|
evo me bek, al ne bek igrač već natrag.
dobar je taj zadar, sunce mu njegovo. kažu da je zagreb grad po mjeri čovjeka, al meni je ovaj nekako puno više. i još je tu to more, i sve te divne zgrade, i taj zrak...a ljudi...ima jedna grupa na facebooku koja se zove da seljacima oči svijetle, zadar bi bio ko las vegas. moram priznat da je ovo prvi put da nisam primjećivala te s očima.
a upoznavanje sa starcima? naravno da sam se zbrukala ko svinja, al doslovno. dođemo mi fino busom, dočeka nas tata od ovog mog, odfura autom doma i ispred haustora ja prdnem. a ne nije se čulo. oni su fini otac i sin i nisu reagirali, iako mi je sin dobacio smješak. a stvarno sam prava...samu sebe iznenadim ponekad.bravo stara, braaaa voooo.
al zašto sam ja uopće išla ča. to je ono o čemu bih ja. promjene, dragi moji. promjene su nešto na čemu se ja hranim. i zato bile one dobre ili loše uvijek će mi bit izazov. izazov jer otvaraju nešto novo, nove okolnosti, nove situacije, ljude, događaje. a to sve novo mene razvija i otvara mi nova znanja. koji put mi otvore i konzervu od tune pa napravim neku paštu šutu.
evo npr. prošle godine sam selila šest puta . je govorili su mi da nisam normalna al nije se ni meni baš dalo objašnjavat pa sam i ja govorila, ne nisam nisam al oćeš mi molim te prenijeti ovu kutiju s knjigama.
i tako od osmog mjeseca nisam bila nigdi i odlazak u zadar me stvarno promjenio. ne nego, i odlazak u zadar kao promjena okoline mi je odlično sjeo. malo se makneš iz ovog više manje istog ritma pa promješaš taj lonac od glave koji stalno kuha, a ja ne znam di da smanjim vatru, i onda se vratiš i staviš kuvat novi lonac. i bome se nakuvaš i šta se onda čudiš šta imaš sto kila. ajde bogati, mani se te kuhače.
isto tako sjetim se onih pet dana u tjednu kad ustanem, doručkujem, otuširam, obučem i odem na posao. dobro i usput posvađam s tipom koji me skoro pogazio pa se živčana okrenem i stanem u govno i dođem u ured nabrijana i popušim pol kutije uz dvije kave. e al, ne pušim više.da da, promjena.
i znam da me to uskoro opet čeka. i šta tu možeš? svaki dan ista fuckin' rutina. i šta, mirit se s tim? grist jastuk i govorit si, proći će, neće tako zauvijek ili čekat da puknem pa odem napokon u pm čuvat ofce?ma ne mogu ni ovce čuvat jer se vuka bojim. a jebo.
i reći će onda neki psiholog, psihijatar a možda i sociolog...treba naći zadovoljstvo u malim stvarima, u svakom danu napravit nešto za sebe, pronaći svojih pet minuta.a kako, kako kad mojim životom upravljaju banka, doktori, šef, hrana (da hrana jer kad se prejedem mi se spava pa nemrem niš), prijatelji (bez kojih ne mogu pa ta bijeda od slobodnog vremena ode na njih), dečko, pas, godišnja doba, šoping. sve to krade moje vrijeme i moj život i di je tu pet minuta, di di...tih pet minuta je kad se umorna onesvjestim navečer u krevet pa prije nego u potpunosti izgubim svjest još razmišljam šta sve sutra moram obavit.
i ide tako život ide. i bila sam toga svjesna dok sam radila, sad kad sam na bolovanju još sam svjesnija. jer sad ja upravljam, imam to pravo da radim svoj raspored. al opet sam ograničena jer to će bit još kratko a onda se opet vraćam ovome gore. i šta, moram se razbolit da bih se mentalno odmorila?zar je stvarno čovjek na to osuđen? uf, jel ovo sad neki bed post...ma neću dalje, mao sam zabrijala....i la la la, ajmo danas za promjenu svi prdit u javnosti, ajde ajde, da samo meni ne bude bruka.
|
