Marketing
Uvod u Madeiru - 4
Dolazimo u Ribeiro Frio i čim sam otvorio vrata dobivam flesh promjene visine i količine kisika kao što dobijete kad se od Karlobaga popnete do hotel Velebno.
RIbnjak pastrva i izletiše smješteno duboko u šumi nema bogzna što ponuditi....Obilazimo ribnjake koji su sitematizirani s obzirom na rast ribe, ali slične slike se mogu vidjeti i kod nas.
Putem prema većim uzvisinama naselja su sve rjeđa, ali na većini puta se vide mini levade. Levade su naziv za sustav navodnjavanja cijelog otoka. Visiniski dijelovi cijelog otoka obiluju šumama i vodom ali ne i plodnim terenima koji su u nižim dijelovima. Stoljećima je crna radna snaga pravila levade i na taj način se cijeli otok navodnjavao. Za korištenje levada se naplaćivala renta-svi su imali priključak na glavnu žilu, ali ako se nije imalo za rentu - navodnjavanje je prekinuto. Nakon 40 minuta stižemo na sam vrh Pico de Arieira.
Nestvaran pejzaž, još nestvarnije panorame u svim smjerovima ostavljaju doslovno bez daha....kao da si iznad oblaka. U stvarnosti i jesi, jer su oblaci u kasnopopodnevnim satima ispod, sredinom dana je vrh u magli oblaka a u jutarnjim satima su iznad. Sat vremena na vrhu mi je prošlo kao u sekundi.
Preko puta se nalazi i najveći vrh Pico Ruivo. Ipak, on je teško dostupan strmim stazama koje nikako nisu za one koje pate od vrtoglavice. U nastavku puta se spuštamo kolima kroz oblake nazad prema Funchalu. Oko 7.30h stižemo na Monte, a tamo sve ukrašeno kao u meksičkim sapunicama - tezge s domaćim proizvodima, Bolo do Caco(preukusna stara težačka hrana u obliku pogače od domaćeg crnog brašna sa premazom od luka i mirisnih trava otoka.....njaaaammmmiii....), preko nezaobilaznioh kuhanih tripica kuhanih u slanoj vodi(fuuuuujjjjjj!!!!) koje lokalci grickaju uz domaće pivo, pa do svih slatkih đakonija kojima ni ime više ne znam. Stajemo uz otvoreni šank koji nam se najviše svidio - topli vlasnik se predstavlja kao Adelino, saznajemo da je zbrisao iz Venezuele od Chaveza...na otoku je našao ono što nije mogao u domovini. Ipak, cijelo vrijeme je pozivan, nasmijan i srdačan. Upravo kako mu i objekt zrači - s rubova vise proizvodi s otoka pršut, luk, paprike, zelenjava, ekipa oko šanka sve domaći kao i uostalom na cijelom trgu.
Nakon pola sata nam se pridružuju Britanka, dvije Irkinje i portugalski par-svi žive na otoku i iz nekog razloga im je tu odlično. Okolo nas svira lokalni folklor....ljudi su nestvarno dobronamjerni i neuobičajeno otvoreni za ovako tradicionalnu sredinu. Cijelo zbivanje mi postaje pomalo kaotično jer mi Poncho zauzima sve više racionalnih resursa glave ali me nimalo ne smeta. Adelino pokazuje zavidno poznavanje Hrvatske, učimo Irske plesove uz ritmove otočnog folka, pjevamo svima znane hitove...komponenta protoka vremena nestaje.....pršut s početka priče se pretvara u viseću kost, redaju se porcije Bolo-a, a nerijetko smo sa dvije čaše poncha. Fotoaparat seli iz ruke u ruku...cijelu večer se fotografiramo s nadom da nećemo poželiti vidjeti te slike drugi dan...Sjećam se da su u ponudi bili okusi limuna, naranče i maracuje...s limunom mi je bio najbolji ali u konačnici su svi bili jednako opaki u djelovanju. Cijeli trg je na nogama....vidim novi par koji priča nešto sa Diegom...dolaze k meni...čovjek mi kaže na čistom hrvatskom: Dobra večer!...ja odsječen!!! ne znam da li haluciniram.....čovjek nastavlja kroz smijeh: " kako ste?!....Moja draga i ja ozbiljni kao na sprovodu...sad vidim da i ona isto čuje kao i ja-znači dobro čujem:-))))...Slijedi na engleskom objašnjenje da je služio za Unprofor u Zagrebu i BiH pa je naučio osnovno sporazumijevanje...nema veze....ušao je u naš lrug na najoriginalniji način i vrti se neznam više koja runda.....pjevamo, ne znam ni ja što više....a kompletni dojam prerasta u kombinaciju neartikularnog glasanja sa kombinacijama smijeha i vrištanja...u hotel dolazimo u nepoznato doba noći/jutra, dan još nije svanuo.
