Pregled posta

Ohrid - kronologija jednog ljetovanja 2

Dan5: Ohrid-The rest of the best

Kasno se dižemo i ispijamo kafu na terasi gril restorana u sklopu hotela. 3/4 ekipe je raspoloženo i odlazi do grada. Plan je dovršiti obilazak „must see“ lokacija. Tu su u prvom redu 900godina star hrast na kraju čaršije u čijem je deblu u vrijeme između dva rata funkcionirala mala otvorena kafanica. U nastavku smo se popeli strmim putem do Gornje porte što je početak uspona ka Samuilovoj tvrđavi. Uspon je otprilike težak(ili lagan ako takvi postoje) kao od plaže Hawaii prema magistrali u Orašcu. Dolaskom na tvrđavu osim očuvanosti srednjevjekovne utvrde koju sam uredno i detaljno obuhvatio objektivom, pruža se prekrasan horizont na cijeli Ohrid i okolicu. Pravi raj za fotografe. Iako su X i Pero obišli zidine moj fotografski zulum još nije bio ni blizu kraju pa su se sklonili u hlad jedne od kula. Kasnije smo se spustili prema Plaošniku. Centralno mjesto zauzima manastir Sv. Klimenta Ohridskog-osnivača Makedoske pravoslavne crkve. Pored njega Jovan Kaneo gabaritima izgleda kao ispovjedaonica. Sam manastir je u potpunosti rekonstruiran, u njemu se nalazi grob samog Klimenta koji je sam sebi izradio. Za Otomana je bio pretvoren u džamiju, ali je kasnije sve vraćeno u original. Inače danas je aktualan projekt Plaošnik 2014 koji predviđa nicanje 20tak objekata iz različitih perioda a čije iskopavanje trenutno traje pa je i samo kretanje djelomično ograničeno. Povratak u grad je „začinjen“ obilaskom rimskog amfiteatra koji datira po nekim zapisima na početak nove ere. Popodne smo se odmarali a na Perinu ideju smo krenuli u selo Vevčani. Ja sam spominjao Peri to selo, ali kao ništa ekstra, više kao napuhani turistički mamac etno turizma za školarce. Tako je naposljetku i bilo-tzv. poznati Vevčanski izvori su obični preusmjereni planinski brzaci koji imaju malu šetnjicu i nešto rasvjete. Opći dojam=apsolutno bezveze. Kao nekakav etno turizam, ali u biti 10minutno šetanje i ništa više od toga. Sami seljani djeluju nezainteresirano. Ne vrijedi ni pet minuta truda ali sva sreća nije daleko od Ohrida. U povratku smo skrenuli u Strugu. Tamo sam dobio preporuku za dobar restoran, ali mi smo ušli kroz krivi dio. Grad je ekipno ocijenjen kao suprotnost Ohridu - prljave ulice, odvaljeni rubnici uz cestu, apsolutni neukus arhitekture za koji ćemo par dana kasnije vidjeti da porijeklo vuče iz susjedne Albanije. Toliko nam je odbojno bilo da smo odustali od restorana i vratili se u Ohrid. Sve se okrenulo u odličan izbor jer smo odlučili klopati u restoranu jednostavnog imena-Riblji restoran. Iako nedovosmislenog naziva, recenzije restorana koje sam prelistao prije putovanja ukazuju da je ovdje vrlo solidna ponuda mesnih jela. Moje veselje je naglo poraslo kad sam na menu-ju uočio Karađorđevu šniclu. Vlatka je još i više odskočila od standarda i naručila jelo tendencioznog imena Jadranska simfonija(na Ohridskom jezeru op.a.). Restoran ima i svoju živu muziku i mada im nismo davali povoda ubrzo su se stvorili oko nas i okrenuli par makedonskih. Nakon kraćeg razgovora sam im rekao da smo iz HR, pa su dečki odvrnuli u restoranu u centru Ohrida Škorinu Ravnicu – extended version, jer je trajalo 10minuta!!!. Nije baš da smo pratili tekstove ali mi je bio određeni gušt što se naša Slavonska himna orila centrom Ohrida i to sam neskriveno davao do znanja. Bilo je još par pjesama pa su krenuli do slijedećeg stola. Tako u toku večeri obiđu 20tak stolova što je OK – ne radi se seljački lumperaj a pojačava se štimung terase. Ovdje je osoblje brzo, ne moraš mahati pola sata da bi ti došli, sve narudžbe su uredno i u kratkom vremenu donosili pa su dodatno podigli našu cjelokupnu ocjenu objekta. Zaboravih reći da su Pero i X jeli pastrvu i bila je više nego korektna. Ipak centralno mjesto je imalo predjelo što je opet bila makedonska plata ali nešto drugačija. Novo otkriće su bili džomleze a najviše podsjećaju na vruće lisnato sa sirom, no tu je bilo i nečeg dodatnog zbog čega je bilo iznimno fino, toplo, topi se u ustima. Osim toga dobili smo i pečeno sirenje ili pečeni ovčji sir u zemljanoj posudi sa gljivama i mirodijama – ocjena od 1-10 je 20!!! Nešto prefino nisam slično do sada probao a crno bitolsko vino je savršeno pratilo sve obroke. Karađorđeva šnicla je bio savršen mesni file sa ovčjim sirom i krastavcom u sredini poh(ov)an sa krumpriom. Generalno, restoran je za svaku preporuku, ništa nije nedostajalo, jela jaaaako fina sa dodatkom žive svirke. Garancija dobrog provoda i na granici savršenstva.

