TO LIVE AND LOVE WITH ABANDON

Inače ne spavam sa upaljenim mobitelom.
Ugasim ga sasvim. Zračenje, i to.
:)
Simbol isključenja iz Svijeta, za preko noći.
'Titit'.
Javlja se Dijete, jasno, s tuđeg mobitela,
jasno, njen je već krepao,
da su na nekom parkingu u Češkoj.
U 8 i 15.
Još malo, pa su u Zlatnom Gradu.
Pomiješani osjećaji.
Divno, ona je na putu.
Veselje na ntu.
Istovremeno pametna i blentava.
Treba joj ovih iskustava u kojima mora upotrijebiti vlastitu glavu,
i uključiti se u događaje oko nje.
Na primjer,
skriva da puši na balkončiću,
ali istovremeno svako malo ostavi upaljač vani.
Jutros sam našla neki sa golom ženskom.
Stavljam sliku, za @Ypsilonku :)))







Vučem joj kofer od auta prema busu,
sinoć malo prije 23h,
ona ga preuzme i zamalo odmah provozi kroz dublju lokvu vode
(srećom, ne kiši, ali je ipak mokro)
Ja viknem, pazi,voda,
na što ona uzdahne
'ide mi na živce to tvoje hiperopažanje'
'nervira me'
'daj ne budi tako napeta'
'oprosti'
(to sve ona meni kaže)
i tako....
kuća je tiha, velika, prazna,
istovremeno volim biti sama
i osjećam nenormalnost potpune samosti.
Samo gledam u to.
U prazan prostor.
Slušam prazan zvuk.
Osjećam odvojenost od društva kakvu nikad nisam osjećala.


Mi sad radimo ili puno ili ništa.
Puno puno puno,
ni blog ne stignem otvoriti :)))
onda par dana ništa.
Tako je do jučer navečer bila abnormalna hektika,
a u 23 i nešto
sve je splasnulo,
ispuhao se dan,
ispuhalo se moranje
ispuhala se napetost,
ispred mene je par praznih dana.










Naravno da postoji lista za obaviti
većinu toga ŽELIM obaviti
jako sam ponosna kako sama održavam kuću,
kako je sve cakum-pakum
(nemojmo to zamijeniti sa čistoćom :-P
iako nastojim)
kako je sve školski i po psu
pa mi to daje dozu zadovoljstva,
i to je ta neka druga strana života
neka strana s dobrim osjećajem.







Svakako,
život mi je toliko drugačiji
toliko različit od onog kako je normalno bio
nikako ne mogu zaključiti
odnosno nikako se ne mogu staviti u stanje
da vjerujem i osjećam da je i ovo normalno
da mi je normalno ovako
osjećam se kao da sam već četiri godine na nekoj pokretnoj traci,
i krajobraz se stalno mijenja
i ne pokazuje namjeru da se ustabili
nego svijet konačno pokazuje svoju pravu prirodu.

Drugim riječima,
nedostaje opušteno bivanje,
jer ako ja ne obavim, nitko neće.

To je ključ problema.

Odgovornost da obavim Život.
Na određeni način, ne bilo što bilo kako.
Nepostojanje opcije da netko drugi nešto obavi za mene,
da nešto, neku mrvu,
ne moram ja.
I onda ona bolnija misao,
da netko nešto p(r)omisli, razmisli za mene,
o meni.
Da netko brine.
Da se netko pobrine.

..........................

Bah, nema veze.
vani sja sunce i magleno je, divota samo takva.

......................

Ne znam,
možda ipak nekad nekako savladam to življenje,
a da mi nije tako grozno napeto.

Nemam pojma.