hocemocenzuru
nedjelja, 17.02.2013.
Pismo Aleksandru Stankoviću
Očigledno
Pa dobro gdje će ti duša Aleksandre Stankoviću? Što ti je trebalo da dovedeš kazališnog redatelja Olivera Frljića kao gosta u današnju emisiju “Nedeljom u 2”? Po sjećanju ću nabrojiti neke od izjava vašeg današnjeg gosta:
- Odustao je od rada na predstavi “Aleksanda Zec” u kazalištu Gavella, jer je smiješno raditi predstavu o traumatičnom događaju za našu sredinu u kazalištu koje cenzurira plakat za jednu drugu predstavu. Očekivao je oštriju reakciju ansambla predstave “Fine mrtve djevojke”, koji su na cenzuru plakata odgovorili igranjem predstave, iako predstava nikad ni nije dovedena u pitanje, već plakat predstave. Povlačenje plakata je dio ispitivanja kakvu moć imaju desnoklerikalni krugovi.
- Ubojice obitelji Zec nisu nikada procesuirani, ubojstvo nije dobilo sudski epilog, što je znak političkog pokroviteljstva samog vrha države. Još je bilo dosta neprocesuiranih zločina, što je bilo i dio načina vođenja rata. Spomenuo je i nasilne deložacije osoba “krive” nacionalnosti, kao i prisustvo jedinica HV-a u dijelovima susjedne države. Žrtve ne treba dijeliti na “naše” i “njihove”, jer bi sve žrtve trebale biti naše, od obitelji Zec pa do Srebrenice.
- Vjeronauku nije mjesto u školi, te da su zbog toga i djeca i roditelji nerijetko izloženi grupnom pritisku. Progovorio je i o sramotnim istupima njegovih bivših profesora Rebića i Pozaića.
- Socijalni status građana je gori nego za vrijeme bivše države, dok je nacionalizam bio sredstvo za povećanje profita.
- Govorio je i o krivotvoriteljima vlastitih biografija (primjer je bio Emir Hadžihafizbegović, koji je prijetio Frljiću zbog korištenja dijelova njegovih nastupa u predstavi “Pismo iz 1920.”). Krivotvoritelja biografija ima u kući u kojoj je razgovor vođen (HRT), recimo u redakciji kulture, što je bila očita aluzija na Hloverku Novak-Srzić i Branku Kamenski. A progovorio je i o HTV-ovom huškanju devedesetih.
Sve gore navedeno je nesumnjivo istina, ali čemu tako teške teme i to u doba obiteljskog nedeljnog ručka? Zašto već jednom ne pustite ljude da jedu u miru? Mogli ste recimo u emisiju pozvati nekoga iz svijeta sporta ili estrade i napraviti tipično prosječnu HTV emisiju. Zar ne bi nedelja trebala biti sportsko-zabavni dan? Kao u jednoj Azrinoj pjesmi: “Nedelja popodne nogometni dan, zaboravio sam sat…” Uostalom vaš gost je u emisiji i sam rekao da istina najviše boli, pa čemu onda uporno iznošenje iste?
Sve gore navedeno je ujedno i očigledno, te time i posebno problematično. Jer većem dijelu gledatelja sve gore navedeno je itekako poznato, ali dobar dio to želi jednostavno prešutjeti i zaboraviti te ostaviti (ne)slavnu prošlost na miru, jedan dio se ne usudi o tome govoriti i nije im drago kada neko ima muda sve to izreći, a jedan dio sve to uopće ne smatra problematičnim, neki čak i poželjnim, da se ne lažemo.
Osobno
Nadalje vaš gost je u emisiji iznio i neke svoja životna ubjeđenja, neka od njih ću nabrojati:
- Bliži su mu ljudi iz drugih republika koji su u istom položaju i slično razmišljaju nego elite iz sopstvene države.
- Naciju nije birao, kao ni roditelje, te se smatra nacionalno neopredijeljenim.
- Ne vjeruje u parlamentarnu demokraciju, jer vlade provede ekonomske interese kapitala a ne građana koji su ih izabrali.
- Domovina mu je duhovni prostor u kom radi i granice među državama mu smetaju.
Naravno demokracija je i svako ima pravo na soptveno mišljenje, ali realno govoreći takva razmišljanja smetaju dobrom dijelu gledatelja, možda čak i većini, pa bi vaš gost takve stavove trebao zadržati za sebe, tj. u svoja četiri zida, kao što bi to recimo trebali činiti i pripadnici LGBT populacije.