Dan 6: Bitola/Herakleja + Prespa/Hellas

Današnji đir je Bitola sa Heraklejom i put u Grčku,dokle nas Meco odvede. Krećemo na put po najvećoj vrućini. Dobro je dok u autu klima radi, ali nakon 1.15h stižemo u Bitolu i prvi doticaj sa paklenom vrućinom. Za razliku od Ohrida gdje je dominantno pravoslavlje, ovdje su u prvom planu tri objekta u samom centru grada: dvije džamije i Sa'at kula. Ciljano odmah pronalazimo glavni razlog dolaska – Širok sokak. Tu je smješten sav društveni život. Tipični korzo u kojem su pored fensi/šmensi kafića smješteni i svi konzulati. Ispred našeg konzulata se nalaze dva kipa koji su odraz nekih prošlih ne tako davnih vremena: prva je bista maršala Tita. Drugi je kip u natprirodnoj veličlini lokalnog harambaše iz IIsvj. rata Stevana Naumova-pazi sad ovo – STIVA¸!!!.... Znao sam kao klinjo da su svi pali borci imali neke čudne nadimke tipa Brzi, Bombaš, Šumski ali ovo mi je prvi kontakt sa amerikaniziranom varijantom. Unatoč nadimku, statua je tipičnog soc realističkog stila sa granitnim poprsjem radnika ljevaonice željeza, s razdrljenom majicom, rukama kao dva topa i bosonogim nožurdama a čisto sumnjam da se tako bosonog muvao po oštrim balkanskim vrletima...ma strava kakva se može danas još susresti u Laosu, Pjongyangu i kineskim zabitima s razlikom što su tamo oči nešto drugačijeg profila, ali sve ostalo je isto...Anyway nakon kratkotrajnog muvanja po Sokaku i centru otišli smo jesti mada nismo osjećali glad, jer smo nagađali da je u Grčkoj znatno skuplje. Tu smo na silu ubacili u sebe pljeskavice na 40C. Odozdo prži asfalt, ispred pljeskavica a cerada iznad nas samo pojačava vrućinu sunca ne dozvoljavajući zraku minimalnu cirkulaciju. Za 10minuta sam bio cijeli u znoju. Sreća pa je Herakleja 15minuta od Bitole. Rimsko nalazište je veliko kao nogometno igralište i tu sam na nepodnošljivom zvizdanu trčkarao 1.5h po povijesnom kamenju, uživao fotografirajući. Nalazište je meni privlačno, jednostavno i pravilno obilježeno pa nije bio problem uz malo mašte vidjeti smisao svega. Znam da je većini ljudi pri spomenu arheoloških nalazišta, crkvi i hramova dosada u nazivniku, no Ohrid i Makedonija obiluju tim lokalitetima i šteta je ne obići bar one najvažnije jer one i daju onu drugu dimenziju raznovrsnosti ponude pri čemu određena destinacija i jest pažnje vrijedna. Napuštamo Herakleju u smjeru Grčke. Prelazimo granični prijelaz slikovitog naziva Metlidžija i upadamo u Grčku. Milimo do prvog većeg mjesta Florijana, koji u najmanju ruku izgleda sterilno i određujem pravac Prespa. Vozimo se slijedećih sat vremena po vrletima uz samu albansko-grčku granicu. Pola sata smo sami na cesti i vidim kod Pere u pogledu da ga hvata nevjerica. Pucam od smijeha jer mu je faca ledena a pogled ukočen. Govori mi da uzmem kartu a na karti nema ničega. Nailazimo na mjesto Pissoderi i govorim mu da vozi dalje. On i dalje s nevjericom vozi i prvo vozilo koje nam je došlo u susret je NATO SMB Hammer sa mitraljezom na haubi. On crven k'o rak u licu, ja se sad već grčim od smijeha. Zamišljam naglas scenarije da nas zaustavi pogranična policija i pita: „momci kuda???“, a mi odgovaramo da nemamo pojma ali eto....malo se vozikamo i uživamo u prirodi....Peri nije do zajebancije, a ja se skoro upišao od smijeha. Konačno nalazimo neki putokaz na 100m od alb/grč granice i zavrćemo na novi uspon...penjemo se dodatnih 20minuta....ja Peri govorim kako mi je super priroda i „pure Balkan“-sve brdovito, ali on uopće ne percipira moj, sad već monolog. Konačno panorama Prespe, njemu laknulo....vozimo se po ravnici pola sata, dolazimo na 100m od mak/grč granice koja nema prijelaz nego rampu i zavrćemo lijevo preko prirodnog mosta koji razdvaja Prespansko jezero od Male Prespe. Prvo dijele Makedonija(80%) a Grčka i Albanija ostatak, dok je Mala Prespa 1/1 Grčka. Nekih 8km od umjetnog razgraničnog mosta između dvije Prespe dolazimo u otkriće dana-mjesto Pssarades. Malo izolirano ribarsko selo na samoj obali jezerskog zaljevčića. Pristup jezeru je bezveze-šaš i blato ali zbog toga se tamo niti ne ide. Na samom ulazu je makadam parking. Tu ostavljamo auto, lijevo u daljini su ovce i sitna stoka, dok je samo selo 200m vrhunski uređenog mini korza sa novim i uređenim fasadama kuća. Sve novo, selo kao oglancano. S lijeve strane negdje na polovici sela mali manastričić, ispoliran kao da je jučer izgrađen. Slijedi prizor lokalnih djedova kako na centralnom trgu ispod grčke zastave pričaju svoje lokalne priče, ne obazirući se na nas. Nema onog ubojitog piljenja i muka domorodaca koje stvara nelagodu kod putnika kao kad dođeš u neko naše selo u zečojebini. Izabirem terasu na dnu mjesta. Rustikalno uređena, ispod krošnje, sa žutim stoljnjacima i jednostavnim drvenim stolicama. Kad sjedneš imaš osjećaj kao da si došao kod kakvog domaćina na terasu, a ne u restoran/kafić sa onim sterilnim inventarom. Čim smo sjeli dolazi djevojčica od svojih 10tak godina i donosi dvije čaše vode. Vrhunski i jedinstven pristup turistu kao putniku koji je iscrpljen došao u mjesto i domaćinski je da prvo dobije čašu hladne vode. Moram priznati da sam nerijetko bio u kojekakvim rupama ali nigdje nisam ovakvu jednostavnu gestu doživio i zasigurno ću je dugo pamtiti. Nakon 5-6 minuta dolazi vlasnica, žena ugodnog pristupa od svojih 50+ godina i preporučuje domaću grčku kavu a mi još dodatno naručujemo limunade. Nakon prvog suglasnika se ona i mi odričemo englekog i pričamo balkanski. Nakon pola sata odmora prilikom plaćanja smo krivo razumjeli da je ceh 10€, plaćamo i krećemo. Za nama trči vlasnica i govori da je ceh 4€!?!....zahvaljujemo joj, ostavljamo euro tringelta i zadržavamo se u priči sa njenim suprugom. On priča svoje epopeje kako je živio u Torontu, Budimpešti i pored Balatona. Dok pričamo uočavamo kako se na drvenoj prečki ljuljaju vijenci od usoljene jezerske varijante srdele. Dok vlasnik opisuje način soljenja i pripravu pada novi pazar i nakon srdačnog stiskanja ruke sa više nego ugodnim vlasnicima napuštamo Pssarades sa vijencem ribica. U sumrak se vraćamo u Ohrid

