Napomena:

postojali su rani Beatlesi i postojao je rani Huc.

Kako sam ovih dana prilično rezigniran, da ne velim apatičan, nisam imao snage za stvaranjem ičeg novog. Stoga sam prošao kroz neke stare datoteke i pronašao neke zaboravljene stvari. Golobradi Huc i Huc u srednjim godinama jedva da imaju išta zajedničkog. Pa ipak, kačim ovdje jedan mladenački tekst zbog historijske i sentimentalne vrijednosti.

Kako se txt rasprostire na petnaestak stranica raspodijelit ću ga u nekoliko postova.


RUPA

Intro

- Ijuuuu – vrisne stara, pripita prosjakinja padajući u rupu što se nenadano prolomila pod njom.
- Imamo je! – uzvikne Astrom, najsnažniji Gumigluid i hitrim pokretom, debelom bakrenom žicom sveže vreću od konoplje.
– Majkudavamjebem, puštajte me van, govnari smrdljivi! Moji će vam sinovi kurac nakosati - uzalud se starica prijeti, batrga kao štene u vreći i psuje kao kočijaš.
– Đaba đipaš baba, iz ovoga se nećeš izvući – progovori Figon, Astromova desna ruka i prodrma vreću.
– Mater vam kurvinsku, jebala vas ona retardirane...
– De baba začmrlji – muževnim basom zabrunda Astrom.
No starica ne haje i nastavlja sa serijom vanrednih psovki ne sluteći da je najsnažniji, ujedno i najtanjih živaca. Dvije minute kasnije on baca vreću na pod te sruči kišu nožno-ručnih udaraca dok ne nastane mir. – Jebate koji davež! – otre znoj sa čela.
– I smrdi ko futa – ojađeno doda Figon.
– Zajeb – natukne Astrom.
– Zajeb – složi se Figon.
– I što ćemo sad?
– Ništa, nosimo ju Grangedu, možda iznađe kakvo rješenje.
Zatim bez riječi požure spletom podzemnih hodnika.

Za to vrijeme na površini

Mjestu događaja prilazi majka sa djetetom.
– Mama, mama kakva je to jupa? – pita dijete pokazujući na rupu u kojoj je nestala stara prosjakinja, svojevrstan gradski ukras.
– Jupa? Nije to jupa! – odgovara njegova retardirana mati.
– Nije jupa?
– Nije.
– A što je onda?
– To je buljdoždero.
– Buljdoždero?
– Je, buljdoždero.
– Jupica.
– Ne jupica! Buljdoždero!
– Jupicabuljdoždero – dijete će.
– Ne jupicabuljdoždero. Buljdoždero.
– Buljdoždero.
– Buljdoždero!

Problem

Astrom i Egon pojavljuju se u podzemnom selu Pakcshu-u. Kada ostali tovariši primijete da nose ulov nastaje mahnito slavlje. Jure ususret ispuštajući divlje krikove.

– Prerano se radujete – namrgođeno će Figon.
– Pozovite Grengeda, brzo – naredi Astrom.
Keron, najmršaviji ali zato najbrži pojuri u Grengedov istraživački laboratorij.
– Što je? – upita Tromput inače najveći gurman.
– Čut ćeš kada dođe Grenged.
Grenged se brzo stvori. – U čemu je problem?
– Zajeb – iznova konstatira Astrom i nemoćno slegne ramenima. – Baba jest punašna, ali smrdi na trinaest nesretnih kilometara. I iznutra i izvana. Odavde vidim da joj je jetra u raspadu. Da su joj svingteri otišli možete i sami osjetiti.
– Možda ima i gangrenu – doda Figon katastrofično. – Što da se radi?
Grenged se približi i onjuši vreću širokim nosom. U istraživačkom zanosu prejako povuče i specifičan miris izmiješanih izlučevina ljudskog tijela oprži mu sluznicu.– Auuuf – izdahne s gađenjem te obriše suzu što mu kanu od reska mirisa. – Zbilja je zvijer!
Astrom mu uputi značajan pogled u smislu ultra gadno, zar ne?
Grenged popravi naočale te značajno stade češkati podbradak, nos, tjeme, zatiljak te naredi: – Odnesite je u labos, vidjet ću što mogu učiniti.
Ali ništa ne obećavam – doda.

Tužna se družba nijemo raziđe.

Za to vrijeme na površini 2

Starac (godina 80) stoji pred rupom. Po sedmi put u životu hvata ga staračka depresija. Njegov unutrašnji solilokvij teče ovako:

Dakle rupa! Rupa! Što ta rupa radi ovdje? Iskopaj i ostavi! To je valjda njihov moto! O tempora, o mores! Sve se raspustilo, opustilo, oglupavilo. Nekoć se znao red! Valjalo bi tužiti grad. Ali tko će ga tužiti? Ja? Ne! Jok! Neću ga ja tužiti. Zašto bi ga tužio? Ja sam star! Ha! baš imam vremena natezati se naokolo po sudovima. No, mogao bi netko upasti unutra. Upasti, i polomiti se! Neko dijete, recimo. Samo je pitanje vremena kada će unutra upasti neko dijete!