Glas naroda
Imam još jednu primjedbu na vašu emisiju: za vrijeme trajanja NU2 nisu išle sms poruke gledatelja, te smo tako ostali prikraćeni za glas naroda, a ne sumnjam da bi dobar dio reakcija u porukama bio negativno intoniran, a u nekima bi bilo i vrijeđanja vašeg gosta, a nije isključeno da bi i vas osobno vrijeđali. A sms poruke imaju još jednu dobru stranu: njihov sadržaj bi mogao smanjiti pažnju dijela gledatelja na ono o čemu je vaš gost pričao, što bi u ovom slučaju bilo čak i poželjno.
Srdačan pozdrav,
Revni čuvar mira i digniteta nedeljnog popodneva
utorak, 12.02.2013.
Kombinat - Pjesme otpora i vjere u bolji svijet
Već nekoliko dana imam potrebu da napišem nešto o CD-u, koji se zadnjih nekoliko tjedana vrti najčešće u mom CD playeru, gotovo svaki dan. Zasluge za to pripadaju ženskom pevskom zboru Kombinat sa sjedištem u Ljubljani, čije članice dolaze iz svih krajeva Slovenije. Čim sam otvorio pošiljku i ugledao jednostavan, a jako lijep i efektan, omot na kom se nalaze srp i čekić, osmijeh mi se pojavio na licu. I da odmah raščistim stvar, u tome nema ni trunka ironije ili podsmijeha, jednostavno mi je drago vidjeti taj simbol. Prvi i do sada jedini album Kombinata me je osvojio već pri prvom preslušavanju, a svako novo slušanje dojam o kvaliteti albuma samo pojačava. No o CD-u nešto kasnije, najprije nekoliko riječi o Kombinatu.
Ženski pevski zbor Kombinat je osnovan 27.04.2008. na Dan upora proti okupatorju (Dan otpora/ustanka protiv okupatora, u doba SFRJ poznat i kao Dan Osvobodilne fronte) na osnivačkoj skupštini u bivšoj (širom bivše države itekako poznatoj) tvornici bicikala Rog. Na ideju za pokretanje zbora došle su mjesec dana prije na djevojačkoj večeri jedne od budućih članica zbora. Osnovane su da pjevaju pjesme otpora iz cijeloga svijeta. I to rade jako uspješno već skoro 5 godina. Prvi javni nastup Kombinat je imao već 23.05.2008. u Menzi pri koritu u AKC (autonomni kilturni centar) Metelkova u sklopu proslave Dana mladosti. Danas Kombinat ima 80-ak članica u dobi od 20 do 55 godina..
Album je snimljen krajem 2011. u Konzervatoriju za glazbu i balet u Ljubljani u svega dva dana, a izišao je godinu dana kasnije, krajem 2012. CD otvara “Pesem upora”, autorska pjesma Ksenije Jus, članice zbora. “Pesem upora” je i himna Kombinata, a mnogi je smatraju i himnom aktualnih demonstracija u Sloveniji. To je ujedno i jedina autorska pjesma na albumu, a nakon nje slijede manje ili više poznate pjesme otpora iz Slovenije i cijeloga svijeta.
Na albumu su (zasluženo) dosta prostora dobile slovenske partizanske pjesme kao što su “Če zapojemo veselo”, “Jutri gremo v napad”, “Hej brigade” i “Smrt v brdih”. Tu je i meni iznimno draga “Bilečanka” Milana Apiha, pjesma napisana u koncentracijskom logoru u Bileći povodom 1. maja 1940. godine. Iznimno snažna pjesma, lijepo ju je bilo čuti na “Inventuri” Zorana Predina, a po mom skromnom sudu još ljepše u izvedbi Kombinata. Pjesma kojoj ni nametnuti zaborav ne može ništa.
Tu su i sjano izvedene “Bandiera Rossa”, “Bella Ciao”, “No pasaran”, vjerujem većini slušatelja najpoznatije pjesme koje se mogu čuti na CD-u, a našlo se mjesta i za manje poznate pjesme, koje spadaju u meni najugodnija otkrića ovog albuma: portugalska komunistička “Grandola, vila morena”, čileanska revolucionarna “El Pueblo unido” i italijanska anarhistična “Noi vogliamo l’ uguaglianca”.