Dan 7: Džabalebarenje I dio

Buđenje je bilo negdje u terminu X pa sam na njen nagovor krenuo u 5.5km šetnju od hotela do Ohrida. Puni elana smo koračali i komentirali lijepe pejzaže. Prva nedoumica na putu je ex-Titova rezidencija a sada premijera Makedonije. Nakon početne zbunjenosti srdačni policajac koji ju osigurava nam je kroz smijeh objasnio kako ju inteligentno zaobići a da si ne natovarimo dodatnih par km koji su zajamčeni ako pratimo asfaltiranu serpentinu koja je cesta prilaza hotelu Inex Gorica. Spomenuti hotel je predmet mnogobrojnih kontroverzi. Sagrađen još u eri kad smo svi bili jedna zajednica po ondašnjim standardima je imao zasluženih *****. U novijoj epohi modernih trendova se nije orijentirao ka resortu, a kao samostalni hotel je daleko od svjetskih standarda. Fasada je OK, balkoni uredni ali o kvadraturi bi se dalo raspravljati, okoliš bi imao smisla da je riječ o hladnom pogonu kad se hotel priprema za visoku sezonu, ali u kolovozu imati suhu travu uz hotel nema opravdanja. S kontra strane su dva zemljana teniska terena čija je ograda davno rekla zbogom a oko njih napušteno zemljište prepušteno samo sebi. Unutrašnjost mi nije poznata, ali prije puta sam čitao recenzije hotela i strancima je zajedničko čuđenje kako takav hotel nosi *****. Time su potkrijepljene moje sumnje. U Skopju Hotel Aleksandar Veliki je popušio jednu zvjezdicu još 2007. Ista sudbina je povukla niz hotela, ali eto Inex se nekim čudom drži za slamku. S obzirom na mentalitet, pročitano ali i viđeno ovdje, turistički inspektori fino žive od "slobodnih aktivnosti". Bilo kako bilo prolaskom oko Vile izbijamo ponovo na asfaltiranu stazu ali već za 50m su građevinski radovi na novom hotelu u punom zamahu. Nema veze što je sezona još u punom zamahu, ali bageri se vrte kao ringišpili, a kiperi voze kao da su na Hockenheimu, pa prašine ima kao stakla u Drezdenu 1945. Prizor nas tjera da se poslužimo priručnim putem čiji obilazak uključuje tri koraka kroz samo jezero pazeći da se ne porežemo na limenu barijeru. Novi hotel je betonski kvadar koji prije podsjeća na psihijatrijsku ustanovu. Nije mi jasno zašto se na parceli gdje može nastati moderni resort gradi komunistička rugoba pored koje ZG Kockica izgleda kao rutinska avantgarda. Turci i Egipćani su još prije 20godina počeli graditi moderne resorte sa bazenima, mostićima, hrpom palmi, aqua parkovima i sa tisućama detalja što je i danas trend koji vješto kopiraju Bugari, Tunižani a u novije vrijeme čak i Gvineja Bissao. Cijeli svijet traži nešto novo, moderno a ovi šparaju na arhitektonskim rješenjima. Pa da su bar ubacili tri reda kaskada i jednu fontanu ne bi čovjek riječ rekao, ali ovo me plaši. Turističke udruge su napravile galaktički pomak time što u 5 turističkih mjeseci u Ohrid slijeću 2 čartera tjedno samo iz Amsterdama, a krenuli su pokusno sa Rusijom i Finskom i ne ide im loše. Ako je Ohrid biser Balkana, onda je vizija budućnosti čisti kineski fejk. U nastavku smo napravili pauzu u prvom normalnom bircu Bella Vista. Fini natkriveni prostor sa pletenim garniturama na glavnom dijelu i mix pultom sa podijem u pozadini djeluje pomalo fensi za ljetne partije. Po sredini ide uski produžetak platforme prema jezeru koji ima krug na kraju. Tu su poslagane pletene ležaljke. Ista koncepcija vrijedi i za druga dva fensi mjesta tik do ovog: Kadmo 2 i Cuba Libre. Sva tri su na fensi potezu nekih 100m od Keja Maršal Tito gdje faktički počinje ili završava(ovisi kako se gleda) obalni dio Ohrida. U gradu smo obavili (do)kupnju bisera, pazarili sliku iz već spomenutog ateljea i popili par pića u Kadmu. Vratili smo se isto pješice i to po najgoroj vrućini, pa sam dolaskom u hotel zgužvao kapke na par sati.
Došla je večer i konačni duel sa neprikosnovenim Momirom. Biti godinama No.1 u Ohridu u kategoriji gastronomije sigurno ne može biti rezultat niza slučajnosti i plaćenih reklama. Tijekom cijelog boravka u Ohridu jeli smo svaki dan po restoranima, a ponekad i dva puta. Uvijek na različitim mjestima, a usput i po zalogajnicama ili u samom hotelu. Kada bi ih jednodimenzionalno ocjenjivali nijedan ne bi prošao ispod 8 na skali 1-10(ako zanemarimo uslugu čovjekolikog majmuna na Ostrovu). Razlike između pojedinih se svode na drugu decimalu. U tako oštroj konkurenciji biti godinama iznad svih je budilo u svima znatiželju. Čak je i Ceca Arkan lani zakupila cijeli restoran za svoju privatnu proslavu, a mogla je cijele Sejšele, pa ipak je odabrala Momira. Razloga za našu invaziju je bilo napretek pa je došao red da se HR vitezovi okruglog kariranog stoljnjaka suoče sa najvećim izazovom Ohrida, a možda i karijere - Momirom. Poker Hrvatina u čijem sastavu su bila dva iskusna nepca je poput krvoloka u janjećoj koži nonšalantno ušetao u hram makedonskog kulinarstva. Izvana Taverna Momir ni po čemu ne daje do znanja da se iza naočigled obične prizemne kućice drap fasade i zelenog krova krije Mt Everest okusa. Dodatna razlika je što terasa Momira nema živu glazbu. Znači, ishodište kompletnog zadovoljstva leži u alkemiji okusa.....pa idemo redom.
