subota, 10.12.2011.
Ohrid - kronologija jednog ljetovanja 1
Dan1: put Zagreb-Ohrid
Poslovično smo krenuli sa čitavim satom kašnjenja u polasku. Put je krenuo pomalo uspavano. Što se tiče zahtjevnosti prve dionice do srpske granice riječ je o levelu 0-dosadnjikav i jednoličan autoput koji je svim članovima misije bio poznat. Pero mi se pohvalio da ima atlas čitave Evrope ispod mog(suvozačkog) sica. Napipao sam enciklopedijski format sa dobrihih 5kg i 800injak stranica tematskih karata po regijama. Dok je zadnja(ženska) klupa ćorila ja sam se hrvao sa teretom mapa proučavajući povezanost Gdanjska, Kaljingrada i Tallina. Prvi tajm-aut je bilo odmorište „Šokadija“ negdje na potezu iza odvajanja autoputa za Osijek i Đakovo. Odmah mi je postalo jasno da smo uboli odmorište bez cm2 hlada na dobrih 35C, a Pero nam je svima slagao sendviče od pohane teletine sa nadogradnjom njegove kulenove seke profila barem 7mm. Osjećaj kad takav obrok završi u želucu je ravan udaru brodskog sidra o morsko dno. Slijedilo je ispijanje kave iz termosice koju sam krmeljav kuhao u 6h ujutro. Mada kineska i jeftina, termosica je već dokazala svoju izdržljivost na turi za Krakow. Tu je odmah pao dogovor da se skrene u Hrtkovce, Perino rodno selo. Mada nas je čekao golem put i svako nepotrebno zastajkivanje je značilo eksponencionalno povećanje nezadovoljstva bilo mi je teško odbiti prijedlog jer Pero tamo nije bio od bijega '92.
Nakon prelaska u Srbiju odmah je uočljivo da je riječ o drugoj državi. Kvalitet kolnika je pao za barem tri koplja, uređenost popratnih sadržaja i neposredne okolice ceste je neuporediva, a kasniji dio puta je dokazao staru izreku: što južnije-to tužnije. Benzinske, ako nisu MOLove ili OMVove su jad i bijeda od kućica sa barem pola stoljeća u temelju, nepodšišane vegetacije i „ukrašene“ grafitima putujućih kompleksaša. Sami parkinzi su za plakanje a mnoge bi zaobišla i konjska zaprega. U Hrtkovcima se Pero emotivno prisjetio djetinstva. Nakon što se smirio napravili smo pravu turističku turu po selu s bonusom 1h zadržavanja na lokalnom groblju. Do kraja Hrtkovačkog obilaska bio sam spaljen od sunca. Hrtkovci su po mojoj slobodnoj procjeni veličine gradske zone Nove Gradiške. Deseci šorova s kućama i okućnicama na kojima je vidljivo da dve dekade nisu održavane. Isto se može pripisati i seoskim putevima.
Beograd smo obišli pseudo obilaznicom-riječ je o poludovršenom ili u potpunosti nedovršenom putu. Nastavak puta je bio autoput BG-Niš. 
OK širina kolnika s upitnom kvalitetom asfalta na barem 1/5 dionice. U Srbiji dominiraju civilna vozila cca 20g starosti-većina su jugići i stojadinke i hrpa olinjalih ascona, kadetta i ostalih DEU primjeraka koji su bili fora još u vrijeme Vučka i sarajevske olimpijade. Smiješno je vidjeti na blagim usponima olinjale njemačke dizelaše kako prebacivanjem u nižu brzinu izgledaju kao dimnjak bakarske koksare u punom pogonu, ali iz tlocrta. Anyway, sa 130km/h si car u Srbiji. Krajolik je dosadnjikav kao i u HR dijelu. Negdje od Jagodine prema jugu panorame sve više upotpunjuju minareti dok je silaskom s autoputa to nezaobilazna pojava. 
Oko pola 7h smo prešli u Maledoniju a nakon što smo prošli Kumanovo dolazimo u Skopje. U 1.5h smo prošetali centrom grada, prešli Vardar preko Kamenog mosta i obišli skopsku čaršiju. 