I ne bi trebalo biti nikakvo iznenađenje što se Lennonova “Power to the People” više nego dobro uklapa sa svim gore nabrojanim pjesmama. Album, ne slučajno, zatvara “Internacionala”, kao logičan završetak albuma. Interestan je podatak da ista pjesma zaključuje i “Hrvatske budnice” Le Zbora, koje osim toga imaju još dodirnih točaka sa Kombinatom, jer su antifašističke pjesme nemali dio njihovog repertoara. Osim “Internacionale”, još jedna stvar je zajednička prvijencima Kombinata i Le Zbora – “Katjuša”, pjesma o crvenoarmejki, koja je između ostalog sudjelovala i u oslobađanju Jugoslavije krajem 1944., pjesma koja je također i česta na koncertnom repertoaru već spomenutoga Zorana Predina.
Ima još toga dobroga na CD-u, ali to ostavljam potencijalnim slušateljima, uostalom nema smisla otkriti cijeli sadržaj prvijenca Kombinata. Nažalost album se ne može nabaviti u Hrvatskoj, ali zato se pjesme s njega mogu čuti na web stranici Kombinata (kombinatke.si), a također se na istom mjestu mogu saznati osnovne informacije o pjesmama koje zbor izvodi.
Neopisivo je važno što postoji jedan ovakav zbor i pjeva pjesme otpora, uključujući i one vezane uz naše krajeve, koje su ili nepoželjne ili nerijetko predmet ismijavanja. I ne, ne radi se tu o nostalgiji, koju članice zbora i same negiraju. I nije stvar samo u tome što se radi o dobrim pjesmama, iako je naravno jako bitno. Ima nešto u porukama koje te pjesme šalju, kao stalno podsjećanje da se može i drugačije, sjećanje na hrabrost nekih ljudi… Ima u njima još upotrebljive vatre, iz njih se još uvijek može dosta naučiti, a ponešto i primijeniti. Uostalom ma koliko ove pjesme bile stare, aktualne su i danas. Ili kao što to piše u knjižici CD-a: sa crvenom kredom pisati naslijeđe otpora.
P.S. Hvala Barbari iz Kombinata, čijom sam susretljivošću došao do CD-a, koji je, kao što sam već spomenuo, nažalost nemoguće nabaviti ni naručiti iz Hrvatske. To što sam do njega došao besplatno nije razlog pozitivnoj intonaciji ovog teksta, vjerujte mi.
srijeda, 06.02.2013.
Jure Francetić u TV kalendaru - kronologija
TV kalendar
27.12. u HTV-ovom TV kalendaru je prikazan prilog od dvije i pol minute povodom godišnjice smrti Jure Francetića (prosinac 1942). U prilogu smo mogli čuti da je Francetić “kontroverzna ličnost novije hrvatske povijesti”, da ga neki percipiraju kao ratnog zločinca, a neki kao nacionalnog junaka, osnivač Crne legije, da je izbio na Drinu te tako postao nacionalni junak u NDH, nabrojane su bitke u kojima je učestvovao, a zločini postrojbi pod njegovim zapovjedništvom su sramotno prešućeni, npr. na Kozari. Navedeno je još da se njegov lik pretvorio u mit nakon Drugog svjetskog rata, te da mu je u Slunju nekoliko puta postavljan spomenik, koji je i prikazan u prilogu.
Dakle, o ratnom putu Jure Francetića smo mogli čuti u kratkim crtama, moglo se saznati kako je umro, zašto su ga neki smatrali za junaka, ali zašto je smatran ratnim zločincem nije spomenuto, ali je zato sramota od spomenika navedena kao sasvim normalna stvar, a zašto je spomenik uklonjen nekoliko puta, te kako je ponovno vraćan nije spomenuto. Tipična povijesno revizionistička “uravnoteženost” činjenica, na domaći pomirbeni način. Znate ipak je demokracija, treba čuti sve strane, sva mišljenja…
Priopćenje Građanske akcije
18.01. Građanska akcija izdaje priopćenje u kom stoji: “TV kalendar je 27. prosinca 2012. pokušao naučiti gledatelje i našu djecu da Jure Francetić nije bio jedan od ratnih zločinaca. On je, prema HRT-u, bio 'legendarni borac' koji je izbio na Drinu, on se borio protiv partizana - onih zlih koljača Hrvata - u Bosni i okolici Sarajeva i u Han-Pijesku. Apsurdno da je takav iskrivljen prikaz ratnog ustaškog zločinca i koljača Jure Francetića izašao u 21. stoljeću s javne televizije. Neprihvatljivo je da se veliča kvisling koji je osramotio hrvatski narod. Hrvatski narod je, ne zaboravimo, dao najviše antifašističkih boraca pod oružjem u Europi. Tim nasljeđem antifašizma trebali bi se ponositi, to je utkano u naš Ustav i temelj naše državnosti - temelj moderne Hrvatske. “
U priopćenju se traži i smjena Vladimira Brnardića, urednika TV kalendara.
