utorak, 24.11.2009.
Listopadske skice sa Dubrovačkih zidina
Igrom sudbine sam se početkom listopada našao u malom prigradskom naselju Orašcu. Jednostavno malo selo nadomak Dubrovnika bezlično djeluje na karti, a u stvarnosti je idealno za kasno jesenski idilični odmor, čašu finog crnog vina, dobru knjigu i predivan pogled na Koločep. Orašac je vjerojatno jedino seoce, uz Savudriju, sa de-luxe hotelom - RadissonBlu resort. Dok je to snobovska činjenica za kurčenje, mještanima je važnija atrakcija jedina birtija u selu "kod Kuma"(doduše ne onog Copollinog u tri nastavka
) i lokalna crkva.
Lijepi dan sam iskoristio za obilazak Dubrovačkih zidina....nakon 25godina kako sam zadnji put bio. Bilo je zanimljivo i dao sam si oduška pa sam okinuo cca. 350 fotki u 4sata. Tim činom sam bacio u depresiju 40-tak japanskih turista koji su se istovremeno kad i ja našli na zidinama. Kad su vidjeli kojom silinom škljocam naokolo, brzinu i način kojim zauzimam položaj za okidanje odmah su položili svoje Nikone, Canone i kapitulirali....Ulazak na zidine je bolan za mišiće nogu jer počinje strmim usponom od cca. 50 stepenica. No tome prethodi još bolnija radnja kupovine ulaznice gdje sam istovario broj kuna istovjetan broju stepenica.
Dužina zidina je 2km. Na ulasku je vodič uvjeravao 70-godišnjeg njemačkog turista sa štapom da mu je dovoljan 1stunden za cio krug po zidinama. Da, moguće...jedino ako je švapski čiča križanac između leoparda i Haile Gebresilasija. No slutim da se stari sasušio k'o bakalar na suncu i vjetru te je vodiču vjerojatno psovao sve od Weimarske republike na ovamo...
Osim vjernih nam Nijemaca, od turista su dominirali Amerikanci, Englezi ali i turisti s nama bliskih govornih područja...pa se na Zidinama moglo čuti "Nemanja, dođi da vidiš ovo...". Isto tako kad sam se namještao da okinem par fotki Lokruma, ispod Zidina je domicilna nejač igrala nogomet, a odozgo ih je zajebavala grupa bosanskih vršnjaka. Ne bi taj podatak bio bog zna što da lokalni klinci u uzvraćanju bosanskim kolegama nisu pokazali odlično poznavanje obreda sunećenja, kao i do detalja vjerni opis ljiljana.
Kako je vrijeme odmicalo a sunce i vjetar pojačavali došlo je vrijeme za pićence. Na samim Zidinama ima nekoliko punktova za okrijepiti se. Prvi je bio cca 5 minuta kad se popneš na Zidine. Zblajhana ofucana nalakirana gospođa sa barem pola stoljeća u venama nezainteresirano lista nekakav ženski žurnal a pored nje frižider sa vodom, sokovima i sladoledom...sve nabacano jedno preko drugog. Pored frižidera nepravilno izrezan komad kartona je u funkciji cjenika, a cijene su bile prava sitnica: voda 12kn, sokovi-razni 20kn, sladoled-najjeftiniji 15kuna na štapiću-Snjeguljica. Slijedeća oaza je u biti jedini pravi birc na Zidinama sa pravom terasom. Unutrašnjost uređena u drvetu a na terasi od punog tamnog drveta klupe i stolovi. Zaposlenici su dvije simpatične djevojke i dva momka.Ostaje nejasna činjanica zašto ih toliki broj radi kad je cijelo vrijeme troje sjedilo, a listopad nije baš udarni turistički mjesec. Sjeo sam u zavjetrinu i naručio sok od iscjeđene naranče. Dobio sam lijepo servirano u uskoj čaši. Nakon par gutljaja u zavjetrini sam se fino opustio i zapalio cigaretu. Uživao sam tako 40-tak minuta, a onda zadovoljstvo platio s 30 pitomih zečeva! Utažene žeđi i očerupanog novčanika sam nastavio dalje. Nisam odmakao ni 20m kad iz neke rupe iskoči stariji mršavi očalinko s nekom futrolom u ruci i viče mi : Ticket control !!! Ticket control !!!...Nakon 2-3 sekunde, dok mi se srce vraćalo iz pete, sam rekao starom da skulira malo i da možemo na hrvatskom...Kad je vidio da sam "naš čovjek" počeo mi je objašnjavati da moraju kontrolirati jer imaju problema sa onima koji se provuku bez ulaznice. Odgovorio sam mu da nemam ništa protiv kontrole, ali koji k.... mora plašiti ljude?! Čim mi se broj otkucaja spustio ispod 250/min sam nastavio dalje.
Na cijelim Zidinama je zanimljivo, no najbolji pogled se pruža sa Minčete.Najviša točka Zidina je raj za vlasnike ultra-zoom fotoaparata. Tu se nemilosrdno izoštravaju kadrovi u svim smjerovima.Čak se i Srđ vidi kao na dlanu. Tu sam se podosta žurio jer se kolonija kosookih približavala pa sam htio izbjeći gužvu s njima. "Žutu opasnost" su primjetili i drugi na Minčeti pa smo se sprinterski mijenjali za pozicije, jer kad se Japanci dočepaju Minčete neće se znati tko pije tko plaća. Nas desetak u Minčeti se spontano počelo u smjeru kazaljke na satu rotirati na "Point and shoot" kadrovima i nevjerojatna fotografska i ljudska solidarnost je zavladala između nas, a bili smo u sastavu Hrvat(JA :-) ), 2 para Talijana, trio švapskih penzionera a ostatak sa engleskog govornog područja. Nakon toga laganini spuštanje prema nižim nivoima zidina i izlaz na Stradun.
Stradun nije bio krcat ali turista je bilo. Jest da je prosjek 65godina, ali polako sa štapom ili svako u svojim kolicima strpljivo se obilazila dubrovačka starina. Tom činjenicom je razumljivo da su pubovi prazni dok je neopisiva gužva ispred slastičarni. Dobna struktura turista se očituje i po suvenirnicama. Perle i majice su OUT - vaze za vitrine i miljetići za TV su IN, dok su restorani zjapili napola prazni. Od celebova sam se mimoišao sam jednim bivšim ministrom, ali moglo je i bez toga.
U pravilu za one koji žele uživati u gastronomiji, lijepom a ne prevrućem vremenu i ležernom uživanju u prirodnom i kulturnom blagu jesen je idelani period. Moving postoji, ali nitko nikome ne smeta .
Cijene su visoke sa stajališta posjetitelja iz hrvatske provincije, ali nikako neopravdane kad se sjetim koliko sam nekadašnjih dojč maraka istovarao da bi obišao nekoliko crkvi i bazilika u Ravenni. Sve u svemu, riječ je o drugoj najljepšoj šetnji na svijetu, a da bi to ostala(ili čak postala prva) ulaznicu doživljavam kao svoj osobni doprinos održavanju nečeg neprocjenjivog u našoj kulturnoj baštini.
