subota, 28.11.2009.
Makedonija na Srdočima ?
Studeni je jedan od onih mjeseci koji su tu samo da statistički popune rupu između Svih svetih i Božića. Gotovo pola stoljeća je kraj inače bezličnog mjeseca obilježavao iznimno važan datum sa stajališta komunističke elite - Dan republike. S druge strane proletarijat je na taj datum vremenom gledao sa sve manje ideološkog žara, a slobodne dane koristio za praktičnu djelatnost-svinjokolju. Ma kako taj čin izgledao surovo nekakvim današnjim tendencijama, svinjokolja je bio obred okupljanja rodbine i prijatelja, a hladno vrijeme nije nikada bila zapreka osmijehu i veselju. Danas ne živim tamo gdje sam odrastao, neka nova elita je ekvivalent spominjanom datumu prebacila negdje u period početka cvjetanja lipe a drugačiji način života je nametnuo drugačije prehrambene navike.No ipak, tržišno gledajući kila čvaraka danas drži cijenu kao orada i losos zajedno, ali sam se kao rođeni slavonac zgrozio kada sam na deklaraciji pročitao "Made in Austria".
Poker drugara je prošli vikend uzeo na pik provesti ga van Zagreba. Mada je moje privatno okruženje gledalo sa zebnjom na takvu ideju, istovremeno je uvjetovalo da to bude nacionalni restoran, živa glazba(nikako cajkuše ili sličan dernek sisavaca) i ne više od 2h od Zagreba. U prvi mah sam imao nestvarne slike meksičkog restorana sa kabaljerosima u Šemovcima..Bio sam uvjeren da svi nacionalni restorani u Hrvatskoj koji postoje su locirani barem u jednom primjerku u Zagrebu, no prevario sam se. Zagreb nema u svojoj ponudi makedonski restoran...ali Rijeka ga ima. Krenuli smo u sumrak....
Mada sam na webu pročitao kontradiktorne recenzije ovog nacionalnog restorana nije me omelo u namjeri da okusimo makedoniju u Hrvatskoj. Kako sam osoba koja ne koristi navigaciju, koja usput nije više od 4 puta prolazila kroz Rijeku, a još k tome je riječka obilaznica bila van funkcije za promet, potraga za restoranom na Srdočima se pretvorila u jednosatni pakao. Ipak, trud se isplatio - dobronamjerna teta na kioski I-Novina je na araku papira mi iscrtala kompletni put do restorana(od srca joj i ovog puta:Hvala!).
Prvi plus za restoran je parking tik do ulaza u restoran, sa jasno obilježenim i dovoljno širokim parkirnim mjestima. U nekim razvikanijim zagrebačkim jazbinama parking zna biti u prašini, na makadamu ili po sistemu-snađi se druže.
Interijer je pun pogodak. Tamno drvo dominira arhitekturom, a niz orijentalnih detalja daje tradicijski štih. Stolovi i stolice su također od masivnog tamnog drveta što dodatno poboljšava opći dojam. Jedino u čemu nismo mogli uživati jest pogled kroz velike prozore restorana na Kvarner koji je navodno predivan, ali gazda restorana nije mogao zbog nas zaustaviti rotaciju globusa, pa mu to ne zamjeramo ovom prilikom :-). Kao i u većini slučajeva, tako sam i ovdje šefu kuhinje preporučio da nas iznenadi sa platom predjela, glavnog jela i deserta. Nakon medice i viljamovke stigla je plata predjela u sastavu pršut, pinđur, ajvar, kačkavalj, nekakve mesne nareske kojima ime ne znam kao i pohance koji su bili masniji ali nadjeveni sirom. Posebno bih istaknuo pinđur i pohance. Svi smo napravili sve moguće uređene parove sa ponudom na plati, a pohanci su bili prvi alarm za vino. Kako sam ja imao funkciju vozača, savjest mi je nalagala da dalje od viljamovke ne idem i preusmjerila moje želje na Coca-Colu. Ostatak društva je naručilo crno otvoreno vino. Prema njihovim reakcijama crnjak je bio idealna kombinacija kako uz predjelo i glavno jelo, tako i uz štimung. Za isti se pobrinuo vokalno instrumentalni sastav iz Makedonije a sebe nazivaju Boemi. Repertoar je počeo sa makedonskim folkom, koji se vrlo dobro uklapao u tradicijskom interijeru i uz orijentalnu gastronomiju. U nastavku su proširili horizonte sa Halidovom Miljackom i Prvim poljupcem, a prelaskom na Harisovu Kafanu su pojačali ritam večeri. Sve po pravilu balkanske službe i nikako izvan toga. Bilo bi nepravedno očekivati samo i isključivo makedonski folk jer sam se i u samoj Makedoniji u njihovim nacionalnim restoranima naslušao Dragojevića, Gibonnija i slične muzike.Kako i priliči cijelu večer su obilježili red dvokoraka i red kola a štimung je varirao od početnog usiljenog kao u Lijepom našom di se snaše suzdržano ljuljaju, pa do zbornog urlanja zagrljene mase u direktnoj interakciji sa glazbenicima. No nijednog trenutka atmosfera nije zalazila u sferu primitivizma i nekontroliranog divljanja za što su se birnuli svirci koji su masu malo dizali - malo spuštali. Platu glavnog jela su činile 4 vrste vješalice - pečena, pohana, punjena a četvrte se ne sjećam, a bilo je tu i raznog pripremljenog povrća. Posebno smo dobili papriku i tavče gravče. Količinski je svaka plata bila formirana za izbjeglice iz Biafre a vješalice pogotovo punjene sirom i paprikom su za pamćenje, no nekako mi je u svemu neodstajalo okusa..onog orijentalnog...pogotovo u tavče gravče. Imao sam svojevremeno priliku biti u Skopju i u 10dana sam bio u nekoliko različitih nacionalnih restorana i znam da mi je prepoznatljivost makednoske kuhinje i užitak u njoj bio upravo u umacima a to mi je ovdje bio u natruhama. Generalno, kvaliteta gastronomske ponude, kao i količine porcija su veliki plus ovog restorana ali za origigi okus autohtone makedonske kuhinje po mom osobnom mišljenju ipak treba potegnuti na kudikamo dalje. Zaboravih na desert - ne propustite palačinke sa sladoledom i vrućim preljevom od višanja. Personal je nenametljivo uslužan i nekako prijateljski raspoložen kao pravi domaćin pa mogu ubilježiti još jedan plus kompletnom dojmu.
Da rezimiram...riječ je o restoranu sa vrlo ugodnim tradicijskim interijerom za ljubitelje umjerenog balkanskog folka i odlične gastronomije. Isplati se doći čak i iz Zagreba u potrazi za ponešto drugačijim doživljajem, ali za tragače za pravim makedonskim okusom čije je ishodište jedino i samo izvorni autohtoni doživljaj na nepcu, moj savjet je pravac južni Balkan.
