hocemocenzuru
četvrtak, 25.10.2012.
Ulica Milana Mladenovića
Jučer je objavljena vijest da se HDZ protivi imenovanju jedne ulice u Novom Zagrebu po Milanu Mladenoviću. Kao razloge za protivljenje predsjednica skupštinskog kluba zastupnika HDZ-a Margareta Mađerić je izjavila da EKV nije imala preveliku popularnost u Hrvatskoj, niti dovoljan značaj za dobijanje ulice u Zagrebu, a kao dodatni razlog protiv navela je i Mladenovićevu ovisničku prošlost.
Naravno da je uzalud objašnjavati bilo kome iz HDZ-a da je za dobijanje ulice bitniji kvalitet nečijeg djela nego popularnost, jer da se ravna po popularnosti više od polovice ulica koja nose imena po piscima ne bi imala imena kakva imaju sada. A naravno da bi uzaludan posao bio i objašnjavanje irelevantnosti ovisničke prošlosti u ovom slučaju. Pa Mladenović bi valjda trebao dobiti ulicu zbog svojih muzičkih dosega (kao i protivljenja ratobornoj politici Slobodana Miloševića) i to je jedino što je bitno.
Ali od članova HDZ-a je bilo i za očekivati ovakve gluposti, ali to i nije pravi razlog zašto ovo pišem. Naime u istoj vijesti piše i to da je skupštinski Odbor za imenovanja naselja, ulica i trgova, u obrazloženju naveo da se Mladenović rodio u Zagrebu i bio je pjevač beogradske grupe koja je uživala veću popularnost u Hrvatskoj nego u Srbiji te je ostavila velik trag u popularnoj glazbi bivše države. I ono što je meni sporno u tom obrazloženju je dio da je EKV bila popularnija u Hrvatskoj nego u Srbiji.
Da mogu postavio bih dva pitanja skupštinskom Odboru za imenovanja naselja, ulica i trgova. Prvo je kojom metodom su utvrdili da je EKV bila popularnija u Hrvatskoj nego u Srbiji? Ne tvrdim da nije bila (ali ni da je bila), ali zašto bi to bilo bitno? Drugo pitanje je da li bi predložili imenovanje ulice Milana Mladenovića da su kojim slučajem tom njihovom metodom utvrdili da je EKV bila popularnija u Srbiji? Kao da ne bilo dovoljno spomenuti sjajne (i još uvijek rado slušane) pjesme i albume EKV-a i Šarla akrobate, te činjenicu o rođenju u Zagrebu.
Naravno da je Milan Mladenović zaslužio dobiti ulicu u Zagrebu, ali to treba napraviti na pravi način, bez podilaženja onima koji padaju na argumente da je neko popularniji ili omiljeniji kod “nas“ nego kod “njih“. Jer bolje nikako nego na takav način.
petak, 19.10.2012.
Jugo brakovi u službi obnove bratstva i jedinstva
Danas ujutro šetajući ka kiosku još sam bio pospan, ali čim sam nesretnim spletom okolnosti ugledao naslovnicu novog broja Hrvatskog lista razbudio sam se, to je imalo efekt kao dvije kave minimalno. U gornjem dijelu naslovnice stajao je naslov “Raspad Jugo brakova” a ispod fotografije Severine i Milana, Danijele Trbović i Olivera Frljića, Jelene Veljače i Janka Popovića Volarića, te Nikoline Pišek i njenog bivšeg (kojemu nažalost ne znam ime). Jako me zanimalo što piše u tekstu, ali ipak nisam toliko blesav da dam 14 kn za to smeće od novina. No srećom (uzeti ovu riječ uvjetno) tekst se može naći na portalu Hrvatskog informativnog centra (HIC), autor je Ivica Marijačić a puni naslov njegovog uradka je “Raspad Jugo-brakova i veza”.
Severina je u tekstu počašćena izrazima Seve jugonacionale, balkanska zabavna zabavljačica i mrziteljica HDZ-a (uh, ovo je tek veliki grijeh), dalje se u članku ističe da je njen brak sa Milanom liječio dušu zagovornicima teorije o jednakoj krivnji Miloševića i Tuđmana, te bio inspiracija ljevičarskim kolumnistima za eseje pune mržnje (a sve to bez navođenja ikakvih primjera). A sam čin udaje ju je iz Dalmatinke pretvorio u Srbijanku. Tako nam je Marijačić pokazao kako je jedan prekid veze imao pozitivne efekte za naše društvo te zadao udarac jugoslavenčinama od kojeg će se teško oporaviti.
Po Marijačiću Frljić ekstravaganciju koristi kao zamjenu za nedostatak talenta, a u vezi s Danijelom Trbović je bio iz razloga da nadomjesti manjak popularnosti. Osim toga Trbović se hvalila da je ateistica a Frljić da nije pravi Hrvat i da nema nacionalnu pripadnost i domovinu (opa, pa to su čak veći grijesi i od Severininih!). Kraj te veze je dakako još jedan udarac za one koji žive u imaginarnoj Jugoslaviji.