Počelo je loše. Glavna preporuka za Momira mi je bila riblja čorba. Na moj zahtjev konobar sa žaljenjem objašnjava da se čorba servira samo do perioda ručka. Nos mi je do poda....ne mogu sakriti šok!!!!...prepuštam odluku ekipi i počinjemo sa dvije plate-Plata Momir(ipak na moju inicijativu) i Zakuska Momir. Dodatno X odabire Sauvignon iz 2008g. I dalje utučen uzimam foto aparat i krećem u fotografiranje objekta. Pri ulasku ne obraćajući pažnju na detalje interijer nije ništa naročito. Fokusiranjem prostora otkrivaju se detalji iz drugog plana. Jednostavna prostorija gdje igra pritajene stropne rasvjete daje intimnu dimenziju koja umiruje ostala osjetila i kompletno ishodište postaje osjetilo okusa-savršenstvo jednostavnosti. Dok sam fotografirao u ćošku unutrašnjosti je sjedila boemska figura muškarca u kasnim 50tim u jednostavnoj crvenoj majici. Trudio sam se hvatati kadrove da mi njegova pojava, nalik prerano umirovljenom vojnom kadru kojeg je preuzeo alkohol i koji sklapa kraj s krajem radeći dostavu, ne kvari foto kadar. Nakon pola minute mi je prišao, pružio ruku i predstavio se kao vlasnik restorana, a ja imenom i porijeklom. Rekao je da me promatrao dok sam zumirao detalje njegovog prostora, to mu se svidjelo....malo smo proćaskali i razišli se..sve nekako usput i neformalno...priča tu nema svoj kraj nego iznenađujući nastavak...nepunu minutu kasnije konobar donosi posudu s ledom za prvu butelju s pričvrščivaćem za rub stola i na sveopće iznenađenje stavlja novu butelju istog vina uz napomenu:"ovo je od vlasnika restorana kao poklon i ide na račun kuće". Stol je u šoku!!!!...na meni pogled slučajnog junaka se pretvara u nevinu ispovijed kratkog nehajnog razgovora sa vlasnikom. Raspoloženje probija maksimum, a na pistu ispred nas ateriraju dva ponosa makedonske kuhinje u disciplini hladno predjelo. Elegantne posudice asociraju na školjke u kojima umaci igraju glavnu ulogu gastronomskih bisera Makedonije. Osjećaj poprima orgazmično stanje kada na drvenom postolju slijeću na pola izrezane tek ispečene domaće pogače koje su se pušile od topline. Sve plate, daske ili kako god to nazvali su bile odraz maksimuma od Momira, neprikosnovene kako u okusima, tako i u kombinacijama u kojima su dolazile. Ipak, dvije plate sa vrućim domaćim pogačama su vanserijska kategorija...to se jednostavno nije moglo usporediti sa svime do tada. Ajmo to nazvati Plate za bogove da ne duljim.....a konkretno to izgleda ovako: ajvar: okus ni sličan kupovnim varijantama nabildanih konzervansima....vizualno mješavina narančaste, crvene i ljubičaste boje sa okupanom malom feferonkom...kao da ju je Goya naslikao, okus punog povrća a ljut je toliko kao da se poigrava sa osjetilom okusa-suptilna finoća gdje okus postaje umjetnička kategorija. Nema govora da nepce pretvara u opožareno područje nesposobno da razlikuje kavijar od razrjeđivača što je tipična boljka jeftinih ajvara gdje se naglašenom ljutom aromom prikriva loša mješavina. Ako su dotadašnji ajvari u Makedoniji bili Mercedesi, onda je ovaj Bentley. Pinđur - ajatolah svih okusa kojima su baza paprika i feferonka. Izgled nije umjetan kao da je od plastike, već neutralni mozaik zrele paprika zelene boje i smeđeg kontrasta a tečniji dio je crvenkast-sve dodatno ukrašeno peršinovim listovima. Okus je carstvo povrća s kombinacijom jedva primjetne ljutoće, ali u prvom planu su okusi svih sastojaka. Ponovni susret sa umakom od češnjaka-izgleda kao bijeli snijeg s Alpa kakav je Johanna Spyri opisivala u Heidi, a okus je fantazija i vrijedi ista usporedba kao i u ajvar slučaju. Sirni namaz-ovčji kačkavalj sa paprikom je evolucijski korak spram istog iz Ostrova. Ovdje ne govorimo o siru začinjenim mljevenom paprikom, već o siru pomiješanim sa pravim komadima paprike. Cijeli ima nijansu crvene boje... ma savršenstvo kako na pogled, a još više na okus. Grah salata je bila začinjena domaćim sirćetom, a zadnja posuda su bile ukiseljene masline. Pravi smisao takve plate je da se kombiniraju različiti okusi istovremeno, a ne da se dere po jednom ili dva okusa po sistemu ja volim ljuto i boli me snajper za masline i kačkavalj. Ipak, ovakve ponude su za znalce, a ostali smjer Doner Kebab!!! Da ne zaboravim Zakusku Momir: dva reda sušenih prvoklasnih narezaka sa kuglom sira u sredini, pola jaja i suhom varijantom kačkavalja-ajdamera. Sve 5 ali Plata Momir je 5+...Pogače: osim uvodnog opisa dodat ću da smo bili prisiljeni naručiti dodatno postolje jer je u prvom jurišu potučena do nogu cijela garda odlikaša :-))).. Visina obavljenih borbenih zadaća je bila na tako visokom nivou da je samo na predjelu stradala cijela butelja vina. Barem je druga preživjela za glavno jelo: Belvica s krumpirom, makedonska i šopska salata. Riba je endemska vrsta Ohridskog jezera i pripremljena je lagano pržena uz dodatak limuna-jednostavno i tradicionalno, ali oko ribe u svim tradicijskim kuharicama ima najmanje filozofije(ako izuzmemo izopačene frikove iz Kine i Japana). Lijepog je i neutralnog okusa. Nakon kratkotrajne pauze i ugodnih komentara večeri, Pero i ja smo naručili desert-Ohridsku tortu. Ja sam istu probao dvije večeri ranije u prestižnoj slastičarni sa tradicijskim kolačima: Della Rosa i tamo je bila ocjena 10. Momir ne bi bio Momir kad ne bi iskoračio iz tradicije nauštrb gastro doživljaja, napravio sočniju tortu od originala i dodatno je prelio čokoladnim sirupom kao dekoracijom. Ocjena 10+. Isto je zaključio i drug Pero. Della Rossa je rub torte od tijesta, badema, oraha i meda imala sa šlagom. Ovdje je taj šalung izostao ali je cijela šnita bila ukrašena čokoladnom linijom i to je ipak za nijansu bolja kombinacija, ali ukusi se razlikuju. To je kao da biraš između ferrarija i porschea - svakako da je riječ o vrhunskim autima, a individualne preference određuju krajnji rezultat. E, tako je i u slučaju Ohridske torte.