Vremena nije bilo za pentranje po Kale kuli, pa smo krenuli put Ohrida. Za razliku od 2007g Skopje je pravo gr(a)dilište i to u negativnom smislu. Centar ima bar 5-6 ogromnih spomenika, a na čaršijskoj strani se dižu zgrade različitih stilova. Ne znam kako će to izgledati kad završe ali blizina nesrazmjernih veličina spomenika dušu daje za ulični skvoš. 
Na dionici Skopje-Kičevo so-called makedonski autoput je u svojoj osnovi neodržavana 2smjerna cesta sa po 2 trake u svakom smjeru, a na 6 mjesta se naplaćuje cestarina u rasponu 20-50MKD. Na posljednjoj nisam izdržao pa sam pitao baju u kućici čemu tako neinteligentno rješenje. On se nasmijao i rekao da nisu radili naplatu na izlazima nego svi plaćaju na glavnom putu???!!!...ajd' OK kad i to može proći kao odgovor. Od Kičeva Ohrid dijeli brdska cesta katastrofalne kvalitete. U hotel smo došli prebijeni kao mačke oko 23h. Mada je u hotelu bila svadba u punom zamahu a orkestar je pumpao iz sveg srca da su ga vjerojatno mogli čuti i s albanske strane jezera svi smo zaspali kao male bebe.
Dan 2: uvod u Ohrid:
Buđenje kod X i mene ima posve različitu definiciju. Moja draga se diže obavezno u 7h ujutro, neovisno da li je večer prije zaspala oko 20h lijeno u naslonjaču ili se vratila u 4h ujutro iz Punskih ratova. Kod mene je riječ o jednostavnoj ljudskoj potrebi za odmorom i ispod 9h u pravilu ne otvaram kapak. 2h koju dijeli nju i mene se obično upotpunjuje ovlaš zapinjanjima za krevet proizvodnjom raznoraznih zvukova koji se kreću na realiciji od šuškanja papirima, preko ispadanja sitnica iz ruku do škripanja i zakašljavanja. Najjače je kad vidi da me budi, a onda počinje s čuđenjima zašto još ne spavam i da se još odmorim....hmmm-neke stvari ne mogu razumijeti al' dobro. 
Hotel je kategoriziran sa *** ali po meni je riječ o tipičnom smještaju za ekskurzije i svadbe. Doručak je količinski dovoljan za civiliziranu zajednicu, ali s obzirom da su glavnina gostiju bili paradajzeri iz Srbije u par navrata je falilo logistike. Njih je lako uočiti i s drugog nebeskog tijela. Na doručak dolazi posada od 4-5 članova i svi trpaju na tanjure zalihe za ostatak dana. Dodatno se uzima kava i nosi na obližnju terasu čime se na projekciji 10dana stječe dodatna ušteda od cca. 20€(pod uvjetom da kafu piju samo mama i tata). Tako su svako jutro zajamčeni portreti curice koja ima ispred sebe dva tanjura sa pola kile salame i sira, 4 žemlje, 6-7 kroasana i kilo voća. Nas to nije nimalo smetalo jer nam je ishodište u makedonskoj gastronomiji bilo ipak nešto dalje od hotelskog zdanja. Osim toga hotelski doručak nije bio bogzna što a 3-4 puta sam ga osobno preskočio. Hotel ima svoju plažu i kafe-restoran ali je sve otvorenog tipa pa kako je to najbliža otvorena plaža Ohridu bilo je na momente gužve ali sve u granicama podnošljivog. Općenito, obala i jezero su po svemu isti kao Mediteran-temperatura zraka i vode, vegetacija, čak i cvrčci a jedina razlika je što jezero nije slano pa izostaje i miris mora. To mi iskreno nije toliko nedostajalo kad vidiš da poslije kupanja nemaš pola kile soli na sebi. 
Ohrid je jednostavan grad sa svojim 45000stanovnika. Glavne turističke žile su praktički tri ulice. Stara Čaršija ili ulica Sv- Klimenta Ohridskog je glavna žila kucavica grada. Popločana kamenom i u većini slučajeva obnovljene fasade zidane ili kamene, načičkana je radnjama kakve se mogu vidjeti u svakom dalmatinskom mjestu s razlikom što ovdje dominira ćirilica. 