Budim se s vrtoglavicom nakon samo par sati sna. Tuš neznatno poboljšava stvar ali i dalje teturam po hotelskoj sobi. Oblačimo se, preskačemo doručak i žurimo na već dogovoreni Bay crusing na 1:1 replici Kolumbove Santa Marie.
Dok se putnici skupljaju ispijam s noge prvi kavu-bez uobičajenih dodataka poput mlijeka i šećera. Vrtoglica nestaje ali ogromna težina ostaje. Moja draga je relativno bezbolno preživjela noć i uživa u panoramama, dok se ja isključujem od bilo kakve interakcije sa turistima željnih međusobnih upoznavanja.
Nakon 1h ipak dolazim k sebi i počinjem uživati u prizorima delfina koji prate naš jedrenjak panorami cabo Girao-a i Camare de Lobos, ali ovaj put sa morske strane. Jedrenjak parkira u samom podnožju cliffa i slijedi polusatno kupanje. To me je u potpunosti povratilo među žive. Nakon kupanja slijedi mali domjenak na brodu na čijim palubama se servira autohtoni kolač Bolo de Mel, koji uzimam i Madeira-crno slatkasto vino-koje iz razumljivih razloga zaobilazim.
Kolač je gust biskvit sa medom, bademom i orasima. Fin po okusu i bez ijedne zamjerke. Vraćamo se u Funchal. Krećemo na turu do Eire de Serrado koju smo uzeli još na dolasku. Dolazimo na kilometar visok vidikovac s kojeg se pruža pogled na nekoć jedinu sigurnu lokaciju na otoku-Curral de Freiras ili Nunn's Valley.
Stotinama godina obale Madeire su bile primamljive gusarima bilo kao utočište od raznoraznih kraljevskih trgovačkih i vojnih konvoja ili za pljačkeraj po otoku. To je domoroce natjeralo da se sklone u unutrašnjost i tako je nastalo ovo naselje gdje su glavnu riječ vodile časne sestre. Glavna djelatnost su bili uzgoj badema, a jedini put je bila kozja staza u dužini 9km. Gusari su nestali ali je naselje sa svojim običajima ostalo do danas. Večer provodimo šetajući Funchalom odmarajući se za slijedeći dan.
Madeira explorer glasi kao najbolja agencija za trekking. Iako smo već do tada prekrojili veći dio otoka, to je ipak bilo autom i sa ciljem obilaska odabranih lokacija.
Trekking je ipak drugačiji doživljaj otoka, lišen svega urbanog i orjentiranog samo na prirodu. Kombi nas kupi ispred hotela i uskoro se upoznajemo sa 10-članom ekipom - nabrojao sam 6 Britanaca, 2 Amerikanaca i Španjolaca te nas par Hrvata.
Polazište za trekking je visoravan Encumeada. RIječ je o nezahtjevnoj rekreativnoj ruti koja je praznik za pluća i noge. Prolazimo kroz Laura Silva šumu.
Laura Silva je drveće koje je nekoć dominiralo cijelim otokom, raste samo na Madeiri a lišće ima specifičan i ugodan miris kakav bih poželio u autu umjesto svih onih shake-ova i njemačkih pretpotopnih borića.
Pratimo dalje put uz levade koje su pune osvježavajuće i pitke vode kojom se putem i osvježavamo.
Dolazimo na područje malih jezera i mini vodopada kakvih ima desetke po cijelom putu.
Tu je pauza za ručak. Sat vremena odmaramo uz razgovor sa drugim trekkerima. Hrvatska je za njih prava egzotika, pogotovo za Amere srednjih godina. Priroda više nije očaravajuća nego predvidljiva jer smo krojeći dva dana ranije vidjeli sličnih pejzaža. Ono što je neponovljivo jest osjećaj hodanja kroz prirodu.
Slijedi 20minutni prolazak kroz tunel i dolazimo na južnu stranu otoka. Putem vodič objašnjava kako je tradicionalni sustav levada na tom dijelu unaprijedio jedan njemački inženjer.
Na povratku pauziramo u Ponti do Sol. Ispijamo ledene čajeve u okruženju bananarnika s jedne i oceana s druge strane. Umorni stižemo u hotel.
Zadnji dan i predzadnje jutro se dižemo kao aveti jer u 8h s drugog i nama najudaljenijeg doka kreće trajekt za Porto Santo. Kraj ljetovanja smo ostavili za 9 km pješčanu plažu i samo i jedino kupanje i sunčanje. No, do ostvarenja navedenog je nedostajalo 2.5h vožnje. Trajekt je više nego komforan i u startu uzimamo kave i sokove na self-service šanku i zauzimamo mjesto na terasi smještenoj na krmi koja se začas napunila. Pored nas bili su deseci onih koji su stajali i promatrali pučinu i oblake. Dok još žmirkam uz prve gutljaje kave prebirem pogledom po terasi i jasno je da su 95% putnika stranci.