Jednako kao gastronomija, na nas su ostavili dojam ambijent - terase na samom jezeru, nenametljiv interijer, a posebno mjesto zauzima vrhunska usluga konobara, neprmjetni a uvijek su tu zbog tebe. Nijednom nitko od nas nije uzimao flašu vina i točio sebi ili drugima. Unatoč poslu svaki, ali ama baš svaki put je konobar bio taj koji je vidio kad treba dodatno natočiti vina, a to nikada nije bilo previše. To je vrhunska odlika gdje se vidi da je oko tebe školovani i pomno utrenirani kadar sa svim manirama za rad na takvom mjestu i u konačnici da gazda nije šparao na kvaliteti usluge. Uspoređujući tu uslugu sa onim bajokanom s Ostrova bi bilo isto kada bi Beverly Hills usporedio sa prigradskim naseljem kartonskih kutija N'Djamene.
Zaključak: Momir ima svjetsku razinu. jedini uvjetni minus mu je kratka vinska karta. Iz iste je vidljivo da je ograničen samo na jednog dobavljača, a takva reputacija bi trebala zaobilaziti isključivost u svakom pogledu, tim više kad se u originalnom ambijentu, pored vrhunske gastronomije vidi da je visoka ocjena zaokružena visokim nivoom usluge kakvu nismo uspjeli doživjeti nigdje u Ohridu. Uvjetna komparacija bi vrijedila sa Ćatovića mlinima u Morinju(MNE).


Dan 8:Džabalebarenje II dio

Dan počinje reprizom prethodnog - 5.5km etapa ka Ohridu. Drugari najavljuju svoj dolazak kolima nešto kasnije. No, na putu do Ohrida X ubada nekakva obad na pola puta drito u desno stopalo - što je najgore s donje strane. Nakon prve pomoći krećemo dalje. Nalazimo se sa drugarima koji imaju nekakvu mast i sanacija se rješava, ali za kratko. Nismo ni odmakli pola minute a X dobiva drugi ubod-ovaj put pčela-drito u desnu ruku. E, draga mi je sada izgledala kao sluačjno preživjeli kamikaza a nikako kao turist. Ipak, probleme rješavamo u hodu, pa se nakon popodnevnog šlajsanja po Ohridu vraćam sam pješice u hotel, dok je X bila prevežena u hotel. Ponavljam ritual sa popodnevnom ćorkom i kupanjem uz zalazak sunca. Večer smo zbog različitih afiniteta proveli odvojeno. Drugari su krenuli u lov na suvenire. Kako se klasični suveniri na glavnoj čaršiji svode na majice s preslikačima, đinđule, magnete i tome slično X i ja nismo htjeli trošiti večer u tome. Dodatno, uželio sam se talijanske pašte na samom kraju godišnjeg pa zašto ne probati rade li i Makedonci odličnu paštu. Imao sam preporuke iz prve makedonske ruke za dvije špageterije: Leonardo i Gino. Prva je u startu otpala jer nema sekciju za pušenje niti pravu terasu. Gino je u samom centru. X i ja uzimamo identični umak: Arabiatta s razlikom što je X odabrala špagete a ja makarone. Okus je bio izvrstan jer Gino jedini u gradu kuha tjesteninu s umakom, dok drugi samo preliju podgrijani umak preko kuhanog tijesta. To se u okusu itekako osjetilo. Drugari javljaju da nas čekaju u Kadmu. Pridružujemo se sat kasnije. Uživamo nad noćnim jezerom zavaljeni u bambusove fotelje, odmarajući se za zadnji izazov putovanja – Albaniju.