Druga jednako važna ulica je Kej Maršal Tito koja je paralelna s rivom. S čaršijom stvara L format i svakodnevno izgleda kao vašar. Kej je u prvih 300m krcat sadržajima koji daju smisao seoskom kirvaju-Leskovačka skara(grill) na svakom koraku širi opojni miris ćumura i upacane mesine, igraonice za klince, prodaju se stare longplejke, knjige i stripovi, zatim ima ona boksačka vreća koja se napucava pa ti izbacuje u bodovima snagu udarca(to lupa po cijeli dan), tko se hoće zasladiti imaju onu ušećerenu vatu a tko želi polomiti zube slobodno se može igrati sa ustakljenom ušećerenom jabukom. Postoji na dva mjesta i streličarstvo gdje se može gađati meta sa lukom i strijelom. Nakon tog dijela su dva kafića-Objektif i Gigolo. Prvi je upicanjen ugostiteljski objekt za one koji se ucifraju pa sjede i gledaju jedni druge kako su obučeni po cijelu večer i to smatraju dobrim provodom. Gigolo je otvoren sa svih strana gdje sviraju tri svirca YU muziku. U sat vremena bez prestanka su na gitarama istamburali zabavni i rock repertoar od Prljavog Kazališta, preko Zvonka Bogdana i Tajči, do Dragojevića i Partibrejkersa. Ekipa je normalna i dodatno dizanjem ruku i pjevanjem hitova upotpunjuje štimung – za svaku preporuku. Tu se osjeti sva nostalgija za nekim ljepšim vremenima napose u prizorima gdje tri 40godišnjaka iz Srbije s vidljivom rock orijentacijom pjevuše s rukama u zraku tekstove „Moj mali je opasan“ i „Rock me bejbe“. U ostatku Kej ima hotele i apartmane sa pokojim restoranom u prizemlju. Treća ulica je Bulevar Makedonski prosvjetitelji i okomito uz čaršiju ide na Kej. Tu su prodavanonice, buregdžinice, foto studija, mjenjačnice i slično. Mada je bilo pakleno vruće prošetali smo glavnim ulicama i stekli prve dojmove Ohrida. Nakon kave smo otišli do perifernog manastira Sv. Jovan Kaneo. 
Riječ je o lokaciji koja je san snova svakog građevinskog investitora u vile i apartmane. Na rtu povišenom okomito uz obalu a sa pristupom jezeru, na osami gdje nema dodatnih resursa za gradnju u okruženju borove šume sa unikatnim pogledom na jezero stoji jedan od ponosa ohridske kulturne baštine-Sv. Jovan Kaneo. Unutrašnjost samog manastira nije ništa naročito, jedva da se okreneš a kako je fotografiranje zabranjeno nisam se previše zadržavao. Curke su lijeno sjedile ispred manastira, ja sam hopsao okolo tražeći neponovljiv kadar a drug Pero je u manastiru razvio živu komunikaciju sa, ajmo reći domarom. Kad nam je sve dopizdilo Vlatka ga je izbacila van i krenuli smo nazad. 
Obišli smo i ostatak starog grada Ohrida koji ima par ulica, crkvu Sv. Sofije(3 crkve na globusu se zovu Sv. Sofija i jedna je u Ohridu) a dominantni stil gradnje je orijentalni sa doksatima u prvom planu. Pravi primjer je kuća braće Robev koja je ujedno i zaštićeni spomenik kulture sa muzejom u unutrašnjosti. 
Za preporučiti je i mala privatna radnja koja izrađuje suvenire na originalni način kako se to radilo prije 300-400 godina. Na preši s kalupima izrađuju papir i motive Ohrida te prizore iz života svetaca. Ovo je za mene ujedno bilo najveće otkriće Ohrida i u konačnici je slika iz tog „ateljea“ naša glavna uspomena. 