Naravno, sveprisutni Birtanci su u većini, ali recimo stol do nas je obitelj iz Rusije koja je na svaki naš razgovor načulila uši jer im je jezik srodan:-)))...a ipak ne njihov. Vidim iza nas neku grupu Španjolaca i par Nijemaca za drugim stolom. Nešto mi odskače od ležernog uspavanog štiha terase....skrećem pogled prema ćošku kad imam što i vidjeti. Kvarcani proćelavi u faci dobroćudni lik koji je davno prebacio 40-tu preko grbe. Dolje startasice, kratke hlače a gore sileđijka boje crne. Seiko na lijevoj šapi a po stajlingu se vidi da mu je Tom Jones još uvijek uzor. Šara pogledom 11:30h po terasi kao da traži plijen, a u desnoj ruci najlonska vrećica iz lokalne mesnice....ufffff....kakav promašaj koji ozbiljno ruši ionako tendenciozni look wanna be galeba. Taj detalj ga automatski trpa u koš sa dobrim sinom koji ide staroj majci pomoći prevrtati sijeno na udaljeni otok. Draga mi čita nešto iz vodiča i pogledom joj potvrđujem sve što čita. Zvuci valova me unatoč kave uspavljuju pa drijemam ostatak puta. Draga mi nakon nekog vremena donosi Colu i dok ispijam gaziranu tekućinu u kadar mi upada spomenuti kvarcani nesretnik kako preupadljivo ulijeće nekoj Britanki, ali prema njenim gestama vidim da na prvoj rečenici lik gubi i cijelu bitku, pa se uz kiseli osmijeh povlači u dijagonalno suprotni kut. Došlo je vrijeme za protezanje nogu a masa se nagnula na lijevu stranu jer je na obzoru Porto Santo. Vadim i ja aparat i približavam se okinuti par slajdova. U gužvi se teško snalaziti i u zraku su fotoaparat do aparata. Periferni pogled mi lovi nelogičnost i zastajem da pogledam u lijevo. Šok - dok svi okidamo kadrove otoka Galeb sebe slika i namjepta se sa blaziranim kesom od uha do uha.......FUUUUUUUUUUUUJJJJJJJJJJJJJJJJJJJJJJJJ!!!!!!!!!!!!!! kakav autoportret za fejs ili nego drugi onlajn servis. Vraćam se po stvari i napuštamo trajekt. Busom nakon 15min vožnje stižemo u glavni grad otoka istoimenog naziva.
Grad u biti nosi i svoje drugo ime Villa Baleira. Ničim posebno ne odskače. Pored niza đinđularnica uočili smo doslovno dva self service restorana, par pastelarija i kafića i to je u biti sve. Ima naravno i lokalni muzej, zatim kuću Kristofora Kolumba u kojoj nema ništa naročito a kako je zabranjen ulaz u svemu osim dugim rukavima odustajem i nastavljamo šetnju po centru upoznavajući crkvu i nekakav moderni kongresni centar. Ipak lagano idemo do višekilometarske plaže i prepuštamo se ljenčarenju na pijesku, suncu i osvježavanjem u oceanu.
Narednih nekoliko sati ne razmišljam apsolutno ni o čemu....žmirim dok me sunce prži...Umor me uspavao i nakon par sati se budim prepečen, ali doslovno mi gori koža!!! Tražim osvježenje u oceanu ali naznake opeklina su neizbježne. Draga mi daje prvu pomoć, okrećem se kontra ali prednjoj strani nema spasa.
U predvečer odlazimo na večeru, ispijamo posljednje piće, fotkamo se za uspomenu i kasno navečer se vraćamo u Funchal. Prekrasno ljetovanje je završeno i spremni smo na povratak.....
Madeira je otok kojem ću se zasigurno vratiti. Bilo bi nepošteno Madeiru promatrati kroz jednu ili dvije komponente. Madeira su ugodna klima i bujna vegetacija, ukusna unikatna gastronomija i bogata tradicija koja nema straha da će nestati, prirodni fenomeni i prekrasne panorame. Madeira je prije svega navedenog sigurna destinacija. Preporučio bih ju svima osim lovcima na višednevne partyje. Partyja ima i na Madeiri ali se ne nude na svakom koraku, već ih treba tražiti. U 8dana na otoku nisam ni na jednom primjeru naišao na turizam u svojoj agresivnoj varijanti. Lokalci su malo zatvoreniji za komunikaciju, ali s druge strane 12-mjesečna sezona garantira da nećete naići na gužve kakve su svojstvene turističkim rutama na Mediteranu. Cijene su na cijelom otoku umjerene i nigdje nisam naišao na cijenu veću negu u primjerice nekom zagrebačkom kvartu.
Post je objavljen 02.10.2011. u 01:11 sati.