Veljača je, po ekspertu Hrvatskog lista za nacionalno miješane brakove, Hrvatica jugoslavenske orijentacije, a tu etiketu je zaslužila zbog scenarija za seriju “Ponos Ratkajevih”, u kojoj je ustaše prikazala kao negativce a partizane kao dobre dečke. Ma zamislite samo kakav je to bezobrazluk! Tako da je i pucanje njene veze s, kako to autor teksta kaže, tamo nekim Jankom Popovićem Volarićem (inače čovjek je glumac, ne manje poznat od Veljače) i zaslužila zbog takvog prikaza povijesti.
U nastavku teksta Marijačić ipak naglašava da postoji tisuće sretnih nacionalno miješanih brakova, ipak je on tamo neki ekspert, valjda je obišao cijelu bivšu Jugoslaviju s aparatom koji mjeri sreću u braku? E sad, što je razlog što su gore spomenute veze pukle? Otkriva nam naravno Marijačić: zato što su partneri politizirali svoje veze da bi pokazali svoja protunacionalna stanovišta, te se tako stekao dojam da su u vezu ušli zbog jugosfere i obnove bratstva i jedinstva, što je naravno najgori mogući grijeh. A taj teret odricanja identiteta je teško nositi i mora rezultirati razvodom. Marijačiću je naravno žao što su sve te veze pukle, ali nije to ni loše jer se iz svega toga može zaključiti da se Jugoslavija ne može obnoviti. Hvala ti Marijačiću, s tim saznanjem mogu mirno spavati!
Na pamet su mi pali novinski članci koje sam čitao još osamdesetih o tome kako vlasti u pojedinim socijalističkim zemljama nastoje spojiti vrhunske sportaše i sportašice, a sve s nadom kako će njihova djeca biti također vrhunski sportaši, a da li je to istina ili nije zaista ne znam. Marijačić je isto tako mogao doći do zaključka da pojedini svjetski ili regionalni centri moći (komunisti, masoni, reptili, već će se nešto naći) nastoje združiti ljude različitih nacionalnosti da bi se u budućnosti obnovila omražena tvorevina, naravno poželjno bi bilo da i imaju što više djece, čitavu moćnu vojsku malih Jugoslavena. Ali eto nije im uspjelo, tako da spokojno možemo uživati u ovome što imamo.
Mediji i novinari koji se bave intimnim životom poznatih ljudi mi se zaista gade, a još mi se više gade oni koji slavodobitno uživaju u prekidu neke veze. Tekstove o intimi poznatih osoba je najbolje ignorirati, a na kraju krajeva brak je ipak samo brak, čemu izmišljati Jugo brakove ili nešto slično tome. Ne sjećam se da sam ikad čuo pojam švedski ili njemački brak. Brakovi i veze pucaju, život je jednostavno takav, neke stvari se mijenjaju, a neke uvijek ostaju iste, kao ta da je Hrvatski list novinsko smeće.
ponedjeljak, 15.10.2012.
In memoriam - Tusta
Branko Črnac Tusta, pjevač KUD Idijota preminuo je u nedjelju 14.10. Tužna vijest je dan poslije osvanula na svim relevantnim regionalnim portalima.
I teško je sada reći išta što već nije rečeno, svima koju su pratili rad Idijota svih ovih godina nema smisla ponavljati koliko su antologijskih pjesama, dobrih albuma i singlica objavili Idijoti u ovih 30 godina, kao i koliki je bio njihov utjecaj na gomilu bendova i muzičku scenu u regiji ili Jugoslaviji (odabrati po volji). A kod Idijota nije sve bilo samo muzika, i kad se o njima govori ne spomenuti svjetonazor (dosljedno antifašistički) koji su širili svojim djelovanjem ne bi bilo pravedno jer je to neizostavni dio onoga što su Idijoti bili.
Prošle godine sam napisao tekst povodom 30 godina djelovanja Idijota, a ovom prilikom ne mogu a da ne ubacim završni dio teksta:
“Sve u svemu prošlo je 30 godina na koje Idijoti mogu biti ponosni. U devedesetima dok su se svuda okolo uzvikivali ratni pokliči i pjevale ratne pjesme, njihova poruka je bila jasna - Jebem ti rat. Blago budalama je upućeno obožavateljima nacional-demagoga, pred čijim sjajem hulje i ulizice padaju ničice. Nacionalno oslobođenje iz tamnice i promjene koje su nam se desile su nazvali srećom i slobodom u lancima. Pjevali su o zastavama, koje imaju dvije strane,za prije i za kasnije, pod kojima svi ponosno stoje, skupljaju srdžbu umjesto osmijeha, i secirali su precizno ove prostore u kojima se samo luduje.“
Isto tako ne mogu a da ne spomenem dvodnevni koncert za Tustu koji je održan prošli mjesec u dobro popunjenom beogradskom klubu Gun (izvještaji sa koncerata se mogu pročitati na sajtu popboks.com) na kom su nasupili zaista respektabilna imena – Dža ili bu, Električni orgazam, Disciplina kičme, Partibrejkersi, Horkestar, KBO!, Atheist Rap, Rambo Amadeus i Kanda Kodža i Nebojša. Kompletan prihod je išao Tusti - lijepa gesta sjajnih bendova.