Neki vragolan! Vražićak! No, što to mene briga? Neka padne i polomi se! Neka padne i polomi se kada roditelji ne vode brigu o svojim mališanima! Pravo im budi! Ne može to tako! Hej-haj i udri brigu na veselje! A ulica neka odgaja dijete! Sve na svijetu traži i vrijeme i pažnju i brigu i ljubav!
Nego, ta rupa tute, koliko je duboka? Mora da je prilično duboko kada joj se ne vidi kraja. Šutnut ću kamenčić da vidim koliko je duboka. (Šutne kamenčić.) – Ah, smiješna li mene, baš ću čuti kada dotakne dno. Pa ja sam gluh kao top u mirnodobju! Već dvije godine gluh sam kao Beethoven i Goya zajedno! Teško je biti gluh. Nikako da se naviknem na to.
Zapravo, kad bolje razmislim, to je nepodnošljivo. Da, nepodnošljivo! Nepodnošljivo do te mjere da mi dođe da se ubijem. Ovog časa da se ubijem! Uostalom zašto se ne bih ubio? Dovoljno sam živio! I to po tuđim standardima. Moj život nije bio nešto. Nije bio nešto, ali nije bio niti ništa. Ili je ipak bio ništa s obzirom da ništa nisam mogao izabrati: niti sam birao gene, niti roditelje, niti državu, a kamo li društveno uređenje ili planet… No mogu odabrati svoju smrt! Da! To mogu! I to je, kada bolje razmislite, jedini STVARAN izbor koji čovjek ima. Prekinuti kada mu je dosta! Kada mu je voda došla do grla! A bogami i prije! Kada mu je voda došla do malega prsta, a svejedno mu je dosta! Jednom je Dostojevski rekao: da mi je netko ponudio život pod ovakvim uvjetima nikada ga ne bih prihvatio! Igrica je stvarno loša. Dva za zaplet, deset za grafiku jer Maja, taj usrani pričin, dosita izgleda uvjerljivo.
Dakle, čini se da je došao taj trenutak. Da, napokon je došao taj trenutak!
- ZBOGOM! usrani, prljavi ružni, zli svijete, kupaj se i dalje u svojim govnima - reče i baci se na glavu. Krc!

Gozba i dramski program

Negdje oko 17.05.05 sati Grenged pošalje obavijest kuharu Gluru da je proces «neutralizacije» tj. stabilizacije mirisa i aroma u tijeku te da se lagano počne pripremati za babu na lešo. U 18.17.45 sati Gluru je na svom stolu imao posve «neutraliziranu» babu. U 20.30.34 započela je gozba. Grenged je tim činom još jednom potvrdio status najvećeg istraživača u povijesti Gumigluida. Kuhar Glur je pak potvrdio dominaciju na kuharskom prijestolju. Tromput u između zalogaja imao puna usta hvale za Glura – Ovo bi i fufi (isto što i kod ljudi anđeli) jeli samo kada bi imali zube! Oduševljenje je uzimalo maha. U rezervama je nestajalo piva i krumpira. Znat će te koliko je bilo sati kada je Astrom, inače vječno ozbiljan Gumigluid, u ponoć predložio da svi muškarci obriju tijela, što oni bogami i učiniše. Nakon toga spontano se dogodi jedna avangardna predstava bazirana na slobodnom tijeku misli, improviziranom dijalogu i književnom enformelu. Predstava je u više navrata prelazila iz komedije u tragikomediju iz tragikomedije u burlesku i natrag, da bi na kraju završila kako je i počela – kao vodvilj za voluharice. Glumci su se često mijenjali na pozornici, to jest na stolu, jer su što od umora, što od pijanstva, što od prežderanosti završavali pod istim.

Evo kratkog prikaza jednog prizora:

IGON (penje se na stol): Promjena kursa za osam stupnjeva južno... (cerek)
KERON (pokušava staviti nogu za vrat): Pokaži mi cimer!
IGON: Ona ga ljubi, ona ga ljubi... trala-lala-la...
KERON: Vječno i zauvijek.
STEBIT: Al' ga ne jebe pol posto.
KERON: Možda ga jebe tri frtalja posto?
STEBIT (rezolutno): Ni frtalj od tri frtalja!
KERON: Voli ga, voli!
STEBIT: Ma nema šanse, ni tri frtalja od frtalj tri frtalja!
KERON: Gospodine doktore, uvjeravam vas – ona ga voli. Voli ga ljubavlju koji nevina, čista, da ne kažem sveta. Ubit će se ako joj ga oduzmu!
STEBIT: Sve su to, dragi moj gospodine Luka, djevojačka preseravanja. U njenim godinama svojstveno je da radi dramu iz koječeg.
KERON: Možda ste u pravu, ali ovo je definitivno nešto drugo. Vjerujte mi. Znam točno nanjušiti pravu ljubav!
STEBIT (cinično odmahuje rukom): Zar smrdi? Ma dajte dragi moj, ženama je svejedno. Važno im je samo da se imaju primiti za nešto čvrsto. Znate što hoću reći…
TURIP (dobacuje iz gledališta): Geodezija je njihovo oružje! Uzmi im to i uzeo si im sve. Kad mamuta nema, žabe kolo vode!
GLAZ (koji se do sada držao po strani, uživajući u babinoj potkoljenici, a kojeg bije glas najboljeg glumca improvizatora, ustane, te se polako, u slow motionu pope na pozornicu. Prosvjetiteljski raširi ruke dajući do znanja da traži tišinu. Apsolutnu tišinu. Kada zavlada tajac taj se kršni patuljak (gotovo jednake snage kao i Astrom) skrši, padne ničice i zajeca uvjerljivim ženskim glasom): Kako je teško riječima opisati i izreći sve ono što u meni stoji. Gole su riječi za sve osjećaje koji u meni plamte. (Gomila divlja, vrišti: Bravo! Marvellous! C'est fantastique!). Dugo sam ti odlagala pisati jer me je stalno nešto sprječavalo da to učinim...
ASTROM (pijanim i prodornim glasom lupa šakom po stolu): A NE! NE! Nećemo to slušati, čuješ li me Glaz? Ne večeras! To nejako, sentimentalno sranje! A možda i nikada više! Nama to ne treba! Goni se i ti i ona i svi vi u kurac! Znam ja kako to ide! Nikad više! Nama treba nešto punokrvno, životno, snažno... muški... avantura... akcija... Treba nam – nadpatuljak! Nadpatuljak par exellence! To je ono što nam očajnički treba! Pričaj nam o kozmičkim putovanjima, pričaj nam kako ste ti i tvoja družina na planeti Bibik pažljivo usmjerenim prdcem oslijepili kiklopa Orifa. To nam pričaj!
(Svjetina odobrava Astromu na razne načine)
GLAS 1: Tako je vala. Dobro govori Astrom.
GLAS 2: Više nego dobro.
GLAS 3: Glaz, mijenjaj repertoar.
SVJETINA (svi u isti glas): HOĆEMO NADPATULJKA. HOĆEMO NADPATULJKA PAR EXELLENCE!
GLUR: Ok – ok. Mijenjam repertoar. No, najprvo mali intro u slijedeći komad. Glas naratora: Prije nego li se otisnuo u svijet Berek je bjesnio ulicom psujući na sav glas – Pa pička joj materina, mater joj jebem! Smeće jedno sebično! Ona će mene paliti na guranje! Zar se tako postupa sa živim ljudima? Kako li odjedanput blažena djevica ima amneziju? Samo tako, kao da si ugasio svijetlo. Klik! Legla u krevet i probudila se sa blaženim zaboravom, jednom ciljanom rupom u pamćenju tako finom i preciznom kao da ju je rezala laserom. Tko ste vi? Što to pričate? Kakve li objede, kakvih li bezočnih laži! Gospodine! Dragi moj gospodine! Vi i ja - ljubavni oganj? Pa to je nemoguće, posve nemoguće! Moje grudi nisu plesale na vašim dlanovima, u vašem oku nikada nije osvanula moja dražica, niti su moje male požudne usne ikada sa vama čavrljale o budućnosti i bijegu u bijeli svijet. I to da je vaš polni organ ili kako volite reći – dobra debela kurčina! – bio u mojim ustima, a sjemeni sok tekao poput potoka medovine niz moje grlo plod je vašeg poludjelog ili izopačenog mozga! Ja nisam Mesalina niti Grofica od Sluzave Vagine! Jadni čovječe vi mora da ste posve izgubili razum. A ta razvratna pisma koja držite u ruci nisu moja iako, priznajem, postoji određena sličnost sa načinom na koji pišem slova.
ASTROM: NEEEE, boga da mu jebem! Što sam rekao? (baci kriglu piva prema Gluru koji je vješto izbjegne). Jel' ti to mene provociraš?
GLUR (ne da se smesti): Ne bejbi, život nije jeftini ljubavni roman... nije za nejač... nije... mater ti samoživu, marvo licemjerna malograđanska... smeće bjelosvjetsko...zapamtit ćeš ti mene još...
ASTROM (pijan doživi ove uvrijede osobno): Ma, kome ti to …. (Hoće ustati, ali ga spriječi vrtoglavica i dvojca okolnih patuljaka za stolom). Kome? (Ovog puta mu uspije da se osovi na noge i razgrne spomenutu dvojcu kao prhki snijeg, napravi dva koraka, zapne, pade na pod te ostane ležati bez svijesti. Gomila se podrugljivo cereće.)
GLUR: Verum je sjeo na parobrod i otisnuo se u svijet...

I tako se to odužilo u noć.

Negdje oko pet izjutra Semper, sasvim običan Gumigluid rekao je na neuobičajen način – Ne mogu vjerovat'! – i zaspao posljednji.


(nastavit će se...)