Ulica Kosta Abraš vodi iz starog grada uz jezero i glavna je arterija noćnog života. Tu su locirani najpoznatiji kafići i restorani – Kadmo, Hemingway, Aquarius, Dalga i jedinstveni i neponovljivi Momir. Što se gastronomije tiče, prvi dan popodne smo se okomili na Lekovačku skaru-golema pljeskavica s pomfrijem i salatom. Ukusna i sočna, vuče na gazirano piće a drži te 2/3 dana. Porcije obilne, kao uostalom svuda po Makedoniji. Na skali 1-10 čista 8ica koja naginje na 9ku. X kao glavni ekspert za roštilj na exYU prostorima je dala recenziju u vidu komparativne analize sa sarajevskom pljeskavicom, pa 10ku nismo mogli dodijeliti i da smo htjeli. 
Popodne smo iskoristili za ćorku da bi skupili snage za večer. Nakon kraće šetnje i neuspješne potrage za restoranima jer slobodnog mjesta nije bilo, pronalazim iz rukava Kaj Maršalot restoran na početku Keja maršal Tito. Restoran prema recenzijama na webu nije bio proglašen favoritom ali nitko nije imao ni primjedbe. Pozicija nam je bila na livadi ispod drveta što je bilo odlično. Živa svirka je zabavljala sve ali su se okomili za VIP stol koji ih je pratio u svakoj noti. Naručili smo platu na kojoj je bilo raznovrsnog mesa – odresci, ražnjići, pljeskavice, ramsteci pa čak i domaća kobasica. Sve je bilo punog pravog okusa, a skepsu sam gajio prema kobasici. Sve sumnje su se raspršile kod prvog zalogaja. Mada je izgledom vukla na krvavicu riječ je o punom okusu koji se ne raspada i jakom aromom s malo ljutoće-po mom ukusu savršeno. X je te večeri otkrila da je Alexandar Couve iz 2009g odlično crno vino koje brzo prima a ne stvara glavobolje. Još kod narudžbe sam pitao konobara za predjelo koje sam probao davne 2007 u Skopju a riječ je o vreloj pogači sa ovčijim sirom. On je donio nešto slično – prepečen kruh začinjen maslinovim uljem i kačkavaljom – meni prosječan okus, dok su se Petar i X raspištoljili po tom jednostavnom receptu pa su ga i u kasnijim danim naručivali.
Dan 3: Sv. Naum
Već dan prije smo uočili da je riva puna čamdžija koji se nude za prijevoz. Sve rute igraju a cijena se formira na licu mjesta. Osim njih na glavnom molu su svakodnevno locirana 3 mini trajekta koji prometuju na relaciji Ohrid – Sv.Naum. Kopnenim putem riječ je o 30tak km dugačkoj relaciji ali je svakako prednost otići jezerskom rutom. Sat vremena relaksacije na palubi ispod cerade uz vjetrić i lagane zvukove makedonske ambijentalne muzike je prava uživancija. U potbalublju funkcionira mali kafić gdje se može pušiti i gdje se kuha prava makedonska kafa iz džezve, ali je tu vruće kao u paklu. 
Sv.Naum je impoznatno religijsko zdanje od neprocjenjivog značaja za kulturu Makedonije. Izgrađen je na hridi ponosno iznad jezera. Okružen je s južne strane granicom s Albanijom čemu svjedoči pogranična čeka iz doba Envera Hoxhe a s druge strane Crni Drim čini mini močvarnu deltu kristalne netaknute čistoće i 50tak metara od manastira se ulijeva u jezero. 
Sama rijeka je vrlo hladna i do delte je ponornica koja kreće od Prespanskog jezera. Kruže priče da se iz zraka vidi tok Drima kroz jezero skroz do Struge na sjevernoj strani, jer se temperatura rijeke i jezera uvelike razlikuje. Istina ili ne, taj podatak nisam mogao nikako provjeriti. Geografski Crni Drim se nakon Struge u Albaniji spaja sa Bijelim Drimom u Drim i kao jedinstvena cijelina se ulijeva u Jadransko more. S albanske čeke se pruža direktni pogled na plaže a kažu domaći da su tu albanski graničari slinili kroz dalekozor nad turistkinjama koje su ih provocirale polugole s plaže na makedonskoj strani. Potpuno razumljivo. Pogled na liberalna ženska tijela je 100%no slabio revolucionarni naboj, vjeru u besmisleno sađenje novih bunkera po vrletima rezerviranim samo za strvinare a dodatno su im ideali bili poljuljani kad su se završetkom službe vraćali u sivilo svakodnevice bez nade da će se ikada išta promijeniti E, to se brale zove polustoljetna smola!