Početkom godine u Uljaniku je također održan koncert "Svi za Tustu“ na kom su između ostalih nastupili Hladno pivo, Psihomodo pop, Sale iz Idijota, Sva gore nabrojana imena dovoljno govore o značaju Tuste i Idijota. Na istom mjestu će se 24.10. održati koncert "Jebem ti rak! Branko Črnac Tusta - Za tebe!" na kom će nastupiti Atheist Rap i Dubioza kolektiv, a prihod će ići Tustinoj obitelji.
Tusta je otišao a svi mi koji smo sve ove godine pratili rad Idijota znamo što je ostalo iza njega. Ostaju pjesme i sjećanja na koncerte i drage ljude s kojima smo se družili i uživali u muzici Idijota. Jedino što mogu reći je: vrijedilo je! Mi sjećamo se...
nedjelja, 14.10.2012.
Runjićeve večeri (ili kako i estrada može biti slušljiva)
O hrvatskoj estradi (čast malobrojnim izuzecima) imam izrazito loše mišljenje, a pogotovo o silnim festivalima na kojima je valjda nastupio svako ko je ikada uhvatio mikrofon u ruke. Uglavnom su to neinventivne ziheraške pjesme, a za status estradne zvijezde potrebno je imati ili glas ili stas (najbolje oboje) bez obzira što su pjesme najblaže rečeno osrednje kvalitete. U medijima se veći dio estrade češće pojavljaje zbog privatnog života nego zbog muzike. Za primjer ću uzeti Ninu Badrić i Tonija Cetinskog, koji su poznati po svojim glasovnim mogućnostima, ali što to vrijedi kada pjevaju sterilne, dosadne pjesmuljke.
No uvijek su postojali i izuzeci, a jedan od njih je i Zdenko Runjić, koji je napisao respektabilan broj antologijskih pjesama za niz izvođača. I to je bio razlog što sam usprkos svom mišljenju o estradi odlučio pogledati snimku ovogodišnjih Runjićevih večeri koju je HTV emitirao u subotu navečer. I bio sam ugodno iznenađen i zaista sam uživao u pjesmama, izvođači su bili uglavnom na visini zadatka (doduše bilo je i onih koji su tu zalutali, ali ne bih o tome ovom prilikom), izbor pjesama sjajan. Guštao sam slušajući izvedbe pjesama kao što su Kuća bez broja, Ćale moj, Potraži me u predgrađu, Najlipše te jubi oni što te gubi, Nedostaješ mi ti, Stine, Cvijet čežnje, Luce mala…
Nisam pratio nažalost prethodne Runjićeve večeri, ali ovogodišnje su pokazale da se može itekako drugačije nego ići zacrtanim bezličnim estradnim putem. I sva tajna je u tome da je Runjić znao napisati iskrene intimne pjesme (i zato ne čudi da je pala i koja suza u splitskom HNK), nema tu velikih riječi, zavjeta domovini i jeftinog podilaženja publici tipa “kome bi šumilo more moje sinje”. Runjićeve večeri su zaista održale lekciju današnjoj estradi (pogledajte samo na što liči Splitski festival zadnjih godina) da se ipak može drugačije, da i estrada može biti slušljiva. Uostalom primjer Natali Dizdar to pokazuje najbolje, autori njenih pjesama su između ostalih Darko Rundek, Dino Šaran i Sandro Bastijančić što se pokazalo kao dobar potez i rezultiralo u konačnici dobrim albumom (Pronađi put).
Nažalost poprilično sam siguran da je to izuzetak na hrvatskoj estradi, i da se stvari neće promijeniti i da ćemo i dalje slušati pjesme tipa “dolje na koljena reci mi moja voljena…”. No Runjićece večeri su pokazale kako je i estrada može biti kvalitetna i slušljiva, samo se treba potruditi.
Gledajući snimku Runjićevih večeri nisam mogao a da se ne sjetim Momčila Popadića, (tekstopisca pjesama kao što su Tonka, Da mi je biti morski pas, Ne budi me mati, Ča je život vengo fantažija, Adio kumpanji, Najlipše te jubi oni što te gubi…) i naravno genijalnog, jedinstvenog i neponovljivog Tome Bebića, i što se mene tiče veći kompliment od toga Runjićevim večerima teško da mogu dati.
