Kristov poslanik
Sebićna sam, nema šta
Ja ovdje plačem zbog života, zbog toga što sam ostala bez prakse u vrtiću, što me dečko izbjegava i nevoli me, a ljudi okolo umiru....
Totalno sam sebićna, jer sebi pridajem neku važnost, "joj jadna ja", a tko sam ja?
Odakle meni pravo da plačem? Zar mi Isus nije dao Život?! Zar me ne čeka u mojoj domovini, na nebu?!
Zar mi tamo neće biti famozno?!
Pa odakle meni pravo da plačem?
Bog želi da me slomi, jer sam ga i molila to, da osjetim dno, da osjetim da bez Njega ne mogu, da me On čuva usprkos svim problemima na koje nailazim na ovome svijetu, da ostavim iza sebe sve na ovome svijetu, sve ove prizemne stvari, tjelesne želje, požudu, strast za nečim što je stvorila ljudska ruka, i okrenem se Njemu! Jer jedino On ima pravi Život!
Jedino On mi daje Ispunjenje i Sreću, Mir u strcu!!!!
Pa šta ako me V. ne voli? Šta ako je on zbunjen mnogim stvarima? Pa šta ako nenađem dečka, šta ako budem neudata žena?
Pa šta onda?
Posvetit ću se Bogu, Kristu, naviještanju Radosne Vijesti, pomaganju....
To bi i bilo za nas najbolje....
Parafraziram Pavla kojeg baš i ne razumijem, sve one njegove poslanice....
Prošlu nedjelju sam prvi put nosila veo na slavljenju, bio je dobar osjećaj, osjetila sam se poniznijom nego bez njega.
Božji blagoslov!