Nakon obilaska manastira Pero i ja smo se provozali sa čamdžijom po delti a žene su odlajsale na kavu.
Vožnja po delti je za svaku preporuku. Voda je čista da ju možeš piti, a cijela lokacija mi je dojmljivija od našeg Kopačkog rita. Čuješ jedino zaveslaj, ptice i obližnju vegetaciju koja raste iz jezera a šuška na laganom povjetarcu. Čamac je graviran na 6-7 osoba i svako pomicanje i okretanje ozbiljno naginje ploveći objekt, pa smo se svi medjusobno korigirali....kroz šalu.....
Nakon vožnje smo prođirali trgovačkom cestom prema plaži i kampu Ljubanište. Poluprašnjava šetnja u dužini od 400injak metara je puna kiosk restorana na kojima se vrte plodovi mljevenog mesa – pljeskavice, šarske pljeskavice, uvijači i vješalice, a za entuzijaste tu su i pržene lignje....U nastavku pravi ciganluk – ponuda lonaca i poklopaca od pečene gline s nezaobilaznim motivom Ohrida u latiničnoj ili ćirilićnoj verziji, zatim CDeji sa meni nikad-čuo repertoarom čijim coverima prevladavaju prizori srednjovječnih neobrijanih primata sa masnim fudbalerkama, brčinama, leptir kragnama, komadom zlata oko vrata(ukoliko je vrat prepoznatljiv) a u pozadini ženski but ili poker jedva legalnih više golih/manje obučenih maturantica. Tu su i majice s preslikačima, rezbarije u drvetu, a uspio sam naći i drvene čaplje za cigarete i one kretenoidne drvene klompe sa malim bočicama brandyja ili neke druge žestice-fuuuuujjjjj...Sad mi je jasno s kakvim očajem u očima su nas gledali stranci 80-tih. Osim nostalgičnog kičeraja proriče se i budućnost na svakom koraku a sladoled se može polizati svakih 15m.
Kako nas je sunce pomalo iscrpilo sjeli smo u jedini pravi restoran Ostrovo. Prostire se na zelenoj livadi veličine 2 rukometna igrališta s prostorom za stručni štab i rezerve s dodatkom terase nad jezerom. Drvene klupe su pun pogodak i sjeli smo uz samo jezero. Lokacija izvrsna, ambijent priroda ali to sa sobom nosi i dosadne muhe jer su i one dio prirode. Sama klopa je bila prvi pravi dodir sa makedonskom gastronomijom, pogotovo u segmentu predjela. 
Naručena daska je sadržavala zemljane posudice sa 5 različitih okusa: pindjur-drugačiji od našeg, gust kao kinder lada, punog okusa s naglašenom gorčinom, sos od češnjaka-vizualno sluzava nakupina kao zaprška od brašna s malo vode, ali okus je prava senzacija – topi se u ustima uz zadržavanje okusa češnjaka, sirni namaz – ovčji sir s dodatkom mljevene paprike-već vidjen ali opet nekako poseban,lako maziv i svaka Philadelphia mu gleda u leđa, zatim kombinacija paradajza i pečenih feferona – uhhhh...ljut a opet osvježavajući. Ostale dvije posudice su bili salata od graha i luka i krumpir salata. 
