci u uzvraćanju bosanskim kolegama nisu pokazali odlično poznavanje obreda sunećenja, kao i do detalja vjerni opis ljiljana.
Kako je vrijeme odmicalo a sunce i vjetar pojačavali došlo je vrijeme za pićence. Na samim Zidinama ima nekoliko punktova za okrijepiti se. Prvi je bio cca 5 minuta kad se popneš na Zidine. Zblajhana ofucana nalakirana gospođa sa barem pola stoljeća u venama nezainteresirano lista nekakav ženski žurnal a pored nje frižider sa vodom, sokovima i sladoledom...sve nabacano jedno preko drugog. Pored frižidera nepravilno izrezan komad kartona je u funkciji cjenika, a cijene su bile prava sitnica: voda 12kn, sokovi-razni 20kn, sladoled-najjeftiniji 15kuna na štapiću-Snjeguljica. Slijedeća oaza je u biti jedini pravi birc na Zidinama sa pravom terasom. Unutrašnjost uređena u drvetu a na terasi od punog tamnog drveta klupe i stolovi. Zaposlenici su dvije simpatične djevojke i dva momka.Ostaje nejasna činjanica zašto ih toliki broj radi kad je cijelo vrijeme troje sjedilo, a listopad nije baš udarni turistički mjesec. Sjeo sam u zavjetrinu i naručio sok od iscjeđene naranče. Dobio sam lijepo servirano u uskoj čaši. Nakon par gutljaja u zavjetrini sam se fino opustio i zapalio cigaretu. Uživao sam tako 40-tak minuta, a onda zadovoljstvo platio s 30 pitomih zečeva! Utažene žeđi i očerupanog novčanika sam nastavio dalje. Nisam odmakao ni 20m kad iz neke rupe iskoči stariji mršavi očalinko s nekom futrolom u ruci i viče mi : Ticket control !!! Ticket control !!!...Nakon 2-3 sekunde, dok mi se srce vraćalo iz pete, sam rekao starom da skulira malo i da možemo na hrvatskom...Kad je vidio da sam "naš čovjek" počeo mi je objašnjavati da moraju kontrolirati jer imaju problema sa onima koji se provuku bez ulaznice. Odgovorio sam mu da nemam ništa protiv kontrole, ali koji k.... mora plašiti ljude?! Čim mi se broj otkucaja spustio ispod 250/min sam nastavio dalje.
Na cijelim Zidinama je zanimljivo, no najbolji pogled se pruža sa Minčete.Najviša točka Zidina je raj za vlasnike ultra-zoom fotoaparata. Tu se nemilosrdno izoštravaju kadrovi u svim smjerovima.Čak se i Srđ vidi kao na dlanu. Tu sam se podosta žurio jer se kolonija kosookih približavala pa sam htio izbjeći gužvu s njima. "Žutu opasnost" su primjetili i drugi na Minčeti pa smo se sprinterski mijenjali za pozicije, jer kad se Japanci dočepaju Minčete neće se znati tko pije tko plaća. Nas desetak u Minčeti se spontano počelo u smjeru kazaljke na satu rotirati na "Point and shoot" kadrovima i nevjerojatna fotografska i ljudska solidarnost je zavladala između nas, a bili smo u sastavu Hrvat(JA :-) ), 2 para Talijana, trio švapskih penzionera a ostatak sa engleskog govornog područja. Nakon toga laganini spuštanje prema nižim nivoima zidina i izlaz na Stradun.
Stradun nije bio krcat ali turista je bilo. Jest da je prosjek 65godina, ali polako sa štapom ili svako u svojim kolicima strpljivo se obilazila dubrovačka starina. Tom činjenicom je razumljivo da su pubovi prazni dok je neopisiva gužva ispred slastičarni. Dobna struktura turista se očituje i po suvenirnicama. Perle i majice su OUT - vaze za vitrine i miljetići za TV su IN, dok su restorani zjapili napola prazni. Od celebova sam se mimoišao sam jednim bivšim ministrom, ali moglo je i bez toga.
U pravilu za one koji žele uživati u gastronomiji, lijepom a ne prevrućem vremenu i ležernom uživanju u prirodnom i kulturnom blagu jesen je idelani period. Moving postoji, ali nitko nikome ne smeta .
Cijene su visoke sa stajališta posjetitelja iz hrvatske provincije, ali nikako neopravdane kad se sjetim koliko sam nekadašnjih dojč maraka istovarao da bi obišao nekoliko crkvi i bazilika u Ravenni. Sve u svemu, riječ je o drugoj najljepšoj šetnji na svijetu, a da bi to ostala(ili čak postala prva) ulaznicu doživljavam kao svoj osobni doprinos održavanju nečeg neprocjenjivog u našoj kulturnoj baštini.
