lutka iz izloga

svi smradovi ovog svijeta navaaaliiiteeeee, moj nos je spreman!

kemija koju dobivam već par mjeseci pojačala mi osjetilo njuha. moj nos radi životinjski. osjetim miris kiše, miris zemlje, miris svježeg kruha, što se jelo, tko se prao, a tko nije, kad se mačka pokenja ispod prozora, kad pop prdne u crkvi prek ceste...ja sve namirišem.
dobro bi to bilo da su to mirisi, ali ali ubije me smrad umalo. ne mogu se u tramvaju vozit jer mi smrdi. ne mogu u liftu jer zaudara. onda navlačim majicu preko nosa. onda bleje šta glumim ninju. pa dođe dečko poslije posla pa mi smrdi. pa se nađem s frendicom, da mi pusu a smrdi. uđem u telefonsku govornicu, smrdi. uđem u parfumeriju,opet. odem na more, vjetar donosi. o muko moja.

i pitam se onda...o ne, opet se ona pita...di je granica između mirisa i smrada. jel to djelomično i naučeno? da li postoje ljudi koji vole smradove? mora bit takvih. da li cvijet to prdne kad mi kažemo...mmmm kako fino miriše? jel moguće smrad pohranit, jer teško ga je opisat? jel moguće miris sačuvat, za slučaj nužde? malo ja o tome znam, al znam da je ovo neizdrživo. pa smišljam sad neku kapicu za nos, a neko čudo, propeler možda da tjera to od mene. a ko će ga znat, al smislit ću ja.

no ajde mico, lipo štipaljku na nos pa u grad na novine i kavu.