Kao glavno jelo smo uzeli pastrvu, ali mavrovsku jer se izlov ohridske tretira kao krivolov. Fina po okusu, lagana i pravo rješenje uz bijelo domaće vino i ambijent u cijelosti. Lokacija restorana, ambijent, ponuda i kvalitet jela su odlični, ali kompletni dojam je ozbiljno narušila kvaliteta usluge. Svaka narudžba je imala falš kod konobara – čekaš piće 30minuta, donese jednu limunadu manje, onda čekaš jebeno predjelo pola gladne godine, pa ti ne donese kruh....taj kruh smo još dva puta naglasili i tek ga dobili 20 minuta nakon što nam je poslužena daska. Vodu smo naručili ali se ne sjećam da li smo ju i dobili. Na kraju je stigao i drugi konobar jer ovaj nije bio u stanju odraditi elementarne stvari. Po pepeljaru sam se sam ustajao i uzimao sa praznog stola. Dva stola oko nas su vidjela da je riječ o prvorazrednoj aljkavosti koja je svoj vrhunac imala u komunikaciji: pitaš ga za vino on odgovara želimo li jeftinije ili skuplje i tako sa ribom i ostalim ,pa su se ustali i otišli. Vidio sam da je u drugim sektorima restorana konobar pravi maratonac i nikome ništa ne fali pa smatram da jednostavno nismo imali sreće. Nakon ovog mejla definitivno pišem kritiku restoranu. Naprosto je nedopustivo da takav čoban krade radno mjesto ljudima s voljom, kvalifikacijama i sposobnostima za konobarskim poslom u restoranu koji se spominje uz Momira kao highly recommended u kontekstu Ohrida. Na obroncima Galičice postoje deseci lokacija gdje je neophodna dodatna radna snaga u vidu prevrtanja sijena na 40C u hladu i s obzirom na mogućnosti mi je osobita želja vidjeti dotičnog poluidiota na mjestima s tom razinom odgovornosti. Sve u svemu riječ je o jedinom konobaru kojem smo u cijelom ljetovanju ostavili okruglo 0MKD tringelta. Pametnom dovoljno.
Večer smo proveli u osvježavajućoj šetnji utabananim stazama turizma i završili u sitnim noćnim satima u Gigolu. Vrijedi spomenuti da Ohrid ima optimalne temperaturne oscilacije. Dan je sunčan, s povjetarcem i bez puno vlage s temperaturom u rasponu 32-34C. Noći su pravo osvježenje sa svojih 18-20C. Spavali smo kao klade i svako novo jutro smo bili raspoloženi i naspavani za nove pobjede.
Dan 4: Galičica explorer + Prespa
Kako sam se ustao rano draga i ja smo otišli na doručak ne čekajući drugare. Već u 7.30h sam sjedio na terasi kafe restorana na plaži i čekao otvaranje kako bih uživao uz kavu dok je X otišla u sobu. S druge strane je majstor na grilu već razgrtao lopatom žeru za roštilj. Mada sam znao da je još cijeli sat do otvaranja surovim pogledom sam streljao svaki pokret oko kafe aparata. Domaća fleksibilnost je došla do izražaja jer sam kavu dobio dobrih pola sata prije otvaranja. Kasnije se okupila cijela posada. Kavu volim ispijati do pola sata a sve ostalo mi je u domeni besciljnog buljenja u bezveznu točku bez razmišljanja i čisti odnos sa sobom-ne znam šta ću-aj' nek' me pokrene neka strana sila. Vođen tom idejom smo se otisnuli u pravcu Sv. Nauma da žene detaljno pregledaju kolekciju bisera jedne od tri familije koje prodaju originalne bisere: Ristoski(druge dvije su Filevi i Talevi). Na putu za Sv.Naum smo stali kod tzv. Zaljeva kostiju. 
Riječ je o rekonstrukciji arheoloških nalaza iz vremena kada je postojalo sojeničko naselje na drvenoj platformi na samom jezeru. Isto je spominjao i Herodot u svojim kronikama. Sada postoji prema zapisima kompletno naselje sa drvenim kućicama čiji je interijer popunjen inventarom kao u originalu. Vrhunski sređeno, turistički atraktivno i za svaku preporuku kao nezaobilazna lokacija kad je Ohrid u pitanju. 