Dan 9: Albanija - mini overland

Budimo se k'o vampiri u 6h. Teturam po sobi pokušavajući doći k sebi. Tuširanje i trčim na doručak. Pero je spreman. U 7.30h službeno kreće tura. Prvo stajanje je u Strugi, pa slijedeće 5minuta kasnije-kupimo turiste po drugim hotelima. Autobus gmiže s prosjekom 8km/h. Pero i ja sjedimo tik do vozača i dvije cure koje su vodiči. Kroz njihov razgovor saznajemo da vozač prvi put vozi ovu turu, a od dva vodiča jedna je prvi put u Albaniji. Jedino Spasija je bila nekoliko puta prije. Na blagom usponu vozaču se dva puta gasi autobus. Uspijeva ga pokrenuti. Gledam na kontrolnu tablu - ne radi mu ABS, blinka i pišti nekakva crvena lampica. Pitam se da li ćemo uopće prijeći granicu?!....Unatoč neizvjesnosti dogmizali smo do granice. Makedonska strana nas je držala pola sata na suncu dok ispečati 50tak putovnica. Albanska strana je još gora - cijeli sat stojimo pored busa. Već sam dolazak na albansku granicu pokazuje da je iza nekakav drugi svijet. U kućici albanski graničar se kočoperi sa tri otkopčana dugmeta na košulji i znojnim maljavim prsima. Odraz tradiciji koja je imala vrlo malo doticaja s drugim kulturama dolazi do izražaja u svojim najgorim oblicima već na granici. Granica bi trebala biti prvi zaključak gdje se ide i kakvi su ljudi iza granice. Gdje god smo prelazili granicu svi su bili uredni i pristojni. Prizor albanske granice je prizor drumske kafane u nedođiji s ljudima koji su prekjučer čuli da postoji TV, s oblicima ponašanja kojima je moderna civilizacija rekla zbogom prije nekakvih 50godina. Plemenski običaji su realnost još jedino u Kandaharu i Ekvatorijalnoj Gvineji.....ali ni Evropa se još nije cijepila od seljačkih atavizama. Napuštamo granicu ostavljajući iza sebe primjerak za zoološki vrt. Za početak, ruralna Albanija je svjedok kako izgleda skok s kotača i vatre u moderno doba. Od granice prvih 25km je spuštanje sa planine Mokra. U prvim metrima se vide bunkeri na svakom koraku. Postoje prave kolonije pa pogledom lijevo ili desno izbrojih 30-40 bunkera raznih veličina. I laik vidi da su ih gradili gdje su htjeli, nerezonski i kao mala djeca. Nijednog nisam vidio da je na većoj uzvisini, ali zato po dolinama i kanalima ih ima stotine. U cijeloj Albaniji ih je oko 750000komada!!! U podnožju spomenute planine se vidi sav smisao njenog imena. Planina Mokra pod pritiskom izbacuje na stotinama mjesta vodu. Na potezu od 2-3km postoji 50tak tzv. auto praonica. To nisu auto praonice kakve mi imamo. Riječ je u zemljanim neuređenim prostorima uz samu cestu gdje je šlauf iz kojeg curi voda jedini znak da se tu može oprati auto. Nikakva druga naznaka ne postoji. pa su lukavi seljani s ulogom od nula leka postali pravi poduzetnici. Prolazimo pored sela kakva nismo sretali na cijelom svom putu. Tu se vidi da nema nikakvog plana. Gradi se i gradilo se gdje se stiglo i kako se moglo. Albanske kuće su u pravilu drugačije od ostalih. I to pogotovo u nizinskim dijelovima. Nemaju nikakvu suvremenu regulaciju vodnih tokova. S desetaka planina se spušataju čitave rijeke, pa u nedostatku elementarne infrastrukture su nerijetke bujice kod malo većih padalina, a pogotovo u proljeće kad se snijeg počne topiti. Svaka kuća je na kat, ali prizemlje je otvoreno i samo na betonskim stupovim, dok se na katu živi. Kad nema vodene opasnosti donji dio se koristi za parkiranje auta ili neke primitivne mehanizacije, sušenje veša, držanje sijena ili nekog drugog uroda ili već kako si naprave. Za temelje, statiku i bilo što ozbiljnije me strah pomisliti. Okućnice ali općenito odnos prema okolišu je ovdje na najnižoj razini koju sam igdje do sada vidio. Na potezu od granice do Elbasana ne postoji dionica od 20m uz cestu s obe strane a da nema smeća. Pod smeće ne brojim papiriće od karamela ili opuške, već limenke, plastičnu ambalažu i divlji deponiji uz svako naselje. Kontejneri postoje, samo nitko nije objasnio ljudima za što služe, a nerijetko susrećemo poluprazni kontejner sa hrpom smeća tik do njega. Prvi grad koji smo panoramski obišli i u kojem smo se zaustavili je Elbasan. Ja ću ga odmah prekrstiti u albansku Zenicu i time ušparati bar tri reda opisa. Grad nema ništa zbog čega bi vrijedilo obići ga. Ako su već sela prljava očekivali smo milimetarski pomak svijesti u gradu, ali tu je još gore. Dok mi je Sisak recimo siv, Elbasan je crn, a korozija je prisutna na svakom koraku - dalekovodi, pogoni, čak i prometni znakovi! Prije bi ga smjestio na periferiju Pakistana nego u Evropu. Bez ijedne lijepe uspomene nastavljamo dalje. Put ide turističkom rutom preko stotina prijevoja. Tu su pejzaži prelijepi i daju pravi smisao brdovitog Balkana. Jedino što na horizontu možeš vidjeti su balkanska brda u zeleno smeđim nijansama - čista petica!!! Raj za orlove i gerilu - ovo ni NATO ne bi mogao osvojiti a prizor pojašnjava zašto je Balkan kroz stoljeća bilo teško pokoriti. Nakon dvosatne vožnje stižemo u Tiranu. Sama periferija nije bogzna što, ali na višem nivou od viđenog. Na ulazu u grad je mali zastoj zbog cestovnih radova - naime izljevaju betonskog ležećeg policajca?! Dok mi koristimo profile koji se ugrađuju u asfalt, "pametni" Albanci to rade na svoj način heheee....Vidno iscrpljeni dolazimo u hotel Mundijal gdje je ručak. Čist, uredan hotel sa zaslužene ****. Na osnovi recepcije, inventara, stepenica, usluge i kvalitete hrane pa čak i vanjskog izgleda i prilaza riječ je o city hotelu sa visoke i neupitne ****. Bonus je što se svuda u hotelu može pušiti. E, postoji ipak jedan "ali". Naime, muški zahod u predvorju u jednoj prostoriji ima školjku, lavabo i pisoar. Pa, gdje je bila elementarna pamet prilikom projektiranja??? Zar je normalno da jedan nonšalantno sjedi, kenja i proizvodi popratne zvukove spuštenih hlača, dok pored njega ulaze i izlaze oni s potrebama za pišanjem kao i svi koji su se došli samo osvježiti i oprati ruke???? I sve to u 4m2???? Čak i da se wc protagonisti poznaju međusobno čemu razvijati u takvim situacijama silovane aromaterapije od strane seronje bilo kakvu komunikaciju, čak i onu usputnu tipa:"šta ima..."!!! Kad odjednom pomisliš da si u Albaniji pronašao lokaciju gdje je sve na svom mjestu, uvjeriš se da kiksevima nema kraja.