Večernji list – Bez pardona
21.01. cijeli slučaj komentira kolumnista Večernjaka Zvonimir Despot u tekstu “Povijest NDH i Juru Francetića i danas treba istraživati”. Neke od teza u tekstu:
- skoro sva literatura iz SFRJ o povijesti ustaša i NDH može ići u smeće, jer sadrži samo ono što je odgovaralo komunistima
- u emisiji se navodi kako Francetića dio javnosti doživljava kao ratnog zločinca, a dio kao junaka. Halabukači iz GA vide samo junaka i navode kako je u prilogu opisan kao “legendarni borac”, što nigdje u tekstu ne stoji. “TV kalendar” spominje dvaput, na početku i na kraju, da je Francetić bio ratni zločinac
- Francetić je značajna ličnost hrvatske povijesti koju treba istraživati, i kako to da se niko ne žali kada se u TV kalendaru priča o partizanima i antifašizmu
- halabukači iz GA šire mržnju i netrpeljivost: Dovoljno je samo baciti oko na ono što objavljuju na internetu, gdje govore o “katoličkim talibanima”, o Alojziju Stepincu koji je za njih “fašistički kolaboracionist, izdajnik i sramota hrvatskog naroda”
- sve je to Mesićev “antifašizam” na djelu: “No to ništa ne čudi kad krajnju netrpeljivost širi upravo Mesić, također nekad poklonik “Jure i Bobana”. Tako je u tjedniku “Novosti” napisao “kada netko kaže kako nije antifašist, on zapravo poručuje da je fašist”. Pa smo tako svi fašisti koji ne mislimo kao on i njemu slični. Ako je tako, onda je Hrvatska prepuna fašista! Laku noć, Hrvatska!”
Kao i dobar dio dosadašnjih Despotovih kolumni i u ovoj se nalazi sva sila “argumenata” čiji je cilj izbjegavanje činjenica o zločinačkom karakteru NDH i ustaša, a stalno je prisutan i zazor od antifašizma. U zraku stalno visi teza (nekad i jasno izrečena) o potrebi ponovnog pisanja povijesti, sve do željenog cilja, potpunog izjednačavanja ustaša i partizana. Zvonimir Despot je glavni urednik magazina Vojna povijest.
Ako neko ističe kako nije antifašist i ne skriva svoje gađenje prema antifašizmu, onda je očito – antifašizam mu smeta jer se smetnja fašizmu, i nema dileme na kojoj je strani. Može se to zapakovati u “lijepe” riječi ,ali je jasno da mu fašizam nije mrzak. Mesićeva konstatacija je više nego točna, tu nemam nikakve dileme.
Pismo vodstvu HRT-a br. 1
24.01. Davor Marijan, znanstveni savjetnik (Hrvatski institut za povijest), šalje pismo glavnom ravnatelju HRT-a Goranu Radmanu. Ovdje prenosim dio pisma:
“Poštovani gospodine Radman,imam potrebu reagirati na medijsku hajku koja se ovih dana vodi protiv Vašeg djelatnika, a mog kolege po struci, Vladimira Brnardića, zbog priloga o ustaškom pukovniku Juri Francetiću. Prilog je ispolitiziran do razina koje zbunjuju i zbog kojih se nelagodno osjećam što živim u ovoj državi medijskih batinaša. Posebno sam pregledao tekst priloga i nisam našao tvrdnje koje bi za struku bile sporne. Kao povjesničar s referencama o Drugom svjetskom ratu tvrdim da ništa što je rečeno u TV prilogu nije upitno. Dani su osnovni biografski podaci i percepcija koju Francetić ima, za neke je ratni junak, a za neke ratni zločinac. Što je sporno u tome da se Francetić pojavi u TV kalendaru, zašto bi to bilo sramotno? Gdje je to navodno veličanje Francetića u tekstu?...“
O tome što je u prilogu prešućeno ni riječi u pismu. Davor Marijan je suradnik magazina Vojna povijest.