Tek po dolasku sam skužio da Pero cvili za nekakvom manastirskom jebenom rakijom pa je pala druga kava dok je on otrčkarao s očima punim koncentričnih kružnica po nju u manastir. Žene su na povratku rekle da bi se izležavale na plaži cijeli dan pa smo ih iskipali i krenuli putem prijevoja preko Galičice. Vožnja nije nimalo zahtjevna a prvi pit stop je bio na mjestu gdje su snimali Karaulu.
Vidikovac nosi ime Koritski Rid. Kako je Galičica nacionalni park, od snimanja su tu ostaci vojne drvene čeke i nezaobilazan pogled na samoj litici s koje mi je ostao flash gdje Siniša i Ljuba duvaju džoint sa walkmanom a treći(zaboravio sam mu ime) na harmonici pjeva Ne postojim od Orgazma – unikatno!!! Dalje vozimo otvorenih prozora jer je klima nepotrebna, a ne želimo si uskratiti miris planinske vegetacije. Zaustavljamo se na drugom i posljednjem vidikovcu koji se jednostavno zove Baba sa mini pravoslavnom kapelicom. 
Panorama prekrasna-kao i prethodna-albanska strana jezera, ispod nas selo Trpejca, u daljini naznake Struge, Ohrid kao na dlanu....s druge strane najveći vrh Galičice 2250m visok Magaro a na kontra strani od Ohridskog jezera se vidi Prespansko. Da sunce nije nesnosno upeklo zadržali bi se i dulje. Spuštamo se prema Prespi, nastavljamo vožnju uz samo jezero – suprotnost Ohridskom. Turizma nema ni u natruhama, a sve je podređeno voćarstvu i poljoprivredi. Obala nije za kupanje ali je zato vode u izobilju i po sistemu kap po kap se navodnjavaju deseci kilometara pod jabukama, kruškama, šljivama itd...Nakon početnog razlikovnog šoka ubrzo je jasno da ima ljudi koji se nisu htjeli odreći generacijskog i sigurnog posla sa voćarstvom. Idealni uvjeti su stvorili prava mala mjesta čije su fasade uredne kao i većina okućnica. Uz to imaju suvremen kolnik, nemaju buke i ne troše živce sa promjenjivim turistima gdje se možeš truditi a nerijetko kao zahvalnost ti isporuče hrpu frustracija. Ovdje voćke ne hodaju i ne prigovaraju, ne lumpuju 24h, mirno stoljećima odrađuju svoj životni ciklus a svaku brigu zahvaljuju sa obilnim prinosima vrhunskih plodova. 
U dvorištima vlasnika je suvremen vozni park, ograde su od aluminija, trava kao u Wimbledonu. Možda imaju imidž seljaka, ali žive sa 0% stresa u zdravijem okruženju i sa sigurnijim kapitalom do kojeg dolaze cjelogodišnjom strpljivošću. Izuzetak od ovog pravila čine muslimanska mjesta. Tu vrijeme kao da je stalo. Smeće na svakom koraku, lijeni mještani sjede ispred lokalnih dućana, kuće zapuštene, kolnik katastrofa. Vratili smo se preko Resena koji je crna rupa u cijeloj priči. Smrdljiv grad, nečist do beskraja, nerijetko susrećemo konjske zaprege. Ugibališta uz magistralu od Resena prema Ohridu su krcata smećem da bi mogao napuniti 100 kontejnera.
Navečer izlazimo na rivu u potrazi za šetnjom i večerom. Iznenađenje je Međunarodni festival folklora. Naši predstavnici su iz Trogira – izvode komad iz Male Floramy. Simpatični djevojke i mladići su pobrali nemali aplauz od nazočnih, a dominirali su Srbi srednje generacije. Iza naših upravo njihovi imaju nastup – Vojvođani s prosjekom 55godina. Rutinski bez žara i osmjeha odrađuju nastup-tko zna koliko stotina puta su ishopsali tih par koraka....Večer smo završili u Aquariusu i Hemingwayu gdje clubbing muzika daje urbani štih provoda. Osoblje je pristupačno susretljivo pa sam u Hemingwayu čak i sa DJem proćaskao 10 minuta o clubbingu. Kao predah od terasa sa zabavnim melosom, muzika na stranom jeziku nas je ljuljala ostatak večeri.