Nakon ručka slijedi obilazak grada. Početak je na Trgu Majke Terezije gdje su stadion i sveučilište. Idemo duž široke i čiste avenije pored rezidencije premijera i zgrade kongresa. Stotinjak metara dalje je ex rezidencija Envera Hoxhe. Nikakav luksuz, a u vrijeme nastajanja je po Slavoniji svako selo imalo veću kuću. Kuća moje drage spram Enverove izgleda kao Cibonin toranj u odnosu na kisok s kokicama. Jedino što je na super lokaciji. Danas je ista prazna, nitko u njoj ne živi i ne zna joj se sudbina. Prolazimo pored katoličke crkve i kvarta u kojem se bolje živi - Prada, Versace i DG dućani u prizemlju. Obilazimo lijepo uređemu fontanu i dolazimo na centralni trg gdje su Opera, zgrade ministarstava, po jedna džamija i crkva te nezaobilazni kip Skender bega uz koji se vijori albanska zastava. Trg je kvadraturom kao 4 bana Jelačića, ali je kretanje ograničeno zbog građevinskih radova. Ipak, to ne sprječava hvatanje zanimljivih kadrova jer su za razliku od većine drugih gradova fasade u živim crveno žućkastim nijansama. Inače, Albanci su za Envera imali samo tri nijanse fasade: tamno sivu, sivu i svjetlo sivu. Padom bolesnog uma već oguglali na kolorističke podražaje nisu rušili zgrade, već su ih bojali u cjelosti ili u dijelovima sa življim bojama. Ne trebam opisivati kako to izgleda na većini civilnih fasada, ali srećom to su radili sa bojama loše kvalitete koje su vremenom izblijedile uslijed atmosferskih prilika, pa danas ne izaziva jezu. Zgrade ministarstava su druga priča - uredne i oku ugodne. Općenito karakteristika Tirane je karakteristika većine centara ex komunističke moći. Centar sa zgradama uredan, monumentalan, čist i sav se sjaji. Pristup je obavezno kroz dvije glavne avenije koje su profila američkog highwaya bez ijedne rupe i zakrpe na sebi a asfalt je speglan kao čoja na biljarskom stolu. Sve što se vidi sa centra je uredno - parkovi, fontane i okolne zgrade. Ipak iza prvog reda urednosti se skriva u pravilu đubrilište i prava sirotinja. Na kraju turneje po Tirani smo prošetali preko rijeke Tirane i završili obilazak kod groba Envera Hoxhe. Grob je prava betonska piramida u centru. Nekoć monumentalna, danas je išarana grafitima a što se moglo odvaliti ili slomiti je davno učinjeno. On više nikome nije bitan, ali sve što je ostavio iza sebe je duboko ukorijenjeno i živi u fragmentima do danas.
Slijedeći i krajnji cilj ture je Durres ili po naški Drač. Jednosatna vožnja više nego pristojnim autoputom od Tirane do Durresa je puna kućica tik do autoceste, billboarda i raznoraznih radnji pa se stječe dojam da su dva grada spojena, ali ipak nisu. Tu su jedni do drugih smješteni saloni keramičkih pločica i namještaja, auto saloni, a na svakih kilometar možeš kupiti ratkape i ulje.To su dvije odvojene kategorije radnji sveprisutne po cijeloj zemlji. Na tisuće improviziranih štandova se prodaju samo motorna ulja. To ni ne čudi jer su im vozni park 90% Mece s prosjekom 30-40godina starosti, ali i svi ostali primjerci njemačke auto industrije dizelske orijentacije koje sam opisao u Srbiji, samo još jednu dekadu stariji u prosjeku. Takvi veterani troše ulje u neograničenim količinama pa postoji opravdanost specijaliziranja ove grane prodaje. Druga posebnost su ratkape i naplaci. U istom broju kao i štandovi s uljima postoje i priručne ulične drvene stalaže okićene sa desecima naplataka i ratkapi - od Moskwicha do Lamborghinija. Pa tko misli da će sjajnim peterokrakim alu-cipelama svog olinjanlog punjoljetnog limenog ljubimca zaliječiti uskraćenu ljubav iz djetinstva ili odbijanje voljene osobe...samo neka navali. U 18h stižemo u Durres. Grad osim jedne rotonde i poluzapuštenog i nimalo atraktivnog amfiteatra nema ništa što se ne bi moglo vidjeti drugdje. Glavna atrakcija je zgrada sa kafićem na 16katu s koje se pruža panorama cijelog grada. To vrijedi posjetiti da se stekne dojam o čemu je uopće ovdje riječ. Durres je Albaniji bitan iz 2 razloga: golemo pristanište i luka za utovar teškog prekomorskog tereta i turizam. Centar nudi veliki korzo s promenadom na kojem je zaostali spomenik iz već spomenute socijalističke ere koji prikazuje jurišnika NOBa. I ovaj je gađan sprejom u nekoliko navrata pa je bolje da ga maknu. Nekavih 100m od mora i promenade je avenija sa prvim redom nebodera i zgrada. Prvi red su novogradnja, ali poslovično već u sporednim ulicama je kaos od gradnje, ljudi imaju bašće u centru grada sa gredicama paradajza i luka. Pristanište je još najuredniji dio-terminali i carinska zona su pometeni, a žive boje kontejnera daju dojam kao da si u Rotterdamu. Nerijetko se može vidjeti zgrada do 5godina starosti kako se nadograđuje sa 7-8 katova. Ima i jedna okomita mini avenija, speglanog asfalta koja povezuje trg sa obalom. Tu su restorani, đinđularnice i kafići. U vrijeme našeg boravka u Durresu se održavao Filmski festival, još jedan pomodni detalj zbog čega mi grad ali i cijela zemlja nisu porasli u očima, već naprotiv. Kao što je ZG "damama" do prije godinu dana bila fora imati onog psića iz miš pasmine koji viri iz torbice, tako i danas svako selo misli da je veliko ako ima filmski festival, s ultra pomodnim dodatkom-međunarodni. Pod tim se obično misli na silu ugurani neuspješni prvijenac lokalnog drkadžije iz prvog pograničnog šora susjedne države. Ako danas čak i Pyongyang ima međunarodni filmski festival, u zemlji gdje se nitko ne smije slobodno kretati i gdje je zabranjeno posjedovati, mobitel, bicikl a kamoli auto onda se Durres nema s čim pohvaliti. Vožnja iz Durresa prolazi kroz tzv. turistički dio. Ma to je višekilometarska prašnjava i prljava avenija gdje svatko vozi kako hoće, sa pretežito kričavim nijansama fasadi, gdje se većina reklamira na kartonima i korodiranim limovima ili jednostavno do čitavoj dužini fasade umota svoju poruku. Većina reklamira internet cafe, a u pravilu je riječ o vlažnim i tamnim polupodrumima i PC koji su otpisani davno s brzinom konekcije da ne možeš ni tetris odigrati. Tu je također sve nabacano jedno preko drugog - vulkanizeri do suvenirnica, kafići ispod ginekoloških ordinacija, voćarna tik uz dućan tipa Escade. Terase kafića su nerijetko do pola kolnika pa uživaš u jutarnjoj kafi i novinama dok ti Kamaz prolazi 3-4 cm iza leđa, a za zebru ovdje nitko nije čuo. Nogostup i zebra su više izuzetak nego pravilo. Postoji na regularnoj bazi tek u širem centru Tirane i užem Durresa i Elbasana. Isto vrijedi za uličnu rasvjetu.