Pismo vodstvu HRT-a br. 2
Dan poslije, vodstvu HRT-a piše i povjesničar Amir Obhođaš (Hrvatski državni arhiv). Dijelovi pisma:
“Obraćam Vam se u svezi priopćenja Građanske akcije u kojem se traži smjena urednika TV kalendara Vladimira Brnardića radi objavljivanja priloga o ustaškom pukovniku Juri Francetiću od 27. prosinca 2012. godine. Osobno sam zgrožen tonom i načinom priopćenja Građanske akcije u kojem se na maliciozan način izvrću činjenice, a uredniku Brnardiću pripisuju se navodi kojih u navedenom prilogu uopće nema...
S obzirom da sam gledao prilog o Francetiću i da mi u sjećanju nije ostalo ništa od ovog što Građanska akcija navodi, još sam jednom pregledao prilog dostupan na You Tube, ali nigdje nisam zamijetio da se partizani spominju kao banda koja hara šumama ili da ih se spominje kao zlikovce. Prilog je bio usredotočen na činjenice o Juri Francetiću i nisam primijetio da je korišten za ikakva ideološka razračunavanja, nit sam naišao ni na jednu neistinitu tvrdnju. Dapače, urađen je vrlo profesionalno i uravnoteženo, te ovom prilikom odajem priznanje kolegi Brnardiću koji u ovakvom formatu, koji je ograničen vremenskim trajanjem, uspijeva sažeti jednu kompleksnu temu i prezentirati je na vrlo jasan i zanimljiv način... “
Pismo je otprilike na istom tragu kao i prethodno, kao i Marijan, i Obhođaš je objavljivao tekstove u magazinu Vojna povijest.
Performans
1.02. su pred zgradom HRT-a aktivisti GA namjeravali izvesti performans u ustaškim uniformama s namjerom da uruče zahvalnicu TV kalendaru zbog veličanja ustaškog pokreta: "Ja, krilnik, Jure Francetić došao sam pred ovu svetu dalekovidnicu iskazati svoje divljenje i posebnu zahvalnost direktoru Hrvatske Radio Televizije - Goranu Radmanu, ali i glavnom uredniku emisije TV Kalendar Vladimiru Brnardiću".
No tamo ih je dočekala policija, a epilog je bio nekoliko sati pritvora i prekršajna prijava. Izgleda da naša policija hapsi ljude u ustaškim uniformama tek kad se uvjeri da se uopće ne radi o simpatizerima ustaškog pokreta.
Ratnici kroz povijest
5.02. na kioscima se pojavio broj novi broj magazina Vojna povijest. U njemu su ljudi vezani uz taj magazin dali još jednom podršku Vladimiru Brnardiću. Podrška se doduše ne spominje eksplicitno, ali je očigledna. Na stranici 51 u rubrici “Ratnici kroz povijest”, koja je inače posvećena povijesnim vojnim uniformama, predstavljen je upravo Jure Francetić.
Dobrim dijelom tekst slijedi nit iz priloga TV kalendara, ali ovaj put Francetić je “karizmatični” zapovjednik elitne Crne legije. Autor teksta i ilustracije je Velimir Vukšić. Tekst završava opisom uniforme: “Na ilustraciji je u poznatom kožnom kaputu i visokim čizmama. Nedostaje mu samo fotografski aparat oko vrata.” Tipično uravnoteženo za Vojnu povijest, kad je već izgubljen Drugi svjetski rat, dobar je i naknadni remi. Vjerujem da bi i fotoaparat završio na ilustraciji da je bilo više vremena za pripremu rubrike.
No najnevjerojatnija mi je sljedeća rečenica: “Nakon Srebrenice 1995. godine podignuto mu je nekoliko spomenika koje su službene vlasti dale porušiti.” Pobogu kakve veze ima genocid u Srebrenici nad Bošnjacima sa podizanjem spomenika čovjeku koji učestvovao u genocidu nad Srbima, Židovima i Romima u Drugom svjetskom ratu?! Teško je pronaći odgovarajuće riječi za ovu gadariju.
Napomena: rješenjem Ministarstva znanosti, obrazovanja iz sporta iz 2011. magazin VP je preporučen u nastavi povijesti u osnovnim i srednjim školama.
Za kraj ostaju jedino psovke: jebeš školski sistem i jebeš društvo u kom je takvo nešto moguće.
