ima ona...sanjaš ono što te podsvjesno kopka...pa kako sam noćas prvi put sanjala nešto vezano uz cijelu ovu svoju priču
a sanjala sam da dolazim doma kod svojih, ulazim u stan a sestra sauga. u trenirci je, zafrknula rukave, pod je pun kose i ona je ćelava. ja ju pitam, koji ti je, zašto si se ošišala? a ona govori...ma znaš šta, razmišljala sam.nije ok da si ti ćelava a ja nisam. odlučila sam, dok ćeš ti bit, bit ću i ja. i onda sam se probudila jer me počelo stiskat u plućima a i počela sam osjećat neobjašnjivi smrad koji me budio do jutra. ne znam koji vrag. izgleda da mi se lijekovi isparavaju iz kože ili je taj moj bolestan nos proradio još jače pa sad njušim nekakvu trulež ispod temelja kuće. ne znam koji vrag, no bila sam budna do jutra, buljila u vekericu i kontala
skužila sam da je moja podsvjest stvarno čista i da je vrijeme da prestanem više brijat da nisam normalna jer sam dobro. a i da se moram počet opet svađat sa sestrom jer sanjam bolešćuge.
i kako sam u mraku zurila u tu vekericu a kako u mraku slika nije baš čista već je sve crno bijelo i iskrivljeno, crte su vijugave, i oblici zaobljeniji i nekako veći, sjetila se ja svoje noćne more iz djetinjstva. i to je bila uvijek jedna te ista koja se ponavljala. žmirila bih, bilo bi crno, crni ekran u kojem bi se pojavila kutija, obična kutija, može i kocka ako nećete kutiju gledana odozgo. dakle, ja sam gore, kutija je dole. otvorena je, u biti nema gornju stranicu, poklopac i lagano se okreće. ja ju gledam a ona se pravi da me ne vidi i okreće se u nekom svom ritmu ali taj ritam se počinje polako mijenjat. i ja osjećam tu promjenu. uz promjenu ritma mijenja se i veličina kutija. a s promjenom veličine ide promijena zooma. i to traje, ovisno o mojoj koncentraciji. može trajati satima. ona satiima može plesati u svom ritmu lagano mi se približavajući i udaljavajući a nekad u deset sekundi sve bude rješeno sa naglim promjenama zoomova dok ne dovede do totalnog kaosa i meni ne uzrokuje košmar u glavi, bučkuriš, dobro me protrese, isprepada i probudi.
i takav jedan napadaj me držao jedan put još i dok sam došla k svijesti. probudila sam se, otvorila oči a u glavi je kutija još dolazila i odlazila, trgala se, kružila, divljala i radila totalnu anarhiju po mojoj glavi. ja sam plakala, otišla tati u sobu, počela kružit oko stola ko sumanuta i ponavljala: tata nek prestane, nek prestane, taj nered, tata napravi nešto, nered je, nered...on je počeo hodat zamnom, a šta će jadan tata, ništa mu nije jasno...a tata
i onda sam ga čula idući dan kako mami objašnjava...ja ne znam, sinoć mi je došla po noći plakat da ju smeta nekakav nered, to je valjda jer joj je soba neuredna....jao tog mog tate, da sam režiserka filmove bih o njemu snimala, da sam spisateljica knjige pisala, ovako mogu napravit samo kuću za moga tatu, kuću od puno slova.
i nikad nisam saznala ko je i šta je ta kutija i šta oće i nije se dugo vratila...a nisam dugo ni imala noćne more a ni skočila bome u more....daleko je more
|