Posebna kategorija u cijeloj Albaniji je cestovni promet. Policije ima svakih par kilometara, ali nikakva korist. Vozi se doslovno kako hoćeš i što je najbolje nitko se ne buni. Truba se koristi koliko i mjenjač, ali kao način komunikacije a ne kao izraz nezadovoljstva, što je kod nas slučaj. Pretiče se i kad ti auto direktno dolazi iz suprotnog smjera, a taj uopće ne blenda nego se uredno miče na makadam ako je potrebno. Magistrala je češće cesta sa tri/četiri vozne trake nego sa dvije kako je i predviđeno. U situacijama gdje nastanu prometni čepovi, kao alternativa se koristi makadam uz cestu kao dodatna traka, a nerijetko se obilaze čak i štandovi s povrćem, voćem i sl uz samu cestu, naravno s vanjske strane, iza prodavačevih leđa.
Rubni dijelovi uz obalu Durresa koji su trebali biti produžetak turističke avenije stoje napola dovršeni bez naznaka de se tu odvijaju ikakvi radovi. Prepušteni sami sebi ostaju kao nijemi svjedoci nekoć galopirajuće izgradnje, samo što je to ovdje trajalo kraće nego u ostatku razvijenog svijeta pa je bilo ekstremno radikalno. Čitavi blokovi naselja zgrada, 3,4 i 5-katnice stoje napušteni kao naselja duhova koja vjerojatno nikad neće biti završeni, a čiji su vlasnici ne tako davno vozili nove njemačke aute, a danas su propali i ostatak života provode u hapsu.
Albanija je kao i većina ex-totalitarnih režima zemlja velikih kontrasta između strogo urbanog dijela, periferije dok je ruralni segment priča za sebe. Mada je na svakom koraku primjetno odsustvo elementarnih životnih normi koji su uvriježeni samo nekoliko kilometara od granice, oni žive neki svoj način života. Strogo urbani dijelovi grada pokazuju zrelost ka modernom društvu, ali to ne iznosi ni promil u odnosu na cijelu državu i broj stanovnika. Narod čiji su današnji ruralni 70godišnjaci u samo jednom ljudskom vijeku proživjeli gotovo 2000godina civilizacijskog kontinuuma i to ireverzibilnim putem. Prvo ih je Enver iz plemenskih zajednica na silu ubacio u komunistički totalitarizam gdje su tavorili pola stoljeća. Prije 20godina su iz totalitarizma upali u prvobitnu akumulaciju kapitala koja je umjesto regularnih 20-25godina trajala do max 3 godine i u kojem je 2/3 države slomljeno financijskim inženjeringom. Tko je preživio bio je kao vrtlog direktno uvučen u galopirajuć rast svjetskog pljačkeraja pod nazivom liberalni kapitalizam a na krilima tržišta nekretnina, kojem uostalom cijeli svijet nije mogao odoljeti. Novi slom je ostavio nove ožiljke na mladoj demokraciji koja je i dalje gladna svjetskih trendova i koja se trudi uključiti u kratkom vremenu s ruba Evrope. Bez formirane građanske svijesti čije temelje moderne evropske nacije imaju još u prosvjetiteljskom razdoblju, srljajući iz jedne svjetske igre u drugu mala, siromašna i iscrpljena Albanija će još dekadama kaskati za svojim najbližim susjedima stvarajući vanjski imidž spajajući nespojive kontraste. Stoljećima van svjetskih kretanja može se razviti jedino pod direktnim političkim utjecajem Italije ili neke druge sile, davajući u miraz "državno srebro" kao cijenu uključivanja u svjetske tokove. Do tada će nama i dalje izgledati kao egzotika, Pakistan Evrope koji želi da mu bude bolje, samo ne zna kako.....

Ohrid je za Makedoniju ono što su Opatija i Dubrovnik za Hrvatsku - istinski turistički brand. Zajedničko im je što budućnost kreiraju prema turističkom nasljeđu. Opatija i Dubrovnik poput ukočenih engleskih lordova u fraku stoje na karti Mediterana da im se svi dive. Usmjereni i naglašeni elitizam je u koncepciji sa stajališta našeg mentaliteta teško održiv, a u težnji za ziheraškim prihodima kontradiktoran. Slijedeći tu viziju za par godina će biti teško objasniti svjetskim golferima na Srđu zašto je parkirano 8 kruzera oko Grada sa 20000 pripadnika američke radničke klase. S druge strane Ohrid je sasvim druga priča. Usprkos bogatoj kulturnoj baštini iz različitih epoha on nije ljubav na prvi pogled. Cijepljen od staleške selekcije turista, njegova vrata su otvorena za sve. Savršeni je mix bogate kulturne različitosti, prelijepe prirode, neponovljive gastronomije, jedinstvenih bisera i fantastičnih noćnih provoda. Dovoljno romantičan za parove, siguran za obitelji i zabavan za partyje svake vrste. Balkan za njega nije kulturološki kompleks, nego hedonistički adut kojim poput balkanskog šarmera osvaja gosta. Ta spontanost dokazuje da prava vrijednost neke lokacije su ljudi koje smo upoznavali tijekom boravka u Makedoniji. Zbog njih je Makedonija tako posebna..........

Post je objavljen 11.12.2011. u 00:31 sati.